Tito: od glorifikacije do satanizacije

Tito: od glorifikacije do satanizacije

[You must be registered and logged in to see this image.]
Grobnica Josipa Broza Tita


Ono što je bilo nezamislivo za Titova života – propitivanje o onome što je učinio ili nije uradio – postalo je sve češće u posljednja dva desetljeća, od bulevarskih tekstova, pa do znanstvenih analiza. Kako, 28 godina nakon Brozove smrti, građani novih država na Balkanu vide Tita?

Četvrtog maja 1980. godine umro je Josip Broz Tito, predsjednik Savezne Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) i Saveza komunista Jugoslavije, u poznim godinama – osamdeset osmoj. U tadašnjoj balkanskoj federaciji miješale su se emocije. Negdje suze, drugdje olakšanje, pa i radost, no i strah i neizvjesnost.

* * * * *


Kako se u Bosni i Hercegovini danas gleda na Josipa Broza? Žana Kovačević pojašnjava zašto je Tito za jedne negativac i diktator, a za druge genijalni političar:


Josipa Broza Tita danas istovremeno hvale i optužuju, a priče o njegovom liku i djelu, 28 godina nakon njegove smrti, kreću se na liniji od apsolutne glorifikacije do potpune satanizacije.


Danas je teško reći šta je usklađena istorijska istina o Titu, kojeg, naročito posljednjih petnaestak godina, smatraju negativcem i diktatorom, s jedne, i genijalnim političarom i liderom, s druge strane, kaže direktor Instituta za historiju Bosne i Hercegovine, Husnija Kamberović:


«U nekim historiografijama – posebno u srpskoj i djelomično u hrvatskoj – Josip Broz Tito je tretiran kao isključivo negativna historijska ličnost, kao diktator, pa skoro i monstrum, odgovoran za brojna stradanja Srba odnosno Hrvata. Najčešće mu se pripisuje odgovornost za stradanja neposredno nakon II svjetskog rata, uključujući Bleiburg i brojna stradanja u Srbiji. Pripisuju mu se progoni neistomišljenika unutar komunističkog pokreta – Goli otok i tako dalje. S druge strane, u nekim historiografskim krugovima postoji drugačije gledanje na Tita – kao na genijalnog političara, genijalnog vojskovođu, čovjeka koji je bio strog, ali i pravedan i plemenit. Mislim da je problem u tome što naša historiografija ili historiografija na Balkanu općenito, kad procjenjuje Titovu ličnost, uglavnom pristupa jednostrano.»


Ipak, mora se priznati da je doba Titove vladavine obilježena fantastičnim razvojem zemlje i društva, te da Jugoslavija nikada nije imala bolju poziciju u vanjskom svijetu, ističe Kamberović. Mnogo dobroga desilo se i Bosni i Hercegovini:


«U Bosni i Hercegovini nikada nije bilo toliko mira kao u vrijeme vladavine Josipa Broza Tita. Bosna i Hercegovina nikada nije toliko napredovala koliko je napredovala u doba vladavine Josipa Broza Tita. Bosanskohercegovački narodi nikada nisu bili u boljem položaju nego u vrijeme vladavine Josipa Broza Tita. Tada je, zahvaljujući njemu, uspostavljen ravnopravan status odnosno položaj Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji. Bosanskohercegovačko komunističko rukovodstvo je u Josipu Brozu imalo bezrezervnu podršku. Uz izravan poticaj Josipa Broza Tita, poslije 1945. godine, došlo je i do afirmacije pojedinih nacionalnih identiteta u BiH. Ove godine se navršava četrdeset godina od poznatih odluka Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine (CK SK BiH) o definitivnom priznavanju Muslimana kao nacije. O tome je odlučeno 1968. godine na 17. i 20. sjednici CK SK BiH.»


Nostalgično sjećanje većine starije populacije Bosanaca i Hercegovaca na bolji i mirniji život od današnjeg, neizostavno je vezano za ime Josipa Broza Tita:


«Ostalo nam je još samo sjećanje na ljepotu života sa Titom. Od njegove smrti ovdje nema nikakvog života.»
«Tito je moja mladost. Uz Tita smo bili slobodni. Mogli smo da idemo gdje hoćemo.»


