Pročitajte i ove zanimljive tekstove

Metaforički prikaz raspada SFRJ...

Hrvatska i Slovenija su se vrlo pokvareno i nadasve prostitutski ponijeli prema SFRJ.
U njoj su našli utočište i zaštitu od agresivnih susjeda(Talijana, Nijemaca, Austrijanaca, Madžara, Turaka...) te su se u njoj razvijale i napredovale. Kad su se okolni susjedi primirili i civilizirali te kad su se ove, malo prije spomenute prostitutke osokolile, odjebaše one svoga dobročinitelja(SFRJ) i pohitaše u susret bivšim silovateljima, a današnjim makroima sa Zapada.
S druge strane, Srbija i Crna Gora su se ponijele kao uvrijeđeni patrijarhalni muževi koji nisu mogli ponijeti ravratnost tih prostitutki, pa onda udri po njima: šakom ,nogom, rukom...
Prostitutka Slovenija je prošla samo neokrznuta u tom sukobu, dok je prostitutka Hrvatska prošla gore zato što je ona atraktivnija (zato što ima široku p....-čitaj more ) od svoje razvratne prijateljice.
Međutim, ni kriva ni dužna, najviše je stradala djevojka iz BiH sa velom.
Ona jadna nije znala što bi, priključiti se razvratnicama ili ostati u zajednici kod: uvrijeđenog, ljutog i sada već poprilično bijesnog patijarhalnog muža .
Djevojku sa juga iz Makedonije, kojoj se taj razvoj situacije nije niti malo sviđao, počinju drpati mladići sa kapicama (Albanci) prijeteći joj ako ne da malo p....(čitaj teritorija ) da će bit krvi i bez menstruacije i da joj nikakvi always ulošci neće pomoći, ako ne da malo p...... (teritorija), a tu su i mladići sa juga iz kolijevke civilizacije (Grci) koji bi je prekrstili i ime joj promijenili.
Za to vrijeme, sa sigurne udaljenosti strane djevojke i strani mladići zadovoljno trljaju ruke zajedno sa domaćim djevojkama i mladićima("komunistima",ustašama, četnicima, balijama jednom riječju kapitalistima... ) kojima će pripasti sva imovina posvađane obitelji, koja će ih, još k tomu, sutra dan moliti za koricu kruha.
Sve se ovaj moj metaforički prikaz može sa makro sfere preslikati i na mikro sferu.
Naime, ljudi ko ljudi: nezahvalni, nedosljedni, lažljivi ,licemjerni, skloni manipuliranjima i preuveličavanju svojih vrlina i tuđih mana, kao i preumanjivanju svojih mana i tuđih vrlina, proračunati, pokvareni... (no nisu, naravno, svi takvi ,al..... ) se druže s nekim dok imaju interesa, a poslije kad ga iskoriste:
"Čao bao, ko te zvao!"
To se odnosi na one razvratnice gore....
I referendum o samostalnosti bio jedna velika manipulacija budući da je pitao jeste li za konfederaciju (SLO, HR-prijedlog) ili federaciju (SR, CG-prijedlog), a prijedloga BiH i MK tj. nešto između ova dva ekstrema nije bilo , te je 96% reklo za ovo prvo ....
Dakle, to znači da tih 96 % nije bilo protiv Juge, a to se poslije i pogotovo danas prezentira drugačije i bezočno i besramno te nadasve beskrupulozno manipulira i laže s time ....
E moji južni Slaveni, a što ste blekasti (blesavi) Nije uzalud naš drug Tito neprestano kao papiga ponavljao: "Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga!" Ali, vi ga niste slušali i shvaćali (za)ozbiljno...
Zato vam i je danas ovako kako je- NIKAKO.
STOGA, PORUKA GRAĐANIMA BiH, CRNE GORE, SRBIJE, VOJVODINE, KOSOVA I MAKEDONIJE:
BOJKOTIRAJTE PROIZVODE SLOVENIJE I HRVATSKE, JER AKO ONE NISU HTJELE JUGOSLAVIJU I ŽIVJETI SA VAMA U NJOJ , ZAŠTO BISTE VI SAD KUPOVALI NJIHOVE PROIZVODE -NEMOJTE IZ PRINCIPA I IZ DOSTOJANSTVA PA NEK SLOVENSKE I HRVATSKE PROIZVODE KUPUJU NJIHOVA "BRAĆA" NIJEMCI I IRANCI
Ja sam se npr. zavjetovao, da dok se ne obnovi SOCIJALISTIČKA Jugoslavija (kapitalističku Jugu, ne želim ), neću da kupujem kapitalističke proizvode rušitelja SFRJ secesionista: Hrvatske i Slovenije te agresora: Srbije i Crne Gore
Pod mojim embargom jedino nisu proizvodi iz Makedonije i Bosanski proizvodi. (cevapi, burek, Travnicki sir itd,)
A ako bude Juge u budućnosti, glavni grad joj treba biti SARAJEVO, a pomoćni SKOPLJE tj. oni koji su Jugu najviše voljeli i najviše zbog nje propatili..
Nikakvi sececionistički Zagreb i Ljubljana , niti agresorski Beograd i Podgorica ne smiju doći u obzir...
Znam da će vam ovo izgledati čudno, al ja sam, kao Dalmoš (Dalmatinac ) jako dišpetožasta (inatna, prkosna) osoba i ovaj moj embargo se neće ukinuti, dok se ne ispune, gore navedeni uvjeti....
Znam da ovo nije u duhu bratstva i jedinstva , ali ukoliko želimo opet Jugoslaviju, ovo je jedan od preduvjeta za nju jer dok god svatko ne plati svoj dio krivnje (Hrvati i Slovenci na ovaj način), a Srbi i Crnogorci na drugi način....
(UKIDANJE REPUBLIKE SRPSKE-GENOCIDNE TVOREVINE NASTALE NA ZLOČINU NAD HRVATIMA I MUSLIMANIMA OD STRANE SRBA!, TE KAŽNJAVANJE SVIH ZLOČINACA KAKO PODSTREKAČA KAKO NAREDBODAVACA TAKO I IZVRŠITELJA A NE BORAVKOM U HAŠKIM VILAMA UZ SAV KOMFOR KOJEG NEMAJU NI SREDNJE STOJEĆI NESTAJAJUĆI STALEŽ (ZBOG OVE POLITIČKE STOKE) U JUGI, VEĆ U ZATVORIMA GOLOG OTOKA BEZ IKAKVOG KOMODITETA TE POVRATAK SVIJU NA SVOJA OGNJIŠTA
Tek onda tada može bit Juge ...
A što se tiče (R)EVOLUCIJE, povijest je pokazala i dokazala da je revolucija kudikamo brža i efikasnija od evolucije, no da nije bilo revolucije, ne bi bilo niti evolucije, ne bi se čovjek niti civilizirao još...
No, još će puno vremena proći dok se čovjek ne i humanizira, zato je i propala SFRJ jer je bila daleko ispred svog vremana, vremana u kojem su ljudi svijeta općenito LICEMJERI i KRETENI , a onih NORMALNIH JE JAKO MALO i ti uglavnom sjede i pisu ovakve gluposti poput mene...
Haj u zdravlje Balkanska stoko j...... te ko te stvorio....

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija

[You must be registered and logged in to see this link.]

Kako smo ubili domovinu...

U principu sam protiv teorija zavjere, kako su svi bili da se SFRJ srusi, kako su je godinama podrivali i ja sam ubjedjenja da mi nismo sruseni, vec da smo jednostavno implodirali. Vezano za nas mentalitet, odnosno nas mentalni sklop i ako se uzme sta smo imali na vlasti, mogu da kazem da smo jos dobro i prosli. Sto se tice ustava iz 74. to je najvrednije sto je neko mogao da se na drzavnom nivou dogovori i mislim da taj ustav nije krivac za posljedice koje su nastale. Ustav iz 74 je NAJVECI stepen slobode koji se moze u ustavnoj formi prikazati, cak sto vise jedan stepen slobode koji nadmasuje cak i demokratska drustva. Problem je u nasim glavama sto jednostavno u tom momentu nismo znali sto to zapravo znaci i sto je to bilo samo mrtvo slovo na papiru, jer sa druge strane izvrsnu vlast je predstavljao savez komunista, koji je i funkcionirao dok je "gospodin" Tito bio ziv, a poslije je postao samo metastazirano tijelo baze koje se borilo za neku vlast i dobar komad jagnjetine.
Ne zelim da kazem da je taj SKJ bio los, ali je u tom trenutku predstavljao gomilu budaletina koji su mogli samo svom vrhovnom komandantu cistiti cipele i kaciti mu kojekakvo ordenje i nadati se da ce zivjeti 1000 godina a oni sefovati sa strane. Tako smo imali paradoksalnu sitaciju da su republike imale gotovo samostalnost, ali naredbe su dolazile iz centra moci, koji je bio nedodirljiv i okruzen svim mogucim sistemima zasstite.
Bez obzira koliko je hrvatsko proljece bilo lose ili dobro (moze se gledati sa bilo koje strane) ko je to tako mocan da legalno izabranu vlast jedne republike skida i stavlja kako hoce.
Isto tako Srpski liberali su predstavljali jedan ogroman napredak ali i oni su bili ko metlom pometeni.
Zalosno je da moram da konstatiram da su ti ljudi kako iz hrvatskog proljeca tako i od srpskih liberala ostali jedini komunisti i jugosloveni.
Dokaz ovoj mojoj tvrdnji vidimo i danas gdje su najvatreniji nacionalisti upravo izisli iz redova saveza komunista a jos zive u tim kadrovskim sfrj stanovima i uzivaju pocasne penzije nekakvih savjetnika federacije ili saveznih funkcionera. Osim tog jedna izuzetna bahatost tih komesara proizisla iz iskomleksiranosti patrijarhalnog sistema SKJ koji je tad vladao, nije vodila nicem dobrom. Jednostavno ljudi koji su dosli na svoje funkcije samo sto su klimali glavom i slusali sta im tata kaze i nisu smjeli nikad nista progovoriti sad odjednom postaju oni koji se nesto pitaju i naravno kao odgovor odmah dolazi drzavni neprijatelji, strani faktori i ostale gluposti iz bukvara "kako se domoci boljeg komada jagnjetine" i kako svojoj djeci obezbijediti stipendiju Titovog fonda.
Mali ljudi, radnici ili seljaci, nisu htjeli niti ratovati niti voditi politiku, oni su htjeli da zive da odgajaju svoju djecu, da imaju posla i da od njega mogu da zive. Posto se u to doba svakako od posla nije moglo zivjeti, drzava ih je tjerala na nezakonite radnje i to ne da bi postali bogati nego da bi prezivjeli. (krivicno je djelo kad uzmess bolovanje i odes u sumu da obezbijediss drva za zimu) Dokaz za ovo je i trenutna situacija gdje mali ljudi i dan danas funkcioniraju a ovi stari se jos svadjaju jesu li vredniji srpski ili hrvatski komunisti.
Zamisli neki tamo predsednik republike necu reci koje, kaze da je pravoslavac i komunista i misli kako je pametan.
Ako malo bolje razmislim onda su i sve ustase komunisti sa generalnim sekretarom kominterne papom.
Strani faktor je ispao mnogo pametniji.
Uspjeli su bez i jedne zrtve da rijese problem drzavnog terorizma po Europi koji su provodili nasi "organi" ganjajuci drzavne neprijatelje.
Sve i jedan gradjanin odredjenog drustva mora osjecati da je to drustvo njegovo i samim tim automatski postaje prijatelj.
Manjina ce se osjecati manjinom samo ako joj to vecina nametne, e tu nismo bas najcistiji. Izrodilo se tad izuzetno nepravedno i nefikasno drustvo koje nije svojim podanicima moglo ni litru mlijeka obezbjediti, a istovremeno odredjene strukture svake godine dobivaju banjska lijecenja i ostalo, a ako nesto progovoris ode glava.
Sistem je zamisljen super, ali ogromna korupcija, ( hocu da kupim jedan komad zemlje kad tamo ucrtana kuca na cestici, kuce nikad tu nije ni bilo ali eto za hiljadu maraka co´ek u opstini ucrto, pa onda na osnovu te kuce dobili kredit za novu (opet hiljadarka), koja eto joss nije ucrtana i sad treba jos jedna hiljadarka) sitnosopstvenicki interesi i ostali faktori uticali su da jedna takva super zamisljena ideja zahvaljujuci uglavnom ljudskom faktoru naprosto zamre. Pa Agrokomerc nisu unistili ni Nato ni Rusi, ni nacionalisti vec komunisticka masinerija potpomognuta novinarskim dzelatima koji su cak i nezavisnost sudstva zloupotrijebili.

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija

[You must be registered and logged in to see this link.]

Migracije i integracije

A sta sad da kazem, a da se ne pokussam praviti pametan ili pametniji nego sto jesam.
(bolje biti glup nego lijep, ljepota je prolazna). Ovaj put cu se osvrnuti samo na Musku populaciju i pokusat odgonetnut razloge tih pojava.
Pokusaj integracije ne vidim da bilo gdje uspijeva, uvijek se taj bumerang vraca u nekom zivotnom periodu. Imigraciono stanovnistvo na zapadu dijeli se na dvije do tri grupacije i od tog ovisi i njihov odnos prema integriranju : Naravno mislim na Jugoslovene ili ako hocete drzavljane naastalih drzava cijepanjem Jugoslavije.. Neki su na zapad otisli kao Jugosloveni i ne sluteci da ce to Jugoslovenstvo izgubiti upravo voljom tog zapada ili voljom njihovih novokomponovanih politickih ideologa koji se bez da ih pitaju stavise u njihovu zastitu i zastitu njihovog vitalnog i vrlo vaznog nacionalnog interesa za koje oni pojma nisu znali da postoji kad su odlazili na privremeni rad koji se u najvise slucajeva pretvorio u privremeni zivot.

1. Prva koja je na zapad dosla (na par godina) da nesto zaradi i da si napravi u rodnoj grudi neku kucu nije se nikad ni pokusala integrisati, ostavila je djecu kod rodbine u Jugi da se skoluju i zivjela po kojekakvim stracarama i cuvala svaki gros za tu njihovu vilu i mercedese u kojima su se vozili na godissnji odmor. Rodbina je dobivala jeftine pokloncice a djeca obecanja da ce ih nekad povesti na daleki zapad.
Ta generacija je na zapadu zivjela potpuno odvojeno od svih ostalih, jedino mjesto za izlazak su bili Jugoslovenski klubovi sa muzikom i pecenjem i nije bilo nacionalnih razlika medju njima. Gradnja kuce se je otegla i mnogi su i dan danas ostali tamo gdje su i dosli i privremeni rad se je pretvorio u privremeni zivot. Naravno zbog rata su sad i djecu "povukli" na zapad i agonija se samo nastavlja. Populacija takvih je zestoko narasla, ali je zbog rata podijeljena na nacionalne tvorevine vezane uglavnom uz pratece crkve. Njihovi potomci ipak su bolje skuzili situaciju i preuzeli zapadne navike, brzo naucili jezik i pokusavaju se otrgnuti od etnostila svojih roditelja. Zive kao zapadni vrsnjaci (ovisno o strukturi kojoj pripadaju) i zloupotrebljavaju jugoroditeljsku ljubav. Roditelji i dalje idu u svoje zaseoke dogradjivati kuce, a djeca posjecuju jugozemlje samo da bi se na maternjem jeziku sa debelim novcanikom osjecali kao bogovi.
Zbog jakog patrijarhalnog osjecaja takve familije raspolazu sa pozavidnom kolicinom novca, ali su prespavali nivo doskolovavanja i sto vrijeme odmice to su im sanse u zivotu manje. Kad se jos malo zategne situacija na zapadu, vecinu ih vidim kako se kolekivno vracaju u svoje drzave i otvaraju neke porodicne biznise potpomognute zapadnim penzijama.

2. Za razliku od prve grupacije (uglavnom neskolovane) druga izuzetno malobrojna grupacija je sa visokim skolama otisla na zapad i tamo se, da kazem tako, poluintegrisala. Zahvaljujuci znanju i debelim primanjima bila je u moguccnosti i da svoju djecu odgaja pored sebe i naravno djeca su morala da prodju zapadni put skolovanja i samim tim se od poccetka otudje od maticnih drzava. Ta generacija je jako dobro zivjela potrosackim mentalitetom (kuce na kredu, putovanja, kao i skolovanje podmlatka).
Od poccetka su bili prinudjeni na potpunu integraciju sa domacinima i druzili su se sa ljudima istog ranga bez obzira na naciju. Posto je na visim etazama zrak prlicno tanak, da bi ostali na polozajima morali su poprimiti i odlike njima ravnih. Vrijeme je odmicalo, djeca su postala na zapadni nacin zbrinuta i napustila dom, a u materijalnom pogledu su takve familije postale ipak nesto podredjenije u odnosu na njima ravne, jer kao prvo morali su tajno pomagat svoju rodbinu u zemlji a drugo nisu imali sto naslijediti kao njihovi prijatelji u firmama gdje su radili. U posljednje vrijeme zaboravili su egzoticne zemlje koje su nekad posjecivali i pronalaze sebe u nasim drzavama iz kojih su dossli (ili nase drzave iz kojih su dosle njihove zene i prema tome odredjuju svoj identitet). Pokusavaju na zapadu dobiti neki kredit da bi kupili nekakav stan u glavnim gradovima i odjednom se rodila ljubav prema novoprepoznatim drugovima iz skole ili faksa. 30 godina ih niko nije mogao naci povodom maturskih proslava i oni su sad odjednom tu-Svoji na svome.
Zbog odlicnog poznavanja vise jezika kao i zbog veza napravljenih u inostranstvu, dobar dio se je vratio u nase zemlje i zaposjeo veoma vazne pozicije u stranim firmama tamo instaliranim i nastavio radni zivot u svojim drzavama. Ove dvije gruppe (obrazovane i neobrazovane) imaju ipak nesto zajednicko a to je njihova ubijedjenost da su ih komunisti "otjerali" na zapad i stekli su se uvjeti da se mogu vratiti. (Ipak je to laz u koju su ubijedjeni, jer oni sad ponovo bjeze sa zapada, ali ipak, valjda zbog straha od novih komunista, ipak se na zapadu ne odjavljuju)

3. Trecu grupu cine ratne izbjeglice(direktno ugrozeni) i oni koji su rat iskoristili da pobjegnu. Opet razlike neki sa skolom, a neki bez nje, ali zbog neprestanog straha od protjerivanja ipak su pokusali i vecinom uspjeli da se integrisu. Strah, neizvjesnost, logori, trece zemlje, breme rodbine na grbaci... Neki su "pukli" i odlucili se sami vratiti, neki su se uzdali u boga i milost, pa su nasilno bili vraceni. Sve u svemu ljudi koji nikad nisu planirali da idu, morali su staviti dio zivota u torbu i otisnuti se negdje u svijet i to bez mogucnosti povratka (kako je to tad izgledalo).
Integracija naravno kako gdje, sto se je prispjelo sjevernije, integracija je sve teza, mada su neke drzave ucinile sve da se zavrse skole, nauci jezik i ostalo, ali mi se ipak razlikujemo od sjevernjaka, nae celije su ipak bar malo ovisne od fotosinteze i tog sunca, koje je u nasim krajevima ipak drugacije nego na sjeveru. E ovi treci su postali jako oprezna populacija, u jednom zivotnom trenutku su na svojoj kozi osjetili sto znaci biti visak, i to ce ih citav zivot prozimati. Mnogi su osjetili i glad i to ce isto biti jedna zivotna odrednica. Vecina je ipak u jedno sigurna a to je da ne zeli ostariti tamo gdje je prispjela. Mnogi su pak i shvatili razliku sto znaci zivjeti zivot zbog novca, ili zivjeti zivot zbog zivota. Jako solidarna populacija, spremna da se u ime neke sigurne buducnosti dosta toga odrekne. Iako vjerski obojeni, ne prave razlike medju ljudima iste sudbine. S druge strane ogromne razlike izmedju ove prve i trecce grupe (cak i u brakovima). Nikakav kontakt izmedju druge i trecce grupe, iako je recimo intelektualni nivo ponekad u korist ovih trecih (razloge treba trazit u strahu od ove druge grupe da se ne pokvari njihov krug prijatelja nekakvim izbjeglicama, kao i u djelomicno zaboravljenom maternjem jeziku pa se ovi starosjedioci nalaze u indiferentnom polozaju)

E to je moje misljenje o nassim strancima i naravno ne ocekujem da je mjerodavno da ja dijelim ljude u nekakve grupe i podgrupe ali to su moja razmisljanja, mozda i filozofska, ali ja ih smatram dosta realnim.
Sto se tice nasih unutrasnjih migracija ne vidim problem u migrantima nego u nedodirljivosti domacih. Recimo vojna lica su imala problem da se integrissu medju starosjedioce i naravno sto je vrijeme vise odmicalo, sve vise su se "vracali " u njihove zavicaje. Zene su mnogo lakse gubile identitet i prihvacale asimilaciju iako ni njima nije bilo lako.
Muskarci su se osjecali odbaceni onog trenutka kad su primjetili da njihova djeca ne govore naglaskom njihovih oceva i tu su nastali njihovi kompleksi. Govorim o gradovima da je bilo tesko, na selima je asimilirati se bilo gotovo nemogucce. Cak i na nekoj trecoj teritoriji gdje su svi bili stranci asimilacija nije uspjela. Kao primjer navodim Vojvodinu gdje su i dan danas Bosanci, Crnogorci, Hercegovci kao kolonisti jos uvijek teritorijalnim porijeklom oznaceni i nisu bog zna sto prihvaceni od domicilnog stanovnistva. Kad govorimo o dobrovoljnom grupisanju pade mi na pamet Velika Plaza u Ulcinju i vikend naselja nastala u Stoju( Nisko, beogradsko.....) mada je zemlja kupljena od Albanca.
Znaci problemi su u nespremnosti gostiju da se promijene ali i u nespremnosti domacina da ih prihvate ili bar da im pomognu u promjenama. Mnogi ce reci da je u vecini slucajeva problem vjere, mada ja mislim da je veci problem teritorijalnog mijessanja cak i u brakovima sa istim vjerskim obiljezjima. (istocna-zapadna Bosna, Bosanci-Hercegovci, Dalmatinci-Hercegovci, i sto je fizicka udaljenost veca to je situacija sve gora kao npr Dalmatinci-Slavonci, Hrcegovci-Zagorci i sl.)
E sad razlika u polovima i pripadnosti naciji. Muz Slovenac (JNA) sa zenom Srbijankom sluzbuje u Bosni i nije se bas mogao uklopiti, sele za Sloveniju i sve u redu. Bosanac (Srbin) na privremenom radu u Sloveniji ozenjen Slovenkom 91. se vracca u svoje selo, (komentar njegovog rodjenog brata u seoskoj kafani kad je ovaj prosao sa natovarenim autom je bio " a sad mu je Bosna opet dobra") i naravno uspijeva se kao familija integrirati. Takvih primjera imamo koliko hocemo, znaci da su zene ipak fleksibilnije od muskaraca. Potvrda ovoj tezi je i ako ste nekad prolazili kroz sela i sreli Bake SVABICE koje zive same u nekim kucercima. To su zene koje su nasi ratni zarobljenici iz Njemacke poveli sobom u njihov zaviccaj i koje su se izvanredno asimilirale i nastavile tu i dalje zivjeti poslije smrti supruga kao udovice. A nece valjda ostavit djecu i seliti nazad za Njemacku.
Ovo zadnje su sad moja vidjenja nasih unutrasnjih razlika i njihovih posljedica.
Zakljucujem da smo mi ipak u necem razliciti na ovim prostorima, ali ta razlika nije posljedica vjere ili nacije vec sasvim nesto drugo...

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija

[You must be registered and logged in to see this link.]

Moja Jugoslavija

Moja Jugoslavija je: Josip Broz Tito, Bela Crkva, Prva proleterska, Kadinjaca, Neretva i Sutjeska, Kozara, Igman, Jajce, Beograd, Stafeta mladosti, "NE" 1948., omladinske radne akcije, pruga Beograd-Bar, pruga Samac-Sarajevo, put Bratstvo-jedinstvo, Brioni, "Galeb", nesvrstanost, "Hej, Slaveni", Jugoslavija-Spanija 1973 u Frankfurtu kvalifikacije za SP u fudbalu i go Josipa Katalinskog Skije, Bijelo dugme, Riblja corba, Atomsko skloniste, Leb i sol, Pepel in kri, Gertruda Munitic, Ruza Pospis Baldani, Leo Martin, Metaloplastika Sabac, Crvena Zvezda, Velez, Jugoplastika i Cibona i, naravno, Bosna, Kresimir Cosic, Praja, Kico i Moka, Damir Solman!

Moja Jugoslavija je i "upoznaj domovinu da bi je vise volio", "Od Vardara, pa do Triglava", splavarenje na Tari i Drini, ribolov na Uni, kupanje na slapovima Krke, Kumrovec, vjeciti derbi "Zvezda-Partizan", Planica, Partizanske vode na Zlatiboru, susreti rezervnih vojnih starjesina, jadranski susreti, Kviskoteka, Nadrealisti, Bata Zivojinovic i Boris Dvornik, "Ko to tamo peva" i "Sjecas li se Doli Bel", "Otpisani" i "Valter brani Sarajevo", mrtva straza, bojevo gadjanje, uzbuna, spavanje na parkingu ili na zeljeznickoj stanici po cijeloj Jugi u bilo koje doba dana i noci.

