Doc. dr. sc. Salmedin Mesihović: "Šta je nama Bog!"

Doc. dr. sc. Salmedin Mesihović (citat):
Šta je nama Bog !


U zadnjih 30-tak godina svjedoci smo rođenja i razvitka religijskog fundamentalizma, političke i društvene, kulturološke doktrine. Religijski fundamentalizam je jedna vrlo specifična i mlada ideologija (neki bi je nazvali „novotarijom“) nastala u okvirima Abrahamizma i njegovih denominacija, iako su je prihvatile i neke druge religijske manifestacije kao što je hinduizam. Tematika religijskog fundamentalizma je i previše kompleksna i obimna da bi se mogla prezentirati u samo par rečenica, radi čega smo se odlučili da damo kraći presjek odnosa religijskog fundamentalizma prema Bogu.
Ugrubo rečeno, na pitanje o Bogu, teisti kažu da Bog postoji, i da se doživljava i spoznaje preko religije, rituala i dogme, agnostici kažu da oni ne znaju (još uvijek!?) da li Bog postoji, ateisti jednostavno kažu da Bog ne postoji, dok deisti kažu da Bog postoji i da se spoznaje kroz znanost i razum. Kakav je to doživljaj Boga kod fundamentalista ?. Sa punom dozom sigurnosti fundamentaliste možemo promatrati kao krajnje radikalnu frakciju teizma. Ta njihova radikalnost je ustvari rezultat podsvjesne želje da se teistički koncept ustvari „svjetonizira“, pretvori u neku vrstu moderne političke ideologije. Radi te činjenice, fundamentalistički ekstremizam se ispoljava u uzdizanju vanjskih i formalističkih manifestacija teizma, ili nekih njegovih sekundarnih ili tercijarnih vrijednosti (ali koje su vrlo primjenjive za primjenu u svakodnevnom životu). Lako je i objašnjivo zašto je rađanje i razgranavanje fundamentalizma naišlo na snažnu podršku u Abrahamizmu i njegovim denominacijama. Ustvari abrahamističke denominacije u svojoj praktičnoj realizaciji nikada i nisu bile nešto puno zainteresirane za „Boga“ i njegovo objašnjavanje koje je uvijek bilo znatno površnije u odnosu na npr. objašnjavanje drugih aspekata religioznosti (što je u pojedinim slučajevima išlo čak do besmislenosti). Kada se malo bolje prouče abrahamističke denominacije uvidjeti će se da u njima Bog zauzima neku „usputnu poziciju“ sa svrhom „pravdanja“ drugih oblika religioznosti koje imaju primarnije dejstvo na Abrahamistu i njegovo vjerovanje, i kojima se u abrahamističkim dogmama posvećuje znatno veća pažnja. Zar se u historiji abrahamističkih denominacije nije trošila enormna energija, vrijeme, pažnja i posvećenost (čak prelazeći i u nasilje) na rasprave i sukobe u vezi prirode (u kršćanskim denominacijama) Isusa (je li čovječija, božanska ili „miješana“) i (u islamskim denominacijama) u vezi prirode Kurana (stvoreni/mutaziliti i nestvoreni/tradicionalisti) ili na nasljeđe Kalifata, dok su se suštinom/bitkom Boga zanimali samo pojedini učenjaci i znanstvenici (često skrečući sa utabanih staza religijskih dogmi). Tako se i moglo desiti da u abrahamističkim denominacijama, pojedini aspekti religije (objekti, predmeti, ličnosti, institucije) dobiju superiorni sub-božanski, zašto ne reči i idolopoklonički, položaj kao što su samo npr. Mojsije, Hram (ili Zid plača), Biblija, Gospa, Sveti duh, Isus Hrist, sveci, Crni kamen u Meki (odnosno čitava Kaba), Muhamed, Kuran, simbolika (posebno krst/križ), bogomolje, hodočašća, sujevjerja i praznovjerice, mitološka ili historijska tradicija, religijske institucije (i pojedini njihovi poglavari), „sveti“ jezici, praznici i svetkovine, načini oblačenja.
Fundamentalizam je samo još više profilirao i precizirao tu usmjerenost prema tim pratećim pojavama teizma, što je neminovno moralo voditi još većem otuđenju od Boga. U srži i manifestiranju fundamentalizma ili je Bog stavljen u neki duboki zasjenak ili se jednostavno ne pojavljuje. Bog je za fundamentaliste ili neka udaljena apstrakcija koju je (za njih) nemoguće i pokušavati shvatati (pa je za njih nepotrebno i upuštati se u to) ili čak i otežavajuća okolnost (načelo univerzalizma je strano modernim religijskim fundamentalistima). Potrebno je samo vidjeti fundamentalističke jurišnike za što se to oni najviše bore pa da postane jasna ta njihova otuđenost od Boga. Primjera ima i previše i njihovo puno nabrajanje bi bilo Sizifov posao. Zanimljivo je da se niko nije bunio kada se Bog prikazuje u filmovima nekada i na šaljiv ili ironičan način (vidjeti „Bruce Almighty“, „Evan Almighty“, „Dogma“ itd...), ali nastade totalni kaos kada se u nekom opskurnom danskom listu pojave karikature Muhameda ili kada se pronese (nekada i neprovjerena) vijest da je neko nedolično postupio prema Kuranu. Nije mi poznato da li je iko ikada digao glas protiv filma „Switch“ (1991), komedije u kojoj se Bog karikira (i koja se zna ponekad pojaviti i na TV-stanicama sa našeg jezičkog područja), dok se na čuveni film „Posljednje Kristovo iskušenje“ iz 1988. god. obrušio val pogroma i cenzura. Zanimljivo je da je psovka u kojoj je uključena i imena Bog vrlo česta, čak i kod onih koji se otvoreno izjašnjavaju kao religiozne osobe. Zamislite kako bi izgledalo da se nekome (ko se smatra abrahamističkim pravoslavcem) opsuje Sveti Sava ili (rimokatoliku) Gospu... e to bi bila nečuvena uvreda i provokacija...dok bi se za psovanje Boga našle olakotne okolnosti. Treba samo pogledati i uporediti koliko se na Boga, a koliko na Isusa ili Bibliju pozivaju evangelistički fundamentalisti pa postane samim tim jasno čije oni „interese“ više preferiraju. Za teško svetogrđe i blasfemiju se proglašava svako kritikovanje „svetinja“, dok je taj odnos prema Bogu ambivalentan (zavisno od situacije se Bogu zahvaljuje, ili ga se proklinje ili se traži pomoć). Vicevi u kojima se nailazi na Boga nisu tako rijetki (i radi njih nema ni protesta, ni širenja mržnje ni sukoba), ali zato kritički (u znanstvenom smislu) osvrt na Bibliju ili Kuran može imati vrlo opasne konsekvence po pojedinca. Posebno je zanimljiv koncept tzv. „Obećane zemlje“ i „Izabranog naroda“, formulacija koje postaju značajnije i od samoga Boga jer ga tretiraju samo kao oruđe za svoje ostvarenje. Ukratko rečeno „svetinje“ se znatno više i štite, i zastupaju i promoviraju u odnosu na Boga. Riječ je o jednom paradoksu, jer i u teističkim denominacijama (bar pro forme) Bog je u samom, temeljnom središtu, a na kraju ispada da je gurnut na samu periferiju zbivanja. Pošto pojednostavljeni vidik i suženi horizonti fundamentalizma nisu dorali suštinskom razumijevanju, za fundamentaliste je Bog tako daleko, tako izgubljen u nekom za njih nejasnom prostoru. Činjenica je i da se mnogo lakše baviti vjerskim pitanjima na fundamentalističko-religijski, profani način, nego se uputiti na zakulisne staze Spoznaje o Bogu i „udubiti“ u složene procese Poimanja pomoći slobode savjesti.
Za fundamentaliste su mnogo jasnija, bliža i važnija pitanja kako utjecati na dnevnopolitička zbivanja, ekonomske i kulturološke odnose, kako se oblačiti, kako se pozdravljati, kako na „pravilan način“ izgovarati molitvu, kako se odnositi prema „svetinjama“ i posebno kako se boriti protiv navodnih blasfemija. Radi toga je optužba za blasfemiju „svetinja“ postala vrlo dobro oruđe u kontekstu fundamentalizma, pa se onda sa tim ide u banalizirajuće krajnosti. Dovoljno je samo na wikipediji ukucati „Blasphemy“ i vidjeti šta se sve sada u modernom svijetu podrazumijeva pod blasfemijom (u mnogim zemljama je predviđena i krivična odgovornost), a u ubjedljivoj većini riječ je o krivici za uvredu „svetinja“, a u pojedinim slučajevima je riječ o klasičnim bedastoćama (npr. u Indoneziji je zabranjeno reči da je Islam arapska religija, ali je opet zabranjeno izgovarati islamske molitve ako nisu na klasičnom arapskom jeziku!?).
Izbacivanje Boga iz konteksta religioznog, kako to čine fundamentalisti, neminovno mora voditi ka sve daljem svjetoniziranju religije, što u krajnjoj konsenkvenci ima za posljedicu kompromitaciju teizma kao takvog. Produbljivanje jaza između čovjeka i Boga, povećavanjem “svetih posrednika“ (koji su dobili sub-božansko značenje), je tako jedan od glavnih rezultata nastanka i djelovanja fundamentalizma. Naravno to ne znači da bi sada trebalo obrnuti situaciju i Boga staviti na isti onaj pseudo-božanski pijedestal na kojem se sada nalaze „svetinje“ i onda krenuti u proces cenzuriranja i proganjanja... uostalom bila bi i velika šteta i veliki grijeh izvršiti inkvizitorski napad na Morgana Freemana i Jima Carreya radi tzv. „blasfemije“. Ono što treba uraditi jeste stvoriti takve uvjete i slobode da između čovjeka i Boga ne bude nekih sub-božanskih ili pseudo-božanskih „svetinja“ i posrednika.

Doc. dr. sc. Salmedin Mesihović,
3. VIII. 2010. god. Sarajevo