Marksizam izbliza

Radnički pokreti
Povijest radničkih pokreta: Radničke pokrete možemo definirati kao politička i socijalna strujanja i borbe za oslobođenje radničke klase od kapitalističke eksploatacije, za svrgavanje buržoaskog društvenog poretka i za stvaranje novog socijalističkog, u nekim zemljama i komunističkog društva. Dijelimo ih u nekoliko radoblja.

Prvo razdoblje radničkih pokreta
Za tzv. prvo razdoblje radničkih pokreta, koje traje od kraja 18. stoljeća pa do 1864. – osnutka Prve internacionale, karakteristične su spontane pobune, koje prvenstveno teže za poboljšanjem životnog standarda radnika, za boljim uvjetima rada, skraćivanjem radnog vremena... Radnici su radili i do 15 sati na dan, nisu imali pravo na bolovanje i odmor, a čest je bio i rad djece. Tijekom prvog razdoblja radničkih pokreta dogodilo se par većih radničkih pokreta:

a) ludistički pokret – Engleska, ime po vođi Nedu Luddu. Luditi su strojeve smatrali krivcima za masovnu nezaposlenost koja je nastajala za i nakon prve industrijske revolucije, Masovno su se borili protiv kapitalističkih poduzetnika tako da su od 1811. do 1816. uništavali strojeve, rušili tvorničke zgrade i potpaljivali skladišta. 1812. je donesen zakon protiv ludita kojima se njihova djela kažnjavaju smrću, tako da su u idućih nekoliko godina pogubljene čitave grupe radnika. S vremenom je radnička klasa shvatila da uzrok njenog bijednog položaja nije u strojevima, već u njihovoj kapitalističkoj primjeni, pa stoga svoju aktivnost usmjeruju u pravcu borbe protiv kapitalističkih društvenih odnosa.
b) u gradu Lyonu radnici su 1831. prvi put, na kratko vrijeme, preuzeli vlast
c) čartizam – masovni revolucionarni pokret radnika nezadovoljnih položajem 30-tih i 40-tih godina 19. stoljeća u Engleskoj. Kada poslije liberalne reforme parlamenta 1832. nije uvedeno izborno pravo radnicima, osnovana je Londonska udruga radnika pod vodstvom Williama Lovettta, koja je pokrenula borbu za daljnju demokratizaciju izbornog prava. Program pokreta formuliran je u dokumentu nazvanom People´s charter – otud i ime pokreta. Osnovni oblik djelovanja bilo je prikupljanje potpisa na peticijama kojima su se čartisti obraćali Parlamentu. Parlament ih je odbijao tako da su ustanci bili česti. Dva puta je bio proglašen «sveti mjesec» - generalni štrajk. 1848. masovni pokret je bio razbijen i nikada se nije obnovio.
U pravom razdoblju radničkih pokreta javljaju se razni socijal-utopisti:
- Claude Henri de Saint-Simon (fran. plemić, tvorac ideje socijalizma)
- Charles Fourier (zalaže se za društveno uređenje bez države)
- Robert Owen (slijede ga čartisti)
Tijekom 19. stoljeća dolazi do suradnje među organizacijama koje su se borile za prava radništva u mnogim zemljama. Jedna od takvih udruga bio je Savez komunista, prva proleterska organizacija rukovođena potrebama i interesima radnika, osnovana u Londonu 1848., za koji su Karl Marx i Friedrich Engels 1848. napisali Komunistički manifest, u kojem su izneseni temelji marksizma – proletarijat je trebao srušiti vlast buržoazije i dovesti do stvaranja besklasnog društva – komunizma. Završna rečenica Manifesta «Proleteri svih zemalja, ujedinite se!» postala je borbena parola radnika. S time polako završava neorganizirana i povremena borba za bolji položaj radnika.

Drugo razdoblje radničkih pokreta
Osnivanjem Prve internacionale – međunarodne udruge radnika 1864. započinje drugo razdoblje radničkih pokreta. Radnička klasa se više ne organizira samo unutar pojedinih zemalja, već i na međunarodnim relacijama.

KARL MARX (1818. – 1883.)

Marx potječe iz slobodoumne pravničke obitelji. Rođen je 1818. godine u Trieru u Rajnskoj pokrajini, privredno najrazvijenijoj, a društveno najnaprednijoj njemačkoj pokrajini, koja je ujedno najdublje osjetila duh francuske revolucije. Studirao je pravo, povijest i filozofiju. Pismo ocu — upućeno iz Berlina 1837. — svjedoči o širini njegovih interesa, ozbiljnosti studija i njegovih nastojanja. U Berlinu se pridružio Bauerovu mladohegelovskom tzv. »doktorklubu «, Pa je u duhu filozofije samosvijesti i slobode napisao i 1841. godine obranio doktorsku disertaciju na temu Razlika između Demokritove i Epikurove filozofije prirode. Nakon studija Marx 1842. godine radi najprije kao novinar, a zatim kao urednik Rajnskih novina, koje se za svog kratkog jednogodišnjeg izlaženja oštro kritički suprotstavljaju sve jačem pritisku reakcije u Prusiji. Marx piše o slobodi tiska, protiv cenzora i cenzure, protiv jednoobraznosti misli i mentaliteta birokratskog duha. Upućen je sada da se bavi i konkretnim gospodarskim pitanjima, te uviđa vezu prava i politike s konkretnim društvenim odnosima, individualnim i klasnim interesima ljudi. Tako postupno ulazi i u polemike o socijalističkim idejama. Već 1843. godine, zbog sve snažnijeg pritiska cenzure, daje ostavku i napušta Rajnske novine. Tada nastaje rasprava Kritika Hegelove filozofije državnog prava (što je objavljena tek 1927). Marx tu pokazuje da Hegel »ne razvija svoju misao iz predmeta, nego razvija predmet prema jednom u sebi završenom mišljenju, koje je u sebi završeno u apstraktnoj sferi logike«, te nastavlja s kritikom birokracije, odnosno podvojenosti države od građanskog društva. Godine 1843. Marx se u Kreuznachu ženi svojom drugaricom iz djetinstva Jenny von Westphallen s kojom se zaručio još dok je bio student. Krajem 1843. Marx seli u Pariz. Francuska je bila politički i društveno razvijenija od Njemačke i već pod snažnim utjecajem socijalističkih misli i učenja, koja, međutim, nose pečat utopije jer su bila utemeljena na prosvjetiteljskom načelu o svemoći uma. Marx se približava radničkim i socijalističkim udruženjima. On je već prevladao mladohegelovstvo, ali problem čovjekove slobode ostaje njegova središnja tema. U suradnji s mladohegelovcem Rugeom objavljuje početkom 1844. godine jedini broj Njemačkofrancuskih godišnjaka, gdje u spisu Prilog židovskom pitanju religiju svodi na fenomen čovjekove svjetovne ograničenosti te razlikuje političku i ljudsku emancipaciju da bi u Prilogu Kritici Hegelove filozofije prava već ukazao na proletarijat kao materijalnu snagu povijesti koja će ostvariti filozofiju, odnosno ideju čovjekove slobode. Iste godine nastaju Ekonomskofilozofski rukopisi, u kojima je snažno izražena Marxova humanistička orijentacija. Rukopisi su objavljeni tek 1932. godine da bi zatim postali temeljem svih suvremenih interpretacija Marxa — posebno njegova filozofskog gledišta (teorije otuđenja i filozofije prakse). Godine 1845. nastaju glasovite Teze o Feuerbachu (Engels ih je objavio 1888), koje jezgrovito kazuju novost Marxove koncepcije, njegova materijalizma po kojemu je čovjek biće prakse. Marx se s Engelsom definitivno zbližio pri njihovu susretu u Parizu (1844). Neovisno jedan o drugome došli su do istih osnovnih teza. Kada su uvidjeli da imaju i veoma bliske ideje o najhitnijim zadacima, daljnjim nastojanjima i krajnjim ciljevima, dogovorili su se odmah za suradnju i započeli pismeni obračun s mladohegelovskom orijentacijom. Tako su nastala njihova zajednička djela Sveta porodica (1845) i Njemačka ideologija (1845/46, djelo u kojem su već cjelovito iznijeli materijalističko poimanje povijesti, a objavljeno je u cjelini tek 1932). Marxova suradnja s Engelsom, a kasnije i prisno prijateljstvo trajali su sve do Marxove smrti, dakle gotovo punih četrdeset godina. Početkom 1845. godine Marx je protjeran iz Francuske, pa emigrira u Belgiju. On osniva komunistički dopisnički komitet, surađuje i organizira internacionalne i nacionalne komunističke pokrete. Za Savez komunista (Savez pravednih) zajedno s Engelsom piše Manifest komunističke partije (1848) u kojem dotadašnju povijest prikazuju kao povijest klasnih borba, a proletarijatu svih zemalja upućuju poziv da ispuni svoju povijesnu misiju i ostvari društvo »u kome je slobodni razvitak svakog individuuma uvjet slobodnog razvitka za sve«. U Adresi centralne uprave Saveza komunista (1850) oni proletarijat upućuju na zadatak permanentne revolucije. Marx zatim burne 1848. godine sudjeluje u revoluciji u Njemačkoj, gdje pokreće Nove rajnske novine. Nakon sloma revolucije definitivno se nastanio u Londonu. Marx je živio u Londonu do kraja života u veoma teškim materijalnim prilikama, s brojnom obitelji, a bez stalna i sigurna izvora prihoda. Dugogodišnji studij ekonomske problematike urodio je najprije Prilogom kritici političke ekonomije (1859), s glasovitim Predgovorom u kojem je on sažeto iznio svoje poimanje povijesti, a zatim je slijedilo njegovo glavno djelo Kapital (l dio, 1867; II i III dio poslije Marxove smrti sredio je i objavio F. Engels 1885. i 1894). Marx je bio idejni vođa Prve internacionale — Internacionalnog radničkog udruženja (1864— 1876). Nastojao je okupiti sve struje tadašnjeg radničkog pokreta, polemizirao je s različitim socijalističkim shvaćanjima i uspio afirmirati svoju koncepciju. U djelu Građanski rat u Francuskoj (1871) Marx analizira iskustvo Pariške komune. Država je uvijek organ klasnog nasilja. Stoga, »radnička klasa ne može jednostavno prisvojiti gotovu državnu mašineriju i nju staviti u pokret za svoje vlastite ciljeve. Političko oruđe njezina porobljavanja ne može služiti kao političko oruđe njena oslobođenja.« Komuna je zato razbila postojeću državnu mašinu te staru vlast zamijenila »samoupravom proizvođača«. U Kritici Gotskog programa (1875) izložio je svoje shvaćanje razlika između socijalizma i komunizma kao prve i druge faze izgradnje novoga humanoga društva. Marx je umro i pokopan u Londonu 1883. godine.

FRIEDRICH ENGELS (1820—1895).

Engels je rođen u imućnoj obitelji. Otac industrijalac nastojao ga je poslovno usmjeriti. Na njegov duhovni razvoj utjecala je u mladosti ista ona klima društvenopolitičkih prilika i težnji u Rajnskoj pokrajini koju je doživio i mladi Marx. Solidno humanističko obrazovanje stekao je sam zahvaljujući svom interesu za modernu literaturu i napredne ideje. Javljao se napisima u novinama i časopisima. Pisao je o novoj literaturi, o religiji i misticizmu, ali i o ponižavajućem i bijednom životu radnika. Sve se više priklanjao socijalističkim idejama i socijalističkom pokretu. Boravak u Engleskoj (1843) — tada najrazvijenijoj industrijskoj zemlji s polariziranim klasnim suprotnostima i prvim zamahom radničkog pokreta (Čartizam) — ubrzao je njegov prijelaz materijalizmu. Engels uviđa nužnost revolucionarne borbe proletarijata. U Nacrtu za kritiku nacionalne ekonomije (objavljenom u Njemačkofrancuskim godišnjacima, 1843) konstatira da je »privatno vlasništvo u krajnjoj liniji napravilo od čovjeka robu čija proizvodnja i uništenje zavisi samo od potražnje«. Rješenje nije u onostranosti (religije). Čovjek je rješenje zagonetke povijesti. On treba da prevlada otuđenje od svoje čovječnosti, da se vrati samom sebi i život uredi ljudski. Na proputovanju kroz Pariz zbližio se s Marxom. »Kada sam ljeti 1844. godine posjetio Marxa u Parizu, pokazalo se da smo potpuno suglasni u svim područjima teorije i otada počinje naš zajednički rad.« S Marxom piše Svetu porodicu (1845) i Njemačku ideologiju (1845/46), zatim Manifest komunističke partije (1848) i Adresu centralne uprave Saveza komunista (1850). Surađuje i organizira međunarodni radnički pokret, posebno Prvu (1864—1876) i Drugu internacionalu. Od pedesetih godina živio je i on stalno u Engleskoj, a od 1870. godine u Londonu. Nakon Marxove smrti Engels je sredio Marxove rukopise i objavio II i III dio Kapitala (1885. i 1894). U tom posljednjem razdoblju nastaju AntiDuhring: (1878), nekako u isto vrijeme i rukopis (tek 1925. godine objavljen) Dijalektika prirode, a zatim Podrijetlo porodice, privatnog vlasništva i države (1884) te Ludwig Feuerbach i kraj njemačke klasične filozofije (1886). Engels je umro 1895. godine.