Generacije rođene osamdesetih danas kažu:


«Tito je velika historijska ličnost. U njegovo vrijeme je omladina imala mnogo više perspektiva nego danas.»
«Tito će ostati u našim srcima, iz priča naših roditelja, deda i nana, kao velika ličnost.»
«Odajem počast drugu Titu koji nam je omogućio da živimo bez ikakvih predrasuda prema drugim narodima i vjerama do 1992. godine. Ne bismo smjeli to zaboravljati ni danas.»


Međutim, postoje i mišljenja da je Titov jednopartijski sistem i potpuna kontrola svih društvenih zbivanja značila totalitarizam, lišen svake slobode. Osim toga, smatra nekadašnji član Predsjedništva BiH i aktuelni poslanik u državnom Parlamentu Ivo Miro Jović, Tito je ostao nekažnjen za događaje neposredno nakon oslobođenja 1945. godine:


«Dvjesto dvadeset tisuća Hrvata je pobijeno na Bleiburgu. Dugo nismo smjeli znati da se to uopće desilo. O Golom otoku nismo mogli nijednu riječ ni pročitati, ni čuti. Postojala je jedna ideološka zavjesa, koja nije dozvoljavala slobodoumnim ljudima da promišljaju svojom glavom. Hrvatima je Ranković podijelio putovnice i oni su otišli. Ne možemo svi govoriti o tome kako nam je u toj Jugoslaviji bilo dobro. Pitajte Hrvate koji su 1971. godine dobili prvi metar asfalta u Bosni i Hercegovini, u općinama u kojima su Hrvati činili većinu.»


Čini se da je u Bosni i Hercegovini ipak više onih koji Josipa Broza smatraju herojem vremena i jedinim liderom, te se svakodnevno uvećava i broj društava koja nose njegovo ime, a u kojima je danas, širom zemlje, okupljeno oko 40.000 ljudi.


Sekretar sarajevskog Udruženja «Josip Broz Tito», Dževad Kapetanović, kojeg još uvijek oslovljavaju sa «druže», ističe da su novi društveni sistem i demokratija u BiH unijeli pometnju i sasvim poremetili odnos politike i religije:


«Tito nikome nije branio da pripada bilo kakvoj vjeri, ali nije dozvolio da mu se vjera miješa u državu. Zato smo – hvala Bogu – i živjeli pedeset godina kao ljudi. Čim su hodže i popovi počeli da se petljaju u državnu politiku, vidite šta nas je snašlo – mržnja, netrpeljivost, nekakav pasjaluk među ljudima, među etničkim grupama, zlo i naopako. Tito je dozvoljavao vjeru svakome u njegovoj kući. Toliko je jadnih staraca i starica koji nemaju gdje da žive, koji nemaju šta da jedu. Niko ih ne pita – ni katolici, ni pravoslavci, ni muslimani – treba li graditi staračke domove, treba li tim ljudima pomoći. A na svakom koraku je u Sarajevu sagrađena nova džamija ili crkva.»


Ostaje istina da je Josip Broz poveo jugoslovenske narode u antifašističku borbu, ujedinio ih u zajedničkom cilju pobjede dobrog nad zlim, obnovio zemlju nakon rata, toliko da aktuelne političke elite, i šezdeset godina poslije, kroz takozvanu privatizaciju, imaju šta pljačkati. Osim toga, sasvim sigurno ne postoji lider, ni prije ni poslije njega, o kojem se toliko pjevalo.


«Druže Tito, kupit ću ti fiću, a mercedes Anti Paveliću!»

Za razliku od devedesetih, kad Tita u Hrvatskoj nije bilo preporučljivo ni spominjati, a kamoli hvaliti, danas ga sve više Hrvata smatra uglavnom pozitivnom ličnošću, iako mu zamjeraju Bleiburg i Goli otok, diktatorske manire i komunizam. Starija generacija se posebno s nostalgijom sjeća radničkih prava i besplatnog školovanja u njegovo vrijeme, pa se tako, u nedavnom velikom sindikalnom prosvjedu u Zagrebu, uz ostale transparente, mogla vidjeti, donedavno još nezamisliva i – velika Titova slika, kaže Ankica Barbir Mladinović:


Može li Tito uništiti jednu tek rasplamsanu ljubav? Zovu se Sonja i Ivan, imaju maksimalno 18 godina, a zatekli smo ih zagrljene na klupi


Nastavak u sledecem postu

Nastavak

ispred Prve zagrebačke gimnazije:

«O Titu mislim pozitivno.»
«Tito je za mene negativna ličnost.»
«Ja kažem da je sto posto pozitivan.»
«Za mene je potpuno negativan.»
«Meni je potpuno pozitivan.»
«Nećemo se svađati.»
«Zato što je u njegovo vrijeme sve bilo super – svi su imali plaće, otkaz se nije mogao lako dobiti, ljudi su sami odlučivali…»
«Nije htio hrvatsku državu. Mislim da je više bio za Srbe, za Jugoslaviju. Bio je komunist. Moji su iz Hercegovine, nisu bili za Jugoslaviju i nisu dobro prolazili.»


