Prline napadacke (luburicevske) gluposti na hrvate imaju i drugu stranu medalje . Ovo je za one koje zanima pravi razlog raspad Jugoslavije:
Izrazi poput 'građanski rat', 'podivljali nacionalizmi', 'svi se svima moraju ispričati', 'balkanizacija', 'dogovoreni rat', 'podjela Bosne', ponajprije su rezultat pisanja 'loše povijesti' za narode na jugoistoku Europe, da bi se i dalje njima vladalo. To se čini već više od tisuću godina, dakle ništa novo. Mijenjajući njihove granice, ovisno o odnosu snaga i dogovoru među velikima i moćnima, njima su vladali raznorazni bazileji, carevi, duždevi, despoti, sultani, kraljevi, a i maršali. Na početku 21. stoljeća, nakon što je proizvedena upravljana kriza, a Jugoslavija nestala u dimu, pepelu i krvi, nastalim državama i narodima u njima ne vladaju i ne upravljaju demokratski izabrani dužnosnici, nego to u ime njih čine visoki predstavnici, briselski birokrati, londonski i vašingtonski samoproglašeni tvorci 'novoga svjetskoga poretka'.
Ratom na području 'južno od Alpa i sjeverno od Grčke' početkom devedesetih godina 20. stoljeća nisu upravljali politički vođe naroda koji tu obitavaju. To nije bio ni Slobodan Milošević. Njegova je ulogu bila – biti operatorom u upravljanoj krizi.
1989. godina – godina početka nove strategije projekcije moći
Unatoč mnogim informacijama koje su zapljusnule zapadni svijet tih devedesetih godina prošloga stoljeća, iz njih, pa i umješni analitičari, nisu uopće mogli razabrati razloge tog okrutnog rata među 'balkanskim plemenima'. Govoriti da su probuđeni nacionalizmi razlogom rata posve je pojednostavljeno, da se ne kaže zlonamjerno. Buđenje nacionalizama u zemljama u kojima je četrdeset i pet godina carevao komunizam, nije ništa drugo nego osvješćenje pripadnosti naciji, pa bilo to na Jadranu, Baltiku ili Kavkazu. Dakle, bili su to osvješćivanje i svijest koja nikad nije nestala, što je pak neoborivi dokaz nečega drugoga, a to je da takozvani 'mali narodi' nisu nestali, jer nisu dopustili da im velika carstva i ideologije unište ono što se zove identitet.
Nakon godina komunizma svi ti narodi željeli su samo jedno, steći slobodu i postići dostojanstvo. Međutim, upravljači nadziranog nereda, da bi se održala prevlast u tome dijelu svijeta, zaigrali su na kartu zvanu – nacionalne manjine. Imajući na umu izmiješanost stanovništva na području Jugoslavije, a znajući da se prevladavajuća nacija neće odreći svoga povlaštenoga položaja, koji je silom uzurpirala i držala punih sedamdeset godina, pa ni po cijenu rata, odlučili su pustiti Slobodna Miloševića da odigra, namijenjenu mu ulogu operatora krize. U toj činjenici leži razlog izbijanja rata, koji je započela Srbija simuliranim napadom na Sloveniju, a zatim agresijom na Hrvatsku, pod izgovorom da je u njoj ugrožena srpska manjina.
Širi cilj agresije koju je Slobodan Milošević uz pomoć Jugoslavenske narodne armije (JNA) poveo i proveo protiv Hrvatske (1991.) i Bosne i Hercegovine (1992.) bio je očuvati prevlast i povlastice koje je Srbija sebi osigurala poslije 1918., odnosno, izbiti na zapadnu granicu 'velike Srbije' ako 'jaka federacija' ne uspije. Nakon dvije Jugoslavije, Srbija je od Velike Britanije i Francuske zbog geoplitičke prevlasti nad Njemačkom, treći put dobila mandat da bude braniteljicom njihovih interesa na geostrateškom pravcu koji iz središnje Europe vodi prema Bliskom istoku i dubini prvih vrata Euroazije. Osim interesa tih dviju europskih sila, svoj interes, kao vodeća velesila svijeta, iskazale su i Sjedinjene Američke Države. U početku rata one to čine prikriveno, a u njegovu srednju, i poglavito u završnu dionicu ušle su otvoreno, primjenjujući i elemente intervencionizma.