KOMUNISTIČKI MANIFEST I PRVA INTERNACIONALA

Tijekom 19. stoljeća dolazi do suradnje među organizacijama koje su se borile za prava radništva u mnogim zemljama. Jedna od takvih udruga bio je Savez komunista, prva proleterska organizacija rukovođena potrebama i interesima radnika, osnovana u Londonu 1848., za koji su Karl Marx i Friedrich Engels 1848. napisali Komunistički manifest, u kojem su izneseni temelji marksizma – proletarijat je trebao srušiti vlast buržoazije i dovesti do stvaranja besklasnog društva – komunizma. Završna rečenica Manifesta «Proleteri svih zemalja, ujedinite se!» postala je borbena parola radnika. S time polako završava neorganizirana i povremena borba za bolji položaj radnika

Manifest komunističke partije, poznat i pod imenom Komunistički manifest (njemački: Das Manifest der Kommunistischen Partei), prvi put objavljen 21. veljače 1848., predstavlja jedan od najutjecajnijih svjetskih političkih traktata. Instaliran od strane Komunističkog saveza i napisan od strane osnivača teorije komunizma Karla Marxa i Friedricha Engelsa, postavio je ciljeve i program Saveza. Manifest predlaže pravac djelovanja radi podizanja proleterske revolucije i svrgavanja kapitalizma, i konačno kreiranja besklasnog društva.
Uvod počinje pozivanjem na oružje:
"Duh ne daje mira Europi - duh komunizma. Sve sile stare Europe su ušle u sveti savez kako bi se oslobodili duha: Papa i Car, Metternich i Guizot, francuski policajci i njemačke policijske uhode.Gdje je oporbena stranka koja nije ocrnjena kao komunistička od strane protivnika na vlasti? Gdje je oporba koja nije pogođena žigosanim prijekorom komunizma, protivno naprednim strankama, nasuprot reakciornarnih protivnika ?"Također se poziva na povijesnu neminovnost u krilatici „Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasnih borbi“.
Program
Program opisan u manifestu je izražen kao socijalizam ili komunizam. Ova politika uključuje, između ostalog, ukidanje zemljišne svojine i pravo nasljedstva, napredne pridošle poreze, i nacionalizaciju proizvodnih dobara i prometa. Manifest također spominje i kontroverznu politiku ukidanja tradicionalne obitelji i uvođenje zajednice žena. Ova politika, koju bi ostvarila revolucionarna vlada („diktatura proletarijata“), bi prethodila bezdržavnom i besklasnom društvu koje predviđaju socijalisti. Termin „komunizam“ se također koriszi za označavanje vjerovanja i praksu komunističke stranke, imajući u vidu različitost Sovjetskog Saveza od osnova koncepcije Marxa i Engelsa.
„Kada, tijekom razvoja, klasne razlike nestanu, a sva se proizvodnja koncentrira u rukama mnogobrojnih udruženja cijelog naroda, javna moć će izgubiti svoj politički karakter. Politička moj je samo organizirana moć jedne klase koja tlači drugu. Ukoliko proletarijat izgubi bitku s buržoazijom, silom prilika, organizirat će sebe kao klasu; ako, revolucijom postane vodeća klasa, i ukine stari način proizvodnje, onda će u skladu s ovakvim uvjetima, zbrisati uvjete za postojanje klasnih suprotnosti i klasa uopće, i samim time ukinuti vlastitu klasnu nadčinjenost.“Ovo je način prelaska sa socijalizma na komunizam koji su mnogi kritičari Manifesta isticali, ponajprije za vrijeme sovjetskog doba.Anarhisti, liberali i konzervativci su se pitali kako jedna organizacija, kao što je revolucionarna država, može ikad odumrijeti kao što to Marx tvrdi. Oba tradicionalna razumjevanja privlačnosti političke moći i skoriji teoretičari organiziranog ponašanja navode da će skupina ili organizacija političke moći radije težiti sačuvati povlastice, nego dozvoliti ukidanje zarad države bez povlastica - čak iako su povlastice dane u ime revolucije i uspostave jednakosti. Suvremeni marksisti odgovaraju da socijalistička država uvijek mora biti demokratska, i da se odumiranje države vrši dodjelom velike moći neposredno narodu. Drukčije rečeno, socijalizam prelazi u komunizam kada predstavnička demokracija socijalizma prijeđe u demokraciju komunizma.Manifest je prošao brojna izdanja od 1872. do 1890. Djelomično je pisan za laike, kada se obraća radnicima, a djelomično za vladajuću klasu, kada napada buržoarske čitatelje. Povijesno govoreći, osigurava osnovu razumjevanja motiva i politike komunista na početku njihova pokreta.„Komunisti preziru tajenje svojih pogleda i ciljeva. Oni otvoreno kažu da njihov cilj može biti postignut samo snažnim uništenjem svih postojećih društvenih stanja. Neka vladajuća klasa strepi pred komunističkom revolucijom. Proleteri nemaju što izgubiti osim okova. Mogu osvojiti svijet.“ „Proleteri svih zemalja ujedinite se!“
Utjecaj na suvremene zemlje
Neki stavovi koje savjetuje Manifest su trenutno rašireni u kapitalističkim zemljama. Zapravo, mnoge zapadne države se drže sljedećih stavova Manifesta: napredni porezni sustav, centralizacija kredita u bankama države i javno školovanje za svu djecu u državnim školama i ukidanje dječjeg rada.

Međunarodno udruženje radnika (1864 – 1876), prva međunarodna revolucionarna organizacija proletarijata, osnovana 28. IX 1864. na inicijativu francuskih i engleskih radnika na velikom mitingu u Sent Martins Holu u Londonu. Njeno stvaranje je rezultat pojačane aktivnosti radničke klase početkom ' 60. god. XIX v, saznanja o potrebi međunarodne solidarnosti u štrajkačkoj borbi i potrebi objedinjavanja njenih snaga u međunarodnim razmerama radi uticanja na spoljnu politiku (istupanje englgleskih i francuskih radnika protiv intervencije na strani Juga u građanskom ratu u SAD 1861-65, a naročito podrška poljskom ustanku 1863, što je i bio neposredan povod za njeno stvaranje.Na osvivačkom sastanku, uz učešće i predstavnika nemačkih radnika, izabran je Generalni savet u koji je ušao i Karl Marks. Shvatajući da je njev osnovni cilj da zameni socijalističke i polu-socijalističke sekte pravom borbenom organizacijom radničke klase, Marks je izradio njen Statut i Osnivački manifest, a potom postao prvi organizator i duša cele njeve delatnosti.U tim dokumentima sadržana su sva osvovna načela Komunističkog manifesta, ali tako da je Intervacionala bila dovoljno široka i elastična organizacija koja je u svoje redove mogla okupiti tada idejno i orgavizaciono različite pokrete i grupe radničke klase pojedivih zemalja i da upornom idejnom borbom obezbedi njihovo postepeno prevođenje na pozicije marksizma.Postojeće organizacije u pojedinim mestima pretvarale su se u njeve sekcije, a više njih u okviru jedne zemlje sačinjavale su federaciju na čelu sa Federalnim savetom ili centralnim komitetom. Sekcije su bile osnovane u svim zemljama zapadve Evrope i SAD, a pristalice je imala i među Rusima, južnim Slovenima i dr. Pristalica i aktivan dopisnik bio je i Svetozar Marković.Najviši rukovodeći organ Prve intenacionale bio je kongres, a prema Statutu, održavao se svake godine obično u septembru, a Generalni savet kao rukovodeći organ između dva kongresa zasedao je svakog utorka. U toku njenog postojanja održave su 2 konferencije (1865. i 1871) u Londonu i 6 kongresa: u Ženevi 1866, Lozani 1867, Briselu 1868, Bazelu 1869, Hagu 1872. i Filadelfiji 1876.Na svim kongresima i kovferencijama, kao i kroz rad Generalnog saveta, razrađena su mnoga osnovna programska i taktička pitanja proleterskog pokreta; o političkoj borbi, o značaju i ulozi sindikata, nacionalnom pitanju, ulozi zadruga u nacionalizaciji zemlje, značaju uključivanja žena u industriju i sl, a na primeru Pariske komune, koju je Internacionala prvhvatila kao svoje najvažnije delo, pokazana je uloga revolucije, stav proletarijata prema ratu i državi, pronađen je i ispitan oblik vlasti radničke klase i naročito je istaknuta uloga i značaj samostalne partije u revolucionarnoj borbi radničke klase.Kroz razradu ovih i sličnih problema, Marks, Engels i njihove pristalice borili su se u njenom okviru protiv raznih sitnoburžoaskih struja (prudonizma, lasalijanstva, tredjunionizma, i pri kraju postojanja I internacionale, protiv struje tzv. bakunjinizma). Ona je ujedno pomagala sve štrajkove i druge akcije radničke klase u nizu zemalja i iznosila stavove proletarijata o svim važnijim političkim, društvenim, kulturnim i sl. problemvma tog doba, čime je prokrčila put marksizmu u redove radničke klase i olakšala stvaranje samostalnih masovnih socijalističkih partija u nacionalnim okvirima, u čemu je njen osnovni značaj za istoriju međunarodnog socijalističkog pokreta.

MARKSIZAM

Marksizam je teorija i politička djelatnost tj. praxis dobivena iz radova Karla Marxa i Friedricha Engelsa. Svaka politička praksa koje se temeljena na radovima Marxa i Engelsa može se zvati marksizam; u to spadaju različiti oblici politika i misli kao onih od komunističkih stranaka i komunističkih država kao i akademsko istraživanje unutar mnogih polja. Iako postoje mnoge teorijske i praktične razlike između različitih oblika marksizma većina marksizama se dijele:
• pažnju na materijalne uvjete ljudskih života i društvene odnose među ljudima
• vjerovanje da svijest ljudi o uvjetima njihovih života odražava te materijalne uvjete i odnose
• razumijevanje klase u pogledu različitih ekonomskih proizvodnih odnosa i kao određeni položaj unutar tih odnosa
• razumijevanje materijalnih uvjeta i društvenih odnosa kao povijesno promjenjive
• pogled na povijest prema kojemu klasna borba, tj. razvijajući sukob između klasa sa suprotnim interesima, izgrađuje svako povijesno razdoblje i pokreće povijesnu promjenu
• simpatija prema radničkoj klasi i proletarijatu

Glavne ideje

Glavne ideje Marxova i Engelsova kolektivnoga dijela uključuju:
• sredstva proizvodnje: Sredstva proizvodnje su kombinacija sredstva rada i predmeta rada korišteni od radnika da rade proizvode. U sredstva rada spadaju strojevi, alati, oprema, infrastruktura i «sve one stvari s pomoću kojih čovjek djeluje na predmet rada i pretvara ga.» U predmet rada spadaju sirovi materijali i materijali direktno preuzeti iz prirode. Sredstva proizvodnje sama po sebi ne proizvode ništa – radna snaga je potrebna da se proizvodnja uspostavi.

Da bi se održali, bogatili i svoj materijalni život reproducirali (obnavljali), ljudi moraju opetovano
pribavljati i trošiti sredstva koja su za to potrebna. U proizvodnji članovi društva odvajaju, izrađuju, oblikuju i tako prilagođavaju prirodnu materiju
svojim potrebama. Predmetni uvjeti proizvodnje dolaze kao dar prirode ili su proizvod ranijeg djelovanja zajednice. Dakle, to su prirodna sredstva za proizvodnju (korijenje, biljke, divlje životinje, kamenje, toljage, minerali itd.) i proizvedena sredstva za proizvodnju (zgrade, strojevi, prijevozna sredstva, predivo, tkanine itd.). Nezavisno od toga dijelimo ih na sredstva za rad i predmete rada — već prema tome da li su posrijedi stvari pomoću kojih radimo ili predmeti koje obrađujemo. Sredstva za rad jesu sve one stvari koje ljudima omogućavaju da proizvode i koje oni stavljaju između sebe i predmeta rada u toku njihove obrade. Čovjek se zapravo i izdvojio iz životinjskog carstva i osamostalio se kao snaga koja se suprotstavlja prirodnim silama i prilagođava ih svojim potrebama tek onog časa kad je počeo proizvoditi sredstva za rad. Od tada sredstva za rad postaju najpouzdaniji pokazatelj stupnja ekonomskog razvoja ljudskog društva i najutjecajniji činilac formiranja, razvijanja i iščezavanja određenih odnosa proizvodnje materijalnog života. Zato Marx i zaključuje ovo stajalište konstatacijom da se »ekonomske epohe ne razlikuju po tome što se proizvodi, nego po tome kako se proizvodi, kojim sredstvima za rad«. Predmeti rada su stvari na koje ljudi djeluju u procesu proizvodnje da bi ih odvojili, preradili, izmijenili i prilagodili svojim potrebama.
Za proizvodnju je potreban materijal ili predmeti rada. To su prirodni predmeti (sama priroda) i predmeti koje je čovjek ranije stvorio, dakle, ono od čega se nešto proizvodi. Zatim su potrebna sredstva za rad (pribori, alati, oruđa, strojevi i si.) pomoću kojih ili čime se proizvodi. Napokon je potreban i nosilac rada — čovjek sa svojom fizičkom i umnom energijom, znanjima, iskustvima itd. Predmeti rada (materijal) i sredstva rada (oruđa, pribori), zovu se zajedničkim imenom sredstva za proizvodnju.Njih »stavlja u pogon« sam čovjek i tada oni zajedno s njim postaju proizvodna snaga.

