Buđenje Komunizma u 21. veku

Vijesti Svijet
21. 03. 2009. | 14:17
KOMUNISTI 21. STOLJEĆA
Najvažniji filozofi i kritičari današnjice sučelili kapitalizam i komunizam
Autor Srećko Horvat

Zvijezda konferencije bio je slovenski filozof Slavoj Žižek

U doba svjetske financijske krize iznova je pokrenuta žestoka i opravdana kritika kapitalizma te rasprava o komunizmu. Još su potkraj prošle godine Marxova djela postala bestselerima u Njemačkoj, a u Japanu se odnedavno počeo prodavati i “Kapital” u manga-strip izdanju.

Prije nekoliko dana Kinezi su objavili vijest da jedno kazalište u Shangaiju radi na adaptaciji “Kapitala” za mjuzikl, premijera kojega se očekuje 2010. Takvo što bilo bi nezamislivo prije koju godinu. Čak su i protagonisti svjetske političke scene, poput francuskog predsjednika Sarkozyja, počeli propitivati sustav.

'Ne pitaj što bi učinio Isus, pitaj što bi učinio Žižek!'

Titanic koji tone ili novi fašizam

Kineska kulturna revolucija kao najvažniji događaj 20. stoljeća

Koristeći se pogodnim trenutkom, u Londonu je prošlog vikenda – u pravo vrijeme, na pravom mjestu – održana velika konferencija pod nazivom “O ideji komunizma”, koja je okupila najvažnije filozofe i društvene kritičare današnjice. Samo dan prije početka konferencije u Guardianu je izašao članak sa senzacionalističkim naslovom “Zaboravite Michaela Jacksona, ideja komunizma je najvruća karta u gradu ovog vikenda!”

Naime, kad je objavljena lista sudionika konferencije, među kojima su bili Jacksoni filozofije 21. stoljeća – najznačajniji živući francuski filozofi Alain Badiou, Jacques Rancière i Jean Luc-Nancy, talijanski filozofi Gianni Vattimo i Antonio Negri, najpoznatiji engleski teoretičar književnosti Terry Eagleton, mlađa generacija filozofa (Peter Hallward, Bruno Bosteels, Alberto Toscano) i last but not least Slavoj Žižek, kao inicijator skupa – dvorana za 150 ljudi rasprodana je u samo 24 sata. Potom su organizatori iznajmili još veću dvoranu, a kako su ulaznice ponovno bile rasprodane, na kraju je za mjesto konferencije odabrana dvorana koja može primiti oko 900 ljudi. A konferencija se, zanimljivo je, počela organizirati u ljeto prošle godine, dakle prije financijske krize.


Dvorana sa 150 mjesta rasprodana je za 24 sata pa je zbog golema interesa organizator skupa filozofe prebacio u dvoranu sa 900 mjesta

Isprika liberala
Naravno, prvi prigovor svakog razumnog čovjeka bili bi zločini komunističkih režima u 20. stoljeću. Međutim, Slavoj Žižek je konferenciju otvorio riječima: “Pitanje krivnje je gotovo, u 21. stoljeću ime komunizma treba osloboditi od njegove negativne reputacije.” Slovenski je filozof u svom karakterističnom tonu istaknuo da je petak trinaesti – kao prvi dan konferencije – idealan dan za raspravu o toj opasnoj temi: “Stigma je gotova! To treba biti naš novi slogan. S isprikama je gotovo. Liberali se trebaju ispričati.”

I premda to na prvi pogled može zvučati kao još jedna od niza provokativnih teza, Žižek je zapravo ustvrdio da mi – misleći pod time na mislioce lijeve provenijencije – možemo ponuditi bolju kritiku katastrofe 20. stoljeća od liberala. Na kraju svog kratkog uvoda, Žižek je dao sljedeći savjet: “Budite poput Lenjina 1915. godine kada je, dvije godine prije Oktobarske revolucije, otišao u Švicarsku kako bi čitao Hegela!” Organizatori konferencije “O ideji komunizma” od samog su početka naglašavali da to nije politički skup, nego teorijsko-znanstveni simpozij. A oni koji su očekivali analizu današnje političko-ekonomske situacije s konkretnim primjerima sigurno su na početku ostali razočarani kada im je Žižek uzvratio kao Winston Churchill: “Sve što vam možemo ponuditi su krv, znoj i suze teške teorije!”