Moja Jugoslavija je: "Vidim polja sto se zitom zlate, i na brijegu vidim rodni dom, svakog trena mislim na te, zemljo moja, zemljo moja...", Ivo Andric i Branko Copic, Miroslav Krleza i Vladimir Nazor, Ohrid, Bled i Bohinj, Plitvice, Morava, Sumadija, Lika i Banija, Istra i Dalmacija, Boka kotorska i Dubrovnik, Vojvodina i Kosmet, Bosna ponosna, Zagorje zelene, Kumrovec, Josip Broz Tito. Sve to sto sam nabrojao i jos mnogo vise toga sto ovdje ne moze stati, ali stoji vjecno u mom srcu je moja takva Jugoslavija!

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija ovo je i moja jugoslavija potpis JOVI

Moja zemlja

Ovo je tekst u čast bivše i buduće zemlje,ali svakako jedine otadžbine o kojoj s poštovanjem i ljubavlju govore mnogi, a koju će kao jedinu alternativu tek vidjeti mnogi.
Svakako da se o njoj i njenim ljudima može saznati mnogo iz priča i uspomena, koje su nabijene emocijama,dok se iz svakodnevnih feljtonističkih napisa i crtica iz balkanskih novina može saznati i to da ima ljudi koji je mrze i žele da se nikad ne obnovi, premda samo oni znaju zašto tako osjećaju (jer ne misle ništa, pošto ideološko mišljenje nije mišljenje,već prost odraz zadrtosti vođene mržnjom).
Tako osjećaju ne samo oni koji nisu školovani i ne znaju, već i mnogi visoko obrazovani,koji,možda i znaju činjenice, ali ne znaju ili ne žele da misle, bilo zato što su oskudnim intelektom onemogućeni u tome, bilo zato što imaju lične razloge za to.
Zato je najbolje latiti se naučnih činjenica i analiza,koje,doduše znaju biti suvoparne i teške za razumijevanje,ali su pouzdan dokaz da je jedna zemlja bila bolja od sadašnjih šest,sedam,osam(koliko ih stvarno ima?) tobožnjih državica koje ne vrijede ništa nikome osim onim zaluđenicima koji tako ponosito mašu nacionalnim barjacima,a ovamo im krče prazni stomaci.
Ovaj tekst je posvećen jednoj zemlji koja je bila cijenjena na sve četiri strane svijeta i na svim kontinentima,u zemljama sa svim mogućim političkim režimima i kulturama.
Njeni državljani su bili oslobođeni ponižavanja pred stranim ambasadama ako su htjeli ići vani, a, ruku na srcu,mnogi i nisu htjeli ići,jer nisu imali razloga.
Ta je zemlja pokazala kako se mogu uskladiti različiti nacionalni i religijski kolektiviteti, te kako različitost kultura nije prepreka, već bogatstvo.
Ona je svojim radnicima dala najveća prava na svijetu,pa iako ona veoma često nisu mogla biti realizovana, ipak su bila putokaz za neka bolja vremena i model kakvo društvo je potrebno da bi se ostvarili ideali s kojima je počela još francuska revolucija.
Ta zemlja je bila simbol otpora fašizmu, zatim imperijalizmu sa Zapada i Istoka, ona je pokazala kako se treba boriti za svoju slobodu i dostojanstvo.
Ona je pokazala kako je moguće,ako ima želje,interesa i ljubavi za svoj narod,prevazići nepismenost, zaostalost i primitivizam.
Ona je...
Ma, ona je bila simbol svima koji pate i živi dokaz da je patnju moguće iskorijeniti i zato ju je trebalo uništiti.
Dakako, zahvaljujući našim vlastitim glupostima i ne tako malim greškama,bilo je moguće da bivši robijaši (neki politički, a neki i privredni) iz zatvorskih ćelija upadnu u predsjedničke kabinete,a da bivši partijski aparatčici umjesto srpa i čekića prigrabe nacionalne simbole i njihovom zloupotrebom zadrže moć koju nisu zaslužili.
Kako god,postradala je ogromna većina Jugoslovena,a manjina nacionalnih dušebrižnika je nastavila da spava u svili i kadifi.
Ponovo je kod nas nastala "kuka i motika", koja je sve siromašnija i bješnja, a ona će se dići tek onda kad dođu neki novi klinci koji će shvatiti da je svaki gazda isti, ma kojoj naciji on pripadao,mada je,možda,ipak najgori onaj "njihov", jer ih on najviše tlači.
A kako su gazde,koji se,zbog lokalnih jezičkih razlika zovu profiteri ili tajkuni,međusobno povezani,to će se i srpske, hrvatske... kuke i motike morati međusobno povezati ako žele nešto postići.
Tad će se ponovo aktuelizirati pitanje one divne zemlje kojoj je posvećen ovaj tekst.
Jer, ona se neće obnoviti zato što će ljudi iz Beograda ili Sarajeva htjeti ići na Jadransko more.
Za to im ne treba zajednička država.
Ona se neće obnoviti ni zato da bi se u Bosni i Hercegovini jela slovenačka pavlaka,jer nas već podaviše njome,bez ikakve koristi od toga.
Ona će biti potrebna zato što su svi društveni procesi toliko internacionalizovani, reklo bi se globalizovani,da se ništa ne može promijeniti u bilo kojoj našoj banana-republici, a da se to ne odrazi na stanje ili raspoloženje okruženja.
Da će socijalizam pobijediti izolovano u Srbiji ili Hrvatskoj ili kojoj drugoj jugoslovenskoj zemlji,to je zabluda koja će brzo postati jasna onima koji misle ostvariti nekakav socijalizam u nacionalnim granicama.
Sad smo još daleko od te divne zemlje.
Tako daleko da neki ne mogu da se snađu u toj perspektivi,pa je gube iz vida.
Sad smo bliži Evropskoj Uniji,to je tačno, ali ćemo u njoj izgubiti i onaj beznačajni djelić suvereniteta kojim trenutno raspolažemo.
Što će tad biti povrijeđene nacionalne sujete, kad se vidi da je Beograd nekad bio obično sastajalište prilično samostalnih republičkih vrhuški, dok će Brisel biti centar iz koga će se naređivati, dok će naši "nezavišnjaci" od Ljubljane do Skopja morati kušovati i izvršavati tuđe naredbe.
Tako im i treba.
Ponovo će se vidjeti kako je ovdje sve rađeno da bi se šačica ljudi preko noći obogatila i instalirala nove kvislinške režime, pokorne Briselu,a okrutno ohole prema sopstvenim sunarodnicima.
Nove generacije neće imati iluzija prema tim birokratima i tajkunima, niti će im praštati zločine u ime nacije, kao što čine sadašnje generacije, preplašene,pognute i besperspektivne,koje žive samo što živjeti moraju.
Poklič:
"Živjela Jugoslavija!"
tad neće biti odraz nostalgije,niti povod za podsmijeh,već odraz nove borbe kojim se ledi krv birokratiji i profiterima."

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija

Naprijed drugovi !

U Jugoslaviji se nije trebao desiti rat.
Kriza jeste postojala, i to kako politicka, tako i ekonomska. Cak sta vise, misljenja sam da je politicka kriza proizasla iz ekonomske, koja je, opet, bila daleko veca, nego sto smo mi toga tada bili svjesni. A za tu ekonomsku krizu je (ja ne odustajem od svog ubjedjenja) kriva iskljucivo birokratija. U momentu kad nije imala drugih sredstava da opstane na svojim pozicijama, birokratija je izabrala nacionalizam, kao orudje za ocuvanje svojih ciljeva. Taj nacionalizma joj je izmakao iz kontrole, postao samostalan (jer je, na zalost, pao na plodno tlo) i vidimo do cega nas je to dovelo.
A kako je pocelo?
Ako napravimo jednu malu retrospektivu dogadjaja iz nase novije istorije 1945 – 1990. Iz toga se moze naslutiti kako su rasli antagonizmi izmedju jugoslavenskih republika. Medjutim, samo je nagadjanje razgovarati o tome, da li bi se Jugoslavija zbog tih antagonizama raspala ili ne i da li bi oni sami doveli do rata ili ne.
Vratimo se ekonomskoj situaciji i to u godinu 1974. Na svjetskom trzistu je doslo do pravog „naftnog soka“ sto se, naravno, moralo odraziti i na nasu privredu – niti jedna svjetska privreda nije do te mjere nezavisna, da ima slobodan pristup svim izvorima energije, pa ni nasa. Polako je pocelo uzimanje veoma nepovoljnih kredita od zapadnih sila. Pocetkom 1980. Jugoslavija je postala i clanom poznatog MMF-a i pocela sa uzimanjem kredita koji nisu bili mali, a sa sobom su nosili i velike kamate. Osim toga taj isti MMF je od jugoslavenske vlade zauzvrat trazio vise “usluga”: smanjenje plata nerentabilnim preduzecima, ukidanje kontrole cijena, povecanje kamatne stope i devalvacija dinara za 25%. Da li se to moglo izbjeci, pitanje je? Pored ovoga, vece jugoslavenske banke su bile potpomognute stranim kreditima i data im je mogucnost da zatvaraju manje nesolventne banke koje su davale zajmove neprofitabilnim preduzecima.
Ubrzo je pocelo izbijanje strajkova, a jedan od prvih je bio u Makedoniji 1984. godine, kada je oko tristo radnika dugih 46 dana uspjesno strajkovalo protiv nasilnog otpustanja, smanjenja plata, ukidanja samoupravljanja i u ime masa protiv “birokratske mafije” preduzeca, kako su je jos tada nazvali. Medjutim, pokusaji smanjenja plata su se nastavili u cijeloj Jugoslaviji. Vec 1985. godine je administracija (moderniji naziv za birokratiju) luke Kopar proglasila smanjenje plata zbog navodne nedovoljne iskoristenosti kapaciteta luke. Ovaj strajk je dva dana kasnije razbijen otkazima i upotrebom milicije protiv vodja, ali je imao odjeka sirom Jugoslavije. Tokom strajkova koji su slijedili, sindikati, koji su bili kontrolisani od strane republickih i drzavnih organa, su u velikoj mjeri diskreditovani. U Sloveniji je tako strajkovalo nekoliko velikih fabrika i radnici su vratili svoje sindikalne knjižice. Na Kosovu su strajkovali rudari, dijelom protiv korumpiranih sindikalnih vodja koje su time natjerali i na ostavke.
Pocetkom 1986. bila je smijenjena vlada Milke Planinc zbog nesposobnosti da nametne ostre programe MMF-a. Novoizabrana vlada premijera Branka Mikulica je obećavala sestomjesecno zamrzavanje plata i skok cijena. To se, medjutim, nije desilo. Radnici su se izborili za povecanje plata od 8% preko plana za tu godinu. Vlada je bila prinudjena da ponovo devalvira dinar i donese novi zakon o bankama koji je bio tako kreiran da onemogucavanjem dodjele kredita natjera nerentabilna preduzeca na bankrot.
Poslije toga slijedi cuveni “slucaj” Agrokomerc. Utvrdjeno je da je ovo preduzece prakticno stampalo novac za svoje potrebe i to u velikim kolicinama (po nekim procjenama oko 300 miliona dolara). U Crnoj Gori, Makedoniji i na Kosovu (dakle, u najnerazvijenijim krajevima) je vecina banaka dovedena do stecaja, a i propala su i mnoga preduzeca. Nezaposlenost je u Jugoslaviji tada relativno brzo skocila na oko 1,2 miliona ljudi, sto za jednu zemlju sa tada 24 miliona stanovnika nikako nije malo. Inflacija je ubrzano rasla i tada je iznosila oko 130%.
Pocetkom 1987. godine slijede novi strajkovi kao odgovor na odluku vlade da zamrzne plate, a poveca cijene na domacem trzistu. U roku od mjesec i po je u cijeloj zemlji organizovano 80 strajkova bez najave! Posebno veliki broj se desio u Hrvatskoj. Vlasti tada cine gresku za greskom, a jedna od njih je i prijetnja strajkacima da ce biti otpusteni i da ce doci do intervencije vojske. Strajkovi su, medjutim, i dalje rasli. Jedan od primjera je i strajk u ugljenokopu Labin, koji je trajao 30 dana. Rudari su tada trazili ponistenje svih poskupljenja, porast plata za 100% (tada je takav zahtjev bio uobicajen) kao i promjenu uprave sindikata. Iz straha od prosirenja strajka sefovi su dozvolili porast plata za oko 40% i otpustili jedan dio funkcionera. Dakle, takve stvari se mogu postici, a rudari su bili slozni od prvog do posljednjeg dana.
Prosirenje strajkova je islo dalje, pa su tako strajkaci prelazili na nove lokacije – ispred Republickih parlamenata. Oko 10.000 radnika tvornice obuce “Borovo” stupa u strajk, a njih oko 5.000 odlazi za Beograd zahtjevajuci povecanje plata i ostavku direktora i cijelog rukovodstva. Osim toga oni nisu isli u Beograd da ispred Saveznog izvrsnog vijeca zastupaju samo svoje interese, nego da podrze sve ostale strajkove i strajkace i da pozovu cijelu Jugoslaviju na generalni strajk. Tada je to bio jedan strasno bitan raskid sa dijeljenjem strajkackog pokreta po republikama.
Krajem 1988. dolazi do izbijanja novog talasa strajkova, ovaj put vecinom u rudarskim i transposrtnim preduzecima Srbije i Bosne i Hercegovine. To je bio direktan odgovor na zakon o preraspodjeli prihoda, koji je tada donio SIV, a koji je trebao da dovede do smanjenja plata. Kako tih mjeseci strajkovi nisu jenjavali (posebno su ostri bili u Crnoj Gori), a vlada AP Vojvodine je imala toliko hrabrosti da prizna svoju nemoc i podnese ostavku, isto se desilo i sa saveznom vladom, oformljena je nova vlada u decembru te godine, koju je vodio premijer Ante Markovic.
Markovic stupa na scenu sa svojim originalnim programom oslobadjanja cijena, restriktivnih kredita i devalvacije dinara. U privatnom sektoru je to naislo na relativno pozitivne reakcije, ali je trpio drzavni sektor i velika preduzeca. Slijede novi talasi strajkova vec pocetkom 1989. godine sa poznatim zahtjevima o povecanju plata za 100%. Krajem iste godine oko 650.000 zaposlenih u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji proglasava strajk protiv vladine politike. Direktori preduzeca su se “predali” i poceli sa udovoljenjem zahtjeva radnicima. Talas propadanja preduzeca je zahvatio i Sloveniju, gdje se veoma brzo pojavljuje i znacajna nezaposlenost. Vlasti u Srbiji su tada ignorisale odluku vlade o zamrzavanju plata i ubrzo dolazi do izjednacavanja prosjecnih prihoda sa onima u Sloveniji, iako produktivnost nije bila povecana.
Strajkovi idu dalje, a strajkaci imaju i nove zahtjeve – isplacivanje plata u njemackim markama. Te godine se u do tada najvecoj mjeri “budi” Kosovo. Izbijaju strajkovi, srednjoskolci i studenti bojkotuju nastavu. Dolazi do ukidanja autonomije u AP i uvodjenja vanrednog stanja. Strajkovi u Jugoslaviji su bili jedinstveni i po svojoj medjusobnoj solidarnosti. Bili su nezvanicni i vrlo aktivni, a poklanjalo se puno paznje onemogucavanju onih koji su pokusavali da slome te strajkove. Dakle, svi za jednog, a jedan za sve! Jedan od razloga lezi i u tome sto je sindikat pred kraj 80-ih otvoreno bio dio drzavne birokratije, tako da se radnici nisu zadovoljavali zapadnim modelom – izlaskom na ulice, povratkom kuci i cekanjem da sindikat rijesi sve probleme.
Birokratija, koja je kroz strajkove bila direktno napadana, trazila je mogucnost da se odbrani. Tu mogucnost je trazila i nasla u nacionalizmu i nacionalistima. Naime, bilo je dovoljno zametnuti “kavgu” time sto su plate vece u Sloveniji nego u ostalim republikama ili sto svi prihodi idu za Beograd, a ne u druge dijelove zemlje itd. Birokratski aparatcici su bili cijelo vrijeme ubijedjeni da sav taj nacionalizam imaju u saci i da ga kroz revolucionarne parole mogu ugasiti kad god to pozele. Napravili su “racun bez krcmara”. Nacionalizam se rasplamsao u najgorem mogucem obliku. To i takvo predstavljanje stvari od strane birokratije u Jugoslaviji, nacionalisti su iskoristili tako sto su na sebe preuzeli ulogu narodnih predstavnika. Oni su postali “glas naroda” koji je bio godinama gusen od “zlih komunista”, a bili su potpomognuti sve losijom ekonomskom situacijom. Ekonomske podjele medju regijama i republikama su rasle. Dolazi do netrpeljivosti i medju radnicima uz parole “Slovenci i Hrvati su privilegovani”, a “Srbi i Crnogorci nece da rade”. Dalje je, na zalost, poznato!
Drugarice i drugovi, htjeli mi ovo sve prihvatiti ili ne, to su cinjenice.
Nas zadatak treba da bude analiza toga svega i prevazilazenje svega negativnog, a preuzimanje pozitivnog. Dakle, i dalje sam misljenja da nam pronalazenje i dokazivanje krivice i krivaca oduzima vrijeme, a ne cini nas sretnim.
Svako trazenje krivaca vodi nas sve dalje i dalje u proslost, koju treba da ostavimo iza sebe.
NEKA FRANJO TAHI, MARKO KRALJEVIC I MUSA KESEDZIJA I SVI ONI, POZNATI I NEPOZNATI OSTANU TAMO GDJE JESU. MI MORAMO DALJE!
ZATO, NAPRIJED DRUGOVI!

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija

Nema nikakvih iznenađenja

Nema nikavih iznenađenja, a to se moglo i pretpostaviti, a i kladioničari su nam dali za pravo, da razred ponavljaju, a samim tim će se naći u novom razredu gdje nikog neće znati doli međusobno sami sebe, a uz to imaju jedinicu iz zalaganja, a to su naravno: Hrvatska i Srbija te Kosovo i Hercegovina.
Za ove iz Kosova vrijedi da će morati pratiti nastavu,u duhu približavanja euroatlantskim integracijama i na: srpskom, i na hrvatskom, i na bošnjačkom i na crnogorskom jeziku, uz obavezni izborni makedonski, a po našem savjetu i slovenski, jer samo u globaliziranom svijetu, opstaju i idu naprijed poliglote tj. poznavatelji više stranih jezika,a kako je ovdje riječ i o nekim "regionalnim silama" poput Hrvatske i Srbije, to još više dobiva na težini .
Za ove iz Hercegovine, vrijedi obavezan odlazak na duže vrijeme misionarenja i propagiranja Boga i Gospe Međugorske po vrletima i bespućima Afrike, ali bez ikakve naknade, što njima i neće teško pasti, imajuću u vidu njihovu privrženost nematerijalnim i prolaznim te pokvarljivim sotonskim vrijednostima.
Ostali su dobili prolaznu ocjenu,a li ne svi jednaku.
Srednju prolaznu ocjenu su dobili Slovenija i Crna Gora uz obaveznu napomenu da porade na svom natalitetu i brojnosti, da bi se u budućnosti moglo i imalo na temelju čega ocjenjivati .
Najvišu prolaznu ocjenu su dobili, a naravno da to nije bilo teško zaključiti imajući u vidu prijašnje i sadašnje ponašanje, a i sami kladioničari su nam dali za pravo sa svojim koeficijentima, Bosna i Makedonija te Vojvodina, koji uz to dobivaju i 5 iz zalaganja .
Na kraju, trebamo napomenuti da, u duhu približavanja euroantlantskim integracijama i nužnosti standardiziranja prema istima , uz napomenu kako oni neće biti blagonakloni u ocjenjivanju, kao mi, već jako strogi iduće ocjenjivanje će biti kada svi budu: u istom razredu, na istom mjestu, u isto vrijeme, a naravno je da će to biti u zemlji koja (J)jajce ima:mrgreen:,odakle će spermij krenuti u oplodnju, in vitro metodom, koja će u strogo kontroliranim uvjetima, poroditi jedno dijete, a ne 6 ili pak 8 mutanata.
Naravno, zaključujete i sami, vidimo se u Bosni, u Sarajevu!

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija

Oni koji ne uče iz svoje povijesti
prisiljeni su povijest ponavljati


Ova misao mi se izuzetno svidja. Nazalost moramo primjetiti da povijest prema juznoslavenskim narodima nikad nije bila narocito naklonjena. Posto smo mi ipak bili mali narodi, morali smo se priklanjati onima malo vecim i mocnijim, tako da smo se cesto puta i sami nalazili na medjusobno suprotnim stranama. Posljedice tog, osjecaju se i dan danas i naravno trenutne politike pokusavaju iz ne tako slavne zajednicke proslosti pronaci ono najgore, dok isto tako brojni primjeri zajednickog suzivota, ispomaganja i slicnog trenutno ne mogu da dopru do svijesti malog covjeka. Silni ratovi koje smo vodili kako za oslobadjanje sopstvenih teritorija, tako i za zauzimanje novih i to uglavnom u neposrednom susjedstvu, ostavili su oziljke u nacionalnoj svijesti i nazalost, svako malo ti oziljci postaju otvorene rane, opet samo zalijecne ali uvijek uz nove zrtve i nove oziljke.
I pored jezickih i svih ostalih osobina koje su nas uvijek vezivale i upucivale jedne na druge, imali smo veliku nesrecu da su nasim prostorima tutnjale i na kraju se i ustolicile razlicite religijske tvorevine i interesi, koje su ujedno bile i pokretaci najvecceg broja sukoba medju nasim narodima. Ipak, religijama se ne moze svaliti na ledja odgovornost za same ratove, jer se je uvijek iza, u pozadini, odvijala samo borba za vlast, teritorije i nove robove. Sve u svemu, iako jedni od najstarijih naroda na ovom podrucju, jos uvijek smo zahvaljujucci nasoj nebrizi za covjeka, ostali mali narodi, patuljci, ali puni sebe i svoje "slavne" prosslosti.
Ratne zrtve.
Sta mu ga to uopce dodje? To bi trebao biti broj tamo nekih koji su se trenutno zadesili na pogresnoj strani i nisu uspjeli svoj zivot okoncati prirodnom, vec tzv nasilnom smrcu, a po takvoj definiciji taj uzrocnik smrti moze se proglasiti onda i nasilnikom.
Iz same cinjenice da mi po prirodi imamo malo nasilnicki karakter, cak sto vise, koji se i njeguje kroz povijest i tradiciju, dolazimo do zakljucka da i prvospomenuti ratni gubici,odnosno ratne zrtve, kao posljedica nasilnickog ponasanja, moraju imati malo vece procente nego u civiliziranim drustvima. I pored tog sto imamo, kako spomenuh, tri vjere u nassoj sredini, i pored tog sto nase podruccje nije prenaseljeno da bi se to nazvala borba za opstanak, desi se svako malo da se zesstoko prorijedimo i poslije svakog tog prorijedjivanja, hajd opet ispoccetka.
Mogu da primjetim da razloge za takvo stanje ne moramo traziti ni na nebu, niti preko okeana, razlozi leze u nama samima u nassoj bahatosti, u nasoj nekulturi, u nasoj primitivnosti,... da smo spremni zarad nekih "visih" ciljeva ciniti i one najnize ljudske porive kao sto je ubistvo ili pljacka, cak sto vise kao organizovano djelovanje od strane drustvenih cinilaca.
E pa sad, kakvi su to sad visoki ciljevi koji mogu natjerati covjeka da se ponasa gore nego iti jedna zivotinja, koji mogu natjerati covjeka da se spusti na nivo patoloskog ubice, a istovremeno si uzima bozija prava u ruke da odluccuje o necijem zivotu ili smrti? Kakva su to patolosska drustva koja zlocine pravdaju zlocinima, koja zlocince proglasavaju za heroje, i na kraju koja se ne libe uvijek iznova uzeti mac u ruke i krenuti u krvavi pir?
Hoce li ikada na ovom prokletom Balkanu Balkanac svatiti da smo svi samo Balkanci i nista vise? Hoce li Balkanac ikada doci tobe i lupiti glavom u zid da mu iz g...ce pamet udari u glavu kako bi svatio da ga svi, ama bas svi tamo neki pametnjakovici koji neznaju po balkanskim brdima ni hodati samo j..e vec vijekovima da bi ga nakon sto ga dobro iz..be odveo na abortus da izbaci iz njega i ono malo zdravog sjemena koje mu je usadio dok ga je ucio pameti nakon sto mu je prethodno pamet izaprao....
Oooo! Balkanski covjece, budi jednom pametan, nemoj biti govece....