• način proizvodnje: Način proizvodnje je određena kombinacija proizvodnih sila (uključujući sredstva proizvodnje i radnu snagu) i društvenih i tehničkih proizvodnih odnosa (u što spada vlasništvo, moć i kontrolni odnosi koji vladaju proizvodnom imovinom društva često kodificirani kao zakon; kooperativni radni odnosi i oblici povezivanja; odnosi među ljudima i predmetima njihovog rada i odnos između društvenih klasa).
Ta tri elementa (predmeti rada, sredstva rada i čovjek) u svakom činu proizvodnje moraju nužno doći u nekakav međusobni odnos. Taj odnos može biti veoma raznolik. Na primjer, jedan čovjek može sam raditi ili to može raditi jedna organizirana grupa; može netko imati vlastita sredstva za proizvodnju i sam na njima raditi; ili, mogu sredstva za proizvodnju biti vlasništvo jednog čovjeka ili nekolicine ljudi, pa drugi nemaju ni gdje, ni što raditi, ako im to ne dozvoli ili ne naredi vlasnik sredstava za proizvodnju, itd. Sredstva za rad, predmeti rada i ljudi koji žive u zajednici samo su raspoloživi ili, bolje reći, potencijalni uvjeti proizvodnje. Tek kad su spojeni i stavljeni u pokret oni postaju aktivni uvjeti proizvodnje. Ovo aktiviranje proizvodnih činitelja — tzv. »faktora proizvodnje« — dovodi ujedno i do formiranja određenih odnosa proizvodnje materijalnog života. Zato se često ističe da se po »posebnom putu i načinu spajanja radnika i sredstava za proizvodnju razlikuju razne epohe društvene strukture.« Kad ljudi »stavljaju u pokret« sredstva za proizvodnju, tj. kad se proces proizvodnje počinje stvarno odvijati, onda istovremeno i sami ljudi stupaju u međusobne odnose proizvodnje ili proizvodne odnose. Ti se odnosi konkretno očituju u samom procesu proizvodnje (organizaciji, funkcijama, radnim mjestima i si.), ali i tako da npr. neki ljudi imaju u svojem vlasništvu veći dio ili sva raspoloživa sredstva za proizvodnju, pa zbog toga i ne trebaju raditi već mogu naređivati da za njih rade oni koji takva sredstva nemaju u vlasništvu. Na taj način vlasnici sredstava za proizvodnju iskorištavaju (eksploatiraju) i određuju uvjete i način života i rada onima koji ta sredstva nemaju.

• temelj i nadstruktura: Marx i Engels koriste metaforu «temelj-struktura» da objasne ideju da totalitet odnosa između ljudi sa obzirom na «društvenu proizvodnju njihovih postojanja» oblikuje ekonomski temelj na kojemu izrasta nadstruktura političkih i legalnih institucija. Bazi suodgovara društvena svijest u koju spada religijske, filozofske i ostale velike ideje. Baza uvjetuje oboje, nadstrukturu i društvenu svijest. Konflikt između razvoja materijalnih produktivnih sila i proizvodnih odnosa uzrokuje društvene revolucije i ishodna promjena u ekonomskom temelju će prije ili kasnije dovesti do preoblikovanja nadstrukture. Ali za Marxa proces nije jednosmjeran – refleksivan je. Temelj određuje nadstrukturu u prvoj instanci i ostaje temelj oblika društvene organizacije koja tada može ponovno djelovati na oba djela metafore «temelj-struktura» Odnos između nadstrukture i temelja se smatra dijalektičnim a ne distinkcija između dva prava entiteta «u svijetu».

Čovjek neprekidno mijenja i usavršava sredstva za proizvodnju, pa se u skladu s tim promjenama mijenja: organizacija proizvodnog procesa, uloga čovjeka u radu, a napose rezultati proizvodnje, tj. količina i kvalitet proizvoda, mogućnost i potreba njene prodaje, stjecanje dobiti (bogatstva), položaj pojedinaca i grupa u društvu i njihov odnos prema drugima, potreba osiguravanja imovine ili nekog prava itd., dakle cjelokupno stanje i oblik organizacije odnosa proizvodnje. Ti oblici mogu biti klasno eksploatatorski (robovlasnički, feudalni, kapitalistički) ili ne eksploatatorski (ljudska zajednica). Na toj se osnovi diže tzv. pravnopolitička nadgradnja, što je čine pravni propisi i političke institucije (prvenstveno država), koji zakonski uređuju (reguliraju) sve odnose proizvodnje u društvenoj osnovi. Napokon, iz te pravnopolitičke nadgradnje izrastaju odgovarajući oblici društvene svijesti, tj. takvi oblici i način shvaćanja, uvjeravanja i dokazivanja i si. kojima se žele potvrditi ili opravdati postojeći oblici proizvodnih odnosa i pravnopolitičkog poretka. Sve to zajedno sačinjava opću ili globalnu strukturu nekog društva, odnosno određenu društvenoekonomsku formaciju, karakterističnu u jednoj povijesnoj epohi ili razdoblju. Pokušajmo to ilustrirati na primjeru feudalizma. Proizvodne snage u tom razdoblju sastoje se od poljoprivrednog zemljišta (predmeti rada) i primitivnih poljoprivrednih oruđa, životinja i kmetova, što je sve vlasništvo feudalca. Osnovni proizvodni odnos izražava se u tome da vlasnik sredstava za proizvodnju (feudalac) određuje što, kako i koliko će kmetovi proizvoditi, koliko će od toga dati njemu, a koliko će kmet zadržati za sebe Takav proizvodni odnos omogućuju i osiguravaju feudalni zakoni koje donosi i provodi država, odnosno kralj. Vladajuća klasa feudalaca stvorit će opće uvjerenje da je takav odnos pravedan i jedino moguć, tj. da prema prirodnim i Božjim zakonima kmet mora služiti svom gospodaru. U tom uvjeravanju i dokazivanju naročito se ističu tzv. ideološke snage vladajuće klase: filozofija, religija, znanost i umjetnost. Feudalci će nastojati svim silama da stalno održe takav odnos. Međutim, on je nužno osuđen na propast jer se unutar tog sistema stalno razvijaju proizvodne snage kojima će taj sistem postati preuzak i one će ga zato razoriti. U ovom će se konkretnom slučaju kao nove proizvodne snage pojaviti obrt i trgovina na periferiji feudalnih gradova. Obrtnici i trgovci nisu ni feudalci ni kmetovi, a svoj način proizvodnje ne mogu razviti unutar zatvorenog feudalnog posjeda jednog feudalca, jer tu nemaju kome prodati svoje proizvode, a feudalni propisi ih ne štite i ne omogućuju daljnji ekonomski razvoj. Oni će uskoro postati veoma bogati, nakon toga i moćni, pa će u buržoaskoj revoluciji razbiti opnu feudalnog sistema i izgraditi uvjete za novi proizvodni odnos. Oni će se pretvoriti u kapitalističku klasu i preuzeti sva sredstva za proizvodnju i svu vlast, a njima nasuprot nastat će nova eksploatirana klasa — radnici, proleteri. Dakako, odmah će se pojaviti i sasvim novi oblici svijesti, primjereni novom sistemu.

• klasna svijest: Klasna svijest znači samosvijest klase i svojeg kapaciteta da čini u svome racionalnom interesu.

Prvobitni ili primarni oblik egzistencije ljudske vrste je zajednica koju sačinjava relativno malena grupa ljudi, međusobno povezanih biološkim (rodbinskim) i socijalnoekonomskim
(zajednička imovina) vezama. U ljudskoj zajednici sve je zajedničko: rad, imovina, osiguranje, briga, žalost, radost, plijen i njegova raspodjela itd. U zajednici, dakle, dominira osjećaj: mi, naše, zajedničko. Takav odnos zajedništva nalazimo i danas u porodici i užim rodbinskim grupama koje se u pravilu ne zasnivaju na ekonomskim interesima, već na prirodnom osjećaju zajedničke brige i pažnje. Ova se zajednica s vremenom raspada. Zašto? Oslanjajući se na Marxa, moglo bi se ukratko odgovoriti: zajednica se raspada nužno, nezavisno od volje njenih članova, a zavisno od stupnja razvitka materijalnih proizvodnih snaga u zajednici. »U društvenoj proizvodnji svoga života — kaže Marx — ljudi stupaju u određene nužne odnose, nezavisne od njihove volje, odnose proizvodnje, koji odgovaraju određenom stupnju razvitka njihovih materijalnih proizvodnih snaga...« Kad narasle proizvodne snage dođu u sukob s postojećim oblikom vlasništva, tada se taj oblik vlasništva nužno mijenja. To konkretno znači da se zbog prirodnog povećanja zajednice nisu više mogle zadovoljavati povećane potrebe postojećim sistemom proizvodnje, već nužno dolazi do specijalizacije pojedinaca za neke djelatnosti, čime se oni postepeno izdvajaju iz okvira zajednice, uzimajući i prisvajajući pri tome dio bivše zajedničke imovine. Tako se postepeno raspada zajednica jer nestaje zajedničkog vlasništva kao njene osnove, a javlja se privatno ili privatizirano vlasništvo, iz kojeg se rađa novi, bitno drugačiji oblik ljudske organizacije koji nazivamo — društvo. Izraz privatno ili privatizirano potječe od latinskog glagola privare, koji znači lišiti, isključiti, onemogućiti. Privatizacija tako doista znači izvjesno »ograđivanje« neke stvari, prava, imovine i sl. kako bi se svi osim vlasnika isključili ili lišili mogućnosti da se time koriste. Za razliku od zajednice u ovom obliku vlasništva dominira osjećaj: ja, moje, privatno. Rezultat procesa privatizacije, koji je veoma složen, pun ratova i obračuna, a sigurno je historijski dugo trajao, čini podjela društva na dvije grupe ili klase. Na jednoj je strani manja grupa onih koji su uspjeli prisvojiti sredstva za proizvodnju i postali privatni vlasnici, a na drugoj je strani mnogo veća grupa onih koji u tome nisu uspjeli ili su im oni prvi na neki način preoteli njihovi imovinu. U svakom slučaju oni sada nemaju nikakvih sredstava za život, pa im ne preostaje ništa drugo nego da se stave na raspolaganje i podvrgnu (na milost i nemilost) vlasnicima sredstava za proizvodnju ili da umru od gladi. Tako po prilici nastaju dvije društvene grupe ili klase, od kojih brojčano manja izrabljuje ili eksploatira drugu znatno brojniju zahvaljujući vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju. Ona prva se zato naziva izrabljivačka ili eksploatatorska, a druga izrabljivana ili eksploatirana klasa. Njihov međusobni odnos zovemo klasna eksploatacija, a društvo u kome ona dominira klasno društvo. Samo je po sebi jasno da zbog takvog odnosa među klasama vlada stalna netrpeljivost, suprotnost i borba, pa je zato povijest ljudskog društva zapravo povijest klasnih borbi. Marx nije na jednom mjestu iznio cjelovitu teoriju i definiciju klase, već je ona sadržana na više mjesta u njegovim djelima. Najcjelovitiju definiciju klase dao je Lenjin i ona glasi: »Klase se zovu velike grupe ljudi koje se razlikuju po svojem mjestu u historijski određenom sistemu društvene proizvodnje, po svojem odnosu (većinom utvrđenom i formuliranom u zakonima) prema sredstvima za proizvodnju, po svojoj ulozi u društvenoj organizaciji rada pa, prema tome, i po načinu dobivanja i veličini društvenog bogatstva kojim raspolažu ... Klase su takve grupe ljudi od kojih jedna može prisvajati rad drugih zahvaljujući razlici njihova položaja u određenom sistemu društvene privrede.« Klase su dakle velike grupe ljudi koje se razlikuju:
a) po svojem mjestu u historijski određenom sistemu društvene proizvodnje, a to su: robovlasnički sistem (robovlasnik—rob), feudalni sistem (feudalac—kmet) i kapitalistički sistem(kapitalist—proleter);
b) po odnosu prema sredstvima za proizvodnju, tj. da li jesu ili nisu vlasnici tih sredstava. Ovaj se odnos redovito utvrđuje zakonima i drugim propisima koje donosi i štiti država;
c) po ulozi u društvenoj organizaciji rada, tj. jedni (vlasnici) naređuju i rukovode poslovima, a drugi (nevlasnici) ih izvršavaju;
d) po načinu dobivanja i veličini društvenog bogatstva, tj. jedni (vlasnici) prisvajaju najveći dio društvenog bogatstva, a drugima (nevlasnicima) daju samo najnužnija sredstva za održanje života. Klase imaju povijesni karakter, a to znači da one nisu vječne tvorevine, već su jednom nastale i pod određenim će uvjetima nestati.Napokon, klase su uvijek objektivno i nužno u međusobnom sukobu (antagonizmu) jer jedna pod svaku cijenu želi održati vlast nad drugom, a ova se opet nastoji osloboditi njenog pritiska i izrabljivanja. Ovaj se sukob (antagonizam) ispoljava na razne načine, ali se nikada i nikako ne može ukloniti.

• eksploatacija: Marx spominje eksploataciju cijelog segmenta ili klase društva od drugoga. Vidi ju kao inherentno svojstvo i ključni element kapitalizma i slobodnog tržišta. Profit koji je dobio kapitalist je razlika između vrijednosti proizvoda učinjen od strane radnika i nadnice koju radnik dobiva; u drugim riječima, kapitalizam djeluje na temelju plaćanja radnika manje od pune vrijednosti njegovog rada tako da kapitalistička klasa može imati profit.