Antonio Negri: Komunizam je danas blizu, što ne znači da je iza ugla

Novo ime komunizmu
No, ipak nije bilo baš posve tako. Premda je konferencija većinom doista bila posvećena uglavnom filozofskim pitanjima, tijekom tri burna dana “teške teorije” iskristaliziralo se nekoliko tematskih cjelina koje će, prema svemu sudeći, predodrediti i daljnje bavljenje idejom komunizma u 21. stoljeću. To je prije svega slučaj Latinske Amerike, zatim pitanje Kine i kulturne revolucije, kao i kritika političke ekonomije i države. Na samom početku francuski filozof Alain Badiou, čija je polemički intonirana knjiga “Značenje Sarkozyja” i u Velikoj Britaniji bestseler, odmah je na početku primijetio da je riječ “komunizam” kriminalizirana te da je zajednički projekt svih izlagača ponuditi pozitivno značenje te riječi – u filozofskom smislu.

I Michael Hardt, koautor “Imperija” i “Mnoštva”, istaknuo je da je ili potrebno izmisliti novi termin za komunizam ili rasteretiti stari. Za razliku od Žižeka, on ne smatra da se valja vratiti Lenjinu, nego Marxu, odnosno da je glavno pitanje kritika političke ekonomije kao kritika privatnog vlasništva. Glavni je problem današnjeg kapitalizma, po njemu, privatizacija tzv. nematerijalnog rada (ideja, slika, društvenih odnosa itd.), odnosno sukob između privatnog i zajedničkog. S jedne strane, svjedočimo radikalnoj privatizaciji Zemljinih resursa (voda, nafta...), a s druge, privatizaciji ljudske kreativnosti. Današnja je eksploatacija, po Hardtu – eksproprijacija zajedničkog.

Antonio Negri, poznati talijanski filozof burne političke prošlosti (bio je uhićen zbog povezanosti s Crvenim brigadama, potom je emigrirao u Francusku), koji je zajedno s Hardtom napisao ono što neki nazivaju “komunističkim manifestom za 21. stoljeće” (knjigu “Imperij”), također je istaknuo taj problem.


Slavoj Žižek: Danas, više nego ikad, valja inzistirati na ideji komunizma. Danas je slogan “Radnici svih zemalja, ujedinite se” važniji no ikad

On smatra da je komunizam danas blizu, što ne znači da je iza ugla. Komunizam valja suprotstaviti socijalizmu, to su dva različita termina: komunizam prije svega označava sistem zajedničkog vlasništva, dok socijalizam označava sistem javnog vlasništva države. I većina drugih sudionika konferencije stalno je naglašavala razliku između komunizma (ili, bolje rečeno, “ideje komunizma”) od socijalizma (tzv. “realni socijalizam”). Jacques Rancière ustvrdio je da je komunizam praksa emancipacije, dok se Badiou usmjerio na konstrukciju koncepta komunizma.

Upravo potonjem i valja zahvaliti sam naslov konferencije budući da je njegov citat iz knjige o Sarkozyju i poslužio kao moto: “Komunistička hipoteza ostaje ispravna hipoteza i ne vidim nijednu drugu. Bez perspektive komunizma, bez te ideje, ništa u povijesnoj i političkoj budućnosti nije od tolike važnosti za interes filozofa”.

Četiri prijetnje svijetu
Među najzanimljivija predavanja konferencije svakako valja ubrojiti ono Slavoja Žižeka. On je istaknuo četiri glavne prijetnje pred kojima se nalazimo u današnjem svijetu: 1) prijetnja ekološke katastrofe, 2) pitanje tzv. “intelektualnog vlasništva”, 3) pitanje bioinženjeringa i genetike, 4) pitanje inkluzije i ekskluzije. Upravo je zadnja prijetnja po njemu najopasnija, a tiče se kontrole granica, nacionalizma i pitanja imigracije.

Žižek je ustvrdio da živimo u “izvanrednom stanju” pozivajući se na primjer Italije, koja je na ljeto prošle godine na ulice pozvala vojsku kako bi se borila protiv imigranata. I talijanski filozof Gianni Vattimo, koji je bio i član Europskog parlamenta, složio se s tim. Kao i drugi, on velike nade polaže u Latinsku Ameriku. Žižek je u tom pitanju bio pomalo rezerviran, naglasivši da “komunizam nije svjetlo na kraju tunela. Svjetlo na kraju tunela je prije drugi vlak koji nam ide ususret”. Drugim riječima, koliko su god primjeri Bolivije ili Venezuele pozitivni, to ni u kojem slučaju ne valja shvatiti kao ostvarenje “ideje komunizma”. Još ima puno posla.


