Pročitajte i ove zanimljive tekstove

First topic message reminder :

Metaforički prikaz raspada SFRJ...

Hrvatska i Slovenija su se vrlo pokvareno i nadasve prostitutski ponijeli prema SFRJ.
U njoj su našli utočište i zaštitu od agresivnih susjeda(Talijana, Nijemaca, Austrijanaca, Madžara, Turaka...) te su se u njoj razvijale i napredovale. Kad su se okolni susjedi primirili i civilizirali te kad su se ove, malo prije spomenute prostitutke osokolile, odjebaše one svoga dobročinitelja(SFRJ) i pohitaše u susret bivšim silovateljima, a današnjim makroima sa Zapada.
S druge strane, Srbija i Crna Gora su se ponijele kao uvrijeđeni patrijarhalni muževi koji nisu mogli ponijeti ravratnost tih prostitutki, pa onda udri po njima: šakom ,nogom, rukom...
Prostitutka Slovenija je prošla samo neokrznuta u tom sukobu, dok je prostitutka Hrvatska prošla gore zato što je ona atraktivnija (zato što ima široku p....-čitaj more ) od svoje razvratne prijateljice.
Međutim, ni kriva ni dužna, najviše je stradala djevojka iz BiH sa velom.
Ona jadna nije znala što bi, priključiti se razvratnicama ili ostati u zajednici kod: uvrijeđenog, ljutog i sada već poprilično bijesnog patijarhalnog muža .
Djevojku sa juga iz Makedonije, kojoj se taj razvoj situacije nije niti malo sviđao, počinju drpati mladići sa kapicama (Albanci) prijeteći joj ako ne da malo p....(čitaj teritorija ) da će bit krvi i bez menstruacije i da joj nikakvi always ulošci neće pomoći, ako ne da malo p...... (teritorija), a tu su i mladići sa juga iz kolijevke civilizacije (Grci) koji bi je prekrstili i ime joj promijenili.
Za to vrijeme, sa sigurne udaljenosti strane djevojke i strani mladići zadovoljno trljaju ruke zajedno sa domaćim djevojkama i mladićima("komunistima",ustašama, četnicima, balijama jednom riječju kapitalistima... ) kojima će pripasti sva imovina posvađane obitelji, koja će ih, još k tomu, sutra dan moliti za koricu kruha.
Sve se ovaj moj metaforički prikaz može sa makro sfere preslikati i na mikro sferu.
Naime, ljudi ko ljudi: nezahvalni, nedosljedni, lažljivi ,licemjerni, skloni manipuliranjima i preuveličavanju svojih vrlina i tuđih mana, kao i preumanjivanju svojih mana i tuđih vrlina, proračunati, pokvareni... (no nisu, naravno, svi takvi ,al..... ) se druže s nekim dok imaju interesa, a poslije kad ga iskoriste:
"Čao bao, ko te zvao!"
To se odnosi na one razvratnice gore....
I referendum o samostalnosti bio jedna velika manipulacija budući da je pitao jeste li za konfederaciju (SLO, HR-prijedlog) ili federaciju (SR, CG-prijedlog), a prijedloga BiH i MK tj. nešto između ova dva ekstrema nije bilo , te je 96% reklo za ovo prvo ....