Klasa koja posjeduje sredstva za proizvodnju nalazi se zbog toga u povlaštenom položaju. Ona je moćna i tu moć ispoljava u obliku vlasti pomoću koje ostvaruje i štiti svoje interese i drži u pokornosti podređenu klasu, pa je zato nazivamo: vladajuća klasa. Ta se moć i vlast izražava u posebnoj društvenoj tvorevini koja se naziva država. Državu sačinjava organizirana grupa ljudi (»državni aparat«) specijalizirana za vršenje vlasti. Državni aparat donosi zakone i brine se za njihovo provođenje pomoću tzv. izvršnog aparata (policija, vojska, razni upravni organi i činovnici). Za slučaj neizvršavanja ili kršenja zakona postoje državni sudovi i kazne, Država je, dakle, instrument vladajuće klase ili tipična klasna tvorevina. Zato će doživjeti istu sudbinu kao klasa. Državni aparat, naravno, sačinjavaju predstavnici vladajuće klase. Na taj način vladajuća klasa osigurava svoj povlašteni položaj trudeći se da ga što duže opravda i zadrži (konzervira). Zato vladajuću klasu u pravilu uvijek smatramo konzervativnom klasom. Pored direktne vlasti i nasilja vladajuća klasa se koristi i drugim sredstvima kako bi u pokornosti održala podređenu klasu, a to je prije svega njena ideologija. Ona se pored ostalog svodi na organiziram sistem uvjeravanja i dokazivanja da je postojeće stanje pravedno, dobro, opravdano i jedino moguće. U tu svrhu vladajuća klasa se koristi kao moćnim saveznicima znanošću, filozofijom, religijom i umjetnošću jer su objektivno sve ove djelatnosti pod njezinom neposrednom kontrolom. Vladajuće misli neke epohe — kaže Marx — misli su vladajuće klase. Izrabljivana ili eksploatirana klasa nema na raspolaganju sredstva vlasti i moći za borbu protiv nasilja vladajuće klase; ona se bori drugim sredstvima i drugim oblicima borbe. To je prije svega ekonomski oblik klasne borbe, koja je usmjerena na poboljšanje uvjeta rada, veće nadnice i općenito bolje ekonomskomaterijalne uvjete života. Ta se borba provodi npr. štrajkovima. Složeniji i još efikasniji oblik klasne borbe potlačene klase je ideološka borba. Ona se svodi na to da pripadnici te klase postanu svjesni svog položaja i da se svjesno i organizirano bore protiv svojih klasnih neprijatelja. Odlučujuću ulogu u tome imaju teoretičari i tzv. ideolozi potlačene klase. Ona se zatim organizirano okuplja oko neke svoje organizacije (npr. radničke, socijalističke ili komunističke partije), preko koje se može uspješnije boriti za svoje oslobođenje od nasilja i od iskorištavanja izrabljivačke klase, naročito protiv njenog ideološkog zavaravanja. Revolucija predstavlja najradikalniji oblik klasne borbe potlačene klase. U revoluciji, naime, dolazi do svrgavanja i razvlašćivanja vladajuće klase, što onda izaziva i korijenitu promjenu svih društvenih i ekonomskih odnosa u postojećoj organizaciji društva.
Do sada smo utvrdili i objasnili da vladajuća klasa izrabljuje ili eksploatira podređenu klasu. Sada treba objasniti u čemu je ona eksploatira i na koji način to čini. Ne postoji jedan ili jedinstven oblik ili mehanizam eksploatacije, nego se on razlikuje ovisno o povijesnim specifičnostima pojedinog klasnog sistema društvene proizvodnje. Postoje tri takva sistema: robovlasnički, feudalni i kapitalistički.
U robovlasničkom sistemu vladajuća klasa robovlasnika potpuno i neograničeno raspolaže robovima kao i s bilo kojim drugim sredstvom za proizvodnju. Po robovlasničkim zakonima rob niti što posjeduje, niti ima bilo kakva prava. Rimljani ga nazivaju »instrumentum vocale«, tj. sredstvo koje govori.
U feudalnom sistemu vladajuća klasa feudalaca je vlasnik zemljišnih posjeda zajedno s kmetovima koji žive i rade na tim posjedima. Eksploatacija kmetova sastoji se u tome što oni po nalogu svojih gospodara moraju obrađivati zemlju i davati gotovo sav prihod gospodaru. Sebi smiju ostaviti samo toliko koliko im je najnužnije za održanje života i radne sposobnosti. U kapitalističkom sistemu vladajuća klasa kapitalista posjeduje sredstva za proizvodnju (sirovine, alate, strojeve, tvornice itd.) na kojima radi podređena klasa — radnici. Za razliku od robova i kmetova radnici su slobodni građani, formalno ravnopravni pred zakonom s kapitalistima. Međutim, kako oni nemaju svojih vlastitih sredstava za proizvodnju, prisiljeni su prodavati svoju radnu snagu, tj. svoje sposobnosti i vještine kapitalistu da bi osigurali sredstva za život.
Oni, dakle, rade na sredstvima za proizvodnju koja su vlasništvo kapitalista, zapošljavaju se u njegovoj tvornici i tu obavljaju zadane poslove obično 8 sati dnevno. Za to im kapitalist daje novčanu naknadu — nadnicu ili dnevnicu. Ovo je naoko u redu. Međutim, Marx je u svojoj kritici buržoaske političke ekonomije (Kapital) nedvojbeno dokazao da kapitalist ne plaća radnika za svih 8 sati rada, već mu oduzima jedan dio njegova rada. Radnik, naime, zaradi vrijednost svoje dnevnice ne za 8, već npr. za 5 sati rada jer za tih 5 sati proizvede toliku vrijednost robe koliko iznosi njegova nadnica. On će, prema tome, preostala 3 sata raditi besplatno za kapitalista, a vrijednost, koju proizvede za to radno vrijeme, naziva se višak vrijednosti koji kapitalist uzima sebi. Taj višak vrijednosti je izvor bogaćenja kapitalista, ali je to upravo rezultat eksploatacije ili izrabljivanja radnika. Kapitalist će sad dio tog viška vrijednosti ili kapitala uložiti za nabavu modernijih strojeva, dakle za modernizaciju proizvodnje, pa će radnik za još kraće vrijeme (npr. za 4 sata) ostvariti vrijednost svoje nadnice, a za kapitalista će proizvesti još veću vrijednost jer će sad za njega besplatno raditi preostala 4 sata. Tako je radnik doveden u položaj da svojim povećanim radom pogoršava svoje stanje: što više radi, povećava svoju zavisnost od kapitalista jer se ovaj sve više obogaćuje, a radnik je srazmjerno tome sve siromašniji.
Takav klasni eksploatatorski proizvodni odnos karakterističan je za cjelokupnu dosadašnju povijest čovječanstva koja, promatramo li je s tog stajališta, poprima ove povijesne oblike: robovlasništvo (robovlasnik — rob), feudalizam (feudalac — kmet) i kapitalizam (kapitalist — proleter). Međutim, kako se stalno usavršavaju sredstva rada, otkrivaju novi predmeti rada, a čovjek postaje sve vještiji (dakle usavršavaju se i mijenjaju sredstva za proizvodnju)., postojeći i ustaljeni eksploatatorski proizvodni odnos ne može se vječno održati jer ograničava i sprečava razvoj i daljnji napredak proizvodnih snaga. Taj se odnos rusi (revolucija) i stvara se novi koji će odgovarati novom, višem stupnju razvoja proizvodnih snaga.

• otuđenje: Marx spominje otuđenje ljudi od aspekta ljudske prirode. Otuđenje opisuje objektivne značajke situacije osobe u kapitalizmu – nije nužno da one vjeruju ili osjećaju da su otuđeni. On vjeruje da je otuđenje sistematski rezultat kapitalizma.

Čovjek je oduvijek smatrao rad neposredno vezanim za svoju individualnost i svoje ljudsko dostojanstvo. Ali, kapitalizam je rad načinio bezličnim i oduzeo mu svako dostojanstvo. U antička vremena, pa i u feudalizmu, proizvodnja nosi umjetničko obilježje i majstori zanatlije nastoje dati svojim proizvodima individualni i estetski pečat. Kapitalizam je nemilosrdno oduzeo čovjeku mogućnost da svojem radu dade više duhovni značaj. On je rad sveo na masovnu proizvodnju stvari koje donose profit i samo profit, a radnika je pretvorio u privjesak stroja. Oduzimajući radu obilježje stvaralačkog rada i udaljujući radnika u toku proizvodnje od zamisli, provedbe i odluke o vrijednosti rada, kapitalizam je sasvim osiromašio ljudski značaj rada, iako su buržoaski ideolozi ljudski rad proglasili najvećom vrlinom. Marx je kao jednu od najnegativnijih posljedica kapitalističke proizvodnje osobito isticao osiromašenje čovjeka kao neposrednog proizvođača. »Radnik postaje utoliko siromašniji, ukoliko proizvodi više bogatstva, ukoliko njegova proizvodnja dobiva više na moći i opsegu. Radnik postaje utoliko jeftinija roba, ukoliko stvara više robe. Izvlačenjem vrijednosti iz predmetnog svijeta raste obezvređenje čovjekova svijeta u upravnom razmjeru. Rad ne proizvodi samo robu; on proizvodi sama sebe i radnika kao robu, i to u razmjeru u kojem uopće proizvodi robe.« U čemu se sve očituje otuđenje ljudskog rada? Najprije u samom načinu kapitalističkih odnosa. Radnik je kao radna snaga ili roba odvojen od sredstava proizvodnje, koja su tuđe vlasništvo i koja nastupaju kao njemu vanjska i tuđa sila, sila nezavisna od proizvođača. Njegov se rad opredmećuje u proizvodima, ali ne kao izraz njegove volje i individualnosti, već samo kao dio njegove ličnosti, pa stoga takav rad znači nužno i obestvarenje i obezličenje radnika. Drugi uzrok otuđenja rada je strojna proizvodnja ili tehnološka podjela rada. Marx ovdje upozorava: »Nacionalna ekonomija prikriva otuđenje u biti rada na taj način što ne razmatra neposredan odnos radnika (rada) i proizvodnje. Razumije se, rad proizvodi čudesna djela za bogataše, ali ogoljenje za radnika. On proizvodi palače, ali jazbine za radnike. On proizvodi ljepotu, ali za radnika osakaćenje. On zamjenjuje rad strojevima, ali jedan dio radnika baca natrag barbarskom radu, a drugi dio čini strojem. On proizvodi duh, ali za radnika proizvodi glupost i kretenizam.« Na koji način mašinski rad osakaćuje radnika? Marx upozorava da se otuđenje radnika ne očituje samo u odnosu prema njegovu proizvodu, već i u »samom aktu proizvodnje«, unutar same proizvodne djelatnosti. Radnik ne vrši rad u skladu s njegovom prirodom i njegovim radnim sposobnostima uopće, već je to njemu tuđ i nametnut rad, gdje njegove radne i stvaralačke sposobnosti uopće ne mogu doći do riječi. Rad je takav da »ne pripada njegovoj biti, da se on stoga u svom radu potvrđuje, nego poriče, da se ne osjeća sretnim, nego nesretnim, da ne razvija slobodnu, fizičku i duhovnu energiju, nego mrcvari svoju prirodu i upropaštava svoj duh.Takav rad nije samo »razmrvljeni rad« (G. Friedmanh), već on stvara i razmrvljene ljude.

• politička ekonomija: Termin «politička ekonomija je originalno značio proučavanje uvjeta pod kojim je organizirana proizvodnja u država novostvorenih kapitalističkih sistema. Politička ekonomija stoga proučava mehanizam ljudske aktivnosti u organiziranju materijala i mehanizam raspodijele suficita i deficita koji su rezultat te aktivnosti. Politička ekonomija proučava kako sredstva proizvodnje ili određenije kapital se manifestira u ekonomskoj aktivnosti.


Najamni rad pretpostavlja radnika koji iznajmljuje svoju radnu snagu, koji, dakle, ne posjeduje drugo nego radnu snagu, koji se prema vlastitoj radnoj snazi odnosi kao prema robi, ali koji istovremeno posjeduje slobodu da je može unajmljivati, tj. slobodno ulaziti u radne ugovore s kapitalistom koji unajmljuje njegov rad. To se čini prividno i vrlo jednostavnim, ali se zapravo iza toga krije veoma dug povijesni razvitak i veoma složeni društveni procesi. Kapitalist kupuje upotrebnu vrijednost robe radne snage i plaća njezinu vrijednost. Može se slobodno pretpostaviti da u sferi prometa nema zakidanja i odstupanja; u skladu sa zakonom vrijednosti naknađuje se puna vrijednost robe radne snage odgovarajućim iznosom najamnine — svotom novca kojom kapitalist plaća radnika. Tek se u procesu proizvodnje eksploatira najamna radna snaga jer ovdje radnik više stvara nego što prisvaja. Iza te pojave leži izuzetna sposobnost ove specifične robe koja može raditi i radi duže vrijeme nego što zahtijeva njezina vlastita proizvodnja. Radnik reproducira vrijednost svoje radne snage — ekvivalent 25 najamnine — i uz to dodatnim radom stvara višak vrijednosti koji bez ikakve naknade prisvaja njegov poslodavac. Tako se radnikovo radno vrijeme dijeli na dva dijela: na potrebni rad, u kojem radi za sebe, i na višak rada, u kojem radi za kapitalista. Marx je upozorio na jednu od osnovnih zakonitosti razvitka kapitalizma: na koncentraciju i centralizaciju kapitala. Koncentracija kapitala proizlazi iz prisvajanja viška rada od radničke klase, čime kapitalist akumulira ili gomila kapital koji mu služi za proširenje proizvodnje, za racionalizaciju samog proizvodnog procesa i proširenje poslovanja. Koncentracija kapitala znači da sve veća količina kapitala postaje vlasništvo pojedinoga kapitalista. Koncentraciji kapitala pogodovala je konkurencijska borba među kapitalistima, u kojoj su jači gutali slabije. Osobito su ekonomske krize (one su se ciklički ponavljale svakih 7—10 godina) pogodovale koncentraciji kapitala, jer su iz krize mogli isplivati samo jači kapitalisti, a slabiji su propadali. Do centralizacije kapitala dolazilo je, međutim, jednim drugim procesom, naime udruživanjem više kapitalističkih poduzeća u jedno jedino. Centralizacija kapitala stvarala je mnogo brže velika poduzeća nego što bi to bilo moguće samo procesom akumulacije kapitala. Pretvaranje kapitalizma u monopolistički kapitalizam odgovara pojavi imperijalizma, nastojanju da kapital pomoću države osigura kontrolu nad izvorima sirovina, kao i tržišta u drugim zemljama, i to prvenstveno u nerazvijenim ili. kolonijalnim zemljama. Kontrola tržišta služi za što lakši i sigurniji izvoz robe, ali i novčanog kapitala, tj. ulaganja novčanog kapitala u unosna poduzeća u kolonijama ili zavisnim zemljama. To rađa pojačanu utakmicu i trvenja među vodećim kapitalističkim zemljama, a time i opasnost od ratova, pa su imperijalistički interesi u posljednjih trideset godina doveli do dva svjetska rata. Istovremeno te sile nastoje kolonijalne i zavisne narode držati u političkoj i ekonomskoj zavisnosti, što opet uvjetuje u kolonijalnim i zavisnim zemljama pojavu nacionalnih pokreta za oslobođenje. Kapitalizam se razvija zaoštravajući društvene suprotnosti na kojima sam neumitno radi: a) razvitak proizvodnih sredstava vodi stalnim privrednim krizama i, konačno, nemogućnosti da se prekorače unutrašnje granice proizvodnje viška vrijednosti (osobito s pojavom suvremene automatizirane proizvodnje), jer kapitalizam ne može postojati bez eksploatacije radne snage; b) koncentracija kapitala i pauperizacija ili proletarizacija širokih društvenih slojeva vodi do pretvaranja sve većeg broja ljudi u najamne radnike ili činovnike; c) ekspanzija 26 kapitalističkog tržišta s imperijalizmom rađa potlačene i zavisne narode i narodnooslobodilačke pokrete koji se dižu protiv strane prevlasti, ali ujedno i protiv kapitalizma kao takvog. Tako na razne načine sam kapitalizam rađa sebi suprotne sile koje će ga pokopati. Odlučna snaga u borbi protiv kapitalizma, u građanskom društvu, jest najbrojnija i najbespravnija društvena klasa — proletarijat. Proletarijat je nosilac nove društvene revolucije i novog oblika društvene svijesti i egzistencije — socijalizma.