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija

Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije
,,UVOD U GLOBALIZACIJU RATOVA"


I.
"Uzroci ratova na prostoru bivše Jugoslavije svakako su diso-lucioni procesi u jugoslavenskom društvu, koji su korespondirali s urušavanjem socijalističkih uređenja na istoku Evrope i u Sovjetskom Savezu, nekad "prvoj zemlji socijalizma", jednoj od dvije supersile koje su bile predvodnice vojnopolitičke podjele svijeta i "hladnog rata" nakon Drugog svjetskog rata.
Da se nije raspao socijalizam u zemljama sovjetskog bloka, vjerojatno se ne bi raspao ni socijalizam u Jugoslaviji, koja je od tog bloka 1948. godine bila osuđena i odbačena, a koji je - taj socijalizam u Jugoslaviji - uvelike postao specifičan i po institucionalnim rješenjima i po proklamacijama (samoupravljanje, nesvrstanost, odnosno ne-pripadanje dominantnim vojno-političkim blokovima).
Onoliko koliko je i u Jugoslaviji iščezavala socijalistička perspektiva, odnosno onoliko koliko je i ona, kao etnički složena zajednica, sa šest etnosa koji su bili i konstituensi njezinih šest federalnih država - članica, postajala neotporna na "tranziciju" iz socijalizma, onakvog kakav je bio, u kapitalizam, onakav kakav će biti, događala se i etno-nacionalizacija društva ili društava(termin Silvana Bolčić), a koja se izrazila i u provalama nasilja i ratovima. U svijetu, a i na samom prostoru bivše Jugoslavije, već se pojavilo, ugledalo svjetlo dana, najmanje hiljadu i po knjiga (doduše, nitko još nije sačinio potpunu bibliografiju) o tome što se to sve zbivalo i zbilo na prostoru od Triglava do Ðevđelije u vremenu od 1991. do 2007. godine, a da uprkos tome nedostaju iole pouzdani odgovori.
A održano je i bezbroj skupova, koji su organizatori naslovili "Ratovi u Jugoslaviji 1991.-1999.", na kojima se tragalo i još traga za istinom.
Kao što to čine i drugi, a u situaciji kada nam mnogo toga što se zbivalo, a nije bilo pred očima javnosti, i do danas ostaje nerazotkriveno, i ja ću u ovoj prilici više iznositi tvrdnje na osnovu vlastitog uvida u to kako su stvari stajale i kako stoje, pa i kako bi mogle stajati, nego što ću se upuštati u moguće redanje detalja iz mozaika zbivanja, a koji se mogu ilustrirati navođenjem već poznatih činjenica i citiranjem raznih izjava.
Iznijet ću, zapravo, deset svojih teza koje neću posebno obrazlagati.
Prvu sam tezu:
već uvodno izrekao, a sažimam je u slijedeću konstataciju: Bivša se Jugoslavija ne bi raspala, da se nije raspao istočni, sovjetski vojno-politički blok, kojem ona inače nije pripadala, već je bila something between, pa je upravo bipolarna struktura svijeta bila i brana njezinoj dezintegraciji.
Jedan je vojno-politički blok, naime, vodio računa da onaj drugi blok Jugoslaviju ne "proguta" ili pak "razvali".
Druga moja teza:
Bivša se Jugoslavija ne bi raspala da to nije želio Zapad, kao pobjednik u hladnom ratu, kao blok koji je uspio da iscrpi i obori protivnika i bez vrućeg rata. Štoviše, Zapad je radio na slabljenju i dezintegraciji i bivše Jugoslavije daleko prije nego je došlo do rušenja Berlinskog zida, samo što mu je to bio sekundarni cilj u odnosu na dezintegraciju i raspad Sovjetskog Saveza i njegovog vojno-političkog bloka.
Treća teza: Do osamostaljenja četiri članice nekadašnje šesteročlane federacije i neželjene samostalnosti federacije dvije preostale članice, koje su do daljnjeg ostale zajedno, došlo bi i da nije bilo snažnih nacionalističkih pokreta koji su tu šesteročlanu federaciju iznutra rastakali, iako su ti pokreti skrivili krvave sukobe, kojima možda još i nije kraj. Jer, jedino u ratovima koje su raspirili ti su nacionalistički pokreti svoj zajednički poraz u Drugom svjetskom ratu mogli pretvoriti u svoje međusobne "pobjede", ali i u pobjedu nad jedinstvenim antifašističkim i antinacionalističkim pokretom koji ih je bio porazio i koji je narode Jugoslavije bio povezao vizijom zajedničkog života, u njihovoj ravnopravnosti, a u socijalističkoj perspektivi.
Četvrta teza:
Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije, a može ih još biti, predigra su ili uvertira u ratove koji će se bar u idućih pola stoljeća odigravati diljem svijeta, u procesu "mrvljenja" čovječanstva možda i u oko 500 etničkih ili nacionalnih država i državica, a kako bi najmoćnija država na svijetu SAD, predvodeći savez sedam-osam moćnih država, ili i sama, postigla tzv. globalizaciju po svojoj mjeri i u svom interesu.
Nekadašnji generalni sekretar Ujedinjenih nacija Butros Gali prognozirao je da bi se u svijetu moglo pojaviti i 400 nacionalnih država.
No, sada je već 197 članica Ujedinjenih nacija, a velika većina njih nije nacionalno homogena i u načelu je podložna cijepanju.
Nitko, dakako, i ne pomišlja na osamostaljenje bilo koje od 50 država SAD, a bogme niti na otcjepljenje bilo kojeg dijela Velike Britanije, Francuske, Kanade, Italije, Njemačke, Japana.
Ali ne samo što se pomišlja na "čerupanje" Rusije, već se na to i išlo u vremenu prije 11.septembra 2001. godine (da bi se sada hrvanje s njom ubacilo u kolotečine svjetskog antiterorističkog saveza).
A i Kinu bi se rado vidjelo dezintegriranu, uz to što se podržava nezavisnost Tajvana.
Ni jedna druga teritorijalno i demografski velika zemlja (Indija, Indonezija, Pakistan, Brazil, Nigerija) nije izuzeta iz planova moćnog i moćnih kontrolora i upravljača sada ne više bipolarnog svijeta, da ju se, ako zatreba, izloži dezintegraciji, putem izazivanja kriza i upravljanja krizama, a i raznih oblika i metoda pritisaka i iznurivanja.
Peta teza:
Zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije ne samo da su održala već su i osnažila jedini preostali moćni vojni savez na svijetu, NATO, te mu omogućila da formulira novu doktrinu, u ime koje prisvaja sebi pravo da silom oružja intervenira gdje god to poželi, osim u Kini, koju je nemoguće iole trajnije pokoriti, a i u Rusiji, kako god je ona bačena u prašinu, jer bi time bio izazvan i svjetski termonuklerani rat. "NATO" je pribjegao i humanom militarizmu (pojam Chomskog) u slučaju napada iz zraka na vojne i civilne ciljeve u doskorasnjoj SR Jugoslaviji.
Nakon 11.septembra 2001. godine, a u kontekstu i skorasnjeg bombardiranja Afganistana, koje SAD izvodi tek uz neznatnu potporu Velike Britanije, NATO, izgleda, neće toliko trebati jedinoj današnjoj supersili, kako bi bombama i raketama sređivala stvari po drugim kontinentima, ali on u svakom slučaju ostaje instrument za držanje Evrope u političkoj pa i svakoj drugoj pokornosti.
Šesta teza:
Strane intervencije na prostoru bivše Jugoslavije, koje su u početku bile diplomatske i stražareće u vojnom smislu, da bi se 1995. godine pretvorile i u vojne intervencije NATO-a, te onda i u raspoređivanje oko 80.000 (sada nešto manje) stranih vojnika u BiH, na Kosovo i u Makedoniju, evidentno su, dakle, poslužile za učvršćivanje dominantne pozicije jedine supersile na čitavom starom kontinentu, odnosno za dovođenje cijele Evrope u položaj političke kolonije "Ujka Sama", za istjerivanje sada bez sumnje dovoljno pokorne i nekomunističke Rusije
iz same Evrope, a još više za suzbijanje jednog novog njemačkog Drang nach Ostena, doduše, ne više topovima i tenkovima već osvajanjem i kontrolom tržišta.
Sedma teza:
Sudbina naroda i država na prostoru bivše Jugoslavije u posljednjihpetnaestak godina, a dakako ne samo njihova sudbina, premda je nekako u svijetu bila posebno zapažena (usprkos dugotrajnoj karanteni u koju je stavljen Irak, polustoljetnom jadu Palestine, te epizodama Ruande, Somalije, Sudana, Siera Leonea, Indonezije, a sada i "pacifikacije" i "demokratizacije" Afganistana), bjelodano pokazuje da vrijeme poigravanja sudbinama malih zemalja i naroda nije prošlo, te da o njihovom samoodlučivanju ni danas ni sutra nema ni govora.
Ako su narodi koji su živjeli u granicama bivše Jugoslavije neko vrijeme i mislili da su, ujedinjeni u federaciji, i ravnopravni i suvereni, u svijetu priznati i poštovani, sposobni za neku kreaciju, a ne jedino za destrukciju u međusobnim kavgama, sada su već osjetili da sami ni o čemu bitnom ne odlučuju, kako svaki u svojoj formalno suverenoj državi, tako i svi zajedno u regiji pod međunarodnim protektoratom.
Osma teza:

Nastavak u sledecem postu

Nastavak

I na primjeru naroda i država na prostoru bivše Jugoslavije, kao i na primjeru svih tzv. tranzicijskih zemalja, pokazuje se i već se pokazalo da tzv. tranzicija vodi jedino u divlji kapitalizam svjetske periferije, u razaranje umjesto u razvoj proizvodnih snaga, u pauperizaciju tj. osiromašenje velike većine ljudi umjesto u blagostanje, u demokraturu umjesto u demokraciju.
"Tranzicija" nije ništa drugo nego prevođenje zemalja, u kojima se urušio državni socijalizam (a jedino u bivšoj Jugoslaviji socijalizam se bio počeo deetatizirati) u zemlje strukturalne nerazvijenosti unutar današnjeg procesa globalizacije, to jest podvrgavanja najzad cijelog globusa potrebama i interesima "centra" kapitalizma za prisvajanjem viška vrijednosti mimo barijera nacionalnih tržišta, a na svjetskom tržištu.
Deveta teza:
Narodi i sada formalno suverene države na prostoru bivše Jugoslavije, svatko ponaosob i svi zajedno, a strpani u "crnu rupu" Evrope, našli su se, eto, na "bespuću (ili bespućima) povijesne zbiljnosti" (da upotrebimo nebuloznu krilaticu Franje Tuđmana); umjesto da u svojim više ili manje etnički čistim nacionalnim državama počnu živjeti u blagostanju, sve više njihovih pripadnika i građana kao da žele da pobjegnu iz svoje domovine, otadžbine, tatkovine, sa babovine, iz svog etnosa, roda i plemena; dakako, velika većina nema kamo da bježi niti može, a na stranu to što se ako ne velika a ono apsolutna većina u svakom narodu još hrani domoljubljem i rodoljubljem i napaja mržnjom prema onima s kojima se do jučer živjelo u zajedničkoj kući.
Deseta teza:
to što se dogodilo i događa narodima i državama na prostoru bivše Jugoslavije jest lokalno, ali je izvedeno iz globalnog, pa je utoliko ono što se ovdje događalo i dogodilo epizoda u globalnom slijedu stvari; bivša Jugoslavija činila je tek 549. komadić svjetskog kopna, a u njoj je živjelo tek 0,65 % svjetskog stanovništva; sada posvađani ili bar međusobno distancirani, a formalno samostalni, svi su narodi i sve države višestruko sitniji, toliko sitni da u globalnim razmjerima nitko za njih i ne zna i ne mari osim kao za objekat ili objekte patronatstva, a zbog lošeg ponašanja."

II
"A što su narodi i države na prostoru bivše Jugoslavije dobili, a što su izgubili u proteklih petnaestak godina međusobnih ratova i stranih vojnih intervencija, raspadom šestočlane federacije i proklamiranjem samostalnih država?

Prvo,
Dobili su tranziciju, to jest proces povratka iz još nerazvijenog socijalizma u kapitalizam prvobitne akumulacije, uz institucionalne reforme koje bi trebale dovesti do uspostavljanja jedino privatnog uz nešto državnog vlasništva.
Drugo,
Dobili su višepartijsku demokraciju, koja se nevjerojatno rascvjetala: Na prostoru bivše Jugoslavije danas postoji najmanje oko 600 političkih partija, dok je u vrijeme "komunističkog jednoumlja" postojala samo jedna, tobože svemoćna, mada se raspala od nemoći, a u njoj su bili bezmalo svi koji danas predvode sve te brojne partije.
No, da s demokracijom na ovim prostorima ne stoji baš najbolje pokazuje i poruka koju je svojedobno uputio glavni tajnik NATO-a Robertson (netom što je došao na tu dužnost, u jesen 1999. godine):

"NATO će osigurati demokraciju na Balkanu!" Bogme, NATO tu demokraciju, pa ma kakva da je, osigurava sa nekoliko desetina hiljada vojnika u BiH, na Kosovu i u Makedoniji.
A ako zatreba, on će vojnike poslati i drugdje diljem "zapadnog Balkana".
Ako ne svi, a ono neki narodi koji su živjeli u bivšim članicama bivše Jugoslavenske federacije sada su sretni ili glume da su sretni u svojim međunarodno priznatim nacionalnim državama.
To se posebno odnosi na Slovence i Hrvate, a ne, recimo, i na Makedonce.
U Bosni i Hercegovini zasad, izgleda, nisu sretni ni Bošnjaci ni Srbi ni Hrvati. Srbi i Crnogorci ostadoše u krnjoj Jugoslaviji, ali se i oni posvadjase i razdijelise. Albanci nemaju baš razloga da se osjećaju dobro u kosovskom protektoratu, a na jugu Srbije, te u Makedoniji ne prestaju sa diverzijama i pobunama protiv srpske i makedonske države.
Srbi su u većini silom ili milom otišli iz Hrvatske. Njihov se broj u Bosni i Hercegovini prepolovio.
Na Kosovu ih je ostalo nešto malo u faktičnim rezervatima pod stranom zaštitom. Zadnje ocijepljena Crna Gora najmanja po broju stanovnika i po teritoriji, a uz to nacionalne manjine čine polovinu njezinog stanovništva.
Ako smo realisti pa uzmemo da je Kosovo, pod upravom UN i u zagrljaju NATO-a, već otišlo iz Srbije, onda, doduše, pripadnici nacionalnih manjina čine desetinu njenog stanovništva. (citaj Srbije)
Bošnjaci - Muslimani Bosnu i Hercegovinu drže, izgleda, najviše svojom, ali je ona zasad više međunarodni protektorat nego iole realna i suverena država, a nije i ne može biti ni jednonacionalna već tronacionalna, mada tamošnji Hrvati i Srbi svoju sudbinu više vežu za države u kojima žive njihove nacionalne matice, Hrvatsku i Srbiju.
Makedonija je svakako nacionalna država makedonskog naroda, no nad njom i dalje vreba opasnost izbijanja rata između Makedonaca i Albanaca, koji je inače nedavno već bio izbio i jedva je ugašen nastojanjima izvana.
Dakle, tu su dvije nacionalne države, koje su uspjele provesti etničko čišćenje (Slovenija ispod žita, poslovenčivanjem "južnjaka" ili uskra-ćivanjem državljanstva, a Hrvatska raznim diskriminacijama, te "Blje-skovima" i "Olujama").
Cetiri države (Srbija, Crna Gora, BiH i Makedonija) su dalje nacionalno složene, ali priča o njima možda još nije završena.
Svi su se narodi u bivšoj Jugoslaviji osjećali ugnjeteni i od drugih ugroženi.
Za neke je ona bila "vještačka tvorevima" (takvom ju je na jednom skupu u Rimu 1993. godine označio i Kiro Gligorov), zabluda, tamnica, a sada neki uživaju ili bar misle da uživaju u svojim nacionalnim državama, dok drugi još uvijek snuju da se u njima ipak nađu;
ispunjeni mržnjom i podozrivošću prema drugima, žele da se konačno i za svagda razgraniče, mada granice nitko s nikim još nije konačno utanačio.
Sve se države - (krvo) sljednice bivše Jugoslavije nude Evropi i za njom silno čeznu, kao da u Evropi nisu odvajkada; dvije uporno dokazuju da nisu na Balkanu i da s Balkanom njihova duhovnost i kultura nemaju nikakve veze (ne i trgovina!), a cetiri s Balkana ne mogu nikako pobjeći i kada bi htjele.
Kako sada stvari stoje, jedna od njih, Slovenija, u Evropsku uniju je primljena, a ostale, uključujući i Makedoniju i Hrvatsku koje su sa EU potpisale sporazum o pridruživanju, tko zna kada, i vjerojatno zajedno, a kada se i ako se posve urazume po evropskim mjerilima.
A što su u proteklih petnaest (i više)godina narodi i države na prostoru bivše Jugoslavije izgubili? Većina je izgubila dosta ljudi i dosta teritorija.
Slovenaca gotovo da i nema u drugim zemljama koje su bile u sastavu bivše Jugoslavije. Hrvata gotovo više i nema na 80 posto teritorija BiH.
Broj Srba u Hrvatskoj spao je na jednu trećinu, u Bosni i Hercegovini na polovinu, na Kosovu na petinu. Albancima ne cvjetaju ruže u dijasporama koje su imali po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. U ratovima i etničkim čišćenjima 1991.-2001. godine ukupno je nepo-sredno stradalo ili pogođeno četiri do pet milijuna ljudi.
Radi se o poginulima, ubijenima i ranjenima, prognanicima i izbjegli-cama, raseljenima, onima kojima su popapljene kuće i uništena imanja.
Društveni proizvod je negdje pao i na razinu iz oko 1960.godine, a posvuda je, osim u Sloveniji, još ispod razine iz 1989. godine. Uvelike je provedena dezindustrijalizacija.
Nazadovali su obrazovanje, zdravstvo, kultura i znanost.
Došlo je do unazađivanja svih sadržaja ranije već dostignutog civilizacijskog života, uz povratak na rođačku povezanost, koja se "modernizira" u pravcu klanovsko-mafijaškog organiziranja. Broj nezaposlenih povećao se sa oko 700.000 na više od tri milijuna. Broj penzionera više se nego udvostručio.
Oko šest od oko dvadeset četiri milijuna ljudi gladuje ili je polugladno.
Nastali su veliki lomovi u vrednosnim orijentacijama; u prvi plan su izbile etnička i vjerska pripadnost, no posrijedi je bila i još je "populistička mobilizacija" u korist etnosa i vjere, a na što su zaigrale staro-nove političke i kulturne elite.
Kakva je pak bliža budućnost ljudi i naroda na prostoru bivše Jugoslavije?
Usudio bih se reći:
Ona će biti u znaku nesposobnosti i nemogućnosti odlučivanja o sebi, svojim interesima i poslovima, u znaku relativne dugotrajnosti protektorata moćnika izvana, a u banana-republikama.
Sve će se drastičnije osjećati posljedice "divljeg kapitalizma".
Ako prostor bivše Jugoslavije ponovo ne integrira Evropa, ne u smislu bilo kakve nove državne zajednice, javljat će se novi sukobi, čak i oružani.
No, ostaje otvoreno pitanje, da li će se integrirati i Evropa, pa u tom smislu uzeti pod svoje i cijeli ovaj prostor, ili će i ona kao kontinent u neku ruku ostati politička kolonija jedine supersile SAD, koja svijet zasad uređuje po svojoj volji i u skladu sa svojim interesima."

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija

Složena država Bosna i Hercegovina

Polazeci od nepobitne cinjenice da postojeci Dejtoski Ustav Bosne i Hercegovine je dogovoren od strane prestavnika tri konstitutivna naroda i od strane prestavnika susjednih drzava Hrvatske i Srbije koje garantuju zajedno sa Medjunarodnom zajednicom i sa prestavnicima konstitutivnih naroda odrzivost i provedbu prvenstveno trajnog mira u Bosni i Hercegovini koji se pod protektoratom Medjunarodne zajednice preko autoriteta Visokog prestavnika sa visokim ovlastima odrzava vec 12 godina narodi i gradjani Bosne i Hercegovine ocekuju od svojih prestavnika da usaglase izmjene i dopune postojeceg Ustava koji bi garantovao prvenstveno ravnopravnost konstitutivnih naroda BiH i svih njenih gradjana…
Svjestan potrebe da se postojeci Ustav treba mijenjati po mjeri svih gradjana i naroda Bosne i Hercegovine tako sto ce garantovati potpunu ravnopravnost narodima i gradjanima pokusao sam na osnovu postojeceg i vazeceg Ustava Bosne i Hercegovine dogovorenog i potpisanog u Dejtonu napraviti izmjene koje smatram prije svega korisnim za sve gradjane i narode Bosne i Hercegovine vodeci posebno racuna o ravnopravnosti tri konstitutivna naroda…
Zbog lakseg razumijevanja predlozenog Ustava nisam zelio da obrazlazem mijenjanje rijeci u svakom izmjenjenom clanu Ustava pa cu nastojati da obrazlozim svaki clan postojeceg Ustava za koji je to potrebno, a Ustav sam preinacio prema svakom clanu vazeceg Dejtonskog Ustava za koji sam smatrao da je to potrebno…

Clan 1.

U stavu 3 clana 1 koji definise sastav Bosne I Hercegovine od dva entiteta predlazem da se mijenja tako sto ce stav 3 definisati sastav Bosne I Hercegovine od 140 opcina... Ovo moze izgledati da predlagac predlaze ukidanje entiteta sto I jeste istina, ali zato predlagac u stavu 4 istog clana predlaze formiranje zajednica Opcina koje prema Ustavu mogu da formiraju entite ukoliko se o tome dogovore.. Time bi Hrvatskom I Bosnjackom narodu bilo omoguceno da formiraju svoje zajednice opcina koje mogu da nazovu onako kako se opcine koje udju u zajednicu dogovore.
Posebno predlagac u trecem stavku clana 1. Predvidja punu slobodu upotrebe sluzbenog jezika za svaku opcinu onog jezika koji odgovara sastavu stanovnistva pojedine opcine…. Prema vazecem Ustavu drzava Bosna I Hercegovina nema svoj sluzbeni jezik, pa se tako jezik koji se koristi u Bosni I Hercegovini naziva Srbskim, Hrvatskim ili Bosanskim ovisno o tome na kojem dijelu Bosne I Hercegovine se nalazite… Zato je predlagac predvidio da svaka opcina slobodno naziva sluzbeni jezik onako kako to najbolje odgovara u pojedinoj opcini kao najnizem obliku lokalne samouprave u jednoj drzavi… Istina je da se svi stanovnici Bosne I Hercegovine razumiju na svim jezicima koji su u upotrebi sto je dobro za sve drzavljane I narode Bosne I Hercegovine, ali Ustavom niti zakonom nije uredjeno na kojem pojedinom dijelu Bosne I Hercegovine vazi upotreba sluzbenog jezika naroda Bosne I Hercegovine…
Svjedoci smo cinjenice da su naprimjer u Posavini opcine sa relativnom Hrvatskom vecinom Dejtonskim sporazumom pripale entitetu Republika Srbska, kao I neke opcine sa relativnom Bosnjackom vecinom kao naprimjer Opcina Srebrenica koja zeli da se izdvoji iz ovog entiteta sto je u suprotnosti sa vazecim Ustavom Bosne I Hercegovine I Ustavom Republike Srbske… Takodje u sastav entiteta Federacije BiH Dejtonskim sporazumom usle su opcine sa relativnom Srbskom vecinom Drvar, Glamoc, Grahovo I Petrovac…. Ove opcine sa relativno Srbskom vecinom su se nasle u sastavu dva kantona Livanjskom sa relativno Hrvatskom vecinom I Unsko-sanskom sa Bosnjackom vecinom….
Uspostavljanjem Federacije BiH 1994 godine I prihvatanjem Ustava Federacije od strane prestavnika Hrvatskog I Bosnjackog naroda koji se proglasavaju kao ravnopravni I konstitutivni narodi bez Srbskog naroda cini se prva velika greska I nepravda prema Srbskom narodu bez obzira sto se Ustav Federacije donosio u vreme rata u Bosni I Hercegovini…
Druga nepravda koju cini Republika Srbska prema Hrvatsdkom I Bosnjackom narodu nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma je usvajanje Ustava ovog entiteta po kojem je Srbski narod konstitutivan na teritoriju RS, a Hrvatski I Bosnjacki narodi postaju u tom entitetu manjine…
Samim potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma I uspostavljanja administrativne granice izmedju entiteta dijelovi sva tri konstitutivna naroda generalno gledajuci postaju ugrozeni od strane vecine ovisno o tome na kojem dijelu Bosne I Hercegovine zive u vreme potpisivanja Dejtonskog sporazuma I prihvatanja entitetskih Ustava….
Vlade I jednog I drugog entiteta nisu zeljele izmijeniti svoje Ustave kako bi priznale konstitutivnost sva tri naroda Bosne I Hercegovine na cijelom njenom podrucju sve dotle dok to nije uradio Visoki prestavnik koristeci svoja Visoka ovlastenja….
I pored toga sto su narodi konstitutivni na cijelom prostoru drzave Bosne I Hercegovine u praksi se to slabo ili gotovo nikako nemoze reci da su ravnopravni u pravom smislu te rijeci….
Zato predlagac predlaze da se ovlasti koje sada imaju entiteti I kantoni u Federaciji prenesu na Opcine kojima se garantuje Ustavom da formiraju svoje zajednice unutar drzave Bosne I Hercegovine, ali dobrovoljno da ulaze u zajednice sa onim Opcinama za koje smatraju da imaju zajednicke interese…. Tako bi naprimjer Opcina Drvar mogla da se udruzuje sa Banja Lukom I drugim Opcinama sa Srbskom vecinom ako u tome vidi svoj interes umjesto da bude u sastavu Livanjskog kantona sa Hrvatskom vecinom…. Udruzivanjem Opcina na dobrovoljnoj osnovi daje se mogucnost svim narodima da formiraju svoje federalne jedinice ukoliko u tome vide svoj interes…
Drugi vrlo vazan razlog za ovakav nacin ustroja drzave predlagac vidi u cinjenici znatnog smanjenja drzavnog aparata koji je jako komplikovan I skup, a koji finansiraju upravo lokalne zajednice kao sto su Opcine…
Po vazecem Dejtonskom Ustavu narocito u Federaciji BiH Opcine pune kantonalni, federalni I drzavni budzet bez mogucnosti da odlucuju o raspodjeli istog… Opcine kao najnizi oblik organizovane lokalne samouprave su na cijelom podrucju Bosne I Hercegovine prema vazecem Dejtonskom Ustavu razvlascene tako da prakticno nemaju ovlasti u postupku odlucivanja razvoja lokalne zajednice, dok bi predlozeni nacin ustroja Bosne I Hercegovine Opcinama dao sva ovlastenja razvoja lokalne zajednice, a samim time bi to znacilo I bolji, brzi I efikasniji razvoj drzave Bosne I Hercegovine… Dalje Opcine koje nisu sposobne da pune vlastiti budzet prema predlozenom Ustavu imaju priliku da se udruze sa susjednim Opcinama ukiliko u tome vide svoj interes…

Clan 2.