Dakle, to znači da tih 96 % nije bilo protiv Juge, a to se poslije i pogotovo danas prezentira drugačije i bezočno i besramno te nadasve beskrupulozno manipulira i laže s time ....
E moji južni Slaveni, a što ste blekasti (blesavi) Nije uzalud naš drug Tito neprestano kao papiga ponavljao: "Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga!" Ali, vi ga niste slušali i shvaćali (za)ozbiljno...
Zato vam i je danas ovako kako je- NIKAKO.
STOGA, PORUKA GRAĐANIMA BiH, CRNE GORE, SRBIJE, VOJVODINE, KOSOVA I MAKEDONIJE:
BOJKOTIRAJTE PROIZVODE SLOVENIJE I HRVATSKE, JER AKO ONE NISU HTJELE JUGOSLAVIJU I ŽIVJETI SA VAMA U NJOJ , ZAŠTO BISTE VI SAD KUPOVALI NJIHOVE PROIZVODE -NEMOJTE IZ PRINCIPA I IZ DOSTOJANSTVA PA NEK SLOVENSKE I HRVATSKE PROIZVODE KUPUJU NJIHOVA "BRAĆA" NIJEMCI I IRANCI
Ja sam se npr. zavjetovao, da dok se ne obnovi SOCIJALISTIČKA Jugoslavija (kapitalističku Jugu, ne želim ), neću da kupujem kapitalističke proizvode rušitelja SFRJ secesionista: Hrvatske i Slovenije te agresora: Srbije i Crne Gore
Pod mojim embargom jedino nisu proizvodi iz Makedonije i Bosanski proizvodi. (cevapi, burek, Travnicki sir itd,)
A ako bude Juge u budućnosti, glavni grad joj treba biti SARAJEVO, a pomoćni SKOPLJE tj. oni koji su Jugu najviše voljeli i najviše zbog nje propatili..
Nikakvi sececionistički Zagreb i Ljubljana , niti agresorski Beograd i Podgorica ne smiju doći u obzir...
Znam da će vam ovo izgledati čudno, al ja sam, kao Dalmoš (Dalmatinac ) jako dišpetožasta (inatna, prkosna) osoba i ovaj moj embargo se neće ukinuti, dok se ne ispune, gore navedeni uvjeti....
Znam da ovo nije u duhu bratstva i jedinstva , ali ukoliko želimo opet Jugoslaviju, ovo je jedan od preduvjeta za nju jer dok god svatko ne plati svoj dio krivnje (Hrvati i Slovenci na ovaj način), a Srbi i Crnogorci na drugi način....
(UKIDANJE REPUBLIKE SRPSKE-GENOCIDNE TVOREVINE NASTALE NA ZLOČINU NAD HRVATIMA I MUSLIMANIMA OD STRANE SRBA!, TE KAŽNJAVANJE SVIH ZLOČINACA KAKO PODSTREKAČA KAKO NAREDBODAVACA TAKO I IZVRŠITELJA A NE BORAVKOM U HAŠKIM VILAMA UZ SAV KOMFOR KOJEG NEMAJU NI SREDNJE STOJEĆI NESTAJAJUĆI STALEŽ (ZBOG OVE POLITIČKE STOKE) U JUGI, VEĆ U ZATVORIMA GOLOG OTOKA BEZ IKAKVOG KOMODITETA TE POVRATAK SVIJU NA SVOJA OGNJIŠTA
Tek onda tada može bit Juge ...
A što se tiče (R)EVOLUCIJE, povijest je pokazala i dokazala da je revolucija kudikamo brža i efikasnija od evolucije, no da nije bilo revolucije, ne bi bilo niti evolucije, ne bi se čovjek niti civilizirao još...
No, još će puno vremena proći dok se čovjek ne i humanizira, zato je i propala SFRJ jer je bila daleko ispred svog vremana, vremana u kojem su ljudi svijeta općenito LICEMJERI i KRETENI , a onih NORMALNIH JE JAKO MALO i ti uglavnom sjede i pisu ovakve gluposti poput mene...
Haj u zdravlje Balkanska stoko j...... te ko te stvorio....