• povijesni materijalizam: Povijesni materijalizam je prvi artikulirao Marx iako sam nije koristio taj termin. Ono traži uzroke razvoja i promjena u ljudskim društvima u smislu u kojem ljudi kolektivno stvaraju sredstva za život, stoga davajući naglasak kroz ekonomsku analizu na sve što koegzistira sa ekonomskim temeljem društva (npr. društvene klase, političke strukture, ideologije).

Marksistička teorija povijesnog materijalizma razumije društvo kao temeljno određeno materijalnim uvjetima u bilo kojem danom vremenu – to znači odnos u koji ljudi stupaju jedno sa drugim da ispune svoje osnovne potrebe npr. da se nahrane i obuku sebe i svoje obitelji. U općem pogledu Marx i Engels su identificirali pet stadija razvoja tih materijalnih uvjeta u Zapadnoj Europi.
1. Primitivni komunizam: viđen u kooperativnim plemenskim društvima
2. Robovlasničko društvo: koje se rađa kada pleme postane grad-država. Stvorena je aristokracija.
3. Feudalizam: aristokracija je vladajuća klasa. Trgovci se razvijaju u kapitaliste.
4. Kapitalizam: kapitalisti su vladajuća klasa koja stvara i zapošljava pravu radničku klasu
5. Socijalizam (Diktatura proletarijata): radnici dobivaju klasnu svijest, zbacuju kapitaliste i dobivaju kontrolu nad državom.
6. Komunizam: bezklasno i bezdržavno društvo.

VLADIMIR ILJIČ LENJIN (1870—1924)

Najistaknutiji predstavnik marksističke teorije i revolucionarne prakse je poznati vođa i organizator oktobarske revolucije — Vladimir Iljič Lenjin. Iako nije bio suvremenik Marxa i Engelsa, već je svoju naučnu i revolucionarnu djelatnost razvio početkom 20. stoljeća, njegovi prilozi marksističkoj teoriji i praksi toliko su značajni da bitno upotpunjuju i zaokružuju same temelje marksističke teorije, a napose njenu primjenu u revolucionarnoj praksi. Na teorijskom planu Lenjin je odlučno pobijao revizionizam, tj. sve pokušaje iskrivljavanja, zaobilaženja ili negiranja izvornog marksizma bilo da se radilo o pitanjima političke borbe ili o filozofskim i drugim teorijskim pitanjima. Poznata je njegova borba protiv tzv. reformizma, koji je u okviru Druge internacionale zastupao Bernstein odbacujući revolucionarnu borbu i dijalektiku i razvijajući tezu o mirnom prijelazu u socijalizam. Na teorijskom planu Lenjin se obračunao i s drugim protivnicima (idealistima i tzv. empiriokriticistima). U tom je području poznato njegovo djelo Materijalizam i empiriokriticizam. Posebno je studirao dijalektiku (proučavajući Hegela). Bilješke o tom studiju objavljene su pod naslovom Filozofske sveske. U svom klasičnom djelu Država i revolucija Lenjin je aktualizirao Marxove i Engelsove stavove o državi i njezinom odumiranju. Pored velikih zasluga na teorijskom planu, posebno u obračunu s različitim revizionistima, nesumnjivo je najveće njegovo djelo priprema i provođenje oktobarske revolucije i stvaranje prve sovjetske države u svijetu. Brojne Lenjinove rasprave, studije, politički govori i članci o teorijskim i praktičnim pitanjima klase, klasne borbe i partije, revolucije i izgradnje socijalizma sačinjavaju najveći dio njegova golemog opusa, a objavljeni su u sabranim djelima.

Marksizam - lenjinizam

To je ideološko-političko naučavanje o načelima klasne borbe i proleterske revolucije, o ulozi komunističke partije i zadacima socijalističke države, koje je na temelju Marxovih i Lenjinovih postavki oblikovano dvadesetih (nakon Lenjinove smrti) i tridesetih godina, osobito u SSSR-u, te nosi mnoga obilježja prilika toga doba.
U širem značenju pojam uključuje Marxove i Engelsove postavke o klasnoj borbi, socijalističkoj revoluciji i diktaturi proletarijata, a u vezi s teorijama i odgovorima što ih je u novim uvjetima dao V. I. Lenjin. U političkoj, ideološkoj i teorijskoj djelatnosti i stavovima III Internacionale (Kominterne) izraz marksizam-lenjinizam javlja se — nakon Lenjinove smrti — kao oznaka za cjelokupnu teorijsku i polit, platformu međunarodnog komunističkog i radničkog pokreta u cjelini i svakog njegova dijela (pojedinih komunističkih partija).

PROLETARIJAT I REVOLUCIJA

Klasna borba jest pokretačka snaga u povijesti i revolucija je najviši oblik klasne borbe, ali osnova socijalne revolucije je sukob proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Socijalna revolucija je radikalna i dugotrajna promjena cjelokupnih društvenih struktura i odnosa. Zato ju je Marx izjednačavao s epohom. Socijalna revolucija je zgusnuti proces promjena, znatno većih nego u čitavim stoljećima. »Revolucije su lokomotive historije«. (Marx) Marx je razlikovao socijalnu i političku revoluciju. Obje su te revolucije borba klasa, ali nisu prema svome dometu identične. Sve dosadašnje revolucije u klasnom društvu imale su osnovni cilj obaranja stare i uspostavljanja nove političke vlasti. Rastvara li revolucija stare društvene strukture, ona je socijalna, ruši li samo staru vlast, a novom se vlasti ne koristi kao instrumentom za promjenu postojećih struktura, tada je samo politička revolucija, ali ne i obratno. Svaka politička revolucija ne mora biti socijalna revolucija. Politička revolucija je u pravilu oružana i uvod je u socijalnu revoluciju. Također, svaki prijelaz vlasti od jedne klase k drugoj putem borbe nije revolucija. Samo progresivna promjena vlasti, tj. kada historijski naprednija klasa osvoji vlast, tada je to revolucija, ako historijski preživjela klasa vrati izgubljenu političku vlast, tada je to kontrarevolucija ili povijesni regres.
U Principima komunizma Engels je formulirao jednostavnu, ali jasnu definiciju proletarijata: »Proletarijat je ona klasa društva koja svoj život održava jedino prodajom svoga rada.« Međutim, proletarijat nije za Marxa klasa koja jedino pati, već »od svih klasa koje danas postoje naspram buržoazije samo je proletarijat istinski revolucionarna klasa«. Proletarijat je proizvod kapitalističkih industrijskih uvjeta i njegov cilj i njegova revolucionarna oslobodilačka akcija determinirani su vlastitim životnim položajem. Proletarijat je naprosto prisiljen da sam sebe oslobodi. Socijalno oslobađanje proletarijata bit će njegovo vlastito djelo, bez obzira što dijelovi proletarijata ili cjelokupni proletarijat u danom momentu misli, jer to naprosto proistječe iz njegove društvene biti. Jedna ugnjetavana klasa, kaže Marx, jest životni uvjet svakog društva zasnovanog na antagonizmu klasa. Oslobođenje ugnjetene klase nužno sadrži u sebi stvaranje novog društva. Da bi se ugnjetena klasa mogla osloboditi, mora biti dostignut stupanj na kojem ne mogu postojati pored drugih već stečene proizvodne snage i postojeći društveni odnosi. »Od svih oruđa za proizvodnju najveća je produktivna snaga sama revolucionarna klasa.« (Marx)
Suprotnost između proletarijata i buržoazije jest borba klasa koja — dovedena do svog vrhunca — predstavlja socijalnu revoluciju. Proletarijat, taj najniži sloj sadašnjeg društva, ne može se ispraviti, kaže Marx, a da ne baci u zrak cjelokupnu nadgradnju slojeva koji čine službeno društvo. Proleterska ili socijalistička revolucija najdublja je revolucija jer ne zamjenjuje jedno klasno društvo drugim klasnim, društvom, jedan sistem eksploatacije drugim sistemom eksploatacije već predstavlja njihovo dokidanje. Socijalno i ekonomsko oslobođenje klase onaj je velik cilj kojem svaki politički pokret treba da bude potčinjen kao sredstvo. Marx je koncipirao socijalističku revoluciju kao prijelaz iz prethistorije u pravu ljudsku povijest. Smisao je prethistorije u tome da jedna grupa iskorištava drugu kao prirodnu osnovu ili snagu, a smisao prave ljudske historije je dokidanje klasne eksploatacije i uspostavljanje autentične ljudske zajednice. Socijalistička ili proleterska revolucija predstavlja čitavu epohu i imat će više etapa. »Prvi korak u proleterskoj revoluciji je podizanje proletarijata u vladajuću klasu. Proletarijat će se svojom političkom vlašću koristiti da u rukama države, tj. proletarijata organiziranog kao vladajuće klase, centralizira sva oruđa za proizvodnju kako bi što brže povećao masu proizvodnih snaga.« U ovom tekstu klasici iznose opću ideju diktature proletarijata, ali još ne izrijekom. Ta je ideja kasnije razvijena i konkretizirana. Marx eksplicite govori o diktaturi proletarijata u djelu Klasne borbe u Francuskoj: »Proletarijat se sve većina grupira oko revolucionarnog socijalizma, oko komunizma . . . Taj socijalizam je objava permanentne revolucije, klasna diktatura proletarijata, kao nužan prijelazni stupanj prema ukidanju klasnih razlika uopće i ukidanju svih odnosa proizvodnje na kojima se one temelje, prema ukidanju svih društvenih odnosa koji odgovaraju tim odnosima proizvodnje, prevratu u svim idejama koje proizlaze iz tih društvenih odnosa.«
Klasna diktatura proletarijata nužan je prijelazni stupanj ili period koji vodi ukidanju klasnih razlika uopće, ekonomskih uvjeta klasne egzistencije, te prevratu klasne društvene svijesti ili ideologije. Kako proletarijat u vlastitoj revoluciji osigurava taj proces? Sve prijašnje klase, ističe Marx, nakon osvojene političke vlasti težile su da svoj životni položaj osiguraju time što su čitavo društvo podvrgavale uvjetima svoga načina prisvajanja. Proletarijat može ovladati proizvodnim snagama društva samo ako ukine svoj dosadašnji način prisvajanja, a time i čitav dosadašnji način prisvajanja. Svaka nova vladajuća klasa ostvaruje svoju vladavinu na široj socijalnoj osnovi. Proletarijatu nije potrebna suprotna klasa da mu osigurava egzistenciju, jer je on univerzalna klasa ili klasa proizvođača koja se identificira s društvom. Za Marxova života ove su teze doživjele empirijsku verifikaciju u revoluciji pariških komunara. Premda kratkotrajna i neuspjela, Pariška komuna bila je dragocjena praktička osnova Marxu i Engelsu za daljnju teorijsku razradu strategije socijalnog oslobođenja radničke klase: »Komuna je bila vlada radničke klase, rezultat borbe proizvođačke klase protiv prisvajačke klase, ona je bila najzad pronađeni politički oblik vladavine pod kojim se moglo izvršiti ekonomsko oslobođenje rada.« Komuna je kao prva u povijesti diktatura proletarijata razbila državnu vlast i time također potvrdila prijašnji Marxov stav da proletarijat mora srušiti državu zbog oslobođenja ličnosti proletera, ozakonila je spontano nastale samoupravne asocijacije kao suvremene organe vladavine proletarijata. Premda su klasici marksizma načelno nijekali mogućnost pojave novih klasa i klasne strukture društva nakon pobjede proleterske revolucije u vezi s iskustvom Pariške komune, Engels je s pravom upozorio na dvije opasnosti koje u tom pogledu prijete pobjedonosnom proletarijatu. »Da ne bi radnička klasa izgubila svoju izvojevanu vlast, mora s jedne strane ukloniti sav stari aparat ugnjetavanja koji je dotle bio upotrebljavan protiv nje, a s druge strane, mora se osigurati protiv svojih vlastitih deputata i činovnika proglašavajući ih sve smjenjivim u svako doba.«
Marxove i Engelsove analize buržoaskog društva dovode do ovih zaključaka:
— Buržoasko društvo i kapitalizam kreću se u pravcu zgrtanja sve veće ekonomske i političke
moći nasuprot golemoj masi radničke klase koja razmjerno tome postaje sve više ekonomski i politički izrabljivana. — Radnička klasa proletera najprije se bori za poboljšanje svoga ekonomskog i političkog položaja, što Marx smatra privremenim i manje važnim zadatkom. Njezin je glavni zadatak preuzimanje ekonomske i političke vlasti aktom proleterske revolucije radi izgradnje besklasnog društva. — Za razliku od svih drugih dotadašnjih revolucija, u kojima se uvijek vladajuća i izrabljivana klasa samo izmjenjuju, proleterska revolucija je radikalna i historijska. Kad, naime, proletarijat povede revoluciju i uzme u svoje ruke sredstva za proizvodnju, tj. ekonomsku i političku vlast, kad, dakle, on postane vladajuća klasa, njemu se nasuprot ne javlja više klasa eksploatiranih i izrabljivanih, kako je to inače uvijek slučaj npr. u buržoaskoj revoluciji. Sada, ista klasa proletera ekonomski i politički upravlja sredstvima za proizvodnju i čitavim društvom, ali istovremeno sama i proizvodi na tim sredstvima, a ne prisiljava neku drugu klasu da to za nju čini. I upravo je u tome povijesna prekretnica. Pod neposrednim utjecajem i kontrolom radničke klase na vlasti sada se svi slojevi društva moraju prilagoditi i podrediti takvoj politici bez obzira na svoja prijašnja iskustva, navike i namjere. U tom se smislu zbiva dikktatura proletarijata radi dokidanja svih oblika i ostataka klasnog društva — Konačan rezultat ovog procesa bit će praktično pretvaranje cjelokupna društva u radničku klasu ili, obrnuto, čitave radničke klase u društvo, drugim riječima, radnička klasa i društvo potpuno se poistovjećuju pa na taj način zapravo radničke klase kao klase više uopće i nema: ona je ukinula klasno društvo i eksploataciju, ali i samu sebe. To je onda, napokon, besklasno društvo. Povijesna uloga radničke klase proletera je izvođenje upravo ovog društvenog procesa.