A stariji Zagrepčani?

«Bio je dobar lik. U njegovo vrijeme je dosta toga bilo dobroga.»
«Zavisi kako je kome bilo, tako ljudi onda i reagiraju. Meni osobno je bilo dobro.»
«Želim mu pokoj duši i ništa drugo.»
«Vodio je antifašističku borbu, a onda je bio diktator na ovim prostorima. Koliko je napravio dobrog, toliko je napravio i lošeg. Iako mislim da je napravio više dobrog.»
«Njegova jedina negativna strana je komunizam.»
«Znam da je Tito bio partizan. Tata mi je rekao da je bio sretan kad je Tito umro, jer je slao sve pare u Beograd.»
«To je vrlo problematično. U nekim stvarima je bio pozitivan, a u nekim stvarima je griješio.»
«Goli otok i robija za ispričani vic se nikada nikome ne može oprostiti.»
«Neke stvari su bolje sada, a neke stvari su bile bolje onda. Niko nije ni skroz crn, ni skroz bijel, pa tako ni Tito. Kad sam bila dijete, mi smo mislili da je svima nama dobro i bilo nam je lijepo. Kasnije smo imali sigurno zaposlenje, što danas nije slučaj. Međutim, danas imamo Hrvatsku, a onda je nismo imali.»


Prije četiri godine, u Hrvatskoj je provedena jedna od najvećih anketa, u kojoj je sudjelovalo 8.000 ljudi. U njoj je Josip Broz Tito proglašen najvećim Hrvatom u povijesti. No, kao u onoj Arsenovoj pjesmi «Zagreb i ja se volimo tajno», isto bi se moglo reći i za Hrvate i Tita, kaže predsjednik Društva «Josip Broz Tito» Tomislav Badovinac:


«Odnos Hrvata prema Titu je dvojak. Kad je u pitanju javno izjašnjavanje, kada postoji opasnost da se identificira onaj koji se deklarira za Tita, onda su procenti nešto slabiji. Međutim, kada su u pitanju tajna izjašnjavanja, kao što su ankete i tako dalje, onda se vidi da jedan jako veliki broj ljudi maltene i žali za njim.»


Povjesničar mlađe generacije, dr Tvrtko Jakovina, smatra da je Tito bio sjajan političar i jedini hrvatski državnik kojeg je svijet prihvaćao kao svjetsku ličnost:


«U okolnostima koje su bile tokom 35 godina Titove vladavine, on je doista predstavljao globalni fenomen, sa čvrstim stavom prema liderima supersila i najrazvijenijih zemalja. Nedavno sam imao u ruci transkript razgovora Josipa Broza Tita i Leonida Brežnjeva iz 1979. godine, dakle manje od godinu dana prije Titove smrti, i mogu vam reći da je način na koji je razgovarao sa sovjetskim liderom prilično impresivan. Njegovi stavovi su bili čvrsti, čak je na momente bio i ciničan. Najsmješnije je to da je on, koji je tada imao preko 87 godina, predložio pauzu, jer se Brežnjev nije osjećao dobro, i to u Kremlju, što je izazvalo poluburnu reakciju sovjetskog lidera.»


No, u Hrvatskoj još prevladava mišljenje da cijeniti Tita ne znači biti i dovoljno dobar i velik Hrvat, ali – ističe predsjednik Društva «Josip Broz Tito», Tomislav Badovinac – vremena se, ipak, mijenjaju:


«Biti članom Društva ,Josip Broz Tito‘, u prvim danima njegovog postojanja, 1996. godine, bilo je opasno po život. Danas takve opasnosti više nema, ali odnos prema Titu i dalje nije dobar. Atak na Tita danas je zapravo atak na antifašizam.»

«Druže Tito, kupit ću ti fiću, a mercedes Anti Paveliću!»
«Ovdje možemo pjevati što hoćemo.»