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija

[You must be registered and logged in to see this link.]

Fizički teror

Aktivno provođen teror pod kojim su se podrazumijevala tjelesna maltretiranja i razna fizička ponižavanja zatočenih žena i djece, primjer je koliko su ustaše bih podređeni uvriježenim animalno-sadističkim strastima, u kojem opsegu su bili oslobođeni moralnih skrupula i dogmi, i ilustrativan indikator morainog aspekta njihove humanoidne i vojničke ličnosti. Akt fizičkog nasilja nad zatočenicama i djecom je bio najteži i ujedno najčešći obhk neprekidno i djelotvorno provođenih mjera u nastojanju reahzacije plana definitivne likvidacije Sabirnog logora u Đakovu.

Kao inspiraciono izvorište ustaškom teroru poslužila je teška situacija koja se odnosila na problem gladnih logorašica i djece. Takve prilike posljedično vezane za dolazak zatočeručkog transporta iz Stare Gradiške prouzrokovale su specifičan tjelesni teror koji se odlikovao beskontaktnim fizičkim nasiljem ustaša nad zatočenicama i djecom ah ništa manje djelotvornijim i efikasnijim od direktnog fizičkog terora.

Osnovni zadatak Židovske općine u Osijeku bio je kako prehraniti izgladnjele logorašice i djecu, naročito u trenucima neposredno nakon dopreme gradiščanskog transporta zatočenika, čime je težina situacije vezane za njihovu prehranu u đakovačkom Sabirnom logoru dosegla kuhminaciju. Prihke su se održale i nastavile biti kao takve da su ustaše, neposredno po dolasku i preuzimanju logora, sabirale djecu, okupljali ih u grupe, a zatim bacah komade hljeba za koje su se iznemogla i gladna djeca tukla. Ilustrativan primjer je naveden u izjavi radnika zaposlenog u logoru na rekonstrukciji dotrajalih objekata koji je »vidio da jedna zatočenica, majka, trga travu i jede. Na prsima je držala dijete koje je dojila.«92 Evidentno tešku situaciju nastojala je olakšati osječka Zidovska općina na taj način što bi podmirila osnovne potrebe u hrani, što je bilo moguće ostvariti jedino uz maksimalno zalaganje zajedničkih ljudskih i materijalnih faktora. Isporuke odjeće, obuće, tekstilnih potrepština razne namjene, uz prisutnost dovoljnih količina prehrambenih proizvoda, stizale su u logor neprestano poštanskim pošiljkama. Najčešće su to bili paketi adresirani na ime pojedinca, dakle individualno a nikako kolektivno na čitav Sabirni logor. Cenzura je zahtijevala da nisu smjeli imati nikakvog ubačenog sadržaja niti bilo kakvih skrivenih pisanih informacija. Mada su paketi upućivani u dovoljnim kohčinama, najčešće nisu svi dostavljeni zatočenicima. Skrb šalje dnevno po 400 paketa u Đakovo, te iako znade da mnogi neće svoje pakete primiti, ipak ih šalje i dalje jer smatra da će barem jedan dio stići u nadležne ruke.93 Tragična je činjenica da su vehki dio hrane namijenjene gladnim zatočenicama i djeei ustaše koristili u privatne svrhe da bi na koncu neiskorišteni artikli završavah na đubrištu. Naime »ustaše su imale pune magacine hrane dostavljene sa strane Skrbi za logore koju su hranu čak davah gostioničaru kod kojeg su se hranih da bi s ovom hranom namjenjenom zatočenicama potonji hranio svoje svinje«.94 Bez obzira na obezbijeđenu kohčinu prehrambenih artikala nije ih bilo dovoljno za svakodnevnu prehranu, te su neprekidno nedostajali; zatočenice su bile stoga kronično izgladnjele pa se može konstatirati da je stanje u logoru, kada je riječ o prehrani žena i djece, bilo vrlo teško, čak kritično. Vjerna ilustracija trenutnih prilika u đakovačkom Sabirnom logoru, koje su neprekidno trajale još od dolaska gradiščanskog transporta, jesu dopisnice adresirane na ime Fine Golbhaus od sestara Emilije i Elizabete upućene 07. 03 i 17. 03. 95 U prvom pismu one pišu: »Mohm te Fina, pošalji mi što prije paket kruha ili kukuruze, luka, što možete suhe hrane. Molim vas pošaljite nam što prije.« (Vidi prilog br. 2, dok. br. 3, str. 117). Na taj dopis ne dobijaju odgovor pa šalju novu dopisnicu: »Ne znamo kakav je razlogne pišemo iz bijesa, nego što nam je nužno potrebno, pošaljite što god možete nama sve dobro dođe. Molimo vas odmah pošaljite.« (Vidi prilog br. 2, dok. br. 4, str. 118)