Istodobno s odvijanjem i uspostvom “zajedničkog financijskog tereta” i “zakona izvan teritorija SAD-a”, te 1989. godine direktor CIE William Webster javno obznanjuje novo područje djelovanja te američke tajne službe.
Iz ove poduže Websterove rečenice nije odveć teško razabrati da je nova misija CIE, a posljedično tome i ostalih američkih tajnih službi, prije svih NSE, po cijelom svijetu postala gospodarska špijunaža i druge radnje usmjerene protiv ključnih industrijskih 'savezničkih' zemalja. Od lova na komunističke operacije i subverzije jednostavno se prešlo na gospodarske potencijale aktulanih, ali i budućih saveznika.
Američki nadzor Njemačke, i britansko obavještajno djelovanje unutar nje, potvrdili su da je Websterova 'nova zadaća CIE' na djelu. Tako je značajni hladnoratovski politički i vojni saveznik iz druge polovice 20. stoljeća Anglosaksoncima na kraju tog istog stoljeća postao glavnim gospodarskim suparnikom. Moguća modernizacija nerazvijenih ekonomskih potencijala zemalja Istočne Europe i Sovjetskoga Saveza, uz pomoć nove Njemačke, londonskim i vašingtonskim političkim stratezima postala je noćna mora. Nju je uzrokovala spoznaja da bi ubrzani razvitak Istočne Europe narušio postojeću svjetsku gospodarsku i financijsku ravnotežu. Ta je ravnoteža Sjedinjenim Američkim Državama omogućila da u zadnjih desetak godina uzmu više od tisuću milijardi dolara inozemnih kredita.
Zaljevski je rat Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji donio vojnu pobjedu nad Irakom i gospodarsku pobjedu nad Istočnom Europom, ali njegov je strateški cilj ipak bio – zadržati dominaciju nad Zapadnom Europom i Japanom.
Plan za podvrgavanje Njemačke morao je sadržavati uvjerljiv argument prislile. A takav je mogao biti samo onaj kojim bi se Njemačka mogla optužiti da se vratila u prošlost od prije pedeset godina. Njemačka neostvarena težnja znatnog utjecaja prema jugoistoku bila je karta na koju je vrijedilo igrati.
Na europskom jugoistoku nije se mogla provesti doktrina 'kirurškog čistog rata' kao u Iraku, a da on ne postane svjetski, ali zato su postojali svi uvjeti za primjenu njezina suplementa, to jest doktrine nadziranog nereda. Anglosaksonskim stratezima politički uzavrela Jugoslavija, s programirano probuđenim srpskim nacionalizmom, bila je više nego poželjan poligon za primjenu te nove doktrine.
'Poželjni poligon' zvan Jugoslavija, sa Srbima u glavnoj ulozi, kroz cijelo 20. stoljeće, u britanskoj igri ravnoteže moći, bio je nepromostiva prepreka njemačkom utjecaju prema jugoistoku. U toj istoj Jugoslaviji, Hrvati su smišljeno i planski opterećivani hipotekom 'zločinaštva' kao bivši njemački 'saveznici'. Tu su i ostali južnoslavenski narodi, s kojima su se moćnici kroz povijest uvijek poigravali.
Dakle, svi elementi za kriznu matricu bili su na jednom mjestu. Samo je trebalo proces pokrenuti. Prema pomno razrađenom scenariju, zamišljeno je da se plan odvija tako da srpski vođa uz pomoć srbizirane Jugoslavenske narodne armije krene u ostvarivanje projekta 'velike Srbije'. Tom su se projektu, objektivno gledano, u Jugoslaviji jedino mogli suprotstaviti Hrvati kao drugi narod po brojnosti, a prvi po gospodarskom potencijalu. 'Velika Srbija', kao radikalna srpska dominacija nad ostalim narodima, nije bila moguća samo u jednom slučaju: ako Hrvatska postane samostalna, slobodna i neovisna država. Da bi se oduprla planu 'velike Srbije', a da Hrvatske ne nestane, razmišljali su londonski i beogradski planeri, hrvatska politika, odnosno njezivo demokratski izabrano političko vodstvo, morat će u jednom trenutku jasno i glasno obznaniti da je samostalna hrvatska država jedini spas.