U prvom stavu clana dva koji govori o ljudskim pravima predlagac rijec ,,oba entiteta” zamjenjuje sa rijeci ,,opcine” na koje prelaze sve obaveze osiguranja najvisih nivoa priznavanja ljudskih prava po medjunarodnim standardima… Predlagac smatra da je daleko lakse osigurati maksimalan nivo ljudskih prava na manjem prostoru kao sto je prostor jedne Opcine nego na prostoru entiteta…. Prihvatanjem ovakvog nacina ustroja Bosne I Hercegovine Opcine bi kao lokalna samouprava preuzele gotovo sve obaveze osiguranja maksimalne zastite ljudskih prava I sloboda…. Opcine bi na tom polju imale mogucnost bliske saradnje zbog medjusobnog interesa zastite ljudskih prava prvenstveno konstitutivnih naroda koji u nekoj od Opcina su u manjini tako sto bi naprimjer vlasti u Bihacu u kojem zivi znatan broj Hrvata I Srba koji su manjina u odnosu na Bosnjake imale interes da osiguraju visok nivo zastite ovih naroda, ali bi isto tako to mogle da traze naprimjer od vlasti u Banja Luci I Mostaru za Bosnjake koji zive u tim Opcinama kao manjina u odnosu na Srbsku, odnosno Hrvatsku vecinu….
Takodje u stavu 6 ovog clana predlagac predlaze da se rijec ,,entitet” zamijeni sa rijeci ,,opcina” dok ostali stavovi od 2 do 8 nema potrebe da se mijenjaju tako da Dejtonski Ustav se prakticno ne ukida vec samo dogradjuje I mijenaja voljom gradjana I naroda Bosne I Hercegovine bez nametanja Ustavnih rjesenja od strane Medjunarodne zajednice…

Clan 3.

U clanu 3. Vazeceg Dejtonskog Ustava nadleznosti entiteta se prenose na svaku opcinu kojima pripadaju sve nadleznosti koje nisu pobrojane u stavu 1.(jedan) koje pripadaju drzavi Bosni I Hercegovini, a koji ostaje nepromijenjen u odnosu na Dejtonski Ustav… Opcine svaka posebno ili udruzene u zajednicu opcina mogu da uspostavljaju odnose sa susjednim drzvavama prvenstveno sa Republikom Srbijom I Republikom Hrvatskom u skladu sa suverenitetom I teritorijalnim integritetom Bosne I Hercegovine……
Posebno predlagac u stavu 2 (dva) predvica pod tackom (e) pokretanje inicijative od strane opcina koja daje mogucnost raspisivanja referenduma od strane parlamentarne Skupstine I Doma naroda o ulasku u drzavnu zajednicu sa bivsim Yu Republikama, a posebno je predlagac vodio racuna o tome da se nemoze uci u drzavnu zajednicu sa Srbijom bez Hrvatske I obatno bas zbog toga da nebi doslo do preglasavanja ili diskriminacije bilo kojeg od naroda Bosne I Hercegovine… Predlagac smatra da je jedino pravedna drzavna zajednica u kojoj bi eventualno se nasla Bosna I Hercegovina sa Srbijom I Hrvatskom zajedno, a nikako posebno sa bilo kojom od ovih bivsih Yu republika…Naravno ukoliko bi nekad narodi Bosne I Hercegovine se dogovorili da imaju interes ponovnog stvaranja neke vrste drzavne zajednice sa susjednim drzavama da bi bio potreban pristanak ove dvije drzave za takvu zajednicu na ravnopravnim osnovama…
Razlog za stvaranje drzavne zajednice imaju podjednako sva tri konstitutivna naroda koja su ravnopravna u Bosni i Hercegovini... Srbi imaju interes stvaranja drzavne zajednice sa Srbijom pa i Hrvatskom zbog njihove teznje i ideje ,,svi Srbi u jednoj drzavi,, Isti razlog imaju i Hrvati Bosne i Hercegovine pa ako hocete i Hrvati drzave Hrvatske, a posebno Hrvatska zajednica iz Vojvodine... Bosnjaci imaju logicno najveci interes ocuvanja Bosne i Hercegovine kao ravnopravne drzave u zajednici sa Hrvatskom i Srbijom, te imaju legitimno pravo da Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom domovinom ne uskracujuci to pravo Bosanskim Srbima i Hrvatima...Intres Bosnjaka koji zive van granica Bosne i Hercegovine posebno Bosnjaka u Sandzaku je stvaranje ovakve zajednice u kojoj bi zivjeli u istoj drzavi sa svojim sunarodnjacima iz Bosne i Hercegovine, pa i Hrvatske...Jedan vid takvog procesa (stvaranje zajednice) je vec poceo ali o tome niko ne govori... Svi narodi Bosne i Hercegovine slobodno putuju i u Hrvatsku i u Srbiju sa licnom/osobnom kartom bez pasosa/putovnice a nije ni mali broj Bosanaca svih narodnosti koji imaju i drzavljanstva ove dvije susjedne drzave...
Povijesnim/Istorijskim odlukama ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a Bosna i Hercegovina jeste ravnopravna Republika sa Hrvatskom, Srbijom i ostalim YU Republikama, ali samo u Jugoslaviji sto danas moderni politicki ideolozi jednostavno ne zele javno da kazu...Dakle nema ravnopravne Bosne i Hercegovine ukoliko nema drzavne zajednice najmanje sa Hrvatskom i Srbijom zajedno... Zato narodi Bosne i Hercegovine, a narocito Bosnjaci koji nisu ili su najmanje doprinijeli rasturanju Jugoslovenske zajednice moraju pokusati da isprave greske iz proslosti zajedno sa Bosanskim Srbima i Hrvatima.....

Clan 4

U Clanu 4 (cetiri) predlagac predvidja dvodomni parlament Zastupnicki dom i Dom naroda... Zastupnicki dom bi se sastojao od 140 zastupnika ili delegata u koji bi svaka Opcina dala po jednog zastupnika ili delegata koji bi se birali na slobodnim izborima u svakoj Opcini.... Na taj nacin bi i manje Opcine bile ravnopravne u zastupnickom domu....
Dom naroda predvidja 20 zastupnika ravnopravno sva tri naroda ukljucujuci i nacionalne manjine sto je dosta pravednije nego sto imamo sad gdje su u Domu naroda koji stiti vitalne intrese samo konstitutivnih naroda dok manjine nemaju tu zastitu...

Clan 5.

Clanom 5 (pet) predlagac predlaze umjesto tri clana presjednistva Bosne i Hercegovine sedam clanova medju kojima ce biti i jedan prestavnik nacionalnih manjina sto po postojecem Ustavu nije slucaj... Clanovi presjednistva bi se umjesto do sada izravno od svoga naroda birali u parlamentu sa manjim ovlastenjima koja bi bila prakticno protokularna bez nekih posebni ovlasti tako da bi parakticno Bosna i Hercegovina postala parlamentarna drzava..

Clan 6

Svaki clan presjednistva bi predlozi po jednog Sudiju Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine koje bi potvrdio Zastupnicki dom i Dom naroda..

Clan 7, 8, 9, 10 i 11 nema potrebe posebno obrazlagati jer isti i nisu pretrpili neke posebne izmjene

Clan 12

U roku od tri mjeseca sve Opcine bi donijele svoje zakone koje bi uskladili sa Ustavom Bosne i Hercegovine...

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija

Srbi i Hrvati udrženo grade
i udruženo ruše Jugu


Mislim da su Srbi i Hrvati iskljucivi krivci za stvaranje prve Jugoslavije i rasturanje ove novije koju su odrzali od 1945 do 1990... Za stvaranje ove novije najveci krivac je Josip Broz koji je iskoristio pobjedu saveznika nad Fasizmom, a samim tim iskoristio poraz Ustastva i Cetnistva... Gledajuci Istoriju unazad jedno 1300 godina Hrvati i Srbi su osuðeni jedni na druge da zive zajedno u sukobu ili odvojeno u miru.... Nije lose malo procackati po Istoriji koja dokazuje da su jedino Srbi i Hrvati (zajedno) krivi i za stvaranje i rasturanje Jugoslavije...

"SLIČNOSTI I RAZLIKE DVAJU NARODA KOJI SU STICAJEM GEOGRAFSKIH PRILIKA OSUĐENI NA SUŽIVOT"


"Istorija,crkva,jezik,pismo,kulturni(civilizacijski) krug...samo su neke od odrednica nacionalne svijesti,koje,u većoj ili manjoj mjeri spajaju ili razdvajaju dva najveća naroda bivše Jugoslavije.
Hrvati i Srbi,zemljopisnim usudom trajno osuđeni jedni na druge,na početku trećeg milenija još uvijek se koprcaju u gustoj mreži međusobnih optužbi i nepovjerenja,zloj ostavštini prošlih desetljeća za koju je najodgovorniji,ali ne i jedini odgovoran,haaški optuženik sada vec rahmetli ili pokojni Slobodan Milošević zvani SLOBA zajedno sa svojim vjernim saveznikom rahmetli Franjom Tuðmanom zvanim NJOFRA.
Da ovaj tekst pišemo jedno stoljeće ranije,prije stvranja bilo kakve Jugoslavije,tada bi,recimo,mogli poći od činjenice da su npr.hrvatski Srbi početkom 19.stoljeća pomagali ilirski pokret u Hrvatskoj.
Istaknuli bi da je i u doba bana Josipa Mažuranića predsjednik hrvatskog Sabora bio Srbin Nikola Krestić,kao i predsjednik Prve hrvatske štedionice(Anastats Popović),te bismo dodali,da je s druge strane,osnivač Srpske akademije nauka i umjetnosti bio Hrvat Josip Pančić.
Posebno bi naglasili da su hrvatski nacionalni junaci dr.Ante Starčević i ban Josip Jelačić bili djeca iz miješanih hrvatsko-srpskih brakova,kao i da je ovoga drugog za bana ustoličio tadašnji srpski patrijarh.
Konačno,posegnuli bi za istorijskom cinjenicom da je 1905. u Zagrebu formirana hrvatsko-srpska koalicija koja je 1906.godine pobijedila na izborima u Hrvatskoj.
No,danas sve te navedene istorijske činjenice vrijede tek kao istorijski kuriozitet.
Danas,deset godina nakon rata,ova su dva naroda međusobno otuđenija nego su to ikada bili u svojoj (zajedničkoj) istoriji.
Od 1990.naovamo,raspali su se brojni hrvatsko-srpski brakovi,kumstva,prijateljstva,(dobro)susjedski odnosi...,dok je kao jedino područje hrvatsko-srpske bliskosti,kojem rat nije naudio,dapače,produbio ga je i razvio,organizirani kriminal.
Ako bi današnju sliku stanja hrvatsko-srpskih odnosa htjeli detektirati kroz glas nogometnih navijača-kao društvene skupine koja najpreciznije prenosi puls naroda-ne bismo mogli naći puno razloga za optimizam.
Recimo,navijači "Rijeke",pripadnici "Armade",već mjesecima traže ostavku članova uprave,zato što su u klub doveli srpskog golmana Žilića,bez obzira na njegove kvalitete.
S druge,pak strane,nedavno na udaru navijača beogradskog "Partizana" tzv."Grobari",našao se predsjednik njihova kluba,Ivan Ćurković,koji je dugo godina uspjesno cuvao mrezu ovog kluba čiju ostavku su na kraju iznudili samo zato špto je Hrvat.
Ništa optimističnije zaključke,ne bismo izvukli ni ako sadašnje hrvatsko-srpske odnose promotrimo kroz institucionalnu razinu zaštite prava manjina.
Još je uvijek mnogo prebacivanja,kod velikog broja ljudi,ratne rane još nisu zacijelile.
Srbi su u Hrvatskoj još uvijek glavni objekt mržnje,a isto bi bilo i u Srbiji,da nema Albanaca koji su im uzeli taj primat.
Krvavi hrvatsko-srpski razlaz kod velikog broja ljudi je uništio-kao što to biva,uostalom,i sa propalim brakovima,čak i sjećanje na nekadašnju ljubav,ali nije doveo do ravnodušnosti,nego do mržnje:upravo nemogućnost da ljudi budu ravnodušni pokazuje da između Hrvata i Srba,još uvijek vladaju emotivne oluje.
Kad živite s nekom osobom trideset i više godina,vi poprimite neke osobine te osobe,kao i ona od vas.
Hrvati i Srbi žive na ovim prostorima već 1300 godina, kaže dr.Branka Prpa, Hrvatica koja već živi i radi 33 godine u Beogradu, i danas je rektorica gradskog Istorijskog arhiva.
S obzirom na to da toliko dugo žive na istom prostoru, samim time imaju isti jezik, u dvije varijante, kao i zajedničku povijest.
Naravno, ta povijest nije uvijek bila idilična, s činjenicom, da su ovi narodi prvi put u povijesti ratovali tek u 20 stoljeću
Kad je predsjednik Hrvatske Mesić rekao da Hrvatska sa Srbijom i Crnom Gorom nije nikada do ovog rata ratovala, pojedini mediji su izrezali dio rečenice, u kojem je stajalo do vog rata
Ali, jedni su drugima sudbina:neće ni jedan ni drugi narod strpati svoj teritorij u kufere i odnijeti ih na neko ljepše mjesto, nego će i sljedećih 1300 godina živjeti ili zajedno ili jedni pored drugih.
Osim ako ih ne pokosi kakav tsunami, bio on plimni ili neki drugi"
Stvarno smo mi zaista..... Nije cudno sto nas u dosta slucajeva stranci ne razumiju kad mi sami nastojimo da jedni druge ne razumijemo i ubismo se dokazujuci koliko smo razliciti, a tu razliku niko sa strane nemoze da uoci osim nas samih.... Ma ponekad i mi sami nevidimo razlike medju sobom dok se dobro ne zagledamo.... Cak ni tada kad se zagledamo nista nevidimo, ali znamo da razlika ipak postoji bez obzira na to dali je mi vidimo ili nevidimo.....
Halal nam kacamak jesmo udareni u glavu svi odreda.

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija

Šta znači biti Jugosloven...

Jugosloveni su kao prvo ljudi, rodjeni od Vardara pa do Triglava, od Djerdapa pa do Jadrana, na brdovitom Balkanu, srednjoj i juznoistocnoj Evropi, mediteranskoj i podunavskoj zemlji, u zzbunu i u grmu. Slobodne vjeroispovjesti i narodne-nacionalne opredeljenosti. Bez bojazni i bez straha. Sa pasosom i sa licnom / osobnom kartom. Pobjednici u antifasistickom ratu i osnivaci nesvrstanih.
Jugosloveni su ljudi kulturne i britke rijeci. Slusaju i odgovaraju. Nevrijedjaju i ostavljaju razgovor otvoren za slijedeci susret. Koji je mirovan i od svih gradjana prihvacen. Neruse dzamije, crkve i manastire. A bogami ni skole, da ne kazem bolnice, vrtice, penzionerske domove... Neminiraju sume, polja, rijeke, jezera i mora...
S-H / H-S jezik je onaj koji sam ja ucio i koji je, po mome shvatanju, bio dovoljan za sporazumjevanje svih nacija koje zive u Jugoslaviji. Dakle slobodno opredjeljenje za sve, a svi su da se nemadjijamo razumjeli taj jezik (mislim na Jugoslaviju).
E sada malo danasnjice: Jugosloveni su narod koji se nevoli ili jos gore mrzi. I u EU i u nasoj Jugoslaviji. Blate ga svi i svako. Nazivaju ih bezboznicima, seperatistima i nadriideolozima...A najgori je Tito sto "nas je naucio da zivimo zajedno". Velike mu krivnje. U Njemackoj, a vjerujem i drugdje diljem svijeta, svi nasi narodi tekako "moraju" zajedno raditi i zivjeti.
Sada se ja pitam sta je to sloboda i demokratija danas; G8 sa bodljikavim zicama i milionima EURA za obezbjedjenje , bosanski jezik kao novi ili stari uveden u nase podneblje. Da se nelazemo rade ga muslimani / Bosnjaci , a pricaju pola arapski. Ne zelim nikoga vrijedjati, valjda smo ovdje radi toga. Nezelim kaljati ili ponizavati niti jednu vjeru, religiju...naciju, ali zelim samo reci da mi se uopste, apsolutno uopce ne svidjaju te JEDNONACIONALNE SREDINE PO BOSNI I HERCEGOVINI, a bogami i dobrano sire.
Zato uvijek ponavljam DRAGA JUGA I SH / HS jezik. Sve ostalo je patnja do gole kozze.

Jugoslovenstvo kao ideja/ svijest o obketivnim slicnostima slavenskih naroda na prostoru bivse SFRJ, prvenstveno Srba, Hrvata, Bosnjaka, uz postovanje i dopustanje svih razlika koje medju njima postoje. Izgradjenivanje, bolje reci vracanje u svjest te objektivne cinjenice imalo bi za cilj stvaranja osjecaja bliskosti, pripadnosti istoj "grupi", koja ima gotovo identicne jezike, jako slican mentalitet, zajednicki prostor na kome zivi, zajednicko iskustvo zivota u SFRJ i ostalim istorijskim periodima, kulturne veze (muzika, film, itd).
Znacci Jugoslovenstvo ima efekat prevalizalazzenja destruktivnih nacionalizama ovih skupina koje se prvenstveno definisu kroz "neprijateljstvo" ili sukobljenost prema onoj drugoj skupini, isticcuci i davajucci veliku vaznost malim razlikama a pritomo potiskujucci i negirajucci objektivne sliccnosti.
Revitalizacije ideje Jugoslovenstva imala bi stabilizujuci i intergacijski efekat na prostor SFRJ i omoguccavala bi jednu klimu koja je potrebna da bih se na prostoru Jugoslavije iz procesa destrukcije ponovo uslo u proces konstruktivne gradnje drustva na svim njegovim poljima.

Jugoslovenstvo nije pitanje drustvenog uredjenja ili ideologije. I jedno i drugo se mjenja a narodi ostaju da zive jedni pored drugih.
Jugoslovenstvo je sirina shvatanja situacije nasih naroda na prostoru Balkana.
Jugoslovenstvo kao zajednicka bastina sjecanja: Zajednicka istorija, zajednicka sloboda, zajednicki uspjesi i neuspjesi, radosti i tuge , zajednicka himna, pruge i putevi, more, rijeke, omladina, neprijatelj (nacionalizam) . . .
Jugoslovenstvo kao put pomirenja: Jugoslovenstvo je pruzanje ruku jednih prema drugima, zajednicko sagledavanje teskoca trenutne situacije i isto tako zajednicka teznja izlaska iz povratka u daleku, robovlasnicku proslost.
Jugoslovenstvo kao solidarnost i zajednistvo: Jugoslovenstvo je pokazati na svom primjeru da za jednu zajednicku stvar radimo rame uz rame svi podjednako i bratski bez isticanja pripadnosti nekoj nacionalnoj, vjerskoj ili bilo kojoj drugoj skupini. "Gdje ja stadoh, ti produzi..." Nas rad je baziran na tom zajednistvu, ono se podrazumijeva i nije nametnuto. Pa zamislite samo kada se procuje za nas koji dolazimo iz svih mogucih i nemogucih krajeva Jugoslavije, zajednicki izvrsavamo zadatke koje smo postavili sami sebi, a pri tome se ne spominje nacionalnost - ona sa nasim radom nema nikakve veze.
Jugoslovenstvo kao osjecaj patriotizma: Bicemo pitani, a mi ne odgovaramo, jer nas to jednostavno ne zanima. Pa ima li nesto ljepse? Ima li nesto ljepse nego gledati Jugoslaviju i reci: "Ovo je moja domovina, ovo su moji drugovi, pjevamo nasu pjesmu!"
Jugoslovestvo kao moralna Norma i Vrlina i Pripadnost:

Jugoslovenstvo vidim kao citav niz nepisanih moralnih normi, kojih zele da se pridrzavaju svi narodi nase zemlje, a sa ciljem zajednickog razvoja cjelokupne nase zajednice.

Jugoslovenstvo kao vrlina, jugoslovenstvo kao osjecaj pripadnosti, a ne samo kao nacionalnost.

Jugoslovenstvo kao sloboda izbora: Na tom putu moramo pokazati i dokazati da mi to jugoslovenstvo ne zahtijevamo - mi ga zivimo, ono je pozitivno i kao takvog ga shvatamo.

Jugoslovenstvo moze postati glogov kolac nacionalizmu! Kao takvog ga trebamo prezentovati i zivjeti, narod ga kao takvog u nama mora prepoznati i osjetiti, a onda i prihvatiti.
Jugoslovenstvo kao dinamika promjena, kao i smjer kretanja te dinamike:

Zivjeti jugoslovenstvo mozemo samo odozdo, u narodu, i kao takvo ga dici na drzavnu, jugoslovensku razinu. Ne trebamo se, ma ne smijemo se stidjeti jugoslovenstva niti ga trebamo kriti. Trebamo ga isticati, jer za to se borimo, a ta borba, ako zelimo da imamo uspjeha, ne smije biti tiha. Narod mora da kljuca, da kipi. Dosta je bilo njih - sada smo na redu mi - jugosloveni!

Jugoslovenstvo kao osjecaj nacionalne pripadnosti:

- Kao jedna od aktivnosti pokreta mogla bi da se pokrene inicijativa za ozvanicenje nacionalnosti Jugosloven, ili ako hocete Jugoslaven.
- Postoji provjerena informacija da se oko 50.000 ljudi u Vojvodini izjasnjavaju kao Jugoslaveni na zadnjem popisu u Srbiji 2001 godine...
- aspekti i prijedlozi dijelovanja
politicki aspekt, uciniti sve da se ova ideja siri, odnosno, da se siri krug pristalica, te da se kroz rad Pokreta povezemo i organizujemo.
medijski aspekt; kontakt sa ljudima iz raznih medija u cilju sirenja ideje u javnosti.
- Razliciti tipovi Jugoslovena sa posebnim osvrtom na problematiku "mijesanih" brakova
Vidite samo kako danasnji politicari plitko shvataju prava ljudi a hvale se da su demokrate..
Kao prvo jezik nije vezan za naciju. Ima dosta nacija u svijetu koje govore njemacki, spanski ili engleski a ipak nisu njemci, spanci ili englezi po nacionalnosti.

Pitam se samo ako neko pogrijesi jezik hoce li ga izbaciti iz pripadnosti njegovoj naciji?

I jos jedno - u Jugoslaviji je bilo 25 nacija i super smo se razumjeli a mi Jugosloveni nismo nikad zahtjevali da se jezik nazove jugoslovenski jer smo bili zadovoljni i ljepo smo zivjeli i bez "naseg" jezika.

Sto se mene licno tice ja jos govorim srpskohrvatski ili hrvatskosrpski i nadam se da me svi razumiju u kojem god djelu nase domovine se nalazim. Oni koji se prave da me ne razumiju me ne zanimaju.Medutim ova izjava potvrduje zasto se toliko bore nasi novopeceni politicari da dokazu kako Muslimani/Bosnjaci govore bosanskim, Hrvati hrvatskim, Srbi srpskim a sad i Crnogorci crnogorskim jezikom i sto je najzalosnije prisiljavaju svoje gradane da koriste rijeci koje nikad do tada nisu koristili.