Skrb za logore je redovnom kupovinom nabavljala prehrambene proizvode za zatočenice i djecu. Hrana je kupovana i dovožena od akcionarskih društava ih privatnih proizvođača. Najčešće su artikle isporučivali »Croatia« parni mlin i tvornica tjestenine iz Osijeka, »Trgopromet« i »Agrarija« iz Zagreba za promet poljoprivrednim proizvodima, maslarna »Pavao Stube« u Đakovu te đakovački paromhn »Sloga« kao vlasništvo Đakovačke biskupije, zatim tzv. »Prva hrvatska tvornica ulja« iz Zagreba, dioničarsko društvo »M. Gavrilović i sinovi« iz Petrinje. Prehrambene proizvode logoru dostavljale su i privatne prodavaonice: Gregora Pohuljčakaza trgovinu voćem i povrćem, Josipa Nalla iz Osijeka za trgovinu delikatesima i mješovitom robom, Milana Grnjića za trgovinu voćem i povrćem, Josipa Ehla iz Varaždina za trgovinu voćem, povrćem i ostahm prehrambenim proizvodima i dr.96

Sačuvani računi koje je Židovska općina u Osijeku platila isporučiocima robe očigledan su primjer u kojoj se mjeri Općina borila s teškoćom financijskih izdataka, tim prije jer su raspoloživa novčana sredstva bila ograničena, a bili su i pokazatelj s kojom vrstom prehrambenih artikala i u kojim količinskim iznosima je vršena opskrba Sabirnog logora.

Izrnedu ostalog, brojni računi pokazuju da je Milan Grnjić primio 22. 04. 1942. godine 3052 kune za isporučenu kohčinu od 185 kg mrkve i peršuna i 33 kg luka, te da je za dopremu samljevenog ječma isti dan naplaćeno 245125 kuna. Iz Sida je 01. 05. isporučeno 672 kg svinjske •masti i za tu uslugu naplaćen iznos od 4 148 000 kuna; opskrbu logora mhjekom u vremenu od 01 01. do 11. 04. maslarna »Pavao Stube« u Đakovu je tražila naplatu u vrijednosti od 41 466 kuna; Josipu Wagneru je za pečenje kruha u vremenu od 02. 01. do 15. 04. plaćeno potraživanje od 71 916 kuna. 97 Primjera ima mnogo i svi su oni relevantan pokazatelj da je u najvećim kohčinama najčešće nabavljana repa, grah, kiseli kupus, krumpir, tjestenina, svinjska mast, nešto povrća. »Za potrebe logora bilo je nabavljeno i poslano 45 735 kg brašna, 4687 kg masnoća, 12 450 kg krumpira, 360 kg repe, 7000 kg graha, 13 830 kg kupusa, 39 025 kg raznog povrća, 3300 kg tjestenine, 1000 kg šećera, 2800 kg soli, 14 600 kg krupice i ječmene kaše, 527 kg svježeg i suhog mesa, 135 kg mirodija...«98 Kao odgovarajuća zamjena p.šeničnom brašnu korišten je samljeveni ječam i kukuruzno brašno. Navedeni artikli bili su osnovne prehrambene sirovine korištene za svakodnevnu ishranu logorašica. Njihovim pripremanjem dobivao se dnevni obrok kojeg je uglavnom činila masna vodena kaša u kombinaciji s grahom, kuhanom repom, tjesteninom ili razvodnjenim kupusom. Obzirom na otežane mogućnosti nabavke prehrambenih proizvoda i poznatog stava ustaša o njihovoj isporuci zatočenicama i djeci, hrana je uvijek nedostajala te su logoraši dobivali količinski ograničene obroke. Najčešći dnevni obrok sastojao se od dva do tri krumpira i minimalnog dnevnog sljedovanja kruha koji je najviše »iznosio 250 grama, i to čistog kukuruznog«.99 Primjećuje se da su zatočenice u znatno manjim količinama nego što su to dozvoljavala gladna logoraška usta dobivale i stanovite kohčine jaja, kobasica, slanine, mlijeka, ulja, kave pa čak i narandži limuna, rogača. Te su namirnice bile namijenjene za potrebe logorske bolnice za ishranu oboljelih i rekonvalescenata« te je »poslano 15 000 jaja, 4700 l mlijeka, 257 kg sira, 647 kg maslaca, 1470 kg marmelade i 7600 kg južnog voća itd.«100 U vezi s događajima koji su doveh do teške zdravstvene situacije u logoru, čiji je jedan od uzroka bio neadekvatan kvalitet i neredovitost ishrane, kao nedvosmislen zaključak nameće se misao da su ustaše ove narnirnice koristile za vlastite potrebe. Time je karakter fizičkog terora korištenog u ovom vidu u potpunosti dolazio do izražaja. Neposredno pred definitivno raseljenje logora Ustaška obrana, tj. Središnji opskrbni ured u Zagrebu preuzima obavezu prehrane logorašica i djece.