Kada se to pak dogodi, tu i takvu državu bez ustezanja i milosti treba proglasiti sljedništvom one države koja je nastala 10. travnja 1941. Ako ujedinjena Njemačka pokuša drukčije razmišljati od te unaprijed zadane matrice, ili tijek zbivanja u Jugoslaviji ocjenjivati nekom drugom ocjenom, odmah je treba optužiti za obnovu novoga – 'četvrtog Reicha'. U takvo postavljenom planu, za razliku od 'slučaja Irak', Njemačka će se teško moći obraniti pa joj neće preostati ništa drugo, nego pokunjeno pristati na 'novi svjetski poredak'.
A onda su 17. kolovoza 1990. na hrvatskim prometnicama osvanuli balvani.
1990. godina – godina velike paradigme strategije
Te 1990. godine provoditelji 'novoga svjetskoga poretka', oboružani 'svetim pismom' u obliku slobodnoga tržišta, privatizacije i ljudskih prava, pokrenuli su 'proces promjena' radi prodora na sva područja, i u sve zemlje, nad kojima Anglosaksonci do tada nisu imali nadzor. Kako je napisao William F. Engdahl, cilj tih promjena i toga prodora, koji su podsjećali na kampanju vjerskih fanatika, bio je pridobiti ta područja za posebnu vrstu tržišne ekonomije, a mete nisu bile samo bivše komunističke zemlje Istočne Europe i Sovjetskoga Saveza, nego svaka iole važna zemlja koja bi mogla pokušati razvijati vlastito gospodarstvo, na temelju vlastitih prirodnih bogatstava, neovisno o Međunarodnom monetarnom fondu, Svjetskoj banci i općenito o svijetu dolara.
Jedan od glavnih ciljeva toga procesa/prodora bio je dovesti pod izravnu američko-britansku vlast svako važnije nalazište nafte na svijetu, od Iraka, Kaspijskog jezera i zapadne Afrike do Kolumbije, držeći se Kissingerova naputka – da onaj tko nadzire naftu, taj vlada državama. Neki su analitičari taj projekt označili kao stvaranje novoga svjetskoga imperija. Uz obećanje o slobodnom tržištu kao putu u napredak i blagostanje, mamac toga projekta bila je magična riječ 'globalizacija'. Međutim, ta je riječ bila maska za novu anglosaksonsku strategiju projekcije moći iza koje su stajale velike banke, financijske institucije i multinacionalne kompanije.
Od 1990. Washington će se, uz sudjelovanje Londona u idućih deset godina, odnosno do početka novoga trećega tisućljeća, primjenom doktrine upravljanja krizama planski učvrstiti na prvim i drugim vratima Euroazije, a medijskim i inim pričinama mlade i one starije opčiniti ispraznostima te ustoličiti 'religiju' liberalizma kao jedino 'ispravno stanje' svijesti putem političke korektnosti. Kada se s ta tri nova operatora moći postigao kritičan broj 'ispranih mozgova', prije svega u zapadnoj civilizaciji, Anglosaksonci su mogli krenuti u primjenu nove planetarne strategije nazvane – 'rat protiv terorizma'.
Dok proces globalizacije s dogmom slobodnoga tržišta nije dobrano uznapredovao, samo su rijetki shvaćali da je to dobro osmišljena i temeljito isplanirana strategija planetarnih razmjera. Oduvijek je 'slobodna trgovina' bila sredstvo kojim su se gospodarski moćne zemlje nametale onima slabijima. Kad je došlo do otrežnjenja i vidjelo se čemu sve to vodi, Sjedinjene Američke Države uz pripomoć Velike Britanije već su bile opkolile većinu svojih potencijalnih protivnika, izgradivši prsten novih vojnih baza diljem svijeta, da bi se nove stečevine mogle obraniti. Onima koji bi izgubili vjeru u slobodno tržište i pokušali se vratiti samostalnom razvoju, u blažem obliku 'dogodio bi se narod', prema uzoru na crnogorsko 'događanje naroda', a u težem scenariju nakon sankcija i zone zabrane leta slijedilo bi 'humanitarno bombardiranje'.
Proces 'promjena' svih oblika već je zahvatio svijet prije nego li će doktrina upravljana krizma svoju prvu primjenu naći na području Jugoslavije.
