U ime svih nas iz devedeset i neke

Zdravo svima.

Većina vas i ja razlikujemo se u jednoj stvari - godinama. Rođen sam, naime. Imam, dakle, 18 godina. Možete li se sjetiti gdje ste bili s 18? Što ste radili? Ja sam se našao u Petrovoj bolnici u Zagrebu, u tada novonastaloj Republici Hrvatskoj. Vi se zasigurno tog vremena sjećate bolje od mene - rijeke koje su donedavno bile kupališta postale su granice, ljudi koji su donedavno bili braća postali su neprijatelji. Imam sreće, reći će neki, što nisam morao proživjeti taj rat. Stvarnost je, nažalost, da ga proživljavam svakodnevno gledajući i slušajući svoje vršnjake, velike Hrvate, kako mrze svoju braću samo zato što su ih tako naučili. Štošta je Jugoslavenski građanski rat napravio mojoj generaciji, braćo, ali zaobišao ju sigurno nije. Propucani se zid može obnoviti, ali traume i kompleksi iz prošlosti ostaju u čovjeku.

Ja za te stvari donedavno nisam puno mario - roditelji oboje rodom Hrvati, naglašavam rodom zato što su uvijek bili prilično suzdržani kad je u pitanju hrvatstvo i u skladu s tim odgajali su me koliko je moguće neutralno, namjerno ili ne, ne bih znao. Posljedično tome, nikad se nisam smatrao Hrvatom.
Kako sam se odrastajući sve više zanimao za povijest i politiku, počeo sam osjećati prazninu u sebi.
Tada sam se osvrnuo oko sebe, oko nas - i shvatio sam da smo svi mi jedna cjelina koju je povijest nekako rastavila. Hrvati, Srbi, Bosanci, svi su oni preslični da bi se smatrali različitim narodima. Većina razlika koje postoje su, čini mi se, isforsirane upravo zbog težnje nacionalista da se udalje od svoje braće. (npr. u SR Srbiji su natpisi po gradu i imena ulica uglavnom radi jednostavnosti bili na latinici, što se tijekom i nakon rata promijenilo)
I činjenica je da ću se govoreći standardni hrvatski puno prije sporazumjeti s Beograđanom ili Sarajlijom nego s "pravim" Zagorcem ili otočaninom. Čini mi se kao da smo zapeli negdje između - nije da smo cjelina, a nije da smo se u potpunosti rastavili; unutar hrvatskog naroda ima onoliko razlika koliko ima unutar jugoslavenskog.
Do sličnih misli dolazim i razmišljajući o jednom od uzroka raspada SFRJ - Hrvati i Slovenci su se osjećali iskorištavanima jer su donosile većinu BDP-a koji je išao u Beograd i dijelio se od Vardara do Triglava - ali znači li to da je opravdano da se i razvijenije pokrajine Hrvatske odcijepe? Unutar narodne zajednice treba dijeliti radi dobrobiti iste - je li toliko suludo tvrditi to?

Uglavnom - vratimo se u sadašnjost. Rat u kombinaciji s korupcijom i lošim stranama kapitalizma (da se razumijemo, ni u kojem se slučaju ne zalažem za socijalizam ili komunizam) je ove prostore bacio desetljeća unatrag - Bugare i Rumunje su primili u Uniju prije nas jer smo prezauzeti ganjanjem naših "heroja" po cijelom svijetu. Mnogi na Uniju gledaju kao na spas, ali i njoj se, po svoj prilici, loše
piše - govori se o stvaranju "supereurope", koju bi tvorilo par najjačih država na europskom tlu. Kad bi se Unija doista raspala i kad bi par odabranih država počelo stvarati supersilu, koliko bi smisla imalo da mi, "bure baruta Europe", na to gledamo kao nekolicina malih, beznačajnih i međusobno zaraćenih plemena?

Eto, htio sam vam se samo predstaviti i dati vam do znanja da jugoslavenska omladina nije izumrla posljednjom generacijom pionira. A sad vas pitam - mislite li da je obnova moguća u nekom obliku, makar saveza ili nekog sličnog udruženja? Nisam puno gledao po forumu, ima li već nekih tema koje predlažu konkretna djela?

Dobrodosao!

Urbani Juoslavene,preporucujem ovu temu za pocetak

https://yu-pokret.bosnianforum.com/t430-teorija-jedinstva-jugoslovena