Titovi kritičari mu najviše zamjeraju upravo to vrijeme neslobode, kad se, kako asocira i ovaj insert iz Hribarovog filma «Što je muškarac bez brkova», i za pjesmu išlo u zatvor. Različita su mišljenja i o Titovom odnosu prema nacionalnom pitanju. Povjesničar dr Mato Artuković:


«Njegova zasluga vjerojatno jeste taj Ustav koji je malo bolje rasporedio te nacionalne odnose. Međutim, mislim da se tu previše improviziralo. Nije se tražilo iskreno rješenje. Nije se smjelo dopustiti da u hrvatskoj policiji bude preko 70 posto Srba. Ta improvizacija je bila jedan od glavnih uzroka tih konflikata do kojih je došlo.»


Dr Tvrtko Jakovina:

«Neki će reći da nacionalno pitanje i nacionalizmi nisu bili ključni za raspad Jugoslavije. Međutim, ja sam skloniji tome da tvrdim da je upravo to bilo najvažniji faktor. Mislim da su stvari, načelno, postavljane relativno dobro, međutim bilo je velikih promašaja, koji su, s ekonomskom krizom, izbili u prvi plan. Da su negativnosti izbile u prvi plan, to je isto tako točno.»


Tito nije bio Staljin

[You must be registered and logged in to see this image.]

Povjesničari u Srbiji ističu da tek predstoji ozbiljna analiza tri i pol desetljeća vladavine Josipa Broza Tita. Obični građani međutim, kaže Želimir Bojović, imaju uglavnom pozitivan odnos prema Titu, najčešće zbog socijalne sigurnosti, ali i sjećanja na vremena kada su bili mladi i zaposleni:


Ni gotovo tri decenije od smrti najvećeg suverena komunističke Jugoslavije Josipa Broza Tita interesovanje za njim ne prestaje. Za razliku od perioda posle 2000. godine, kada se interesovanje za ovim harizmatičnim vođom sve više uvećavalo, početkom devedesetih mnogi su bili snažni titomrzci. Oni se danas, stiče se utisak, nalaze u manjini. Ipak, niko još uvek nije napravio ozbiljan istorijski uvid, ne samo u razdoblje komunizma, već ni u lik i delo samog Josipa Broza. Istoričari i sociolozi imaju podeljena mišljenja u vezi sa njim, ali se u nekim stvarima i slažu.


Sociološkinja Zagorka Golubović, koja je u Titovom periodu, zbog svog nastojanja da se slobode građana prošire, čitavih deset godina bila izbačena s beogradskog Univerziteta, kaže:


«Tito nije bio Staljin, u smislu askete, izolovanog čoveka, koji nije znao ni za kakve hedonističke principe, već naprotiv, Tito je bio bonvivan, hedonizam je za njega značio mnogo, nije ni hteo da se upušta u stvari za koje je mislio da mnogo ne utiču na samu strukturu društva i političkog sistema.»


Istoričari smatraju da je pitanje razumevanja Tita i perioda njegove vladavine suštinski važno za razumevanje svih onih tokova koji su trenutni prisutni u Srbiji, kao i razumevanje odnosa koji važe u regionu. Mnogi smatraju da je njegov istorijski rezultat veoma značajan. Istoričarka Branka Prpa kaže da analiza jednog od najvećih državnika 20. veka, kakav je bio Tito, zahteva ozbiljnu analizu, koja do sada nije napravljena:


«Ja bih sasvim objektivno ocenila njegovu ulogu u pre svega antifašističkoj svetskoj alijansi, koja je veoma ozbiljna. Vrlo ozbiljna je i njegova uloga u redefiniciji bipolarnog sveta i Hladnog rata, artikulisanjem jedne nove političke grupacije kao što je Pokret nesvrstanih. Potom njegov odnos sa Sovjetskim Savezom, tim radikalnim prekidom jednog modela boljševičkog sistema, jer mi smo imali ipak jedan drugi oblik socijalizma. Ono što je bio problem kod Josipa Broza, to je što početkom sedamdesetih godina nije pristao na tržišnu ekonomiju, što je zapravo petrifikovao jedan sistem.»