Nova/stara strategija
Japan je, poslije Hladnog rata, na području svjetske trgovine i bankarstva, predstavljao jednu od najvećih opasnosti za vodeću ulogu Sjedinjenih Američkih Država. Te su 1990. mnogi na Japan gledali kao na najveću gospodarsku i bankarsku silu na svijetu. Govorilo se o Japanu kao “zemlji koja ima hrabrosti reći ne” ili o “Japanu kao ekonomskoj opasnosti”.
Proces 'rekonstrukcije' Sovjetskoga Saveza, to jest Rusije, počeo je u srpnju 1990. na sastanku industrijskih zemalja skupine G-7 u Houstonu, u saveznoj državi Teksas. Naime, na tome je sastanku, a na prijedlog američkog ministara vanjskih poslova Jamesa Bakera, zaključeno “da glavna uloga u reformiranju sovjetskog gospodarstva pripadne Međunarodnom monetarnom fondu (MMF)”. Ta je svjetska institucija, pod američkim nadzorom, dobila zadaću da napravi detaljnu studiju o sovjetskom gospodarstvu i na temelju toga dade preporuke za njegovu reformu “u svrhu liberalizacije, stvaranja otvorenijeg, demokratskijeg i pluralnijeg društva, te zaokreta k tržišno orijentiranom gospodarstvu”.
Mnogo prije nego li će Sovjetski Savez dobiti 'šok terapiju' smišljenu od američkih stratega projekcije moći, vodeći politički krugovi Washingtona i Londona, nakon što će se dogoditi Irak, pripremili su poseban scenarij za jugoistok Europe, pobliže za Jugoslaviju. Scenarij je slijedio istu onu strategijsku crtu kakvu je Velika Britanija primijenila u vrijeme Prvog i Drugoga svjetskog rata. Operacionalizacija strategijske zamisli za temelj ima diplomaciju prijevarom. To je politički sustav provedbe oblikovanom prijevarom, u kojoj je laž poželjan operator.
Ta je nova/stara strategija nastala kao rezultat raščlambe sedamdesetak sukoba koji su se dogodili neposredno prije i poslije pada Berlinskoga zida. Raščlamba je pokazala da su samo tri sukoba imala međudržavno obilježje – oružani sukob Mauritanije i Senegala, sukob Indije i Pakistana te Sjedinjenih Američkih Država i Paname. Svi su ostali sukobi bili unutarnji. Izvori tih unutarnjih sukoba, prema analitičarima koji su provodili istraživanje, bili su u dezintegracijskim procesima država ili u borbi za kontrolu sirovina: nafte, plina, urana, zlata, dijamanata ili pitke vode.
Za nadzor takvih potencijalnih kriznih žarišta, a radi svjetske prevlasti, osmišljen je novi model globalne intervencije, nazvan doktrina upravljanja krizama ili jednostavno krizni menadžment. U biti, to je revidirana doktrina “contaimenta”, kojoj je temeljno načelo – opkoliti i pod nadzorom držati svako krizno svjetsko žarište. Taj oblik djelovanja, u novim uvjetima uzrokovan padom bipolarne podjele svijeta, zahtijevao je kolektivne mjere ili ad hoc koalicije predvođene Sjedinjenim Američkim Državama. Njega će Carl C. Ravenal, istaknuti američki strateg, opisati kao oblik u kojemu “univerzalno i kolektivno opkoljavanje predstavlja veliku paradigmu strategije, koju predvode Sjedinjene Američke Države”.
Destrukcija glavni element upravljane krize
U strukturi projekcije moći, nova doktrina upravljanja krizama, ne bi bila moguća da se Sjedinjene Američke Države nisu našle u položaju jedine velesile svijeta, ali i u takvu položaju “da joj nijedna druga zemlja ili skupina zemalja ne može zadati težu povredu”. Takvo izmijenjeno stanje na svjetskoj geopolitičkoj sceni, nakon pada Berlinskoga zida, omogućilo je Sjedinjenim Američkim Državama da bez većeg rizika mogu “kontrolirati ponašanje drugih država u svijetu, svojom aktivnom ulogom, prijetnjom silom, diplomatskim pritiskom, manipulacijama i primjenom drugih i različitih sredstava, uključujući i ublaženu vojnu silu”.