Ipak, neposredan fizički teror nad zatočenicama i djecom je najeešća aktivnost putem koje su animalno-sadistički. porivi ustaša u potpunosti dolazili do izražaja. U stalnom iznalaženju načina koji bi doveli do provođenja plana definitivne likvidacije logora i korištenju raznih metoda mučenja zatočenica, tjelesni teror je bio polje agresivne djelatnosti na kojemu se najefikasnije realizirala malicioznost ustaš ke misli.

Nastavak u sledecem postu

Nastavak

Ustaše su svakodnevno primjenjivali metode fizičke torture nad zatočenieama i djecom. Defektnost psihe svakako je utjecala da razviju naročito teške oblike njenog provođenja. Svakodnevan oblik fizičkog zlostavljanja logoraša bilo je batinjanje raznim predmetima a najcešće korbačima, letvama i sličnim stvarima.101 Ideje fizičke ehminacije žena i djece za ustaše su imale koncept nedorečenosti pa su se oni permanentno trudili da poboljšaju stare i inoviraju nove metode mučenja. Iživljavanja ustaša nad zatočenicama i djecom poprimila su razne forme i težinu, a evidentirana su nizom primjera među kojima se svojom bestijalnošću ističu ilustracije. Polovinom dvorišnog logorskog prostora povučena je linija pa »ako su zatočenici prešli crtu bili su ubijeni«; »zatočenice su formirale redove kroz koje su provoženi motocikli, tko bi se pomaknuo bio je bijen«; »mlađe zatočenice su prisiljavane na bludne radnje a ako su se opirale sa njih je trgana odjeća da bi iza toga bile silovane«. Do koje mjere se ličnost čovjeka mogla srozati na animalni nivo pokazuje i primjer u kojem je »ustaša tukao trudnu ženu šakački i nogama u trbuh sve dok nije spala i ostala ležati na zemlji«. Ili slućaj kada je Josip Matijević pozvao ženu koja je ležala pred njim riječima: »Ustaj kučko pred tvojim Bogom!«102

U mučenju i svakojakom ponižavanju zatočenica naročito su se isticali Kosta Sovilj, ustaše Vrban i Vukovac, a njihovim primjerom povodili su se i niti malo nisu zaostajali njihovi suradnici. S naročitom surovošću i bestijalnošću postupaka isticao se ustaški starješina i upravnik logora Josip Matijević, koji je bio neposredan krivac za zlodjela provedena u logoru. Pod patronatom ustaša našao se i jedan petnaestogodišnji dječak »po imenu Stevo kojeg su ustaše negdje našli i obukli u ustašku uniformu. Taj isti mah stalno je bio među zatoćenicama gdje ih je terorizirao pa čak i štapom udarao.«103 Izuzetno tragičan podatak odnosio se na surovost ustaških postupaka kojem su podlijegala djeca. Tretirana kao predmeti ona su bila vrlo često objekt njihovih bestijalnih iživljavanja. Jedan od primjera na koji način su djeca zlostavljana iznet je u iskazu svjedoka Antuna Milera: »...Prije selenja samog logora bili smo ja i moj otac u bašti. Naša kuća nalazila se u susjedstvu mlina 'Cereale'.. Culi smo odjednom viku i lajanje psa.