Međutim, stručnjaci naglašavaju da nikako ne treba prenebregnuti i Titovu surovu prirodu, koja je do izražaja dolazila posebno u slučajevima kada se obračunavao sa svojim neistomišljenicima. Jedno od najmračnijih mesta Titove prošlosti svakako je Goli otok – mesto užasa, s kojeg se mnogi Titovi protivnici nikada nisu vratili. Upravo zbog toga, sociolog Božidar Jakšić, Broza opisuje kao jednu autoritarnu ličnost:


«Doživljavam ga kao čoveka moći, kao autoritarnog vođu koji stoji na čelu jednog autoritarnog sistema, sa ogromnom arbitrarnom moći, preko koje je kontrolisao i vlastiti politički aparat – bilo partijski, bilo policijski, bilo državni – i stanovništvo.»


Ali, građani još uvek u većini imaju pozitivno mišljenje o Titu i periodu njegove vladavine:


«U njegovo vreme se živelo odlično. Živeli smo kao bubrezi u loju.»
«Kamo sreće da se rodi još jedan takav kakav je bio Tito.»
«Tito je bio normalan, običan čovek, kao i svi ljudi.»
«Meni lično je u njegovo vreme bilo super.»
«Imam 50 godina i živeo sam u vreme Tita. Meni je bilo lepo.»
«Možda grešim, ali mislim da nam je u vreme Tita bilo bolje nego danas.»


Stručnjaci ističu da je takav odnos građana prema Titu proizvod sećanja na socijalnu sigurnost koju im je tadašnji režim pružao. Oni naglašavaju da bi bilo pogrešno to sećanje svoditi samo na golu nostalgiju. Božidar Jakšić:


«Na takav način odgovaraju ljudi koji su tada bili mladi. Oni zapravo u takvim odgovorima projiciraju ljepotu svoje mladosti, odlaske na radne akcije, onda prva zaposlenja, prve plate, uredne plate, socijalno osiguranje, zdravstveno osiguranje… Ta starija generacija zapravo projicira svoje iluzije u takve odgovore.»


Nakon Titove smrti, mesto na kojem je sahranjen postalo je gotovo sveto za tadašnje građane Jugoslavije. «Kuću cveća», u kojoj se i danas nalazi njegov grob, godišnje je posećivalo više od milion ljudi. Tokom devedesetih, taj broj je bio sveden na jednog ili nijednog posetioca dnevno. Ipak, danas je sve više onih koji ponovo dolaze na njegov grob. Svetlana Ognjanović iz Muzeja istorije Jugoslavije, u čijem kompleksu se nalazi «Kuća cveća», kaže da iz godine u godinu na to mesto dolazi sve više turista, a da 4. i 25. maja Titov grob bude prekriven buketima cveća:


«Ove godine očekujemo oko 200.000 posetilaca u samom Memorijalnom kompleksu.»


Čak i danas Titovi govori izazivaju pažnju. Njegova posvećenost bratstvu i jedinstvu, kako se tada govorilo, bila je isticana na svakom mestu:


«Naši ljudi su gordi na svoju mukotrpnu historiju. Gordi su na svoju Narodnooslobodilačku borbu. Gordi su na svoju slobodu, koju su krvavo platili i nije čudo što je danas tako ljubomorno čuvaju.»


Ali, za Božidara Jakšića, upravo Titov odnos prema nacionalnom pitanju imao je za posledicu i raspad bivše Jugoslavije, kao i perpetuiranje novih autoritarnih režima:


«Njegova je odgovornost za raspad Jugoslavije ogromna. Ogromna je odgovornost tog autoritarnog sistema koji je stvoren, a koji se sada, praktično u svim novonastalim državama na teritoriji bivše Jugoslavije, reprodukuje. To je ta veza između one mentalne matrice titoizma i sadašnjih prilika.»


Tita su mnogi istraživači opisivalo različito – bonvivan, guru trećeg puta, autoritarni modernizator, oslobodilac sa harizmom razuma, političar veći od sopstvene države... Možda je upravo zbog toga opis Zagorke Golubović najtačniji:


«Tito je bio kontroverzna ličnost.»


"Da jedeš!? A Tito umro!"