Iz navedenog je vidljivo da je osnovni element doktrine upravljanja krizma postala destrukcija. U svoj svojoj punini doktrina upravljanja krizama nije se mogla primijeniti u Sovjetskom Savezu, zbog navedenih razloga, ali zato je više nego podesna bila Jugoslavija. Destrukcija se u upravljanoj krizi ne izvodi zastrašujućim nuklearnim oružjem, nego poticanjem sukoba na nacionalnim, vjerskim i kulturnim različitostima, a provodi se gospodarskim oružjem, prije svega sankcijama. 'Tvrda' ili oružana sila, također ima svoju ulogu, ali prije svega kao sredstvo pritiska i zastrašivanja, odnosno kao dodatno uvjerljiv 'pregovarački argument".
Jugoslavenska upravljana kriza, kao što je već nekoliko puta naznačeno, bila je 'laboratorijski uzorak' u kojemu je isprobana “nova kreativna uloga Ujedinjenih naroda, kako bi se potpomogla dugoročna kreativna rješenja”. U operativnoj izvedbi to će značiti da će Vijeće sigurnosti i glavni tajnik Ujedinjenih naroda postati stožerno tijelo, koje će NATO pretvoriti u “izvršnog agenta Ujedinjenih naroda”.
U novoj eri, nastaloj nakon loma bipolarne podjele svijeta, gdje će “neredi biti prošireni na mnoge kutke svijeta”, bilo je prijeko potrebno, kako su naglasili američki stratezi projekcije moći, pronaći najpodesniji model za rješavanje tih “spornih situacija”. On je pronađen u “multinacionalnim mirovnim snagama kojima će okvir za operacije formulirati i njima upravljati Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda”. Ta će nova uloga Ujedinjenih naroda i Vijeća sigurnosti prvi put biti iskušana u jugoslavenskoj upravljanoj krizi početkom devedesetih godina 20. stoljeća.
1991. godina – godina operacionaizacije 'novog svjetskog poretka'
Dok je na samom početku 1991. američka priprema za “Pustinjsku oluju” bila u završnoj fazi, što je značilo da će operacionalizacija 'novoga svjetskoga poretka' na drugim vratima Euroazije početi i vojnom komponentom, u Jugoslaviji se upravljana kriza dobrano zahuktavala. Istodobno, provodeći 'šok terapiju' prema Rusiji i svim ostalim zemljama bivšega Sovjetskoga Saveza, Anglosaksonci su se posredovanjem multinacionalnih kompanija nastojali dočepati rudnih i ostalih bogatstava tih zemlja. Početkom 1991. Rusija i ostale istočnoeuropske zemlje u zamislima američkih planera projekcije moći, imale su jednak tretman kao i afričke zemlje, poput Konga ili Nigerije. Sve se svodilo na jedno, kako ih i što lakše staviti pod svoj nadzor.
Na drugom kraju svijeta, na trećim vratima Euroazije, početkom te 1991. počela je druga faza razbijanja japanskog modela, to jest uništenje istočnoazijske gospodarske sfere. Nakon Japana, ovaj put na američkom ciljniku našla su se uspješna gospodarstva istočnoazijskih zemlja koja su postala “opasna za američku provedbu grubog individualizma i slobodnog tržišta”. Američkim stratezima nije promaknulo da je uspješni japanski gospodarski model, u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata, primijenjen i u Tajlandu, Maleziji, Indoneziji i drugim zemljama istočne Azije. U godinama koje će slijediti te će gospodarski uspješne zemlje doživjeti još goru sudbinu od Japana. Pod udarom 'slobodnoga tržišta' i Međunarodnog monetarnoga fonda jednostavno će prestati biti ono što su bile – uspješne samostalne gospodarske države.
Gospodarski je kaos prema doktrini upravljanje krize prethodnica kojom se otvara put nestabilnim društvu, odnosno, on je sredstvo kojim se kidaju vezivna tkiva državne integrativnosti. Zato su u drugoj polovici tih osamdesetih godina, Anglosaksonci u Jugoslaviju iz Nacionalne zaklade za demokraciju (NED), Šorošova Otvorenoga društva i Međunarodnog monetarnoga fonda poslali savjetnike i propagatore koji su velikodušno dijelili dolare, financirali oporbene skupine s jugoslavenskim predznakom, potkupljivali gladne mlade novinare koji su gajili snove o novom i lagodnom životu, poticali sindikate, pronalazili oporbene ekonomiste pobornike 'slobodnoga tržišta', organizirali nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava, da bi se upravljana kriza mogla razvijati prema poželjnom scenariju.