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija

Što smo mi Južni Slaveni...zaista

Ufff,uff što smo mi južni Slaveni (kamo sreće da smo svi evoluirali i postali Jugoslaveni) lako zapaljivi
Zato je i Tito neprestano poput pagige ponavljao da
ČUVAMO BRATSTVO I JEDINSTVO KAO ZJENICU OKA
A mi smo doslovno, jedni druge šakama udarali u te zjenice
A ko je "slušao" Tita i bio u "bratstvu i jedinstvu"
Oni kojima poruka nije bila ni namijenjena -
EKSTREMNI SRBI-ČETNICI, EKSTREMNI HRVATI-USTAŠE TE EKSTREMNI MUSLIMANI-BALIJE
kao i ostali ekstremisti)
A ne zaboravimo da su u "bratstvu i jedinstvu" bili i TAKOZVANI(TZV.)"KOMUNISTI"
koji su se od dojučerašnjih:
komunista, socijalista, radnika i ateista
prometnuli u:
kapitaliste ,poduzetnike, menađere i vjernike, a sve u smjeru vlasti i privilegija
Ja bih bio najsretnija osoba na svijetu da su svi narodi evoluirali i postali Jugaslaveni i da je Jugoslavija o(p)stala te da je biti:
Hrvat, Srbin ,Slovenac...samo regionalna pripadnost postala, jer
"Moja raja je tamo gdje ih ja mogu razumjeti"
A budući da se:
Bošnjaci (Muslimani), Crnogorci, Hrvati i Srbi međusobno 90% razumu(sa Slovencima i Makedoncima je to nešto manje, no još uvijek visoko,recimo 60%),meni je ta jezična identifikacija dovoljna da se ja mogu identificirati sa svima njima
Samo se to, nažalost nije desilo prvenstveno zbog malograđanske uskogrudnosti Slovenaca i Hrvata koji nisu mogli niti htjeli prihvatiti da postanu dio jedne šire i veće zajednice jednog šireg i većeg naroda, i danas kad kukaju da su mali narod i mala država ja im kažem:
"A ko vam je kriv.
Imali ste prilike postati VEĆI narod i živjeti u VEĆOJ državi.
Ali niste htjeli!
I što se sad bunite!
a oni na to, onda zamuknu...
S druge strane kod Srba i Crnogoraca je bio problem u njihovoj malograđanskoj nametljivosti kojom nisu priznavali neke narode pout Mkaedonaca i Crnogoraca kao posebne već su ih smatrali Srbima,a i druge su htjeli uklopiti u svoj nacionalni korpus ...
Kao npr.oni ne spominju Crnogorce,iako su slični Srbima, kao poseban narod, Makedonce smatraju Srbima ,narod koji je imao svoju državu još dok su Hrvati i Srbi ovce čuvali tamo negdje po Aziji…
Srbima, kao najbrojnijem narodu i narodu kojeg je dosta živjelo van Srbije(BiH i HR), je bilo u interesu, a ja bi još dodao i opsesiji, da budu svi zajedno u jednoj državi
To je odgovaralo i Hrvatima u manjoj mjeri imajući u vidu Hrvate u:
BiH, Vojvodini i Crnoj Gori (Boki Kotorskoj posebno)
No,kako su od svih tih Hrvata van HR,
HERCEGOVAČKI HRVATI (UZ IMOĆANE) NAJVEĆI LICEMJERI OD VARDARA PA DO TRIGLAVA kojima su puna usta Boga, a njihov Bog je lova i puna usta Hrvata i hrvatstva, a razmigoljivši se kao skakavci po HR, zapošljavaju dotijednog Imoćanina i Hercegovca prije nego prvog: Dalmatinca, Istrana, Slavonca, Zagorca...
Hercegovački Hrvati su nametnuli svoje interese, cijela politika lopovskog i zločinačkog HDZ-a je bila ta da se BiH podijeli između Hrvatske i Srbije (dogovor zločinaca Miloševića i Tuđmana) s tim da Hrvatskoj pripadne Hercegovina (granice tzv,banovine HR iz 1939. i sporazuma Cvetković-Maček), a veći dio Bosne Srbima, a Muslimane(Bošnjake) ćemo satrati, čiju prešutnu podršku tome je dala i licemjerna međunarodna zajednica....
Tako je čak i u vrijeme rata u Osijeku osvanuo grafit:
"VRATITE NAM SRBE, ETO VAM HERCEGOVCI"
A,najviše: tajkuna, lopova i ratnih profitera je iz Hercegovine i Imotskog (Šušak, Pašalić, Kutle, Raić, Todorić, Rojs...)
Neki kiji pamte Jugu ce se sigurno sjetiti npr.svjetskog prvenstva u nogometu 1990. u Italiji kad je Juga pobijedila Španjolsku u osmini finala
Od svih glavnih gradova republika, DALEKO NAJVIŠEse je slavilo i radovalo u SARAJEVU
Kad je npr. počinjao rat NAJVEĆE DEMONSTRACIJE PROTIV RATA SU BILE U SARAJEVU
Beograd i Zagreb (a htjeli su rat) nisu bili bombardirani toliko kao Sarajevo (koje nije htjelo rat)
Sarajlije danas, iako su najviše u ime Jugoslavije nastradali, su izašli na ulicu i silom spriječili da se ulica maršala Tita preimenuje u ulicu Alije Izetbegovića (Beograđani i Zagrepčani nisu izlazili na ulice zbog toga)
U područjima gdje žive Muslimani (Bošnjaci) i Makedonci, je ostalo najviše ulica Tita i poštovanja prema njemu i ta dva naroda su istinski htjela Jugoslaviju 1990-ih dok su se Slovenci i Hrvati NA SILU se htjeli odcijepiti, a Srbi i Crnogorci ih NA SILU htjeli zadržati....
Milošević i Bulatović su nudili LAŽNU federaciju "sa figom" u džepu, a Tuđman i Kučan LAŽNU konfederaciju "sa figom" u džepu moleći Boga i jedni i drugi da sve to propadne kako bi mogli ostvariti svoje ciljeve....
Jedino su Izetbegović i Gligorov iskreno htjeli zadržati Jugoslaviju, a pogotovo njihovi narodi i zato Muslimani (Bošnjaci) i Makedonci imaju moje nepodijeljene simpatije, više od ostala 4 naroda zajedno...
I zato, eventualno,budući glavni grad, eventualne Jugoslavije,treba biti SARAJEVO tj, oni koji su ga najviše voljeli i u čije ime su najviše propatili.
Najviše ljubavi prema Titu i SFRJ ima i srcu Bosne, srcu Jugoslavije, trokutu SARAJEVO-TUZLA-ZENICA
A onaj ko je na putu druga Tita, onda zna da je on ustanovio 6 republika i dvije autonomne pokrajine
Dakle, nikakove: krajine, republike srpske, herceg-bosne, zapadne bosne, federacije BiH...
A onaj ko voli Jugu, neće mu biti bitno koji će glavni grad biti eventualne Juge.
Kako se je dosta toga nažalost negativnog desilo zato ne možemo se ponašati kao da se ništa nije desilo.
Zato, po mom mišljenju ( i ne samo), za svoje ponašanje niti Beogarad nit Zagreb nit Ljubljana nit Podgorica nemaju moralno pravo da traže da budu glavni gradovi niti bilo koji grad osim oni u onom spomenutom trokutu plus makedonski gradovi ...
A ja volim sve ljude dobre volje, bez obzira na: naciju, boju kože i vjeru, a od južnih Slavena, zbog svih navedenih razloga (i ne samo tih) najviše volim Muslimane(Bošnjake) i Makedonce kao narode, što ne znači da ne volim i druge, samo manje i zbog tih razloga, ustvari nevolim one koje podrzavaju jos uvijek politike svojih nekadasnjih vodja koji udruzeno srusise bratstvo i jedinstvo...
A moj stav što se tiče repubilke srpske jeste ekstreman pa neka mi zamjeri ko god hoce....
Uostalom, samo ime kaže srpska čija je to tvorevina?
A BiH je bila pomiješana tako da je npr. Jovan živio na prvom katu, Ivan na drugom i Mujo na trećem, pa je to bilo nemoguće podijeliti bez rata
A to što su bili i gdje su bili:
Hrvati, Srbi i ostali južni Slaveni prije nego što su došli u ove krajeve, zar je to bitno?
Bitno je ono što su postali i ono što su sada i ono što ih veže (ili bi bar trebalo)-JEZIK (i ne samo to)
Pa može se dio mojih sunarodnjaka (namjerno kazem mojih, jer svi su moji) "iz petnih žila uspinjati i dokazivati" kako Hrvati nisu Slaveni, već Iranci i da nemamo veze sa Slavenima.
I da je to tačno (a dijelom možda i jeste, imajući u vidu stoljetna miješanja ljudi i naroda ,što prisilno, što dobrovoljno, govorim općenito pa šta onda....
Evo npr.sada se kaže po novom hrvatskom pravopisu kaže se grIJeška i strIJelica….
Samo da bi se razlikovalo od srpskog jezika (grEška i strElica)
Sad se "nećemo moći više međusobno ni razum(I)(J)(E)ti"
Mislim,gluposti i budalaštine, po običaju, samo da skreću pozornost sa važnijih tema u Hrvatskoj (nezaposlenost 25%,vanjski dug 30 milijardi dolara,99% banaka u stranom vlasništvu, bivši Hrvatski telekom, danas Telekom, sutra vjerojatno Deutsche Telekom u vlasništvu Nijemaca koji,usprkos monopolu i ekstra profitu otpuštaju po 2000 ljudi godišnje u prosjeku, a u upravi firme sjede uglavnom Nijemci i govori se njemački službeno)
Sve je to njima "njihova" kapitalistička borba na čelu s feudalnom šahovnicom na čelu (vrijedi i za feudalnog dvoglavog orla)"dala"
Zato ja predložim :cinično, sarkastično i ironično mojim sunarodnjacima
da zapjevamo:

"Danke Deutchland"

"Winds of change"

"P...,k...,tko te j...,možemo i mi bez tebe Jugoslavijo, Jugoslavijo"
Ali im više nije do pivanja/pjevanja/pevanja("kako li ćemo se sad uspit/uspjet/uspet razumit/razumjet/razumet" da mi je znat)
Nisu mogli oružjem, al su nas zato okupirali kapitalom (ne vrijedi samo za južne Slavene, nego za sve, općenito)
A to što su Srbi pravoslavci, a Hrvati katolici, pa šta onda:?:
A nji(uz Crnogorce) ja gledam kao tri plemena, a jedan narod kojeg su povijesne okolnosti razdvojile tokom stoljeća (kao npr. crkveni raskol 1054. između Rima tj. nekadašnjeg, budući da je ono propalo 473. zapadnog rimskog carstva i Carigrada, današnjeg Istanbula, nekadašnjeg istočnog rimskog carstva i tadašnjeg Bizanta)
Meni je bitno da je čovjek čovjek (pa makar bio i: Kinez, Arapin, Indijac...),a ako je čovjek govno pa nek je i moj rođeni brat govno je:!:
Samo lakše se identificirati sa onima čiji jezik razumiješ (južni Slaveni), nego sa onima kojima se ne razumiješ, tako da ćeš lakše našem Jugosu reći (ako ti ide na živce) ODJEBI...nego što ćeš Eskimu reći da ti je simpatičan, upravo zbog te jezične barijere ...
Pod crvenom zvijezdom petokrakom smo svi bili svoj na svome u kojoj nas nije niti buržuj Jovan iskorištavao i pljačkao, niti buržuj Ivan, niti buržuj Janez, niti buržuj Rafik niti buržuj Salji ,niti buržuj John, niti buržuj Gianni, niti buržuj Jacques, niti buržuj Wolfgang... niti buržuj Ištvan, niti buržuj Ahmed niti buržuj Ču Li...
I za povratak će biti nužno da se ujedine i radnik Jovan, i radnik Ivan i radnik Janez i radnik Rafik i radnik Salji i radnik John i radnik Gianni i radnik Jacques i radnik Wolfgang i radnik Ištvan i radnik Ahmed i radnik Ču Li...
I ovo zadnje je moj životni san (samo teško ostvariv u ovom kratkom životu) imajući u vidu sva: ogranienja, predrasude, manipulacije...kojom su "braća" buržuji dijelili" braću" radnike kroz stoljeća i stoljeća...

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija

Uloga vanjskih rušitelja SFRJ

Osmislja se strategija i zna se da Jugoslavija moze puknuti samo pod cizmom nacionalizma i dogovorili su se:
"Pa ucinimo im onda to".
Nakon hrvatskog proljeca 1971. godine prvi tim je mogao biti regrutovan.
Tudjman je samo morao poziviti i cekati svoju priliku,mada je Tudjman vec prije hrvatskog proljeca odletio.
>Sva logistika i infrastruktura vani su mu vec bili obezbjedjeni i samo se cekala prilika,mudro i pametno.
Jednog su dakle vec imali.
Ipak jedan nije nista znacio,ako ne dobiju i onog drugog,jer bili su svjesni da Jugoslaviju mogu srusiti samo Hrvatska i Srbija i to zajedno.
Sama nijedna od njih ne moze.
Ostali clanovi jugoslovenske federacije su tu bili samo folklor i statisti koji nisu mogli sami uraditi nista.
Krajem sedamdesetih jedan mlad i perspektivan "momak" odlazi u Ameriku.
Ima i dobar komunisticki pedigre.
Dosao je da se dodatno obrazuje i provesce tu 4 godine.
Njegovo ime je Slobodan Milosevic.
Konacno su dobili drugog.
Umire "hvala bogu" i "stara komunjara".
Sada ce ici lakse.
Doci ce mu svi na sahranu,jer oni su ipak postovali svog protivnika kojem nisu mogli nista.
1981.godine vec pocinju prve ozbiljnije pobune,ali se nekako stisavaju.
Jugoslavija je u ekonomskoj krizi,ali nakon sarajevske olimpijade kao da stvari krecu nabolje.
Jugoslavija ponovo pocinje da ide naprijed,ali istina trese je inflacija sto joj stvara velike poteskoce.
U to vrijeme onaj americki decko pocinje kao svjez,napredan i mlad kadar da se vrtoglavo penje ka vrhu. 1987. godine dolazi na celo CK SK Srbije.
BINGO.
Nakon 42 godine zapad je konacno napravio i prvi ozbiljniji dobitak.
Drugi je na pomolu,a poludobitak iz Poljske je vec instaliran u Rim u vidu pape.
On ima svoje zadatke,koji ruku na srce nisu bili ni teski obzirom kako su se Sovjeti ponasali prema Poljacima,ali njegov lik ne predstavlja nista dok se konacno ne pojavi i treca figura koja je vec na uzlaznoj putanji.
Gorbacov osvaja Moskvu.
Vrijeme je za zdruzenu i sinhronizovanu akciju.
Milosevic kao svaki dobar decko na zadatku odradjuje posao fenomenalno,budi nacionalne strasti,dolazi mu u pomoc i Henry Kissinger.
Uh a gdje on dodje tu se zna da mora biti belaja,ali njihov razmjer se jos ne zna i tek treba da se utvrdi.
A onda,onda Jugoslavija pravi kobnu,fatalnu,posljednju zivotnu gresku.
Na celo savezne vlade dolazi Ante Markovic koji reformise kompletan ekonomski sistem.
Slobodan Milosevic ima ogromne probleme sa njim i pocinje da gubi konce u rukama.
Ta bezobrazna Jugoslavija bas se neda i ne samo to,nego je poklopila totalno trzista za koja se i danas 2007. godine vode ratovi i gdje zemlja gori.
Ta Jugoslavija je bas ponosna i opasna.
Dakle SSSR je toliko zaribao da ga je bilo dovoljno rasturiti.
Dobri decko Gorbachov je to uradio vrlo efikasno i brzo i prva komunisticka drzava je otisla zauvijek u nepovrat.
Ali ostalo je pitanje Jugoslavije.
To nije moglo tek tako.
Morala se zapecatiti njena sudbina.
Slobodan Milosevic ima zadatak da je razbije milom i silom.
Krece sa 14. kongresom da radi konkretne stvari i tjera Slovence i Hrvate.
Dolaze izbori,a tu uskace vec zaboravljeni pionir Francek.
Kampanja puna novca,nosena na krilima Milosevicevog nacionalizma.
Pobjeda nije mogla izostati.
Dolaskom Franje Tudjmana na vlast sve je spremno i kocke su slozene.
Franjo fenomenalno odradjuje svoj zadatak i rehabilituje ustaski pokret,budi nacionalizam i dovodi ga do granica izdrzljivosti sto kod vec nabrijanih hrvatskih Srba dobro skolovanih Milosevicevim politickim pamfletima izaziva istu nacionalisticku reakciju.
Bal vampira je konacno na zadovoljstvo ukupnog zapadnog politicko stablismenta poceo.
Treba ga samo stimulisati.
Krece rat u Sloveniji,ali ona nikom nije zanimljiva,jer iako ekonomski najjaca nije bila republika koja je mogla uticati na konacan ishod.
Na konacan ishod su mogle uticati samo 2 i ako nekim cudom poludi ona treca koja je predstavljala srce zemlje,Bosna i Hercegovina.
Medjutim nazalost nije poludila i eksponati u vidu HDZ-SDS sa pridodanom SDA su ipak samo nastavili plan.
Krece rat u Hrvatskoj,Kissinger je sretan u Beogradu,zadatak je izvrsen i moze se poceti spremati za odlazak kuci.
Jugoslavija je zapaljena,a zapad moze pozar ugasiti odmah,ali onda ce kuca uz malo popravke opet moci zasijati punim sjajem.
NE.
Treba je spaliti do temelja.
Srbi u Srbiji misleci da se bore za ocuvanje Jugoslavije podrzavaju Milosevica,a ne shvataju da podrzavaju najzlocinackije cetnicke ideje.
Bosanski Srbi su isto vec spremni i dobro instruirani od dobrog zapadnog djecaka sa Dedinja.
Hercegovacki Hrvati vec imaju zavidno ratno iskustvo u Hrvatskoj.
Sve ide po planu,ali... Sarajevo pravi po samu Bosnu i Hercegovinu a samim tim i po Jugoslaviju jednu katastrofalnu gresku.
Greska nije mogla uticati na raspad zemlje,ali na duzinu trajanja rata jeste uticala.
Naime Sarajevo i Bosna progovaraju stotinama hiljada demonstranata koji traze smjenu vlade i masu jugoslovenskim zastavama.
Bosna je ipak poludila,nazalost kasno i vise nista nije mogla spasiti.
Pocelo je i u srcu zemlje,u njenoj kolijevci gdje je i nastala i trajalo svirepe i duge tri i po godine.
Trajalo je onoliko dugo dok zapad nije ocjenio da je dovoljno i dosta da nikad vise ne bude skupa.
Tek tada je reagovao onako kako je mogao jos i 1991. u Hrvatskoj ili 1992. u BiH.
Ipak posao je trebalo zavrsiti,a i zrtvenu janjad priloziti bogovima.
Zlocinci idu u Haag,ali decko sa Dedinja mora uraditi jos nesto.
Mora ekonomsi i politicki sahraniti najjacu jugoslovensku republiku.
To on veoma savjesno i cini.
Ostao je jos zavrsni udarac i on krece 1999. godine protiv Albanaca na Kosovu.
Kako oni nisu bili lojalni Beogradu,zapad je ocjenio da je dovoljno samo da intervenise i zauvijek Kosovo odvoji od Srbije.
Razbijeno i rastureno na proste faktore.
U medjuvremenu je umro i prvi zlatni decko Francek,ali Slobodan je malo mladji pa se mora napraviti i malo farse da ne bi bas sve bilo providno.
Dovode ga u Haag,a za to vrijeme Slobodan je u Srbiji ojacao strasnu antikomunisticku atmosferu i obavio i dobro taj dio zadatka.
Malo predstave,malo zabave za Slobodana i 2006.godine je doslo vrijeme da se i Slobodanu vrate dugovi.
Razbolice se i otici za Rusiju odakle ce biti premjesten u dvorac kraj Moskve sto i ptice znaju na granama. Da nebi bas bilo toliko providno on umire, a s njim i istina o raspadu Jugoslavije...
To ce biti kraj o 6 brace i sestara,6 buktinja spojenih u jednu,6 krvnih zila koje su cinile jedno srce,6 balkanskih pogleda koji su se usudili da budu ponosni,hrabri,samostalni,dicni,nezavisni i da sami biraju svoj put,6 hrabrih i odlucnih naroda koji su odbili da budu kolonizirano roblje velikih evropskih sila.
Nazalost nisu uspjeli.

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija

Zašto je moralo biti šest (6) republika

”Jedna od stvari koja mi je uvijek smetala u vezi sa Titom i koju nikako nisam mogao shvatiti,ma koliko se trudio je baš to zašto je moralo biti 6 republika, zašto se jednostavno nije moglo reći, svi su Jugosloveni i kapak.
Kome se ne sviđa, ajd zdravo.
Međutim, moje mišljenje o tome sada je slijedeće.
Tito je htio dati svim narodima i narodnostima što veću slobodu, pretpostavljajući da će oni iz toga iznjedriti nešto dobro, no,međutim, izgleda da naš narod još uvijek nije bio zreo za slobodu koja im se tako velikodušno davala, jer svi su htjeli što veću samostalnost u republikama, pod izgovorom očuvanja nacionalnog, kulturnog i jezičkog identiteta i bogatstva, pitam se, zar je moguće da su cijelo vrijeme smišljali kako će jedni drugima zabiti nož u leđa?
Još jedan bitan momenat, koji je jedan moj prijatelj primjetio.
Tito je uvijek govorio:
"Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu svoga oka", a svi vrlo dobro znamo da kada se potencira da se nešto čuva, znači da postoji realna opasnost da to nestane, ili čak mogućnost da toga i nema.
Mislim da je Tito bio svjestan opasnosti, ali isto tako mislim da je bio svjestan da u ropstvu i sputavanju nema napretka.
Znam, sada će svi reći kako je zatvarao ljude, pa Goli otok, itd.
Svega sam ovoga svjestan, i moguće da je tu stradalo i nedužnih ljudi, i ne opravdavam to, ipak ,mora se uzeti u obzir namjera i cilj sa kojim su se te stvari radile i kojoj svrsi su služile.
Takođe mi nije bio jasan, a nije ni sada, cilj toga što je radio na Kosovu, i to nikako ne opravdavam.
Sve u svemu, mislim da Tito nije bio savršen, daleko od toga.
Mislim da je čak i on pravio greške, ali isto tako mislim da je bio i previše dobar za narod koji je sposoban da uradi ovako nešto, kao što smo mi uradili.
Zbog svega ovoga, i pored grešaka sa kojima se ne slažem i preko kojih ne mogu preći, moj glas ide:
ZA TITA, ZA PARTIJU, ZA NAROD... !”
U vezi sa raspadom SFRJ želio bih da primjetim koliko su narodi na ovim prostorima nezreli i kobni sami za sebe.
Krajem 80-tih godina Jugoslaviji je EU ponudila ulazak u EU bez ikakvih uslova.
Još su nam nudili neku ogromnu lovu kao podsticaj.
EU je u SFRJ vidjela EU u malom.
Dakle, ipak bih rekao da je Tito bio vizionar.
I onda narodi SFRJ rasture SFRJ da bi dobili samostalnost, da bi nekoliko godina istu tu samostalnost (krvlju stečenu) izgubili u EU.!
Kakvi idioti!”
”Glas za Tita.
Nama svima treba jedna ovakva ličnost da nam utjera strahopoštovanje u kosti, jer mi kao narodi smo stoka i bez batine nam nema života.
Što se tiče Golog Otoka i Bleiburga, mislim da je Tito u samo jednoj stvari pogriješio:
Što ih nije napravio više...
Goli Otok ..... sad nam treba barem još 10 istih takvih logora, jer kao što rekoh stoka smo.
Nama treba jedna čvrsta ruka da nas drži na uzdama!
Da....Sad nemamo Goli Otok ali imamo Golu Državu...”

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija

Zašto je vrijedno boriti se za
bratstvo i jedinstvo


Zato sto je samo ona drzava sretna u kojoj je i narod sretan.

Niko ne moze pobiti cinjenicu, da je narod bio sretan u SFRJ
Budimo ponosni na nasu istoriju,1940-1980 g., niko na svijetu nema svjetliju istoriju od nasih naroda, zato budimo ponosni i postujmo je,da nam se ne osveti.
Takodjer se nesmije zaboraviti u kojoj situaciji se nalazila jugoslavija na zavrsetku drugog svjetskog rata, i sta je postignuto u periodu od 1945-1980 godine.
Titova politika miroljubive kooegzistencije, njegovo zalaganje u spoljno politickom pogledu ( resavanje sukoba mirnim putem) kao i zalaganje unapredjenja delegatskog sistema u samoupravnoj socijalistickoj jugoslaviji, su samo djelic prikaza genijalnog uma druga Tita.
Radnici cijeloga svjeta, samo mogu da sanjaju o onome sistemu koji su imali radnici u SFRJ, utoliko je manje razumljivo da se bas ti radnici ( sa podrucija bivse SFRJ) ponasaju kao da se njih sve ono sto se desilo u novijoj istoriji nista ne tice?
Zato, nezaboravite vrednosti, koje cine sustinu znacaja u zivotu. Postujte i informisite se o nasoj proslosti,(1940-1980) koja je casna i herojska.
Upravo ta nasa borba za samostalnost radnika,seljaka i gradjana je bila decenijama trn u oku kapitalistima u inostranstvu kao i u domovini. Nazalost smo vise vodili racuna o neprijateljima u inostranstvu a zapustili one u domovini koji su samo cekali priliku da posiju sat mrznje medju nasim narodima i iskoriste to da skrenu politiku zemlje u desno.
Sada se nalazimo u odlucujucoj fazi naseg razvoja, ako se radnici nebudu pobrinuli da im se vrati ono sto im pripada, ce svu svoju buducnost provesti, umjesto, kao delgati samupravljanja, kao sluge kapitalista.
Dali vi to stvarno zelite?
Ako se zub koji boli ne obradi na vreme, sve se samo pogorsava.
Svako neodgovorno ponasanje, prema narodu i domovini se sveti, na najokrutniji nacin, zato citajte knjige u kojima drug Tito jasno govori o zadatcima gradjana, prema svojoj domovini i slobodi duha, svakoga covjeka.
Na nama samima je da se odlucimo,dali cemo biti " Ovce" ili slobodni radnici.