SOCIJALIZAM

Osnovna je svrha socijalističke revolucije ukidanje najamnog rada ili eksploatacije čovjeka
čovjekom. To je moguće u prvom redu podruštvljenjem sredstava za proizvodnju, oduzimanjem tih sredstava od kapitalista, dakle, ukidanjem privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. I to je, doista, prvi čin socijalističke revolucije. Međutim, svrha je ukinuća najamnog rada da se odstrani kapitalističko prisvajanje viška vrijednosti, čiji je proizvođač radnik, i da taj višak vrijednosti ili rada pripadne samom radniku, dakle da se uvede pravedna raspodjela li pravo svakoga radnika na proizvod rada (ili njegov vrijednosni ili novčani ekvivalent) koji odgovara stvarno njegovu radu. To je načelo: Svakome prema njegovu radu. Marx i Engels razlikovali su dvije faze u razvitku komunističkog društva, odnosno u kretanju prema komunističkom društvu: nižu fazu, ili socijalizam, i višu fazu, ili komunizam. U višoj fazi vladat će načelo: Svatko prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama. U nižoj ili socijalističkoj fazi, koju zovemo i prijelaznim periodom prema komunizmu, još ne postoji potpuna ekonomska jednakost među proizvođačima ili ljudima uopće. U toj fazi još se ne može isključiti da jedan dobiva manje, a drugi više, da jedan bude bogatiji, a drugi siromašniji; da oni koji raspolažu većim stručnim kvalifikacijama ili sposobnostima rada budu i bolje nagrađeni za svoj rad. »Pri jednakom radnom učinku«, upozorava Marx, »i, prema tome, u jednakom udjelu u društvenom fondu potrošnje jedan će stvarno dobiti više nego drugi, jedan će biti bogatiji od drugoga, itd. Da bi se izbjegli svi ti nedostaci, pravo bi moralo biti, umjesto da bude jednako, nejednako.« Drugim riječima, pravo bi moralo imati na umu ljudsku nejednakost u sposobnostima, pa ne bi smjelo isto mjerilo primjenjivati na sve ljude. Ovakvo formalno pravo, koje se služi istim mjerilom za proizvodnju ljudi, ne obazirući se na njihovu prirodnu darovitost ili sposobnost, još je uvijek buržoasko pravo. Ali takvo pravo i njegovi nedostaci ne mogu se izbjeći u prvoj fazi komunističkog društva, odnosno u prijelaznom razdoblju, zato što novo društvo još nosi nedostatke građanskog društva. Osnovni je razlog u tome što je ljudski rad još uvijek osnova društvenog bogatstva, i tek s golemim napretkom u proizvodnim snagama, kad ljudski rad bude sve manje značajan za stvaranje društvenog bogatstva, doći će do više ili komunističke faze društva. Tu višu fazu Marx prikazuje ovako: »U višoj fazi komunističkog društva, kad nestane ugnjetavajuće podčinjenosti individuuma podjeli rada, a s njom i suprotnosti između intelektualnog i fizičkog rada, kad rad postane ne samo sredstvo za život, nego čak prva životna potreba, kad sa svestranim razvitkom individuuma porastu i proizvodne snage i kad svi izvori kolektivnog bogatstva poteknu obilnije — tek tada će biti moguće sasvim prekoračiti uski horizont buržoaskog prava i društvo će moći na svoje zastave napisati: Svatko prema sposobnostima, svakome prema potrebama.« Svrha socijalističke revolucije na ekonomskom području nije samo da ostvari jednakost raspodjele proizvodnih dobara, tj. da ljudski rad nagrađuje prema njegovu stvarnom učinku i potrebama. Ona ima istovremeno i zadatak da dokine otuđenje čovjeka u radu, njegovo osamljivanje u društvenoj proizvodnji, njegovo odvajanje od bitnih oblika proizvodnje ili ljudskog rada kao takvoga, od njegova pretvaranja u golu »radnu snagu«. Socijalistička revolucija mora uspostaviti čovjeka — proizvođača u njegovu integralnom smislu — kao čovjeka koji planira, kontrolira ili upravlja svojom proizvodnjom, pa koji kao takav i odlučuje o plodovima svojega rada, tj. koji ne odlučuje samo o proizvodnji, već i o raspodjeli proizvedenoga. Socijalističko društvo može pretvoriti sredstva za proizvodnju u društveno vlasništvo, ali društvenim vlasništvom može se upravljati u ime države, odnosno u ime »socijalističke države«, čime se radnik kao proizvođač održava i dalje samo kao »radna snaga«, doduše kao socijalistička ili svjesna radna snaga, ali lišena upravljačkih prava. Ovaj sistem upravljanja sredstvima za proizvodnju u ime »socijalističke države ili države trudbenika« uveo je staljinistički sistem. Stvarno podruštvljenje proizvodnih sredstava može se provesti samo tako da društvenom imovinom upravljaju »slobodno udruženi proizvođači« (Marx) ili radnički savjeti. To se i postiže sistemom radničkog samoupravljanja, koji je primijenjen u Jugoslaviji. Samo u takvom sistemu u kojem se radnik — proizvođač pojavljuje kao udruženi ili kolektivni upravljač procesom proizvodnje i raspodjele ukida se postojanje proizvodnje kao »čovjeku tuđe i nadmoćne sile«. Proizvodni proces dolazi ponovno pod vlast samog čovjeka proizvođača. U Programu Saveza komunista Jugoslavije ovaj se moment jasno ističe kad se govori o prirodi društvenog vlasništva. »Društveno vlasništvo znači ukidanje prava na privatno i državno kapitalističko vlasništvo, putem kojeg je vlasnik sredstava za proizvodnju vladao društvenim odnosima u proizvodnji i raspodjeli, ili, drugim riječima, putem kojeg su stvari vladale čovjekom. Društveno vlasništvo oslobađa društvene odnose u proizvodnji i raspodjeli od vladavine stvari, ukidajući, u konačnom rezultatu, ekonomsku i političku vlast svakog činitelja izvan proizvođača, odnosno njegove slobodne zajednice.«
Socijalizam su u 20 st. izgrađivale sljedeće socijalističke zemlje Albanija, Bugarska, Čehoslovačka, Jugoslavija, Mađarska, Njemačka Demokratska Republika, Poljska, Rumunjska i SSSR u Evropi, zatim Kina, DR Koreja, DR Vijetnam i Kuba koje su i dalje socijalističke te znatan dio afričkih, azijskih i latinskoameričkih zemalja u razvoju. Socijalizam je i bio težnja svih antikolonijalističkih i antiimperijalističkih pokreta u svijetu. Antifašistički pokreti otpora u drugom svjetskom ratu, kao i komunističke partije i socijalističke stranke Italije, Francuske, Belgije, Španjolske i drugih zemalja izražavaju jasnu orijentaciju prema socijalizmu. Međutim, svaki od tih pokreta nosi u sebi značajke vlastitog, specifičnog puta izgradnje socijalizma, ovisno o kompleksu društvenih, ekonomskih, političkih, kulturnih i drugih uvjeta dotične zemlje.
Socijalizam tako predstavlja prijelazno razdoblje u besklasna društvo.
U povijesti ljudskog društva možemo uočiti tri različite epohe: prvobitnu pretklasnu zajednicu, klasno društvo i, napokon, besklasnu ljudsku zajednicu. Temelj klasnog društva je privatno vlasništvo na sredstvima za proizvodnju jedne klase, iz čega proizlazi njena ekonomska, politička i svaka druga prevlast nad drugom klasom koja nema sredstava za proizvodnju. Svaki klasno organiziran sistem (npr. kapitalizam) izgrađen je na odnosima dviju suprotnih klasa, od kojih jedna izrabljuje drugu i živi na njen račun.
Socijalizam je takav društveni sistem u kome se ukida privatno vlasništvo (eksproprijacija) na
sredstvima za proizvodnju tako da ona praktično »stoje na raspolaganju« svim članovima društva, tj. svim neposrednim proizvođačima, čiju ogromnu većinu predstavlja radnička klasa. Oni će se sami slobodno udružiti i organizirati proizvodnju koristeći se tim zajedničkim sredstvima za proizvodnju, a sami će odlučivati i o dohotku koji će ostvariti. Dakle, neposredni proizvođači odnosno radnička klasa u socijalizmu samostalno raspolaže sredstvima za proizvodnju (kao vlasnik), ali sama i proizvodi na tim sredstvima ne izrabljujući nikoga. Tako radnička klasa postaje nosilac cjelokupne društvenoekonomske i političke moći i vlasti.
Radnička klasa doduše nema sebi nasuprot eksploatiranu klasu, ali socijalizam još uvijek nije besklasno društvo, već samo prijelazni period u takvo društvo. Još uvijek, naime, nisu nestali neki društveni slojevi, grupe i pojedinci koji imaju namjere da zadrže i prisvoje neke povlastice klasnog društva (npr. da prisvoje velik dio društvenih sredstava, pravo odlučivanja, poseban i privilegiran društveni položaj i utjecaj itd.) i tako ugroze interese radničke klase. Njih treba obuzdavati i sprečavati u njihovim pokušajima, i to radnička klasa čini snagom svoje društvene, ekonomske i političke moći i prisile. Zato radnička klasa formira svoju državu preko koje provodi tu moć i prisilu, a koja se obično naziva diktatura proletarijata. Socijalistička, radnička ili proleterska država, međutim, bitno se razlikuje od države u klasnom društvu. Njena funkcija nije više u tome da štiti interese vladajuće klase i drži u pokornosti podređenu eksploatiranu klasu, već je njena funkcija i zadatak da osigura ostvarenje interesa većine društva i da ih zaštićuje od neznatnog broja onih koji bi ih mogli ugroziti. Upravo zbog toga u socijalizmu nije potrebna centralistička država, tj. država u kojoj se sva vlast nalazi u rukama centralnih organa državne vlasti. Naprotiv, država u svojem klasičnom obliku i funkcijama odumire u socijalizmu, jer njena ovlaštenja i funkcije prelaze na najšire slojeve radničke klase, odnosno čitavog društva. To je proces decentralizacije (ukidanje centralne vlasti) i deetatizacije (slabljenje i odumiranje funkcija države).

Ovakav tip ili model se izgrađivao u Jugoslaviji, a naziva se samoupravni socijalizam.