Uz njihovu pripomoć, i pod dirigentskom palicom Međunarodnog monetarnoga fonda, na početku 1991. jugoslavenski bruto nacionalni proizvod smanjio se za četvrtinu, a industrijska je proizvodnja pala za 21 posto. Nakon što je od Vlade Ante Markovića zatražena sveopća privatizacija, slijedio je bankrot više od tisuću poduzeća, a nezaposlenost je porasla za 20 posto. U Hrvatskoj, kao najrazvijenijoj republici, to je značilo gotovo 300.000 nezaposlenih. Takva 'šok terapija' bila je prava eksplozivna naprava u jugoslavenskoj višenacionalnoj zajednici u kojoj je velikosrpski nacionalizam nezaustavljivo rušio sve pred sobom, a vojni je vrh bio zaokupljen planovima o državnom udaru.
Zato nije nimalo slučajno da je u jesen 1990. CIA s velikom sigurnošću predvidjela krvavi raspad Jugoslavije. Također nije nimalo slučajno da je početkom siječnja 1991. američko Ministarstvo vanjskih poslova raspolagalo obavještajnim podatkom o tome “kako Jugoslavenska narodna armija, koja je u rukama Srba, namjerava ubrzo napasti neke jugoslavenske republike”. Isto tako, nije nimalo slučajno da će tadašnji američki veleposlanik u Jugoslaviji, Waren Zimmermann, ustvrditi: “Željeli smo očuvati jedinstvenu Jugoslaviju. Analize su govorile da će, ako se ona raspadne, biti rata, pa smo se držali tih analiza, što je bilo pogrješno. Srbi su nas dobro pročitali, bili su spremni ići koliko god mogu, dok ih nitko ne zaustavi”.
Dakle, ništa u odnosu na Jugoslaviju nije bilo pogrješno, kako se često misli, jer u upravljanoj krizi teško da nešto može biti pogrješno. Zato nije pogrješno da se u vanjskom iskazu, unatoč 'analizama', zalagalo za “očuvanje Jugoslavije”, kao što nije pogrješno da su Srbi uspjeli 'pročitati' ono što je između redaka bilo napisano, jer im je bilo omogućeno da to pročitaju, da bi u upravljanoj krizi mogli “ići koliko god mogu” i dotle “dok ih nitko ne zaustavi”.
Jednostavno, 1991. plan je bio: Jugoslaviju gurnuti u krvavi pakao, a jugoistok Europe dugoročno pretvoriti u krizno žarište, da bi se prema zamislima anglosaksonskih stratega projekcije moći na prvim vratima Euroazije mogao provoditi projekt stvaranja 'novoga svjetskoga poretka', odnosno projekt 'dominacije punog spektra', ili 'globalnoga carstva', kako je to, u Vladi Georgea Busha mlađega, deset godina kasnije, nazvala skupina okupljena oko Donalda Rumsfelda i Dicka Chenyja.
Home
» Smrt? Je li to kraj ili prelaz iz faze u fazu?
» Izgubljeni drugovi
» PRAZNICI
» BEZ DLAKE NA JEZIKU
» Zdravo! Ja sam Dejan!
» Kakvo drustvo zelimo...nova Jugoslavija?
» LALA U PEKARI
» Socijalisticki sistem i Radnicko samoupravljanje u SFRJ-i
» TEZINA LANACA
» LINUX MINT
» 29.Novembar-Dan Republike
» "SAMO ZAJEDNO SMO JACI!"
» Draga moja domovino
» Evropska Unija
» PROJEK ROSETTA
» Cestitke i pozdravi
» " ZA VASU BOLJU BUDUCNOST"
» OBAVEŠTAVAM SVE!
» Ubuntu
» Savez komunističke omladine Jugoslavije-SKOJ
» Jugoslovenska Narodna Armija -JNA-
» JUCE DANAS SUTRA
» Evo nesto interesantno
» Demokratija ili Radnicko samoupravljanje