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija

Zasto se SFRJ raspala u krvi, a ne u miru?

Kao odgovor na pitanje zašto je SFRJ-ot, ako se već raspala,raspala u krvi ,treba napraviti realnu vrstu VIZUELNE usporedbe.
Zamislite prosječnog Balkanca (tu prvenstveno mislim na Srbe i Hrvate) kako izgleda(ju), pa to usporedite sa prosječnim Čehom i Slovakom (mala napomena ovo se odnosi i na prijašnje i na sadašnje generacije iako ne u istoj mjeri ).
Pod pretpostavkom da ste ili bili na Jadranu ili bili u ex Čehoslovačkoj ili imate digitalnu satelitsku antenu, vidjet ćete da prosječni Balkanaci izgleda(ju): PREPOTENTNO,UMIŠLJENO I BAHATO TE EKSPLOZIVNO, a prosječni Čeh i Slovak izgleda(ju): NENAMETLJIVO,POVUČENO I MIRNO TE STALOŽENO dobit ćete odgovore ne samo na pitanje zašto se je SFRJ-jot raspala u krvi
(Hrvati:"Mi ćemo se odcijepiti od SFRJ"

- Srbi: "Nećete se bre odcepiti od nas, pizda vam materina"
/neko je dobro rekao da su Hrvati i Srbi zajedno paklena kombinacija /
- Muslimani (Bošnjaci): "Šta nam je činiti bolan Mujo?" , e sad imamo i odgovor zasto se ČSFR raspala u miru.... Evo ga dobismo odgovor na pitanje koje nisam ni postavio... Svi se razilaze u miru, a mi u krvi... Masalna majka umro BABO...
3)Zašto je najžešći i gotovo jedini pokret otpora u drugom svjetskom ratu prema fašistima i nacistima, kao i zločini ustaša i četnika ne samo prema onoj drugoj strani, već i prema vlastitom narodu bio na Balkanu?
Zato što su na Balkanu, najveći DIVLJACI I POKVARENJACI u Evropi i šire.

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija

Zašto smo smetali i komunizmu i socijalizmu

Analizirajuci uzroke razbijanja Jugoslavije i razmjenjujuci razlicita iskustva i misljenja o tome zasto je bilo tako lijepo zivjeti u toj nasoj najljepsoj zemlji, ne mogu a da se ne otmem dojmu da nam se svaki put, iako mi ponekad mislimo da je vec sve receno, ipak otvaraju neki novi pogledi na sve sto se desilo. Mi ne smijemo nikada izgubiti iz vida cinjenicu kako se to kod nas zivjelo i zbog cega su to drugi imali interesa da nas razbiju. Pri tome moramo pokusati pronaci ispravan put koji nas vodi nazad da bi mogli ici naprijed! A sa tog pravog puta smo poceli skretati jos pocetkom 80-ih godina, prvo neosjetno, a onda sve vise dok nisu dosle 90-e.
Sjetimo se – Jugoslavija je jos za vrijeme Drugog svjetskog rata pokazivala kojim pravcem ce se kretati kad zemlja bude oslobodjena. Da to nije samo mlacenje prazne slame dokazano je i poslije rata – nastavili smo ici zacrtanim putem. Kao jedna potpuno nova zemlja, Jugoslavija je brzo postala trn u oku i kapitalistickim i komunistickim politikama, jer je izabrala svoj sopstveni put, koji se razlikovao od ova dva. Oni su bili (kapitalizam je jos uvijek) ubijedjeni da je samo njihov put ispravan. Nase parole nisu bile prazne rijeci i saveznici su vrlo brzo uvidjeli sta to znaci kad mi kazemo da: “Tudje necemo, svoje nedamo!”. Pokazali smo vrlo cesto da Jugoslavija teritorijalno jeste mala, ali da ima nesto sto samo mali broj zemalja ima – nepobjedivi moral sopstvenog naroda. Na mirovnim konferencijama se brzo vidjelo da mi ne odustajemo od naseg prava da ucestvujemo u rjesavanju poslijeratnih problema u Evropi, jer se to tice i nase zemlje, a nasa su nastojanja bila da se svi ti problemi rijese bez upotrebe rata i sile. Jugoslavija je, na celu sa drugom Titom, svijetu ponudila nesto novo - ideju o iskrenoj i otvorenoj, prijateljskoj i ravnopravnoj saradnji na svim podrucjima zivota. U to ulaze i strpljivost u razgovorima i dogovorima, usaglasavanje stavova o svim medjunarodnim pitanjima i, ono sto “nekima” nije odgovaralo, smanjivanje dominacije velikih sila. Bila je to jedna velika sansa za sav progresivni svijet da se oslobodi krojenja sudbine od strane drugih (velikih sila) i da pocne sa slobodnim i ravnopravnim ucescem u oblikovanju i izgradnji svjetske politike. Jugoslavija je svojim prijedlozima podsticala ideje o davanju potpune samostalnosti, slobode i mogucnosti svakom narodu da sam odlucuje o svojoj sudbini.
Svakoj zemlji na svijetu treba da bude omogucen progres, a ne pritisak da se svrstava u medjusobno suprotstavljene blokove ili da se dijele prema ideoloskim ili nekim drugim kriterijima.
Ovakvi nasi stavovi su nas doveli u situaciju da cesto budemo izlozeni pritiscima sa svih strana svijeta. Ti pritisci su, na zalost, urodili plodom. Ne znam da li je mudro, ali je moje misljenje da je u Jugoslaviji dok ju je vodio i cuvao drug Tito, bilo sve u redu. Uoci, a narocito poslije smrti druga Tita, poceli su iznad nase zemlje da kruze lesinari, koji su morali biti prilicno sigurni da novi politicki lideri nisu dorasli velicini zadatka i da ce se oni lako dati navesti na tanak led.
Ne zaboravimo - dugi niz godina je Jugoslavija, cak i ekonomski, uspijevala ici u korak sa “razvijenim” zemljama, iako je poslije rata prakticno iz opanaka i cizama usla u jedno moderno drustvo u kojem je radnicka klasa, ali i narod u cijelosti, stekao prava i mogucnosti razvoja kakva nije imao niti u jednoj drugoj zemlji. Tacno je da je nase drustvo u pocetku bilo kruto, ali kad se u obzir uzmu cinjenice kao sto su ratna razaranja, ostaci starog drzavnog uredjenja i novi svjetski poredak vidimo da je to u tom periodu bilo neophodno. Ne smije se, medjutim, izgubiti iz vida da je narod tek trebalo navici na nesto bolje. Uostalom, s vremenom je nase drustvo postajalo sve otvorenije i razlika izmedju naseg i drustvenih uredjenja drugih zemalja postala je vise nego ocigledna – naravno u nasu korist.
Nazalost, pokazalo se da je vrijeme postojanja takvog jednog drustvenog poretka bilo previse kratko i da se taj poredak razvijao puno brze nego sto smo mi to bili spremni podnijeti. Ipak je za prelazak iz jedne totalno nerazvijene zemlje u moderno drustvo potrebno vise vremena. Mi smo svijetu pokazali kako se to radi, a da istovremeno sami nismo bili svjesni onoga sta imamo. Dozvolili smo da ponovo postanemo robovi, kao sto je to bio slucaj prije II svjetskog rata. A bez robova nema ni gospodara! Nasa zemlja je svojim primjerom dala mogucnost svima da vide kako se cjelokupni svjetski sistem gospodara i robova moze promijeniti. Kao sto vidimo, taj primjer je morao biti izbrisan sa lica zemlje. Da nevolja bude veca mi smo dozvolili da nam se to dogodi na jedan takav nacin, da mi danas optuzujemo jedni druge za ovo sto nam se desilo (mada je velika vecina krivice stvarno samo nasa), a da ne zelimo da vidimo odakle je sve to pocelo.
Ostaje nam samo da zakljucimo da je bilo prelijepo zivjeti u jednoj “zemlji na brdovitom Balkanu”. Iz svega moramo izvuci pouke i dobro se pripremiti za buducnost koju mozemo samo mi sebi stvoriti. I ne smijemo dozvoliti da nam se ponove pogreske nasih prethodnika.

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija

”Zašto si Tito prikrivao istinu o Jasenovcu
i genocidu nad Srbima i Jevrejima?!”

Pa, prikrivao je o svim logorima, jer je želio da ta mržnja, koja bi se gradila na kostima nečijih djedova i očeva nestane…
Kako bi ta država mogla i biti država ako bi ja svako jutro svoga komšiju pozdravljao s pomišlju:
“Mamu li ti j****,ubio si(a u biti ne ti, nego tvoji!!), moga dedu, osvetit ću ti se ja.”
A, čim je priča o Jasenovcu i drugim logorima izvirila iz crnih rupa istorije, gdje joj je i mjesto, vidio si šta se je dogodilo…novi Jasenovci…”
“Kaže Miroslav Lazanski:
"Tita su čekali sa crvenim tepihom ispred Bijele kuće,a kad je išao u Englesku na Temzi ga je dočekivala kraljica, uvijek je imao počasnu pratnju vazduhoplovstva zemlje u koju dolazi, a ovi današnji političari ulaze kroz špajz Bijele kuće i podrume Bakingemske palate”
Ovo je dovoljno o Titu!
“Zamislite vi da je on mogao da zadrži 3 vjere i više od 5 naroda u miru i slozi!
To se više ne ponavlja!
“Teško se živi u našem kraju Gospodine.
Naši borci, uglavnom u novim dresovima, gotovo gladni u iščekivanju neke jadne penzije,
Naši radnici više ne idu na more, Naše škole više nisu nigdje priznate,
Naši sportaši ne donose medalje sa međunarodnih takmičenja,
Oni koji su 'vani' ne štede da jednom naprave kuću i ispod nje lokal, sada nam i za Trst treba viza, Čkalja vise nije smiješan i inače istorija nam je d "blistava", sadašnjost turobna, a budućnost kao da ne postoji.
Ali to nažalost nije više Naš problem.
U stvari, ovdje smo htjeli samo da Vam se zahvalimo što imamo sjećanja.”
“Vjernik za vrijeme SFRJ nije išao u zatvor zbog vjere i zakonom je bilo zagarantovano pravo vjeroispovjesti i to je u principu poštovano.
Ali, otvoreni vjernik nije mogao biti član Partije, a samim tim niti zauzimati važniji položaj u društvu (a to je ono što je neke smetalo, dok smjerne vjernike koji ne trče za položajem u pravilu niko nije dirao).
Međutim,"crkvene institucije" su bile daleko od države i tretirane kao nužno zlo i potencijalni neprijatelj države, što su, realno gledano, u većini slučajeva i bile.
Pogotovo vjerski službenici nisu imali ono mjesto na koje su navikli u prijašnja vremena (ugled, prosvjetnu dominaciju, izvrsnu materijalnu situiranost, vrlo često ne dijeleći sudbinu:)( obično veoma siromašnog naroda) i to im je van svake sumnje veoma smetalo.
Tako su nastale priče o "mraku komunizma", ali je veliko pitanje šta je ovo sada ako je ono bio mrak.
Ovo je onda gluho doba noći bez mjeseca u magli.
Znam čovjeka koji je za SFRJ bio mrko gledan (ali ništa više od toga) od strane veeelikih “komunista” jer je vjernik i svoju vjeru se nije skanjivao da javno iskaže.
Kasnije su se isti ti “komunisti uglavnom presvukli u velike Srbe, i opet ga mrko gledali (ali ne samo to) jer im sada nije odgovaralo to što ne drži do spoljnih religijskih znakova i tradicije, dok se za njih "vjera" samo na to i svodi.
Ali bilo je i pravih komunista koji su ga poštovali, i po pravilu takvi ljudi se nisu presvukli, nego su ostali dosljedni svojim uvjerenjima.
Jer iskreni vjernici se prepoznaju i poštuju, prelivode i mutikaše ne poštuju nikoga.Bog je uvijek bio tamo gdje je i sada, u dušama iskrenih vjernika i prema svima dobronamjernih ljudi”“E moji ljudi, moji... ma i sa Titom i bez Tita...sve je to do nas evo da vam ja kažem šta mislim o svemu ovome...
Većina nas je bila žrtva našeg prokletstva.
Prokletstva koje ze zove RAT.
Nevjerovatno zvuči, ali svako malo kod nas se mora nešto zasrat' (da prostite).
Većina nas je doživjela nešto što se u svijetu dešava vrlo rijetko, a to je da se rodimo u jednoj državi, a da živimo u drugoj (ne mislim u smislu izbjeglica).
Dobro sad to i nije tako čudno, al' ono sto je interesantno u našem slučaju je da su nam adrese ostale iste.
Dobro sad, ne bas adrese.
I one su se promjenile, ali nam je ostala ista geografska lokacija ili da se izrazim na vojnom jeziku "grid refference".
Pokušaću da vam opišem svoje viđenje svega ovoga..
Država u kojoj smo se rodili zvala se JUGOSLAVIJA!
Bila je sastavljena od 6 republika i 2 autonomne pokrajine.
Od zapada prema istoku: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija (sa dvije autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo), Crna Gora i Makedonija.
E sada par informacija o toj državi (pokušaću da se sjetim što je više moguće i što preciznije pa mi nemojte zamjeriti)
Imala je površinu od oko 250,000 km2 i otprilike 25 miliona stanovnika sa godišnjim prirastajem od ok 200,000 stanovnika.
Slovenija je imala oko nešto više od 2 miliona stanovnika, Hrvatska 4, BiH oko 4, Srbija sa pokrajinama 12 miliona i Makedonija oko 2.
Neću sad daviti o jeziku i sličnim stvarima.
Najrazvijenija republika u YU je bila Slovenija, pa onda Hrvatska, pa Srbija, pa BiH itd.
Jugoslavija je bila jedna od 4 - 5 država u Evropi koje su, pazite sad, pravile slijedeće stvari:
AVIONE(Francuska, Britanija, SSSR, Švedska koja je više poznata po motorima za avione (SAAB), BRODOVE(Britanija, Francuska, Holandija, SSSR, Njemačka), VOZOVE tj.Lokomotive(Britanija, Francuska, Njemačka, SSSR), imala je i AUTO industriju.
Kakvu takvu, al' imala je i što je najbitnije je to da je bila jedna od 4 - 5 vojnih sila u Evropi i vrlo razvijenu vojnu industriju koja je osnov za sve druge grane privrede jer vojno istraživački centri su ti od kojih sve kreće.
Dobro sad ja i nisam neki pobornik vojske i mislim da je bila skroz nepotrebna, al jeb' ga tako je - kako je.
Pored navedenih grana industrije postojale su baš kao i u gore spomenutim državama grane lake industrije pa smo proizvodili veš mašine, televizore, telefone, telefonske centrale, električne šporete i druge električne uređaje i dijelove itd.
Postojale su velike firme u državnom vlasništvu koje su se bavile osim proizvodnje i razvojem tehnoologija.
Te iste firme su na velikim svjetskim tenderima kao od šale uzimale poslove velikim svjetskim korporacijama.
Tako da po svijetu ima kol'ko hoćete građevina koje su napravile firme iz Jugoslavije.
Građevine kao što su HIDROELEKTRANE (brane i ostala postrojenja).
Međutim, Jugoslavija je imala 20 milijardi duga prema MMF-u.
20 milijardi izgleda baš puno, ali i ne bas tako puno, ako uzmemo u obzir da je svako sranje prošlo preko nas, da smo se u 20 vijeku 3 puta dizali iz pepela (Balkanski ratovi, I i II svjetski rat), a i da smo generalno bili nerazvijeni pa smo krenuli sve ispočetka.
Najvažnija stvar i vjerovatno razlog zbog čega je baceno sjeme zla na nase prostore je taj što je Jugoslavija bila suosnivač NESVRSTANIH.
Zašto to uzimam kao razlog?
Zbog toga što je taj pokret brojao preko 100 članica.
Jest da ih je većina bila iz Afrike, Azije i Južne Amerike međutim to tek sada izgleda logično.
Osnivači - Indija (druga po broju stanovnika u svijetu) Egipat i Jugoslavija.
U tih preko 100 zemalja su članice bile bliskoistočne zemlje IRAK, IRAN, Saudijska Arabija, koje bogatstvo zasnivaju na nafti,a koliko svi možete primjetit, nafta je izvor svih ratova danas.
Africke zemlje koje su bogate dijamantima, zlatom, platinom i uranijumom koji se koristi za proizvodnju atomskog i nuklearnog naoružanja i naravno električne energije.
To je sve trebalo razjebat, jer nikad niko (Amerika) u ono vrijeme nebi mogao uvesti embargo recimo Iraku, a da ovih 100 zemalja ne digne glas.
Trebalo je to razjebati, jer onda može Amerika i ostali kapitalistički svijet početi sa svojom dominacijom i globalizacijom i de fakto sada, oni jebu čitav svijet.
Al' bilo nam je, kao, loše u onom sistemu, zar ne?!
Svi smo imali koliko nam je trebalo pa i više od toga, svake godine na ljetovanje i zimovanje, školovanje besplatno, zdravstvo, više ima privatnih kuća u bivšoj Jugoslaviji nego u Americi, jer mi smo vlasnici naših kuća i zemlje, a oni to otplaćuju cijeli život (50 godina) na kredit i taman kad je otplate prodaju je da bi si mogli priuštiti starački dom, jer nema ono, k'o kod nas, djeca oko tebe da te paze i čuvaju.
Ne, ne mogli smo krenuti na put i zaspat' gdje god smo htjeli, mogli smo hodati gdje god smo htjeli i u koja god doba - to je bila nasa sloboda….
A sad malo i o slobodi drugih…
Na primjer:
Amerikanci imaju slobodu.
Mogu srat' protiv bilo koga i bilo čega.
Da to je njihova sloboda, školstvo i zdravstvo im skupo pa su im dali slobodu da mogu srati, ali ne i da mogu nešto promjeniti..
Satnica mala - možeš srat' protiv toga, ali ne i promjenit.
Predsjednik kreten klasični - možeš srat' protiv njega, ali ne i ne nešto promjenit.
Fabrike se sele u istočnu Aziju zbog jeftinije radne snage: možeš srat' protiv toga, ali ne i nešto promjenit.
Vojska udara i napada koga hoće - možeš srat protiv toga ali ne i nešto promjenit, itd, itd.
A mi, nama je bilo dato sve, sve nam je bilo potaman pa zbog čega bi mi srali protiv toga.
Danas BiH ili recimo Hrvatska i BiH imaju sa svojih 4 miliona stanovnika po 20 milijardi dolara duga.
Prosječne plate premale, penzije premale, školstvo još malo, pa ćemo bubrege prodavat da bi studirali, baš kao i za zdravstvo.
Koliko znam, ništa ne pravimo čak i jebene tampončiće za uši uvozimo iz Italije kao i toalet papir..
Svi se bave trgovinom i pare se vrte u krug, ali svote su manje i manje, jer ništa ne proizvodimo.
Slovenci su mislili da ako se odcjepe od Jugoslavije da ce Japancima prodat svoje “Gorenje” televizore ili Njemcima frižidere.:p
Baš nešto razmišljam kako su se “Sonijevim”, ”JVC”, ”Grundigovim”, ”Toshiba” i “Bosh-ovim “ vlasnicima tresle gaće zbog ulaza “Gorenje” televizora i veš mašina i frižidera na njihovo tršište.:p
GROHOTOM SE SMIJEM!:p
Jednako kao što se u novije vrijeme turskim i jos prije španskim vlasnicima hotela na moru,t resu gaće zbog hrvatskog turizma ili Francuzima zbog bosanskog bureka, ćevapa, travničkog sira i hrvatskog vina ili “Badelovog” i “Zvečevo” konjaka.
Danas se bavimo i ovo malo što zovemo proizvodnja je više sklapanje dijelova.
Tako je bilo i prije ..... samo što je umjesto "made in Slovenia" pisalo "made in Yugoslavia".
Sada Slovenci izvoze svoje televizore nama, mi smo stranci na hrvatskom moru, kao sto je travnički sir "izvoz" u Sloveniju ...
Sve je isto ... ništa isto nije (ima neka pjesma)
Tako da će nas pretvorit u Vijetnamce još samo nek nas naguze da nam se uši zategnu a oči iskose...
Eto, toliko od mene…
Razmislite, nije sve u pljuvanju drugih, za većinu stvari smo sami krivi…
Na žalost i tugu naše djece…

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija

Deklaracija Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije


29. novembar 1943.

U toku dvije i po godine neprekidne narodno oslobodilačke borbe protiv okupatora i njegovih pomagača, narodi Jugoslavije postigli su krupne i odlučujuće uspjehe kako u unutrašnje-političkom tako i u vanjsko-političkom pogledu. Poslije svakog neprijateljskog pokušaja da razbije našu Narodno-oslobodilačku vojsku, naša se vojna sila povećavala unutrašnje učvršćivala i vojnički stručno podizala. Što se neprijatelj više trudio da uguši oslobodilački pokret naših naroda, to su se čvršće narodne mase zbijale u tom pokretu oko Vrhovnog štaba i proslavljenog narodnog vođe druga Tita, oko Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije i oko nacijonalnih političkih pretstavništava pojedinih naroda Jugoslavije. Stalno se povećavao naš oslobođeni teritorij, rasle su naše materijalne rezerve i povećavali opskrbni izvori za našu Narodno-oslobodilačku vojsku i stanovništvo. Uporedo s tim razvijali su se organi narodne vlasti i razni privredni i upravni organi u službi te vlasti.

Priznanje krupnih uspjeha naše narodno-oslobodilačke borbe u inozemstvu s jedne strane, a s druge strane potpuno razotkrivanje izdajničke uloge izbjegličke jugoslovenske »vlade« postavili su pred rukovodeće organe našeg narodno-oslobodilačkog pokreta potpuno nove zadatke. Nastala je potreba da se svi ti uspjesi sistematski učvrste i iskoriste za dalje uspješno vođenje naše narodno-oslobodilačke borbe.

U vezi s tim činjenicama Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije, na svom Drugom zasjedanju održanom 29. studena 1943 godine.

KONSTATIRA:

1. Dvije i po godine naše narodno-oslobodilačke borbe dokazale su čitavom svijetu, da su narodne mase Jugoslavije odlučno i čvrsto krenule putem udruženog otpora protiv okupatora, putem kojim je našim narodima pokazala Komunistička partija Jugoslavije kojim su zajedno s njom išle sve istinski rodoljubive snage i političke grupe naših naroda. Ogromna Većina narodnih masa Jugoslavije svrstala se u narodno-oslobodilačke redove i aktivno poduprla svoju Narodno-oslobodilačku vojsku. Zajedno s tim masama aktivno su učestvovali u narodnooslobodilačkom pokretu i njegovim organima svi rodoljubivi pošteni funkcijoneri iz svih političkih partija i grupa i domoljubivih organizacija. Sve to podjednako vrijedi za sve narode Jugoslavije. Svojom aktivnošću u narodno-oslobodilačkom pokretu narodne su mase Jugoslavije otvoreno i glasno izrazile svoj protest protiv izdajnika reakcionara i špekulanata u zemlji i inozemstvu koji su se nasiljem i prijevarom držali na vlasti u staroj Jugoslaviji, pa sada ponovo pokušavaju — opirući se na najreakcionarnije krugove — da se dočepaju vlasti pomoću izdaje, prijevare i špekulacije. Ali svi ti pokušaji ne mogu sakriti činjenicu, da je u toku narodno-oslobodilačke borbe stvoren potpuno nov odnos političkih snaga u našoj zemlji, te da mora također i u njezinoj upravi i u državnom vodstvu taj odnos novih snaga biti na prikladan način izražen.