Radnicko samoupravljanje Kad je 1950. godine donesen zakon o radnickom samoupravljanju, vec je bio realizovan prvi petogodisnji plan i mnoge novopodignute fabrike su pocele sa ostvarenjem svojih radnih podviga. Rast industrijske proizvodnje je naglo poceo da ide uzlaznom putanjom. to je dovelo i do velike migracije seoskog stanovnistva u gradove i naglom izgradnjom i razvojem gradova. Tako su ti proleteri po prvi put u istoriji stvarno dosli u situaciju da upravljaju kako na svojim radnim mjestima tako i u cjelokupnom drustvu preko organa mjesnih zajednica. Medutim postavlja se pitanje sta je to samoupravljanje? Pojednostavljeno moglo bi se reci da je samoupravljanje pravo da svako odlucuje o plodovima svog rada, to je tako sagraden sistem drustva u kojem se sve stvara, dijeli i trosi onako kako odluce milioni samoupravljaca svojim dogovorima, sporazumima i zakljucima. Postavlja se pitanje sta se desava sa drzavom u tom slucaju? Bas u tom se i krije sustina samoupravljanja. Svaki covjek u tom drustvu moze reci "Drzava - to sam ja" Reci ce tako istinu zato sto je on zajedno sa milijonima drugih zajedno i drzava i drustvo. Samoupravljanje oduzima vlast birokraciji jer vlast vise nije moc koja odozgo zapovjeda ljudima. Tako je drzavna vlast bila na putu da izumre jer vlast postaju sami ljudi. Drug Tito, je kao i uvijek, 1950. godine gledao daleko unaprijed. I njemu je bilo jasno da put do pravog i potpunog samoupravljanja ce biti dug itezak. Mnogo tog je trebalo da se uradi a najvise da se svijest tih novih samoupravljaca digne na najvisi nivo. Valjalo je stalno prilagodavati i mjenjati zakone prema novim uslovima a samim tim i ljude. Mnoge je trebal uvjeriti da je taj sistem jedini put ka novom pravednijem drustvu u kojem nece biti eksploatacije. Samim tim taj sistem je bio potpuno nov u istoriji covjecanstva koja je uvijek bila bazirana na vlasti manjine nad vecinom. Neki nisu vjerovali da dobar tokar moze biti i dobar upravljac tvornice. Ili su vjerovali, ali su im se stari odnosi - gdje jedan radi za tokarskim strojem a drugi upravljaju - vise svidali. Mnogi su prihvatili nove ideje ali je bilo i onih kojima su one bile strane. Samoupravljacima okupljenim na velikom kongresu 1971. godine drug Tito je rekao: "Mi mozemo biti zadovoljni time sto smo do danas postigli. Narocito kad imamo u vidu da smo poceli u nerazvijenoj zemlji, da smo se morali uciti u praksi, da je, prirodno, moralo biti i mnogo raznih gresaka i nedostataka. A toga ima jos i danas. Ali kad danas gledamo ovaj veliki skup eminentnih, politicki i ekonomski izgradenih ljudi koji znaju sto hoce i koji materiju kojom se bave imaju u rukama i u glavi - onda je uspjeh koji smo postigli zaista ogroman. Milioni ljudi prosli su kroz samoupravljanje u nasoj zemlji, a vi ste ovdje predstavnici nekoliko miliona proizvodaca Jugoslavije. To je ogromna sila. Ovo je naj impozantniji kongres koji je u nasoj zemlji odrzan poslije rata, poslije Petog kongresa KPJ koji je odrzan u vrlo kriticnoj situaciji za nasu zemlju. Ovaj kongres zaista je snazna manifestacija nasih radnih ljudi koja pokazuje da je samoupravljanje kod nas uhvatilo duboke korjenekoje niko vise ne moze otuditi". Drug Tito posebno posvecuje odnose medu narodima i narodnostima u SFR Jugoslaviji. Sve odluke je donosio u uvjeranju da samo ravnopravni narodi mogu stvoriti cvrstu i trajnu zajednicu. Poveo je narode Jugoslavije u rat protiv okupatora ali i u borbu za njihovu nezavisnost, slobodu i ravnopravnost. "Nasa narodnooslobodilacka borba - rekao je drug Tito - ne bi bila tako uporna i tako uspjesna kad narodi Jugoslavije ne bi u njoj vidjeli, pored pobjede nad fasizmom, i pobjedu nad onima koji su ugnjetavali i teze ka daljem ugnjetavanju naroda Jugoslavije. Rijec /narodnooslobodilacka borba /bila bi samo jedna fraza, pa cak i prevara, kad ona ne bi, pored opcejugoslovenskog smisla imala i nacionalni smisao za svaki narod posebice..." /*Ni u jednoj prilici drug Tito nije izbjegao da naglasi veliku tekovinu nasih naroda i narodnosti - bratstvo i jedinstvo. Samo sloga i zajednistvo cine ljude jakima. Razdvojeni i posvadani postaju nesposobni da odbrane ono sto su stekli, a narodi SFR Jugoslavije su stekli mnogo kad se racuna mjerom ljudske snage i covjekova vijeka.

U tom svjetskom pokretu prema socijalizmu treba izdvojiti slučajeve očitog zastranjivanja. Najpoznatiji i najočitiji primjer takvog zastranjivanja bio je staljinistički etatističkobirokratski
sustav kojemu su glavne značajke:
— državno (a ne društveno) vlasništvo sredstava za proizvodnju;
— privredom i cjelokupnim društvenoekonomskim
i političkim životom upravlja državni aparat, u
kojem sva rukovodeća mjesta zauzimaju članovi partije na čelu sa Staljinom;
— nijedno važnije pitanje ne rješava se bez direktiva partije (partija na komandnom mjestu!);
— državnoadministrativni i partijski aparat jača i provodi kruti centralizam, pa se zato i izdvaja po ekonomskoj i političkoj snazi sloj rukovodeće birokracije, koji se održava na teroru i parolama. Svi koji na bilo koji način iskazuju suprotno mišljenje ili sumnju u »mudro rukovodstvo« na čelu sa Staljinom izloženi su »čistkama«, tj. hapšenjima, odvođenju u sibirske logore i likvidaciji. Na taj način nestale su stotine tisuća ljudi, pretežno komunista. U tendencijama apsolutnog centralizma i dominacije Staljin se nije ograničio samo na Sovjetski Savez, već je to isto želio provesti (i djelomično uspio) i u svim ostalim socijalističkim zemljama Evrope. Jugoslavija se energično oduprla takvoj namjeri i zbog toga je 1948. godine uslijedila poznata rezolucija Informbiroa, u kojoj se grubo njrzino partijsko i državno rukovodstvo i zahtijeva njihovo smjenjivanje. Odmah nakon toga dolazi do nagloga jednostranog prekida političkih, ekonomskih i drugih odnosa svih istočnoevropskih socijalističkih zemalja i SSSRa s Jugoslavijom, pokušaja kompromitiranja, ekonomske blokade i niza drugih mjera protiv naše zemlje s namjerom da se pokori Staljinovu diktatu. Kao što je poznato, Jugoslavija je uspješno svladala ovu veoma ozbiljnu krizu dosljedno nastavljajući svoju politiku samostalnosti i nemiješanja u unutrašnje poslove drugih zemalja i izgrađujući vlastiti put samoupravnog socijalizma.

Ima međutim i drugačijih modela socijalizma, koji se izgrađuje na nešto drugačijim osnovama i na drugačiji način, ovisno o specifičnim uvjetima pojedinih zemalja. Najpoznatiji je onaj model koji se izgrađuje u Sovjetskom Savezu i zemljama istočne Evrope, a zasniva se na državnom, a ne na društvenom vlasništvu sredstava za proizvodnju. U tom slučaju dakle država upravlja sredstvima za proizvodnju u ime radničke klase. Ona utvrđuje planove proizvodnje i ima najveći utjecaj u reguliranju svih ostalih oblasti društvenog života. Takav model socijalizma naziva se etatistički socijalizam. I u Jugoslaviji je postojao etatistički socijalizam u razdoblju od 1945 — 1950. godine. Taj model je Jugoslavija prevladala i napustila 1950. godine uvođenjem radničkog samoupravljanja na osnovama društvenog vlasništva.

KOMUNIZAM

Komunisticka drustveno-ekonomska formacija nije, do sada, ostvarena ni u jednom konkretnom drustvu. Zbog toga je moguce iznijeti samo neke osnovne komponente karakteristicne za komunisticko drustvo, koje proizilaze iz nacelnih postavki Marxa, Engelsa i Lenjina, kao i iz prakse nekih socijalistickih zemalja, posebno Jugoslavije.
Zavrsetak socijalizma ili nize faze komunzma oznacavaju sljedece osnovne karakteristike:
- visok nivo razvitka proizvodnih snaga, viskoa produktivnost rada, obilje proizvoda, veliko drustveno bogatstvo
- planski karakter proizvodnje i privrede u cjelini
- zadovoljavanje opstedrustvenih potreba po principu:"od svakoga prema sposobnostima - svakome prema potrebama"
- nepostojanje klasa i eksploatacije
- ukidanje razlike izmedju fizickog i umnog rada
- nepostojanje drzave kao posebnog aparata
- marxisticki pogled na svijet i idejna nadgradnja.
Pored navedenih mislim da je potrebno ukratko reci o jednoj karakteristici komunistickog drustva koja proizilazi i zasnovana je na stvaralackoj primjeni i dosadasnjoj praksi izgradnje socijalistickih odnosa u Jugoslaviji. Elementi komunistickih drustvenih odnosa pored ostalog moraju biti usmjereni na uspostavljanje s jedne strane radnickog samoupravljanja u privredi kao i drustvenog upravljanja u ostalim podrucjima drustvenog zivota, a sa druge strane na uspostavljanje komunalnog sistema i decentralizaciju drzavne administracije (kao antiteza klasicnom drustvenom uredjenju).
Sustenin radnickog samoupravljanja i samopravljanja u svim oblastima drustvenog zivota ostvaruje se bitno nacelo socijalizma (i sigurno komunizma) - povezivanje proizvodjaca sa upravljanjem sredstvima za proizvodnju, tj. sjedinjavanje procesa proizvodnje i upravljanja u istom licu, u proizvodjacu, cime se stvara predpostavka da sami proizvodjaci odlucuju o nacinu raspodjele onog rezultata u proizvodnji kojeg su vijekovima raspodjeljivale eksploatatorske klase, odnosno da odlucuju o proizvodima viska rada. Ta materijalna cinjnica je predpostavka za ostvaranje svih drugih bitnih svojstava socijalistickog odnosno komunistickog drustva (socijalisticka demokratija, odumiranje drzave, komunisticka svijest itd.). Vladavina naroda, kao cilj komunistickog drustva, nemoze se ostvariti dokle god bilo ko, u ime tog naroda, vlada, tj. upravlja, bez obzira sto to mogu biti najprogresivnije snage datog drustveno-politickog trenutka (socijalisticka drzava, partija i dr.). Zbog toga samoupravljanje u jugoslovenskom drustvu (jedino u svijetu koje je postojalo), jeste onaj jedini i pravi put koji vodi u vladavinu naroda, put ka demokratiji slobodnih ljudi. Putem razvijanja sistema samoupravljanja u proizvodnji i dugim oblastima drustvenog zivota moze jedino da se izvrsi proces odumiranja drzave, tj. proces postepenog likvidiranja posebnih slojeva, grupa i aparata koji su odvojeni od raznih drustvenig procesa, a ipak upravljaju tim procesima. Time sto neposredni proizvodjaci preuzimaju sve te razne drustvene funkcije, prestaje potreba za grupama ljudi koji se bave samo upravljanjem.
Druga bitna predpostavka za izgradnju komunistickog drustva jeste stvaranje drustvene zajednice kao saveza komuna, umjesto postojece drustvene zajednice organizovane kao drzava. Komuna je posebna drustvena grupa, odnosno jedna drustvena zajednica u sklopu sire drustvene zajednice koja za sada ima svoju drzavnu formu organizacije. Marx i Engels su zamisljali drustvo koje nece biti organizovano po drzavnim principima, vec, naprotiv, koje ce biti organizovano po sistemu komuna, tako da bi drustvena zajednica bila savez komuna. U komuni su usredsredjeni svi bitni drustveni procesi, tako da ona predstavlja jedinstvo drustvenoekonomskog, politickog, zdravstvenog, kulturno-prosvjetnog i zabavnog zivota drustva. Ona je kao teritorijalna asocijacija istovremeno i osnovna drustveno-ekonomska i politicka organizacija naseg drustvenog uredjenja. Kao takva ona je, istovremeno, zajednica proizvodjaca i potrosaca koja sama rjesava sva osnovna drustvena pitanja koja se ticu proizvodjaca i potrosaca, kao sto su pitanja upravljanja proizvodnjom, upravljanja politikom, prosvjetom, socijalnim staranjem i zdravstvom, pitanje zivotnog standarda itd. Upravo zato sto su u komuni usredsredjeni oni drustveni procesi koje, dobrim dijelom, obavljaju posebni drzavni organi, uspostavljanje, dalje razvijanje i produbljivanje komunalnog uredjenja predstavljaju onu drustenu dimenziju koja prima odumiranje drzave kao posebnog organa. Umjesto drzavnog ustrojstva drustva ovdje se postepeno priprema savez komuna kao oblik drustvene zajednice.

REVIZIONIZAM, REFORMIZAM I MARKSIZAM U 20 STOLJEĆU


Krajem 19. stoljeća u Europi se osnivaju socijalističke stranke. Prva je osnovana u Njemačkoj 1869. Njezini vođe bili su August Bebel i Karl Liebknecht. Jedna od «prvakinja» socijalističkog pokreta u Njemačkoj bila je i Rosa Luxemburg. 1879. je osnovana prva socijalistička stranka u Francuskoj, a 1900. je u Velikoj Britaniji osnovana Stranka rada – Labour Party. Druga internacionala, osnovana 1889, više nije, kao prva, bila udruga pojedinaca – sada je to udruga socijalističkih stranaka.
Socijalističke stranke imaju sve veći utjecaj na politiku, sudjeluju u parlamentarnim izborima i imaju mogućnost dolaska na vlast demokratskim metodama; započinje razdoblje rasprava i sukoba oko ciljeva i taktike djelovanja,pa nastaju 2 pravca: revizionizam i reformizam. 1889. objavljen je rad njemačkog socijalista Eduarda Bernsteina Pretpostavke socijalizma i zadaće socijaldemokracije, u kojem je naglašena potreba revizije marksizma, te prilagođavanje programa i taktike djelovanja novim uvjetima. Prema Bernsteinovoj teoriji, zvanoj revizionizam, socijalizam je prestao biti cilj do kojeg se dolazi putem revolucije, a postao je pokret koji ima za cilj reformiranje kapitalizma. Reformisti su zagovarali ideje slične revizionističkim, jedino što nisu odustali od krajnjeg cilja, stvaranja novog poretka. Odbacivali su revoluciju, a priklanjali se evoluciji i postupnim reformama. Glavni predstavnik reformizma u Njemačkoj bio je Karl Kautsky.
Reformisti i revizionisti našli su se u sukobu s ortodoksnim predstavnicima revolucionarnog marksizma. Početkom 20. stoljeća u većini socijalističkih stranaka počinju dominirati protivnici revolucionarnih metoda. Slabila je međunarodna suradnja – u trenutku izbijanja Prvoga svjetskog rata većina socijalista podržala je nacionalne interese svojih zemalja i sudjelovanje u ratu. Mnogi staju i na stranu buržoazije. U takvoj situaciji Lenjin i partija boljševika zastupajući interese radnika predvode Oktobarsku socijalističku revoluciju, čiji je krajnji cilj diktatura prolektarijata.