Mi smo pogledah kroz tarabu i vidjeli smo gdje jedan dječak iz logora u starosti od 10 do 11 godina trči a za njim jedan pas vučjak. Pas je zgrabio djete zubima i otkinuo mu komad mesa. To je vidio jedan ustaša iz logora te je uhvatio djete za ruku i odvukao ga u magacin. Kasnije smo čuli kako se dijete deralo i zapomagalo, sve tiše i tiše, dok nije umuklo. To je sve gledala majka djeteta. Dok je djete vikalo u magacinu, čuli smo ujedno lajanje psa i sviranje harmonike koju je svirao ustaša Rupčić. To je mučenje trajalo oko jedan sat.«104

Teror u logoru vladao je od prvog dana poslije dolaska ustaša sve do njihovog odlaska. Među posljednjim žrtvama bile su mlade židovske i srpske djevojke koje su ustaše indecentno primorale da im budu ljubavnice.105 Ustaše su prakticirale da upravo takve logorašice radno angažiraju u kancelarijama, ambulanti i uopće lakšim poslovima prikrivajući frivolnost perverzne namjere. Sudbina djevojaka bila je sasvim izvjesna i tragično predestinirana, jer su postale žrtvama prisilno izabranih ljubavnika. Pred kraj trajanja logora i neposredno prije konaene evakuacije zatočenica djevojke su netragom nestale. Jedino moguća pretpostavka o njihovom nestanku i zvanično je potvrđena nakon rata kroz iskaz Josipa Matijevića koji je on dao na svom suđenju: »Prije nego što su zatočenice otpraćene ustaše Vrban i Vukovac, na tavanu skladišta, ubile su šestsedam zatočenica, jer su s njima | općili i bojali su se da ih nebi izdali. Prije evakuacije i internacije logora ubijeno je još 16 djevojaka.«106 Da bi prikrili stravičan zločin, ustaše su predvidjele da pobijene djevojke zakopaju u jamu na đubrištu. Odmah su pristupili realizaciji nakane. Iskapanje rupe obrazlagah su tvrdnjom, nastojeći na taj način uvjerljivo dezinformirati zainteresirane civile osobe koje su imale dozvolu ulaska u logor, da će jama služiti za gašenje kreča. Međutim, kako je nestanak djevojaka odmah primijećen, pretpostavilo se da su nedužne zatočenice ubijene i inhumirane na mjestu koje su ustaše predvidjele za »gašenje kreča«. Ekshumacijom leševa nesretnih djevojaka provedenom nakon završetka rata pretpostavka je argumentirano potvrđena. »6. novembra 1945. godine Gradska komisija za utvrđivanje zločina okupatora tražila je ekshumaciju leševa. Komisija je konstatovala da se jama nalazi iza mlina 'Cereale' na samom đubrištu. Komisija je došla do sloja kreča i nastavila dalje sa kopanjem. Iskopala je 11 lubanja, nađeni su neki zlatni zubi, ostaci ženske kose i jedna maramica. Na jednoj lubanji nađeni su ostaci i pramenovi plave ženske kose... Nema sumnje i očito je da se u ovom slučaju radi o onim nesretnim djevojkama koje su ustaše zaklali i bacili u jamu u julu 1942. godine, kada su počeh sa likvidacijom logora.«107

Inkriminirana nedjela i način njihova izvršenja za najtežu su sudsku osudu i predstavljaju u svojoj suštini krivično djelo protiv dostojanstva ličnosti.




92 AH, ZKRZ, GUZ-a42-2235/7ª-45, k. 11,1

93 V i n s k i dr. Pavle, n. d., 47.

94 Isto, 86. »... Hrana koja je dolazila u logor nije izručivana zatvore-nicama već je isti dan pred večer složena na kola te je sa istom hra-nom, hranio svoje svinje gostioničar koji je preko puta logora imao gostionicu.« (AH, ZKRZ, GUZ-2235/7b„-45, k. 11,2). Iako je, npr., logorska pekara ispekla za sedam mjeseci postojanja logora više od 75 000 kg. kruha, ustaše su, nakon preuzimanja logora kruh dijelile redovito samo »ljubimcima« zapovjedništva. (L e n g e 1--K r i z m a n Narcisa, n. d., 28).