2. Jedan od najvažnijih izvora snage naše narodno-oslobodilačke borbe jeste činjenica, da su jedinstveni narodno-oslobodilački pokret naroda Jugoslavije i njegova narodno-oslobodilačka vojska izrasli iz oslobodilačkih pokreta svih naših naroda. Narodima Jugoslavije za njihovu borbu protiv okupatora nisu bili potrebni prethodni sporazumi o ravnopravnosti itd. Oni su se latili oružja, počeli oslobađati svoju zemlju i time sebi ne samo stekli, nego i osigurali pravo na samo određenje uključujući pravo na otcepljenje ili ujedinjene drugim narodima. Sve snage koje učestvuju u narodno-oslobodilačkom pokretu od prvog dana priznaju našim narodima sva ta prava. I baš zbog toga, narodi Jugoslavije još su se tešnje povezali u zajedničkoj borbi. Kroz dvije i po godine herojske borbe protiv okupatora i njihovih pomagača u narodnim masama Jugoslavije skršeni su ostaci velikosrpske hegemonističke politike, razbijeni su pokušaji da se u naše narode ubaci međusobna mržnja i nesloga, a istovremeno su poraženi i ostaci reakcionarnog separatizma. Time su stvoreni ne samo materijalni i općepolitički, nego i svi moralni uvjeti za stvaranje buduće bratske, demokratske, federativne zajednice naših naroda, nove Jugoslavije, izgrađene na ravnopravnosti njezinih naroda. I zbog toga, upravo danas, kada stoje pred konačnim istjerivanjem okupatora iz svoje zemlje, narodi Jugoslavije opravdano zahtijevaju da se uspostavi takvo državno vodstvo koje će i po svom sastavu i po svom programu biti jemstvo da će svim narodima Jugoslavije u federalnoj Jugoslaviji biti stvarno osigurana istinska ravnopravnost.

3. Uspjesi naše narodno-oslobodilačke borbe pronijeli su slavu naših naroda u čitavom svijetu, razbili su razne snedodžbe koje su posijali neprijatelji naših naroda i snažno učvrstili među narodne političke pozicije Jugoslavije i njezinih, naroda. Veliki udio naših naroda u općoj borbi protiv fašističkih osvajača danas je već priznat od svih snaga antihitlerovskog bloka. Ali to nije dovoljno. Narodi Jugoslavije s pravom traže od saveznika i svih svojih prijatelja da bude priznata ne samo njihova borba protiv okupatora nego i njihova slobodna demokratska volja. Narodi Jugoslavije s pravom traže da bude ukinuta potpora koja se u inozemstvu donekle još daje izdajničkoj, izbegličkoj jugoslovenskoj »vladi« i kliki oko nje. U isto vrijeme narodi Jugoslavije s pravom zahtijevaju da organi njihove narodne vlasti, iznikli iz dosadašnje borbe, budu u inozemstvu priznati i poštovani.

4. Dok su narodi Jugoslavije dvije i po godine svojom krvlju natapali tlo, svoje domovine, da bi je, oslobodili od mrskih osvajača, reakcionarna izbeglička klika u inozemstvu, koja se naziva »jugoslovenskom vladom«, uradila je sve što je mogla da bi istrgla oružje iz ruku) naših naroda. Lažima i klevetama zavaravala je inozemstvo, pokušavala da sakrije pravu volju naroda Jugoslavije, pokušavala sprečiti svaku pomoć slobodoljubivih zemalja našim narodima. Lažima i klevetama pokušavala je skrenuti naše narode s puta borbenog jedinstva, bratske saradnje i sloge, s puta stvaranja nove, bratske njihove zajednice. Pomoću svojih agenata, a u prvom redu Draže Mihajlovića, ta je vlada sistematski organizirala bratoubilački rat u svim zemljama Jugoslavije u isto vrijeme, dok je klevetnički za to bacala odgovornost na Narodno-oslobodilački pokret. Ona nosi svu odgovornost za pokolje i zločine koje su vršile i još vrše četničke bande, koje službeno nose ime »Jugoslovenska vojska i otadžbina«. U isto vrijeme je radila na tome, da zavadi narode Jugoslavije, da ih nahuška na međusobno klanje. U tom izdajničkom poslu takozvana vojska te »vlade« — četnici Mihajlovića — na život i smrt se povezala s okupatorima i postala najjače uporište fašističkih osvajača u borbi protiv naših naroda. Ta »vlada« bila je u procesu stalnog raspadanja. U sadašnjem njezinom sastavu ostali su najzagrižljiviji velikosrpski elementi, na čelu s Dražom Mihajlovićem i Petrom Živkovićem, i ako on formalno nije član vlade. To je vlada otvorenog bratoubilačkog rata i šovinističkog terora, vlada službe fašističkim okupatorima, vlada izrazito antidemokratska, koja svijesno radi na razbijanju i cijepanju Jugoslavije. Zbog toga narodi Jugoslavije s pravom postavljaju zahtijev da se takvoj jugoslovenskoj »vladi« u inostranstvu i formalno oduzme pravo da ih pretstavlja.

5. Uporedo s vladom nosi odgovornost za izdajničku politiku, uperenu protiv osnovnih interesa naroda Jugoslavije, i reakcionarna protivnarodna monarhistička klika. U ime kralja Petra i monarhije, velikosrpske i druge reakcionarne (klike organizirale su i vršile najpodlije zločine protiv vlastitih naroda. Kralj Petar je kroz dvije i po godine zalagao sav svoj avtoritet da bi podupro izdajnički zločinački rad izdajnika. Desio se jedinstveni primer izdajstva u historiji: kralj je Vrhovni komandant izdajničkih četničkih bandi Draže Mihajlovića, koje su sastavni deo okupatorske vojske s kojom se naši narodi biju na život i smrt. Pošto su propali svi protunarodni pothvati reakcionarnih izdajničkih elemenata, kralj i monarhija ostali su poslednje utočište, centar svih protunarodnih snaga. Pod zastavom kralja i monarhije vrše se najgnusnija izdajstva i najstrašniji zločini protiv naših naroda. Potrebno je, prema tome, što narodi Jugoslavije traže, da se i u pogledu kralja i monarhije preduzmu mjere koje odgovaraju njihovu odnosu prema narodno-oslobodilačkoj borbi.

II.

Antifašističko Vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije, u ime svih naroda Jugoslavije, koje ono pretstavlja (kao njihovo vrhovno zakonodavno pretstavničko tijelo, izražava tople osjećaje prijateljstva, koje narodi Jugoslavije gaje prema narodima Saveza Sovjetskih Socijalističkih republika, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država, kao i osjećaji divljenja i priznanja za herojsku borbu i slavne pobjede Crvene armije na Istočnom bojištu i savezničkih suhozemnih, pomorskih i zrakoplovnih snaga nad fašističkim osvajačima.

Narodi Jugoslavije cijene sve znakove koji pokazuju da se u savezničkim zemljama danas sve pravilnije ocjenjuje borba koju naši narodi vode dvije i po godine i uloga koja joj pripada u zajedničkoj borbi slobodoljubivih naroda protiv fašističke kuge.

Narodi Jugoslavije prihvatili su sa zahvalnošću prvu pomoć u ratnom materijalu, opremi i hrani, koja im je ukazana od strane Saveznika. Oni s radošću pozdravljaju uspostavljanje direktnih veza između Glavnog štaba savezničkih oružanih snaga Srednjeg Istoka i Vrhovnog štaba narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije koje su omogućile početak bratske vojničke saradnje između snaga Narodno-oslobodilačke vojske i savezničkih oružanih snaga.

Narodi Jugoslavije s radošću prihvaćaju i pozdravljaju odluke Moskovske konferencije pretstavnika vlada SSSR, Velike Britanije i SAD, koje svima narodima osiguravaju, pravo da sami po slobodno izraženoj volji riješe pitanje svog unutrašnjeg državnog uređenja. Te su odluke od najveće važnosti i za narode Jugoslavije, koji su svojom upornom oslobodilačkom borbom pokazali svoju volju i spremnost, da svoju zajedničku domovinu sami izgrade na novim temeljima istinske demokracije i ravnopravnosti naroda.

Narodi će Jugoslavije produžiti i još više pojačati svoju borbu za konačnu punu pobjedu nad fašističkim osvajačima i odgovorit će svojoj dužnosti, koju osjećaju prema zajedničkoj stvari za koju se bore svi slobodoljubivi narodi svijeta. Zato oni očekuju da će njihovi napori i pogledi, koji oni svojom borbom i žrtvama daju toj zajedničkoj stvari, biti do kraja pravilno cijenjeni, te da će savezničke vlade u interesu zajedničke stvari svojim daljnjim odlukama olakšati narodima Jugoslavije da do kraja ispune veliku dužnost koju su na sebe dragovoljno preuzeli.

III>

Obzirom na sve te činjenice, Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Jugoslavije, kao najviše i jedino pravo pretstavništvo volje svih naroda Jugoslavije,

ODLUČUJE:

1: da se Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije konstituira u vrhovno zakonodavno i izvršno tijelo Jugoslavije, kao vrhovni pretstavnik suvereniteta naroda i države Jugoslavije kao cjeline i da se uspostavi Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije NKOJ kao organ sa svim obilježima narodne vlade, preko kojega će Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije ostvarivati svoju izvršnu funkciju;

2. da se izdajničkoj, jugoslovenskoj izbjegličkoj »vladi« oduzmu sva prava zakonite vlade Jugoslavije, a napose da pretstavlja narod Jugoslavije ma gdje i ma pred kim;

3. da se pregledaju svi međunarodni ugovori i obaveze koje su u inozemstvu u ime Jugoslavije sklopile izbjegličke »vlade«, a u cilju njihova poništenja ili ponovnog sklapanja odnosno odobrenja i da se ne priznaju međunarodni ugovori i obaveze koje bi u buduće u inostranstvu eventualno sklopila izbjeglička takozvana »vlada«;

4. da se Jugoslavija izgradi na demokratskom federativnom principu kao državna zajednica ravnopravnih naroda;

5. da se svi ti zaključci formuliraju u posebnim odlukama AVNOJ-a.

dne 29. studena 1943
u Jajcu

Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije

Tajnik:
Pretsjednik:

R. Čolaković, s.r.
Dr. I. Ribar, s. r.



(Arhiv CK SKJ, Fond AVNOJ-a, 1943/51.)

Fridrih Engels
Principi komunizma (1847.)



1. pitanje: Što je komunizam?

Odgovor: Komunizam je učenje o uvjetima oslobođenja proletarijata.

2. pitanje: Što je proletarijat?

Odgovor: Proletarijat je ona klasa društva koja svoj život održava jedino prodajom svoga rada a ne pomoću profita od bilo kakvog kapitala; klasa čija sreća i nesreća, život i smrt, cjelokupna egzistencija zavisi od potražnje rada, dakle, od izmjene dobrih i loših vremena za uposlenje, od kolebanja neobuzdane konkurencije. Jednom riječi, proletarijat ili klasa proletera jeste radna klasa devetnaestog stoljeća.

3. pitanje: Dakle, proletarijat nije postojao uvijek?

Odgovor: Ne. Siromašne i radne klase postojale su uvijek; radne klase su većinom bile siromašne. Ali takva sirotinja, takvi radnici, koji su živjeli pod navedenim prilikama, dakle, proleteri, nisu uvijek postojali, isto tako kao što ni konkurencija nije uvijek bila slobodna i neobuzdana.

4. Pitanje: Kako je nastao proletarijat?

Odgovor: Proletarijat je nastao industrijskom revolucijom, koja je u Engleskoj izvršena u drugoj polovini prošlog stoljeća i koja se od tada ponovila u svim civiliziranim zemljama svijeta. Ta industrijska revolucija bila je prouzrokovana pronalaskom parne mašine, različitih mašina predilica, mehaničkog razboja i čitavog niza drugih mehaničkih naprava. Te mašine, koje su bile vrlo skupe, i koje su mogli nabaviti samo krupni kapitalisti, izmijenile su cjelokupni dotadašnji način proizvodnje i potisnule su dotadašnje radnike na taj način što su mašine izrađivale robu jeftinije i bolje nego što su to mogli učiniti radnici sa svojim nesavršenim kolovratima i razbojima. Te mašine su cjelokupnu industriju predale u ruke krupnih kapitalista, a ono malo radnikovo vlasništvo (alate, razboje itd.) učinile su potpuno bezvrijednim, tako da su kapitalisti dobili gotovo sve u svoje ruke, a radnicima nije ostalo ništa. Time je za izrađivanje tkanina za odijelo uveden tvornički sistem. Kad je jednom bio dat poticaj za uvođenje mašinerije i tvorničkog sistema, taj sistem je bio vrlo brzo primijenjen na sve ostale industrijske grane, osobito na tiskanje tkanina i knjiga, grnčarstvo i industriju metalne robe. Rad je sve više bio dijeljen među pojedine radnike, tako da je radnik koji je prije izvršavao jedan dio rada sada izvršavao dio tog dijela. Ta podjela rada omogućila je da su se proizvodi mogli izrađivati brže i stoga jeftinije. Ona je djelatnost svakog radnika reducirala na vrlo jednostavan mehanički pokret ruke, koji se ponavlja svakog trenutka, pokret koji je mašina mogla učiniti ne samo tako dobro nego i mnogo bolje. Na taj način su sve industrijske grane, jedna za drugom, dospjele pod vlast pare, mašinerije i tvorničkog sistema, isto tako kao predenje i tkanje. Na taj su način oni dospjeli potpuno u ruke krupnih kapitalista, te je radnicima i ovdje oduzet posljednji ostatak samostalnosti. Osim prave manufakture, pod vlast tvorničkog sistema postepeno su sve više potpadali i zanati na taj način, što su i ovdje krupni kapitalisti sve više potiskivali sitne majstore podizanjem velikih radionica, pri kojima su ušteđeni mnogi troškovi, a i rad se mogao jako razdijeliti. Tako smo sada došli do toga da se u civiliziranim zemljama gotovo sve grane iskorišćavaju na tvornički način, da su gotovo u svim granama rada zanat i manufaktura potisnuti krupnom industrijom. Na taj način je dosadašnji srednji stalež, osobito sitne zanatlije, sve više upropaštavan, prijašnji položaj radnika sasvim je izmijenjen i stvorene su dvije nove klase, koje su postepeno progutale sve ostale, naime:

I. Klasa krupnih kapitalista, koja sada već u civiliziranim zemljama gotovo isključivo posjeduje sva sredstva za život, te sirovine i oruđa (mašine, tvornice) koja su potrebna za proizvodnju sredstava za život. To je klasa buržuja ili buržoazija.

II. Klasa siromašnih koji su upućeni na to da klasi buržuja prodaju svoj rad, da bi za to dobili sredstva za život potrebna za njihovo izdržavanje. Ta klasa se zove klasa proletera ili proletarijat.

5. pitanje: Pod kojim uvjetima se vrši ta prodaja proleterskog rada buržujima?

Odgovor: Rad je roba kao i svaka druga roba i stoga se njegova cijena određuje tačno po istim zakonima kao i cijena svake druge robe. Cijena neke robe, pod vlašću krupne industrije ili slobodne konkurencije, što je, kako ćemo vidjeti, isto, u prosjeku je uvijek jednaka proizvodnim troškovima te robe. Cijena rada je, dakle, isto tako jednaka proizvodnim troškovima rada. Troškovi proizvodnje rada sastoje se, međutim, upravo iz toliko sredstava za život koliko je potrebno da radniku omoguće da ostane sposoban za rad i da radnička klasa ne izumire od gladi. Za svoj rad, dakle, radnik neće dobiti više nego što je za tu svrhu potrebno. Cijena rada ili nadnica bit će dakle najniža, minimum koji je potreban za održavanje života. No, budući da su poslovna vremena čas gora, a čas bolja, on će dobiti katkad više, a katkad manje, isto tako kao što tvorničar za svoju robu dobiva katkad više, a katkad manje. Ali isto tako kao što tvorničar u prosječno dobrim i lošim poslovnim vremenima ne dobiva za svoju robu ni više ni manje od troškova njene proizvodnje, isto tako ni radnik neće prosječno dobiti ni više ni manje od tog minimuma. Ovaj ekonomski zakon nadnice provodi se utoliko strože ukoliko se krupna industrija više dokopava svih grana rada.

6. pitanje: Koje su klase radnika postojale prije industrijske revolucije?

Odgovor: Radne klase su živjele u različitim uvjetima i nalazile se u različitim položajima prema posjedničkim i vladajućim klasama, već prema različitim stupnjevima razvitka društva. U starom vijeku radnici su bili robovi posjednika, kao što su to još u mnogim zaostalim zemljama, pa čak i u južnom dijelu Sjedinjenih Američkih Država. U srednjem vijeku oni su bili kmetovi zemljoposjedničkog plemstva, kao što su još sada u Mađarskoj, Poljskoj i Rusiji. U srednjem vijeku i do industrijske revolucije bilo je osim toga u gradovima zanatlijskih kalfa, koji su radili kod sitnoburžoaskih majstora, a s razvitkom manufakture postepeno su se javljali manufakturni radnici, koje su već zaposlili krupniji kapitalisti.

7. pitanje: Po čemu se razlikuje proleter od roba?

Odgovor: Rob je jednom za uvijek prodan. Radnik se svakog dana i svakog sata mora sam prodavati. Pojedini rob, vlasništvo gospodara, ima uslijed zainteresiranosti toga gospodara osiguranu egzistenciju, koliko god ona bila jadna. Pojedini proleter, vlasništvo tako reći čitave buržoaske klase, kome njegov rad otkupljuju samo onda kad ga netko treba, nema osiguranu egzistenciju. Ta egzistencija osigurana je samo čitavoj radničkoj klasi. Rob se nalazi izvan konkurencije, proleter se nalazi u njoj i osjeća sva njena kolebanja. Roba tretiraju kao stvar a ne kao člana građanskog društva. Rob, dakle, može imati bolju egzistenciju nego proleter, ali proleter pripada jednom višem stupnju razvitka društva i sam se nalazi na višem stupnju nego rob. Rob se oslobađa na taj način ako od svih odnosa privatnog vlasništva ukine ropstvo i tako sam postane proleter; proleter se može osloboditi samo na taj način ako ukine privatno vlasništvo uopće.

8. pitanje: Po čemu se razlikuje proleter od kmeta?

Odgovor: Kmet posjeduje i iskorištava proizvodno oruđe, komad zemlje, zato što daje jedan dio prinosa, ili zato što izvršava neki rad. Proleter radi proizvodnim oruđima koja pripadaju drugome, za račun toga drugoga, za primitak jednog dijela prihoda. Kmet daje, radnik dobiva. Kmet ima osiguranu egzistenciju, proleter je nema. Kmet je izvan konkurencije, proleter je u njoj. Kmet se oslobađa ili na taj način da bježi u gradove i tamo postaje zanatlija, ili tako da umjesto rada i proizvoda daje posjedniku zemlje novac i postaje slobodan zakupac, ili na taj način da otjera svoga feudalca i da sam postane vlasnik, ukratko, tako što na ovaj ili onaj način ulazi u posjedničku klasu i u konkurenciju. Proleter se oslobađa time što ukida konkurenciju, privatno vlasništvo i sve klasne razlike.

9. pitanje: Po čemu se razlikuje proleter od zanatlije? [1]

[nedostaje]

Nastavak u sledecem postu

Nastavak

10. pitanje: Po čemu se razlikuje proleter od manufakturnog radnika?

Odgovor: Manufakturni radnik šesnaestog do osamnaestog stoljeća posjedovao je gotovo svagdje još oruđe za proizvodnju, svoj razboj, kolovrate za svoju porodicu i malo polje koje je obrađivao u slobodnim časovima. Svega toga proleter nema. Manufakturni radnik živi gotovo uvijek na selu, u više ili manje patrijarhalnim odnosima sa svojim posjednikom zemlje ili poslodavcem; proleter živi većinom u velikim gradovima i nalazi se prema svom poslodavcu u čistom novčanom odnosu. Krupna industrija istrže manufakturnog radnika iz njegovih patrijarhalnih odnosa, on gubi svoj posjed koji je još imao i tek na taj način sam postaje proleter.

11. pitanje: Koje su bile najbliže posljedice industrijske revolucije i podjele društva na buržuje i proletere?

Odgovor: Prvo, kako su uslijed mašinskog rada cijene industrijskih proizvoda postale sve niže, u svim zemljama svijeta bio je sasvim razoren stari sistem manufakture ili industrije koja se osnivala na ručnom radu. Sve polubarbarske zemlje, koje su dosad više ili manje ostale tuđe historijskom razvitku, čija se industrija dosad osnivala na manufakturi, sad su nasilno bile istrgnute iz svoje zatvorenosti. One su kupovale jeftiniju englesku robu i dopustile da propadnu njihovi vlastiti manufakturni radnici. Tako su se potpuno revolucionirale zemlje koje nisu učinile nikakav napredak hiljadama godina, kao npr. Indija, pa čak i Kina ide sada u susret revoluciji. Došlo se dotle da jedna nova mašina, danas izumljena u Engleskoj, kroz godinu dana lišava kruha milijune radnika u Kini. Na taj način, krupna je industrija međusobno povezala sve narode na Zemlji, a sva lokalna tržišta spojila u svjetsko tržište, svagdje je pripremila civilizaciju i napredak i dovela dotle da sve što se događa u civiliziranim zemljama mora djelovati na sve ostale zemlje tako da, oslobode li se sada u Engleskoj i Francuskoj radnici, onda to u svim drugim zemljama mora za sobom povući revolucije, koje će prije ili kasnije dovesti također do oslobođenja tamošnjih radnika.

Drugo, svagdje gdje je krupna industrija zamijenila manufakturu, razvila je buržoaziju, njeno bogatstvo i njenu moć u najvišem stupnju i učinila je prvom klasom u zemlji. Posljedica je toga da je svagdje, gdje se to dogodilo, buržoazija dobila u svoje ruke političku moć i potisnula klase koje su vladale do tada, aristokraciju, pripadnike cehova i apsolutnu monarhiju koja ih je zastupala. Buržoazija je uništila moć aristokracije i plemstva time što je ukinula majorat ili neprodajnost zemljoposjeda i sve plemićke povlastice. Ona je razorila moć pripadnika cehova time što je ukinula sve cehove i zanatlijske privilegije. Na njihovo mjesto postavila je slobodnu konkurenciju, tj. stanje društva u kome svatko ima pravo da se bavi bilo kojom industrijskom granom, pri čemu ga ništa ne može priječiti u tom poslu osim nedostatka potrebnog kapitala. Dakle, uvođenje slobodne konkurencije javni je proglas da su od sada članovi društva samo još utoliko nejednaki ukoliko su nejednaki njihovi kapitali, da je kapital odlučujuća snaga, i da su time kapitalisti, buržuji, postali prva klasa u društvu. Međutim, slobodna konkurencija je nužna za početak krupne industrije, jer je ona jedino društveno stanje u kome može nastati krupna industrija. Pošto je tako buržoazija uništila društvenu moć plemstva i pripadnika cehova, uništila je i njihovu političku moć. Isto tako kao što je u društvu postala prva klasa, ona se i u političkom obliku proklamirala prvom klasom. Ona je to učinila uvođenjem predstavničkog sistema, koji se osniva na građanskoj jednakosti pred zakonom, na zakonskom priznanju slobodne konkurencije, a u evropskim zemljama bio je uveden u obliku ustavne monarhije. U tim ustavnim monarhijama birači su samo oni koji posjeduju stanovit kapital, dakle samo buržuji. Ovi buržuji-birači biraju zastupnike, a ti buržoaski zastupnici biraju buržoasku vladu, pomoću prava da ne plaćaju porez.

Treće, industrijska revolucija je svagdje razvila proletarijat u istoj mjeri u kojoj je razvila buržoaziju. U istom razmjeru u kojem su buržuji postali bogatiji, u tom razmjeru su proleteri postali mnogobrojniji. Jer, kako se proleteri mogu zaposliti samo pomoću kapitala i kako se kapital umnožava samo onda kad zapošljuje radnike, porast proletarijata ide u korak s porastom kapitala. Industrijska revolucija skuplja u isti mah buržuje i proletere u velikim gradovima, gdje se industrija može najpovoljnije voditi, i tim gomilanjem velikih masa na jednom mjestu ona proleterima daje svijest o njihovoj jačini. Nadalje, ukoliko se industrijska revolucija više razvija, ukoliko se pronađe više mašina koje potiskuju ručni rad, utoliko krupna industrija više snizuje nadnicu, kao što je već rečno, na njen minimum, uslijed čega položaj proletarijata postaje sve više nepodnošljiv. Tako ona priprema revoluciju društva koju izvršuje proletarijat, s jedne strane, uslijed rastućeg nezadovoljstva, a s druge, uslijed rastuće moći proletarijata.

12. pitanje: Koje su bile dalje posljedice industrijske revolucije?

Odgovor: Krupna industrija je stvorila u obliku parne mašine i drugih mašina sredstva koja omogućuju da se industrijska proizvodnja u kratkom vremenu i s malo troškova poveća do beskonačnosti. Slobodna konkurencija, koja nužno proizlazi iz te krupne industrije, poprima uskoro uslijed te lakoće proizvodnje krajnje oštar karakter; mnogi kapitalisti bacili su se na industriju i za kratko vrijeme više je proizvedeno nego što se moglo potrošiti. Posljedica toga bila je ta da se proizvedena roba nije mogla prodati i da je nastala tzv. trgovačka kriza. Tvornice su se morale zatvoriti, tvorničari su bankrotirali, a radnici su ostali bez kruha. Svagdje je nastala najveća bijeda. Poslije stanovitog vremena, suvišni proizvodi su bili prodani, tvornice su opet počele raditi, nadnica je porasla, i poslovi su postepeno opet išli bolje nego ikada. Ali ne za dugo, robe se proizvelo opet suviše i nastala je nova kriza, koja je imala isti tok kao i prijašnja. Tako je od početka ovog stoljeća stanje industrije stalno kolebalo između epohe prosperiteta i epohe krize, i gotovo redovno, svakih pet do sedam godina, nastala je takva kriza koja je svaki put bila vezana s najvećom bijedom za radnike, s općim revolucionarnim uzbuđenjem i s najvećom opasnošću za cjelokupno postojeće stanje.