Alain Badiou: Ideja komunističke države je čudovište. Komunizam zahtijeva odumiranje države

Bolje da je crnkinja
Za razliku od drugih izlagača, Terry Eagleton je u svom ironijski intoniranom izlaganju pokazao popriličnu dozu samokritike navodeći primjer Oscara Wildea koji je, kako kaže, “vjerovao u komunizam u pauzi između otmjenih večera”, čime je naglasio da velik dio publike ne bi niti bio na ovoj konferenciji da nema dovoljno novca (kojim se “kupuje” slobodno vrijeme, ali i ulaznica). To je stav koji se mogao čuti i prije početka konferencije – “radikalniji” ljevičari kritizirali su organizatore zbog tobože skupih ulaznica (od 400 do 800 kuna za tri dana) tvrdeći da je to suprotno ideji komunizma.

No kako bi se taj događaj organizirao da nije bilo tih sredstava (navodno je samo najam dvorane stajao oko 100.000 kuna, čemu treba pribrojiti avionske karte za sudionike iz različitih dijelova Europe i SAD-a) Organizatori su ionako otvorili još jednu dvoranu s direktnim videoprijenosom i slobodnim ulazom za sve.

Kritika je bilo i zbog profila izlagača s obzirom na to da je među njima bila samo jedna žena (Judith Balso). No i taj je argument ubrzo pobijen kada je Jacques Rancière svojim pitanjem bi li kritičari bili zadovoljni da se među izlagačima našlo još žena, koje bi po mogućnosti bile još i crnkinje, pokazao svu apsurdnost političke korektnosti.


Terry Eagleton: Ne možemo poput Oscara Wildea u komunizam vjerovati u pauzi između otmjenih večera

Ipak, ako bi se organizatorima trebala uputiti kritika, onda bi to trebalo zbog mlađe generacije teoretičara koji su svi – da tako kažemo – pripadali “taboru” Alaina Badioua. Bruno Bosteels, Alberto Toscano, Peter Hallward – svi su oni prevoditelji opusa Badioua i mogli bismo reći da su vlastite teorijske pozicije na međunarodnoj filozofskoj sceni učvrstili upravo zahvaljujući prevođenju i tumačenju tog francuskog filozofa.

Ponekad je doista izgledalo da je riječ o nekom internom skupu posvećenom Badiouu. Sam je Žižek na kraju konferencije izrazio svoj dug Badiouu, ali je, unatoč tome, u polušali rekao da je ponekad potrebno “ubiti oca”, što je u svojoj direktnoj kritici u djelo proveo Bosteels pokazujući da bi uskoro moglo doći, ako već ne do unutrašnjeg raskola među dosad usuglašenim teorijskim stavovima, onda barem do zanimljivih pomaka u suvremenoj filozofiji.

Bilo je i drugih neslaganja među sudionicima konferencije, koja su pokazala da nije riječ o nekakvom sastanku članova Partije – kao što bi mnogi kritičari voljeli vjerovati – nego o ozbiljnom filozofskom skupu na kojem su sudionici, unatoč zajedničkoj vjernosti “ideji komunizma”, pokazali suprotstavljene pozicije koje će u bližoj budućnosti sigurno dovesti do razvoja, možda ne oprečnih, no različitih stavova o budućnosti kapitalizma, financijskoj krizi, mogućoj alternativi... Žižek je na kraju, pokazavši još jednom da je veliki meštar nemogućeg, pozvao publiku – u dvorani je sjedilo 900 ljudi – da zapjeva “određenu pjesmu”.

U iščekivanju događaja
Premda se u jednom trenutku činilo da će se usred Londona, na prestižnom sveučilištu, nemoguće doista dogoditi, publika Internacionalu nije zapjevala. Žižeku žara nije nedostajalo, kao ni entuzijazma među publikom, no čini se da je ipak presudno bilo to što mnogi – u dobi od 20 do 40 godina – jednostavno nisu znali riječi.


Michael Hardt: Najveći problem današnjice privatizacija je onoga što bi trebalo biti zajedničko

Nekoliko ih je počelo pjevati, a neki su povikali da ne znaju tekst. I, naizgled paradoksalno, možda je upravo to najbolji dokaz i rezime ove konferencije koja je na najbolji način ponovno filozofski, politički, ali i kritički, propitala značenje komunizma za 21. stoljeće: da je doista potrebno nešto novo ili, rečeno riječima A. Badioua – Događaj.