Josip Broz Tito i njegovo vrijeme ostavili su trajan pečat na mnoge generacije u Crnoj Gori, pa i one koje su tek rođene u vrijeme kada je završavala era koju često po njemu i nazivaju – Titovom. Vole ga ili osporavaju u Crnoj Gori, ali ravnodušnih prema toj povijesnoj ličnosti svakako da nema, ni danas, 28 godina nakon njegove smrti. Sead Sadiković nam šalje priču iz Bijelog Polja o sjećanjima ljudi na Titovo vrijeme:


Ovako se Bjelopoljci sjećaju Josipa Broza Tita i njegovog vremena:

«Prekinuta je utakmica Hajduk – OFK Beograd. Mužinić je legao na teren, Kirigin razbio tranzistor…»
«Nemam pojma. Samo znam da profesor prava, kad nam priča o njemu da se zgrozi.»
«Tito je kralj. Najveća ličnost i stare i nove i buduće i koje hoćete države.»
«Smatram da je smrt prirodna, a ne društvena stvar. Tito – to je propao projekat.»
«Kao da mi je umro član familije.»
«Kad je bio Tito, bilo nam je najbolje. Svako je bio slobodan.»
«Četvrtog maja 1980. godine je plakao svako ko je imao dušu i srce.»
«Plakala sam i ja, iako sam bila mala. Imala sam osam godina.»


Kad je Tito umro, plakao je i Mišo Levičar, popularni bjelopoljski radio-voditelj. Istina kao šestogodišnjak. I danas je u njegovom sjećanju dosta pomiješanih misli o Titu iz njegovog ranog djetinjstva i jedna trauma:


«Tada sam bio baš mali, premali. Sjećam se da je sva porodica bila u suzama, a ja nisam shvatao o čemu se radi, ali sam i ja plakao. Dijete kao dijete, kopira starije. I ja sam kao bio sav nikakav, ni meni kao nešto nije potaman. Međutim, njima je bilo zaista teško, a ja sam tada rekao nešto što je u tom trenutku bilo jako pogrešno: ,Ja sam gladan‘. Nisam dobio hranu, već batine: ,Da jedeš!? A Tito umro!‘ To je trenutak koji mene vezuje za maršala i predsjednika ili kako ga je već ko doživljavao.»


Penzionerku Jovanku Mrdak za Tita i njegovo vrijeme vezuje mnogo više. Posebno je nezaboravan dan kada je ona, nekadašnja radnica nekadašnjeg Vunarskog kombinata i jedna od tada najljepših djevojaka Bijelog Polja, u ime socijalističke radničke omladine, predala Titu cvijeće. Okružena sjećanjima iz davno minulih vremena, puno boljih nego današnjih, tvrdi Jovanka:


«Kad sam 1962. godine počela da radim, bilo je i društva i svega. Direktor Emin Dobardžić nas je u život uputio.»


Šef samoposluge i iskusni trgovac Džemal Crnovršanin, jedan je od Titovih fanova, ali i više od toga:


«Bio sam i njegov pionir i njegov vojnik. U njegovo vrijeme sam dobio posao, formirao porodicu… Tito je moj idol.»



Tito i Kosovo


I na Kosovu, o Titu postoje različita mišljenja, posebno kada se u obzir uzme njegova uloga u kreiranju Ustava iz 1974. godine, kada su, uz republike, i autonomne pokrajine postale konstitutivni element federacije. Naš prištinski kolega Gezim Baxhaku je istražio koliko su političke okolnosti nakon Brozove smrti ubrzale raspad nekadašnje države:


Akademik Ekrem Murtezai ističe da je položaj Kosova bio specifičan u tadašnjoj SFRJ:


«No, i to je mogao biti povod za kasniji raspad Jugoslavije. Jugoslavija je bila puno protivrečnosti.»


Bivši kosovski i jugoslavenski politički lider Azem Vlasi kaže kako je dualistički položaj Kosova u bivšoj Jugoslaviji i u Srbiji bio povod za početak procesa raspada Jugoslavije i to ovako objašnjava:


«Činjenica da je Kosovo istovremeno bilo i federalna jedinica i deo Srbije, uticala je na pokretanje procesa raspada bivše Jugoslavije. U Srbiji su očekivali Titovu smrt da bi krenuli u političku ofanzivu gaženja Kosova kao federalne jedinice. Hteli su da ga u potpunosti vrate pod ustavnu jurisdikciju Srbije, pod kojom je bilo po Ustavu iz 1963. godine.»