13. pitanje: Što slijedi iz tih trgovačkih kriza koje se redovito ponavljaju?

Odgovor: Prvo, slijedi to da je krupna industrija, iako je u svojoj prvoj razvojnoj epohi proizvela slobodnu konkurenciju, sada ipak prerasla slobodnu konkurenciju, tako da je konkurencija i uopće vođenje industrijske proizvodnje od strane pojedinaca postalo za nju okov koji ona mora razbiti i koji će razbiti; da se krupna industrija, sve dotle dok se vodi po sadašnjem načelu, može održati samo pomoću općeg poremećaja, koji se ponavlja svakih sedam godina i koji svaki put ugrožava cjelokupnu civilizaciju i ne baca u bijedu samo proletere nego upropaštava i velik broj buržuja; da se, dakle, mora napustiti ili sama krupna industrija, što je apsolutno nemoguće, ili stvoriti sasvim nova organizacija društva koju ona čini potpuno nužnom, u kojoj bi industrijsku proizvodnju vodilo čitavo društvo prema jednom utvrđenom planu i prema potrebama svih, a ne pojedini tvorničari, koji međusobno konkuriraju.

Drugo, slijedi to da krupna industrija i proširenje proizvodnje u beskonačnost koje je ona izazvala omogućuju jedno društveno stanje u kojem se ono što je potrebno za život proizvodi u tolikoj mjeri da će svaki član društva moći sve svoje snage i okolnosti razviti i manifestirati u potpunoj slobodi, tako da je ona svojstvo krupne industrije, koje u današnjem društvu proizvodi svu bijedu i sve trgovačke krize, upravo isto svojstvo koje će pod drugom društvenom organizacijom uništiti baš tu bijedu i ta kolebanja koja stvaraju nesreću, tako da je sasvim jasno dokazano:

1. da od sada sva ta zla treba pripisati društvenom uređenju koje više ne odgovara uvjetima vremena, i
2. da postoje sredstva da se potpuno uklone ta zla pomoću novog društvenog uređenja.

Nastavak u sledecem postu

Nastavak

14. pitanje: Kakvo će morati biti to novo društveno uređenje?

Odgovor: Ono će prije svega oduzeti vođenje industrije i uopće svih grana proizvodnje pojedinim individuumima, koji međusobno konkuriraju i umjesto toga će svim tim granama proizvodnje upravljati čitavo društvo, tj. za račun društva, prema društvenom planu i uz učešće svih članova društva. Ono će, dakle, ukinuti konkurenciju i zamijeniti je asocijacijom. Budući da je vođenje industrije od strane pojedinaca imalo za nužnu posljedicu privatno vlasništvo, i kako konkurencija nije ništa drugo do način vođenja industrije od strane pojedinih privatnih vlasnika, to se privatno vlasništvo ne može odvajati od pojedinačnog vođenja industrije i od konkurencije. Privatno vlasništvo će se također morati ukinuti, a zamijenit će ga zajedničko korištenje svih proizvodnih oruđa i raspodjela svih proizvoda prema zajedničkom dogovoru, ili tzv. zajednica dobara. Ukidanje privatnog vlasništva jest tako reći najkraći i najkarakterističniji rezime preuređenja čitavog društva, preuređenja koje nužno proizlazi iz razvitka industrije, i komunisti ga stoga s pravom ističu kao glavni zahtjev.

15. pitanje: Dakle, ukidanje privatnog vlasništva nije prije bilo moguće?

Odgovor: Ne. Svaka promjena u društvenom uređenju, svaki prevrat u odnosima vlasništva, bio je nužna posljedica proizvođenja novih proizvodnih snaga, koje se nisu više htjele pokoriti starini odnosima vlasništva. Tako je nastalo i samo privatno vlasništvo. Jer, privatno vlasništvo nije uvijek postojalo, nego kad je potkraj srednjeg vijeka u obliku manufakture stvoren nov način proizvodnje, koji se nije pokorio tadašnjem feudalnom i cehovskom vlasništvu, tada je ta manufaktura, koja je prerasla stare odnose vlasništva, proizvela novi oblik vlasništva, privatno vlasništvo. Za manufakturu i za prvi stupanj razvitka krupne industrije nije bio moguć nikakav drugi oblik vlasništva osim privatnog vlasništva, nije bilo moguće nikakvo drugo društveno uređenje osim uređenja koje se osniva na privatnom vlasništvu. Sve dotle dok se ne bude moglo proizvoditi toliko da bude dovoljno ne samo za sve nego i da ostane višak proizvoda za povećanje društvenog kapitala i za dalje usavršavanje proizvodnih snaga, sve dotle mora postojati vladajuća klasa koja raspolaže proizvodnim snagama društva i siromašna, ugnjetena klasa. Kakve će te klase biti, to će zavisiti od stupnja proizvodnje. Srednji vijek, koji zavisi od zemljoradnje, daje nam barona i kmeta, gradovi kasnijeg srednjeg vijeka pokazuju nam cehovskog majstora, kalfu i nadničara, sedamnaesto stoljeće ima manufakturistu i manufakturnog radnika, devetnaesto stoljeće krupnog tvorničara i proletera. Jasno je da proizvodne snage nisu dosad bile toliko razvijene da bi se moglo dovoljno proizvoditi za sve, i da je privatno vlasništvo postalo okov, prepreka za te proizvodne snage. Sada, međutim, kad je, prvo, razvitkom krupne industrije proizvedeno kapitalista i proizvodnih snaga u dosad nepoznatom razmjeru i kad postoje sredstva da te proizvodne snage povećaju do beskonačnosti; drugo, kad su te proizvodne snage koncentrirane u rukama nekolicine buržuja, dotle dok se ogromna masa naroda pretvara u proletere, dok njen položaj postaje bjedniji i nepodnošljivi]i u istoj mjeri u kojoj se povećava bogatstvo buržuja; treće, kad su te ogromne proizvodne snage, koje se lako povećavaju toliko prerasle privatno vlasništvo i buržuja, tako da svakog časa izazivaju najgolemije smetnje u društvenom uređenju, tek sada je ukidanje privatnog vlasništva postalo ne samo moguće nego štoviše apsolutno nužno.

16. pitanje: Da li će ukidanje privatnog vlasništva biti moguće mirnim putem?

Odgovor: Bilo bi poželjno da se to dogodi, i komunisti bi sigurno bili posljednji koji bi se tome protivili. Komunisti znaju vrlo dobro da su sve zavjere ne samo beskorisne nego štoviše i štetne. Oni znaju vrlo dobro da se revolucije ne mogu vršiti po narudžbi i proizvoljno nego da su one svagdje i u svako doba bile nužna posljedica prilika koje su potpuno nezavisne od volje i djelovanja pojedinih partija i čitavih klasa. Ali oni također vide da se razvitak proletarijata, u gotovo svim civiliziranim zemljama, nasilno ugnjetava i da samim tim protivnici komunista svom silom rade na izbijanju revolucije. Bude li tako ugnjeteni proletarijat napokon primoran na revoluciju, onda ćemo mi komunisti braniti stvar proletera isto tako dobro na djelu kao sada na riječima.

17. pitanje: Da li će se privatno vlasništvo moći ukinuti najednom?

Odgovor: Ne, isto tako kao što se postojeće proizvodne snage ne mogu najednom toliko povećati koliko je potrebno za uspostavljanje zajednice. Revolucija proletarijata, koja će prema svim izgledima nastati, samo će postepeno preoblikovati sadašnje društvo i tek će onda moći ukinuti privatno vlasništvo kad bude stvorena masa proizvodnih sredstava koja su za to potrebna.

18. pitanje: Kakav će biti tok razvitka te revolucije?

Odgovor: Ona će prije svega uspostaviti demokratsko državno uređenje, a time direktno ili indirektno političku vlast proletarijata. Direktno - u Engleskoj, gdje proleteri već sačinjavaju većinu naroda. Indirektno - u Francuskoj i Njemačkoj, gdje se većina naroda ne sastoji od proletera nego i od sitnih seljaka i građana koji se nalaze tek na prijelazu u proletarijat i u svim svojim političkim interesima sve više postaju zavisni od proletarijata. Za to će možda biti potrebna nova borba, koja, međutim, može završiti samo pobjedom proletarijata.

Demokracija bi proletarijatu bila sasvim beskorisna kad je ne bi odmah koristio kao sredstvo za provođenje daljnjih mjera koje direktno napadaju privatno vlasništvo i osiguravaju egzistenciju proletarijata. Najglavnije od tih mjera, koje se već pokazuju kao nužne posljedice postojećih odnosa, jesu slijedeće:

1. Ograničenje privatnog vlasništva pomoću progresivnih poreza, visokih poreza na nasljeđe, ukidanje nasljedstva po sporednoj liniji (braća, nećaci itd.), prisilni zajmovi itd.
2. Postepena eksproprijacija zemljovlasnika, tvorničara, posjednika željeznica i brodovlasnika, djelomično konkurencijom državne industrije, djelomično direktno putem naknada u papirnatom novcu.
3. Konfiskacija dobara svih emigranata i pobunjenika protiv većine naroda.
4. Organizacija rada ili zaposlenje proletera na nacionalnim dobrima, u tvornicama i radionicama, čime će se ukloniti međusobna konkurencija radnika, a tvorničari, sve dotle dok budu postojali, bit će primorani da plate povećanu nadnicu kao i država.
5. Ista prisila na rad za sve članove društva do potpunog ukidanja privatnog vlasništva. Stvaranje industrijskih armija, osobito za agrikulturu.
6. Centralizacija kreditnog sistema i trgovine novcem u rukama države, pomoću nacionalne banke s državnim kapitalom i onemogućavanje svih privatnih banaka i bankara.
7. Povećanje broja nacionalnih tvornica, radionica, željeznica i brodova, krčenje cjelokupnog zemljišta i poboljšanje već obrađenog u istom razmjeru u kojem se umnožavaju kapitali i radnici koji stoje na raspolaganju naciji.
8. Odgoj sve djece u nacionalnim zavodima i na račun nacije od momenta kad im više nije potrebna prva materinja njega.
9. Podizanje velikih palača na nacionalnim posjedima u obliku zajedničkih stanova za zajednice građana koji se bave industrijom i zemljoradnjom i koji u sebi ujedinjavaju prednosti kako gradskog, tako i seoskog života, a da ne pate od njihove jednostranosti i štete.
10. Rušenje svih nezdravih i loše građenih stanova i gradskih četvrti.
11. Isto nasljedno pravo za vanbračnu kao i za bračnu djecu.
12. Koncentracija cjelokupnog transportnog sistema u rukama nacije.

Sve ove mjere ne mogu se, naravno, provesti najednom. Ali jedna mjera će uvijek povlačiti za sobom drugu. Kad prvi radikalni napad na privatno vlasništvo bude izvršen, onda će proletarijat biti primoran da ide sve dalje, da u rukama države sve više koncentrira sav kapital, svu zemljoradnju, svu industriju, sav transport, cjelokupnu razmjenu. Na to su usmjerene sve te mjere i one će se moći izvesti i razviti svoje centralizirane konzekvencije tačno u onom omjeru u kojem se povećavaju proizvodne snage zemlje pomoću rada proletarijata. Napokon, kad sav kapital, sva proizvodnja i sva razmjena budu koncentrirani u rukama nacije, privatno vlasništvo će otpasti samo po sebi, novac će postati suvišan, a proizvodnja će toliko porasti, ljudi će se toliko izmijeniti da će moći otpasti i posljednji oblici saobraćanja starog društva.

19. pitanje: Da li će se ta revolucija moći izvršiti u jednoj jedinoj zemlji?

Odgovor: Ne. Krupna industrija je već samim tim što je stvorila svjetsko tržište tako povezala sve narode na Zemlji, a osobito civilizirane narode, da svaki pojedini narod zavisi od onoga što se događa kod drugoga. Nadalje, ona je u svim civiliziranim zemljama tako izjednačila društveni razvitak da su u svim tim zemljama buržoazija i proletarijat postale dvije odlučujuće klase društva, a borba između njih, glavna borba našeg vremena. Stoga komunistička revolucija neće biti samo nacionalna nego će se izvršiti u svim civiliziranim zemljama istovremeno, tj. barem u Engleskoj, Americi, Francuskoj i Njemačkoj. Ona će se u svakoj od tih zemalja razviti brže ili sporije, već prema tome da li ova ili ona zemlja ima izgrađeniju industriju, veće bogatstvo i znatniju količinu proizvodnih snaga. Stoga će ona u Njemačkoj biti provedena najsporije i najteže, a u Engleskoj najbrže i najlakše. Ona će također izvršiti znatan utjecaj na ostale zemlje u svijetu, te promijeniti i mnogo ubrzati tok njihova dotadašnjeg razvitka. Ona je univerzalna revolucija i stoga će imati univerzalno područje.

20. pitanje: Kakve će biti posljedice konačnog uklanjanja privatnog vlasništva?

Odgovor: Time što društvo oduzima iz ruku privatnih kapitalista korištenje svih proizvodnih snaga i saobraćajnih sredstava, a isto tako razmjenu i raspodjelu produkata, i što će svim tim upravljati prema planu koji proizlazi iz postojećih sredstava i potreba čitavog društva, bit će prije svega uklonjene sve loše posljedice koje su sada još vezane uz postojanje krupne industrije. Krize će nestati; proširena proizvodnja, koja je za sadašnje društveno uređenje hiperprodukcija i tako moćan uzrok bijede, neće tada biti dovoljna i morat će se još mnogo proširiti. Umjesto da dovodi do bijede, hiperprodukcija će, prelazeći najpreče potrebe društva, osigurati zadovoljenje potreba svih ljudi i proizvoditi nove potrebe, a istovremeno i sredstva za njihovo zadovoljenje. Ona će biti uvjet i poticaj novog napretka, ona će taj napredak ostvariti, a da društveno uređenje na taj način neće svaki put dovesti u nered kao dosad. Krupna industrija, oslobođena pritiska privatnog vlasništva, razvit će se u takvom razmjeru prema kojem će njeno sadašnje stanje izgledati isto tako sićušno kao što manufaktura izgleda prema krupnoj industriji našeg vremena. Taj razvitak industrije stavit će društvu na raspolaganje dovoljnu količinu proizvoda i time zadovoljiti potrebe svih. Zemljoradnja, koja je uslijed pritiska privatnog vlasništva i uslijed parceliranja zemljišta ometana u tome da primijeni već stvorena poboljšanja i naučne metode, isto će tako poprimiti sasvim novi zamah i društvu će staviti na raspolaganje sasvim dovoljno produkata, kako bi raspodjelu moglo tako urediti da budu zadovoljene potrebe svih članova. Razdvajanje društva na različite, međusobno suprotstavljene klase postaje time suvišno. Ali ono ne postaje samo suvišno, nego je, štoviše, nespojivo s novim društvenim uređenjem. Postojanje klasa proizašlo je iz podjele rada, a podjela rada u svom dosadašnjem obliku sasvim nestaje. Jer, da bi se industrijska i poljoprivredna proizvodnja dovela do opisane visine, nisu dovoljna samo mehanička i kemijska pomoćna sredstva. Sposobnosti ljudi koji pokreću ta pomoćna sredstva moraju se također razviti u odgovarajućoj mjeri. Isto tako kao što su seljaci, i manufakturni radnici prošlog stoljeća promijenili cjelokupni način svog života, pa čak postali sasvim drugi ljudi kad su bili uvučeni u krupnu industriju, isto će tako zajedničko vođenje proizvodnje od strane cijelog društva i nov razvitak industrije, koji odatle slijedi, trebati i stvoriti sasvim druge ljude. Zajedničko vođenje proizvodnje ne može se ostvariti s ljudima kao što su današnji, od kojih je svaki podređen pojedinačnoj grani proizvodnje, na nju vezan, koja ga iskorištava, s ljudima od kojih je svaki razvio samo neke svoje sklonosti na račun svih drugih, koji pozna samo jednu granu ili granu jedne grane cjelokupne proizvodnje. Već i sadašnja industrija treba takve ljude sve manje. Industrija, koju zajednički i planski vodi čitavo društvo, pretpostavlja zato ljude čije su sklonosti svestrano razvijene, koji mogu sagledati cjelokupan sistem proizvodnje. Podjela rada, već sada potkopana mašinama, koja jednog pretvara u seljaka, drugog u postolara, trećeg u tvorničkog radnika, četvrtog u burzovnog spekulanta, sasvim će nestati. Odgoj će omogućiti mladim ljudima da brzo upoznaju cjelokupan sistem proizvodnje, već prema tome da li ih na to navode potrebe društva ili njihove vlastite sklonosti. On će im, dakle, oduzeti jednostrani karakter koji sadašnja podjela rada svakom od njih nameće. Na taj će način komunistički organizirano društvo dati prilike svojim članovima da svoje svestrano razvijene sklonosti svestrano manifestiraju. A time nužno iščezavaju i različite klase. Tako je komunistički organizirano društvo s jedne strane nespojivo s postojanjem klasa, a s druge strane, uspostavljanje tog društva samo daje sredstva da se ukinu te klasne razlike.

Odatle proizlazi da će suprotnosti između grada i sela također nestati. Već je iz čisto materijalnih razloga nužan uvjet komunističke asocijacije da poljoprivredu i industriju vode isti ljudi, umjesto dvije različite klase. Raspršenost poljoprivrednog stanovništva na selu, pored koncentriranja industrijskog stanovništva u velikim gradovima, jest stanje koje odgovara samo nerazvijenom stupnju zemljoradnje i industrije, prepreka svakog daljeg razvitka, što se već sada jako osjeća.

Opća asocijacija svih članova društva za zajedničko i plansko iskorištavanje proizvodnih snaga, proširenje proizvodnje u takvom stupnju, da bi zadovoljila potrebe svih ljudi, prestanak stanja, u kome se potrebe jednih zadovoljavaju na račun drugih, potpuno uništenje klasa i njihovih suprotnosti, svestrani razvitak sposobnosti svih članova društva uklanjanjem dosadašnje podjele rada, industrijskim odgojem, mijenjanjem djelatnosti, učešćem svih u dobrima koja su svi proizveli, stapanjem grada i sela - to su glavni rezultati ukidanja privatnog vlasništva.

Nastavak u sledecem postu

Nastavak

21. pitanje: Kakav će utjecaj izvršiti komunističko društvo na porodicu?

Odgovor: Ono će odnos oba spola učiniti čistim privatnim odnosom, koji se tiče samo zainteresiranih osoba, i u koji se društvo ne treba miješati. Ono to može, jer uklanja privatno vlasništvo i djecu zajednički odgaja, i time uništava obje osnove dosadašnjeg braka, zavisnost žene od muškaraca i djece od roditelja koju uzrokuje privatno vlasništvo. Ovdje leži i odgovor na dreku visokomoralnih malograđana protiv komunističke zajednice žena. Zajednica žena je odnos koji sasvim pripada građanskom društvu, a danas potpuno postoji u prostituciji. Prostitucija se osniva na privatnom vlasništvu i nestaje zajedno s njim. Dakle, komunistička organizacija umjesto da uvodi zajednicu žena, ona je, naprotiv, ukida.

22. pitanje: Kako će se komunistička organizacija odnositi prema postojećim nacionalnostima?

- ostaje [2].

23. pitanje: Kako će se komunistička organizacija odnositi prema postojećim religijama?

- ostaje.

24. pitanje: Čime se razlikuju komunisti od socijalista?

Odgovor: Takozvani socijalisti dijele se u tri klase:

Prva klasa sastoji se od pripadnika feudalnog i patrijarhalnog društva, koju je uništila i svakodnevno uništava krupna industrija, svjetska trgovina i buržoasko društvo koje su one stvorile. Ta klasa zaključuje iz nevolje sadašnjeg društva da bi feudalno i patrijarhalno društvo trebalo ponovo uspostaviti, jer u njemu nije bilo tih nevolja. Svi njeni prijedlozi idu direktno okolnim putem tome cilju. Tu klasu reakcionarnih socijalista komunisti će neprestano energično napadati, bez obzira na njene vruće suze i tobožnju samilost za bijedu proletarijata, jer

1. teži nečemu sasvim nemogućemu;
2. hoće da uspostavi vlast aristokracije, cehovskih majstora i manufakturista s njihovom pratnjom: apsolutnim i feudalnim kraljevima, činovnicima, vojnicima i popovima, društvo koje je, doduše, bilo oslobođeno nedostataka sadašnjeg društva, ali je za to imalo barem isto toliko drugih nedostataka, a nije pružalo nikakvu nadu za oslobođenje ugnjetenih radnika pomoću komunističke organizacije;
3. pokazuje svaki put svoje prave namjere kad proletarijat postane revolucionaran i komunistički; tad se ona odmah povezuje s buržoazijom protiv proletarijata.

Druga klasa sastoji se od pripadnika sadašnjeg društva, kod kojih je, uslijed bijede koja iz njega nužno proizlazi, probuđeno strahovanje za opstanak toga društva. Oni, dakle, teže za tim da održe sadašnje društvo, ali da uklone nevolje koje su s njim vezane. U tu svrhu jedni predlažu obične mjere za poboljšanje, drugi grandiozne sisteme reformi, koji, pod izgovorom reorganizacije društva, hoće održati osnove sadašnjeg društva, a time i samo sadašnje društvo. Te buržoaske socijaliste komunisti moraju također neprestano pobijati, jer oni rade za neprijatelje komunista i brane društvo, koje komunisti upravo hoće razrušiti.

Napokon, treća klasa se sastoji od demokratskih socijalista, koji, isto kao i komunisti, hoće jedan dio mjera naznačenih u 18. pitanju, ali ne kao prelazno sredstvo ka komunizmu nego kao mjere koje su dovoljne da ukinu bijedu, da ukolne nevolje sadašnjeg društva. Ti demokratski socijalisti su ili proleteri koji još nisu dovoljno upoznati s uvjetima oslobođenja svoje klase, ili su predstavnici malograđana, klase koja sve do osvajanja demokracije i socijalističkih mjera koje iz nje proizlaze, u mnogim stvarima ima isti interes kao i proletarijat. Komunisti će se stoga u momentu akcije sporazumijevati s tim demokratskim socijalistima i po mogućnosti provoditi s njima trenutno zajedničku politiku, ukoliko ti socijalisti ne stupe u službu vladajuće buržoazije, i ne napadnu komuniste. Jasno je da to zajedničko djelovanje ne isključuje diskusiju o razlikama, koje postoje između njih i komunista.

25. pitanje: Kako se komunisti odnose prema ostalim političkim partijama našeg vremena?

Odgovor: Taj odnos je različit u različitim zemljama. - U Engleskoj, Francuskoj i Belgiji, gdje vlada buržoazija, komunisti imaju privremeno još zajednički interes s različitim demokratskim partijama, i to utoliko veći ukoliko se demokrati više približuju cilju komunista u socijalističkim mjerama koje oni sada svagdje zastupaju, tj. ukoliko jasnije i određenije zastupaju interese proletarijata i ukoliko se više oslanjaju na proletarijat. U Engleskoj npr., čartisti, koji se sastoje od radnika, mnogo su bliži komunistima nego demokratski malograđani, ili tzv. radikali.

U Americi, gdje je uvedeno demokratsko shvaćanje, komunisti će morati podržavati partiju koja to shvaćanje hoće okrenuti protiv buržoazije, i koristiti ga u interesu proletarijata, tj. s agrarnim nacionalnim reformatorima.

U Švajcarskoj su radikali, iako sami još vrlo mješovita partija, ipak jedini s kojima komunisti mogu stupiti u vezu, a među tim radikalima opet waadski i ženevski su najnapredniji.

U Njemačkoj, napokon, predstoji tek odlučna borba između buržoazije i aspolutne monarhije. Budući da komunisti ne mogu prije računati na odlučnu borbu između njih samih i buržoazije sve dotle dok buržoazija ne bude vladala, to je u interesu komunista da buržoaziji pomognu, kako bi što prije došla na vlast, da bi je zatim opet što prije srušili. Dakle, komunisti moraju, nasuprot vladama, neprestano podržavati liberalnu buržoaziju i samo se čuvati toga da ne upadnu u samoobmane buržoazije i da ne povjeruju njenim zavodničkim obećanjima o blagotvornim posljedicama za proletarijat, koje će nastati poslije njene pobjede. Jedine koristi koje će komunistima dati pobjeda buržoazije sastojat će se u slijedećim: 1. U različitim koncesijama, koje će komunistima olakšati obranu, diskusiju i proširenje njihovih principa, a time i ujedinjene proletarijata u usko povezanu, za borbu spremnu i organiziranu klasu; i 2. u sigurnosti da od tog dana kad padnu apsolutne vlade, dolazi na red borba između buržoazije i proleterijata. Od tog će dana partijska politika komunista biti ista, kao u onim zemljama gdje već vlada buržoazija.

(prevod: Stanko Bošnjak)
Napomene

[1] Za odgovor je Engels ostavio u rukopisu pola stranice. Prev.

[2] Očigledno Engels na ovom mjestu ostavlja neizmijenjenim odgovor koji je formulirao u prethodnom, dosad nepronađenom nacrtu Programa Saveza komunista. Prev.

Kraj Nastavka