U Rusiji je, po prvi put u istoriji čovečanstva, neka partija sa očiglednom marksističkom orijentacijom (u ovom slučaju Boljševička partija) osvojila vlast u zemlji. Boljševičko preuzimanje vlasti putem Oktobarske revolucije 1917. godine značajno je uticalo na teoriju i praksu marksističkog pokreta. Marks je verovao da će socijalizam i komunizam biti izgrađeni na temeljima razvijenog kapitalističkog društva ali je Rusija u to vreme bila jedna od najsiromašnijih država u Evropi sa dominantnim procentom polupismenog i nepismenog seljaštva te sa malobrojnim industrijskim radnicima. Treba napomenuti i to da je Marks jasno izjavio da će Rusija možda biti u stanju da preskoči fazu buržoaskog kapitalizma na svom putu u komunizam. Drugi socijalisti su verovali da Ruska revolucija može biti prethodnica svim radničkim revolucijama na Zapadu.Umerena struja, socijalistički menjševici, nisu se slagali sa planovima Lenjinovih komunističkih boljševika po kojima se socijalistička revolucija može i treba izvesti u nedovoljno razvijenom kapitalističkom društvu. Boljševici su uspeli da se domognu vlasti preko slogana "Mir, hleb i zemlja" i "Sva vlast Sovjetima", koji su izražavali preovlađujući želju javnosti za prekidom ruskog angažovanja u Prvom svetskom ratu, težnju seljaštva ka agrarnoj reformi i masovnu podršku sovjetima.Upotreba termina "komunizam" i "socijalizam" izmenjena je nakon 1917. kada su boljševici promenili svoje ime u Komunistička partija i uveli jednopartijski sistem posvećen realizaciji socijalističke politike pod lenjinizmom. Druga internacionala je raspuštena 1916. zbog nacionalnih podela, pošto njene članice, samostalne nacionalne partije, nisu mogle formirati zajednički antiratni front, već je svaka partija podržavale ratnu ulogu svoje države. Lenjin zato osniva Treću internacionalu (Kominternu) 1919. i šalje 21 uslov, koji je uključivao i demokratski centralizam, svim evropskim socijalističkim partijama koje su bile voljne da se učlane. U Francuskoj se, na primer, većina članova socijalističke partije SFIO odvojila da osnuje SFIC (Francuski ogranak komunističke internacionale). Od tog vremena termin "komunizam" se koristi da bi opisao ideologiju i ciljeve partija koje su osnovane pod okriljem Kominterne. Njihov program pozivao je radnike sveta da se ujedine i izvedu svetsku socijalističku revoluciju uz uspostavljanje diktature proleterijata te razvoj socijalističke ekonomije. Na kraju, ako bi se program u potpunosti realizovao, razvilo bi se harmonično besklasno društvo a države bi odumrla.Tokom Ruskog građanskog rata (1918-1922), boljševici su nacionalizovali svu proizvodnu imovinu i uveli politiku "ratnog komunizma", kojom su fabrike i železnice stavljene pod strogu državnu kontrolu, prikupljala i delila hrana i uvela neke buržoasko momente u kontroli industrijske proizvodnje. Nakon tri godine rata i Kronštatske pobune, Lenjin je 1921. proglasio Novu ekonomsku politiku (NEP), koja je predstavljala "ograničeno mesto za ograničeno vreme prema kapitalizmu". NEP okončana je 1928. Staljinova lična borba za vlast i uvođenjem prvog Petogodišnjeg plana. Godine 1922, nakon Ruskog građanskog rata, boljševici su na temeljima starog Ruskog carstva osnovali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika.Sledeći postavke Lenjinovog demokratskog centralizma, komunističke partije su bile organizovane po hijerarhijskom principu, sa širokom bazom aktivnih članskih ćelija; one su bile sačinjene od elitnih kadrova koje su partijski rukovodioci preporučivali kao pouzdane i potpuno podređene partijskoj disciplini.Sovjetski Savez, kao i druge zemlje na čijem čelu su bile komunističke partije, često su opisivani kao komunističke države sa ekonomijom državnog socijalizma. Ovo je značilo da su te države države realizovale (odnosno, proglasile da su realizovale) deo socijalističkog programa ukinuvši privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i uspostavši državnu kontrolu nad ekonomijom; međutim, nisu mogli proklamovati da su prave komunističke države, pošto još uvek nije bilo uspostavljeno društveno vlasništvo nad imovinom.

Staljinizam

Staljinistička verzija socijalizma, uz neke važnije promene, usmerila je razvoj Sovjetskog Saveza i uticala na komunističke partije širom sveta. Staljinizam je najavljivan kao mogućnost izgradnje komunizma putem obimnih programa industrijalizacije i kolektivizacije. Brz razvoj sovjetske industrije, uz pobedu Sovjetskog Saveza u Drugom svetskom ratu, odrazila se na porast popularnosti staljinizma širom sveta još deceniju nakon Staljinove smrti kada je partija usvojila program u kom je obećano uspostavljanje komunizma u roku od trideset godina.Međutim, pod Staljinovim vođstvom na površinu su isplivale činjenica koje su se protivile viziji ulaska u komunističko društvo prema sovjetskom modelu. Sovjetski Savez pod Staljinovom vlašću bio je represivno društvo u kom je država dominirala svakim vidom života. Naglim usporavanjem industrijskog razvoja te širenjem korupcije među državnim službenicima legitimitet sovjetskog sistema bitno je narušen.Uprkos aktivnosti Kominterne, sovjetska komunistička partija usvojila je staljinističku teoriju socijalizma u jednoj državi tvrdeći da je, zahvaljujući jačanju klasne borbe u socijalizmu, moguće, pa čak i neophodno, da se socijalizam izgrađuje u samo jednoj državi. Ovo udaljavanje od ideala marksističkog internacionalizma osporio je Lav Trocki, čija je teorija neprekidne revolucije naglašavala potrebu svetske revolucije.

Trockizam

Trocki i njegove pristalice organizoval su se u tzv. levu opoziciju, a njihova platforma postala je poznata kao trockizam. Međutim, već tad Staljin je u rukama imao svu vlast a pokušaji trockista da ga uklone sa vlasti rezultovali su progonstvom Trockog iz Sovjetskog Saveza 1929. Nakon njegovog progonstva, svetski komunizam se podelio na dve struje: staljinizam i trockizam. Trocki je 1938. osnovao Četvrtu internacionalu, trockističkog rivala Kominterne.U današnje vreme trockističke ideje se povremeno i sporadično javljaju među političkim pokretima u zemljama kao što su Venecuela, gde je tamošnji Komitet za marksističku internacionalu imao susret sa predsednikom Venecuele Ugom Čavezom. Mnoge trockističke partije aktivne su i u politički stabilnim i razvijenim zemljama kao što su Velika Britanija, Francuska, Španija, Nemačka i Italija.Uopšteno govoreći, ideje i stavovi Trockog, nakon njegovog progonstva i smrti, nikad nisu stekle širu popularnost u svetskom komunističkom pokretu niti u sovjetskom bloku, pogotovo nakon Hruščovljevog Tajnog govora 1956. godine te kasnijih događaja koji su razotkrili nesavršenost staljinizma i maoizma. Danas, bez obzira na činjenicu da postoje područja gde su trockistički pokreti prilično jaki, ostatak komunističkog pokreta, i uopšte cela radnička klasa, i dalje ne prihvata trockizam (ili neku od njegovih varijanti) dovoljno ozbiljno da bi se u većem broju i masovnije ujedinili oko njega. Zato trockizam kao ideologija nikad nije bio uspešan u stvaranju masovnijeg društvenog pokreta dovoljno jakog da promeni vlast u kapitalističkim državama.

Maoizam

Nakon Staljinove smrti 1953. godine, novi vođa Sovjetskog Saveza Nikita Hruščov razotkriva Staljinove zločine i njegov kult ličnosti. U svom Tajnom govoru iz 1956. Hruščov se založio za povratak Lenjinovim principima nagovestivši tako neke metodološke promene u komunističkom pokretu. Međutim, Hrušljčovljeve reforme pojačale su ideološke razlike između Narodne republike Kine i Sovjetskog Saveza, što je postalo naročito izraženo tokom 60-tih godina. Pošto se kinesko-sovjetski razlaz u međunarodnom komunističkom pokretu pretvorio u otvoreno neprijateljstvo, Kina se počela predstavljati kao vođa nerazvijenog dela sveta u borbi protiv dve supersile, Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza.Partije i grupe koje su podržavale kritički stav Komunističke partije Kine u odnosu na novo sovjetsko vođstva smatrale su sebe antirevizionistima i proglasile KPSS i sve "sestrinske" partije revizionističkim "kapitalističkim sledbenicima". Kinesko-sovjetski razlaz rezultovao je podelama među komunističkim partijama širom sveta. Najpoznatiji primer je Partija rada Albanije koja se tada svrstala uz kineske komuniste. Komunistička partija Kine pod Maovim vođstvom postala je koheziona sila unutar paralelnog međunarodnog komunističkog pokreta. Ideologiju KPK, Misao Mao Cedunga (maoizam), mnoge od ovih grupa usvojile su kao svoju ideološku platformu.Najpoznatiji primer primene maoističkih ideja egalitarističke agrarne revolucije (tzv. Nove demokratije) bila je tadašnja Demokratska Kampućija, predvođena Crvenim Kmerima i Polom Potom. Kina i Severna Koreja su bile jedine zemlje koje su Crveni Kmeri posetili za vreme svoje vladavine. Kasnije je Kina naoružavala pobunjeničke Crvene Kmere nakon što su ih 1979. godine invazijom zbacili Vijetnamci.Nakon Maove smrti vlast u Kini preuzima Deng Sjaoping a međunarodni maoistički pokret upada u krizu. Deo partija prihvata novo kinesko rukovodstvo, drugi se distanciraju od politike novog rukovodstva i potvrđuju svoju odanost Maovom nasleđu, a ostali se odriču maoizma i svrstavaju se uz Partiju rada Albanije.

Ostale revizionističke struje

Nakon ideološkog razlaza između Komunističke partije Kine i Partije rada Albanije 1978, Albanci su formirali novu međunarodnu frakciju. Ta frakcija će se odlikovati striktnom odbranom nasledstva Josifa Staljina i žestokim kritikama svih ostalih komunističkih grupacija. Albanci su uspeli da pridobiju veliki deo maoista u Latinskoj Americi, od kojih je najznačajnija Komunistička partija Brazila. Ova struja se nazivala hodžaizam po albanskom komunističkom vođi Enveru Hodži.Nakon pada komunističke vlade u Albaniji, proalbanske partije su formirale međunarodnu konferenciju marksističko-lenjinističkih partija i organizacija i pokrenule publikaciju “Jedinstvo i borba”. Međunarodni antiimperijalistički i antifašistički omladinski kamp, koji se održava svake druge godine, još je jedan vid organizovanja ovih partija.Pod vođstvom Hardijala Bejnsa, generalnog sekretara Komunističke partije Kanade (marksisti-lenjinisti), tokom 70-tih se pojavila manja marksističko-lenjinistička frakcija koja je okupljala partije iz nekoliko država. Frakcija se politički svrstala uz Albaniju, ali je ostala po strani od glavnog proalbanskog tabora.
Godine "hladnog rata"

Godine "hladnog rata"

Zahvaljujući pobedi u Drugom svetskom ratu, Sovjetski Savez je preko sovjetske armije proširio svoj svoj vojnopolitički uticaj na više država istočne Evrope i istočne Azije čime je došlo da nagle ekspanzije komunističkog pokreta. Ova ekspanzija dovela je do formiranja nekoliko nekoliko podvarijanti komunizma kao što je, na primer, maoizam.U istočnoj Evropi, komunizam je počeo jačati stavljanjem tih istočnoevropskih država u sferu sovjetskog uticaja i moći. Komunističke partije su po uzoru na sovjetski komunizam i uz pomoć Sovjetskog Saveza preuzele vlast u Bugarskoj, Čehoslovačkoj, Istočnoj Nemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj i Rumuniji. Komunistička vlast je instalirana i u Jugoslaviji pod Josipom Brozom Titom, ali je Brozova samostalna politika uzrokovala isključenje Jugoslavije iz Informbiroa, zamene za Kominternu. Titoizam, nova struja u svetskom komunističkom pokretu, označen je kao “skretanje”. I Albanija postaje samostalna komunistička država nakon Drugog svetskog rata.Do 1950. godine kineski komunisti pod svoju kontrolu stavljaju i kontinentalni deo Kine tako da je najmnogoljudnija zemlja na svetu bila komunistička. Ostala područja u kojima je rastući uticaj komunista dovodio do razdora, pa čak i rata, su Korejsko poluostrvo, Laos, mnoge države na Srednjem Istoku i posebno Vijetnam (vidi Vijetnamski rat). Komunisti su sa promenljivim uspehom pokušavali da se u ovim siromašnim zemljama ujedine sa nacionalističkim i socijalističkim snagama protiv onoga što su videli kao zapadni imperijalizam .