Vlasi stiče da bi situacija bila drugačija da je Kosovo ustavnim reformama i Ustavom iz 1974. godine postalo republika. Za šta su, prema njegovim rečima, postojale sve političke okolnosti:


«Da je Kosovo Ustavom iz 1974. godine postalo republika, da je po svemu bilo izjednačeno s ostalim federalnim jedinicama, Srbija ne bi mogla da nađe povod da krene u ofanzivu protiv ustavnog položaja Kosova.»

U Subotici postoji jedna lepa drustvena organizacija pod imenom CENTAR-TITO ili pogledajte pod [You must be registered and logged in to see this link.] ovde se jos cuva i postuje TITOVO IME slavi se 29 Novembar kako komunisti tako i svi ljudi kojima je jos uvek u srcu JUGOSLAVIJA.
Ja sam se licno zgrozio kada sam cuo da pojedinci i to mladi ljudi uzimaju u usta Titovo ime u psovkama a coveka,velikog coveka nisu ni poznavali niti ziveli u njegovo vreme.Od koga su to ucili pitam se?Hm pa verovatno od roditelja.E toj deci bi trebalo malo odgoja a i malo pouke iz istorije(povijesti) a i malo RADNIH AKCIJA ha,ha nista im nebi falilo,manje bi bilo uzivanja narkotika a sa tim i manje problema u drustvu.

Evo prije nekoliko dana, "maškare" (djeca) su u mom Stocu zapalili Maršalovu sliku i to na mjestu gdje je nekad stajao bronzani partizanski spomenik (pred rat odnesen i uništen na otpadu). Najžalosnije je što su to učinila djeca koja nemaju pojma ko je čovjek čiju su sliku palili. Samo im je natureno da je Tito bio zločinac, da je mrzio Hrvate, da ih je on ubijao... A ne znaju šta je on donio ovom gradu. Rekao sam jasno, ako žele uništiti sve što podsjeća na Tita i Jugoslaviju, neka poruše pola grada zajedno sa putnom infrastrukturom.

stocanin (citat):Evo prije nekoliko dana, "maškare" (djeca) su u mom Stocu zapalili Maršalovu sliku i to na mjestu gdje je nekad stajao bronzani partizanski spomenik (pred rat odnesen i uništen na otpadu). Najžalosnije je što su to učinila djeca koja nemaju pojma ko je čovjek čiju su sliku palili. Samo im je natureno da je Tito bio zločinac, da je mrzio Hrvate, da ih je on ubijao... A ne znaju šta je on donio ovom gradu. Rekao sam jasno, ako žele uništiti sve što podsjeća na Tita i Jugoslaviju, neka poruše pola grada zajedno sa putnom infrastrukturom.

Deca nisu losa od rodjenja. To znaci da ih je neko naveo da to ucine. Taj neko je bio stariji od njih i pod uticajem "nivoa inteligencije" delovao je na decu. Jednoga dana ce ta deca biti odrasli ljudi, tada ce samo ( nadam se ) spoznati pravu istinu svega.

Svi oni koji decu navoda da takve stvari cine, su i protiv svoje dece i njohove bolje buducnosti.

Nece dugo trajati i samo ce vreme pokazati ( a knjige su zabelezile ) ko je bio u pravu, nacionalisti ili tito.

Jos jako malo vremena je ostalo da se svi "osveste". Kada to vreme prodje ce doci veme plakanja ili vreme veselja.

Valter

Lično, mislim da se narodi polako kaju; u većim gradovima je to posebno zastupljeno - sve je više pro-yu omladine, sve je više onih koji se raspituju o tome kako su stvari nekad izgledale.

I naravno, sve je više mladih na proslavama jugoslavenskih praznika.

Ne slažem se, zašto da se borimo na nivou cijele bivše SFRJ kada se neprijatelj lokalizovao? Tako ćemo se samo raspliniti i ništa nećemo postići...

Dakle, neka se svako s prijateljima fokusira na mjesto u kojem živi.
Tiha voda brijeg roni = čak i samo priča s ljudima može da pokrene nešto!
Prva i najbitnija stvar kod promjene je promjena stava većine, a to moramo od pojedinca do pojedinca (jer nemamo resurse za masovno propagiranje).

Nažalost, imaš pravo... vlast se osladi. Ali mislim da jaki lokalni lobiji mogu da budu od velike pomoći toj široj organizaciji o kojoj ti govoriš. Dakle, moramo se kombinovati!

Između ostalog, baš na ovaj način (uz naravno tešku artiljeriju televizorske propagande) rade današnje stranke (kojima odgovara ovaj status-quo).