95 AJIM. k. 24, fasc. 8—1, dok. 17—1.

96 AIHRPH, fond Sabirni logor Đakovo.

97 Isto.

98 L e n g e 1--K r i z m a n Narcisa, n. d., 28, bilj. 99


99 AJIM. k. 24, fasc. 8—1, dok. 9. Svjedočenje Glaisner Dragutina.

100 Lengel-Krizman Narcisa, n.d., 28, bilj.99

101 »Svjedok Brajković Božidar iskazuje, da je godine 1942. kada je zapovjednik logora Đakovo bio okrivljeni (Josip Matijević — op. aut.) vidio da se zatočenice tuku letvama, batinama i korbačima, a u to vrijeme da je čuo da je jedna zatočenica skočila kroz prozor iz logora, a neke zatočenice da su streljane.

Svjedok Slatki Đuro iskazuje da je jednom prilikom sa svog prozora vidio gdje jedan ustaša u logorskom dvorištu sa korbačem tuče zatočenice tako da su padale od udaraca.

Svjedok Maler Ivana... iskazuje da se dobro osjetilo kada je okrivljeni (Josip Matijević — op.. aut.) postao zapovjednikom logora, jer zatočenici tri dana nisu dobili hranu. Po pripovjedanju poznato joj je da je okrivljeni huškao psa na djecu ... bolest je nastupila uslijed toga što su ustaše u jelo sipali masnu sodu. Za vrijeme dok je okrivljeni bio zapovjednik logora djeca su tjerana da kupe kukuruz za ustašama, koji su tjerali bicikle po dvorištu i taj kukuruz sipali po zemlji.« (DZD CPSB, fond KZRZ, k. 58/1., dok. 2650/46).

102 AH, ZKRZ, GUZ-a42-2235/7a-45, k. 11, 2.


103 AH, ZKRZ, GUZ2235/7b445, k. 11,2. Međutim, on je »kasnije poginuo od samih ustaša«. (AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 8. Svjedočenje Kalamut Dominika).

104 Zločini, n.d., 78.

105 »Među njima su bile i dvije pravoslavne i danas se sećam da se jedna zvala Desa a druga Vuković Marica iz Sarajeva.« (AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 8. Svjedočenje Kalamut Dominika).

106 DZD CDISB, fond KKRZ, k. 58/1, fasc. 1, dok 15, neregistrirano.

107 Vinski dr Pavle, n.d., 88-89

Pljačka zatočenica i financijsko izrabljivanje Židovske vjeroispovjedne općine u Osijeku

Potpunosti cjelovitog prikaza i integralnosti verzije ustaškog terora u Sabirnom logoru Đakovo doprinosi činjenica koja govori o djehmičnoj transumaciji planiranih metoda njegove likvidacije s indirektnog i direktnog fizičkog nasilja nad ženama i djecom na nove, po zatočenice lakše ah zato ništa manje efikasne obhke i metode. Taj oblik terora ustaše su ispoljavale u javnoj ih prikrivenoj pljački privatne imovine logorašica. Neposredno po ustohčavanju ustaške logorske uprave »... po prikazu više žena ustaše su sve iz kreveta bolesne... sa svim njihovim stvarima poredali u dvorište samog logora, te su ženama pročitah naredbu da svaka ima predati najmanji komadić zlata kao i novac; ako se ustanovi da koja zataji da će smjesta biti streljana. «108 Na taj način zatočemcama su oduzete dragocjenosti i sva vrijednost u novcu, zlatu, raznom nakitu, satovima. Nezasitna potreba za materijalnim blagostanjem deformirala je psihu ustaša do te mjere da nisu prezah niti od bestijalnog skrnavijanja mrtvog tijela zatočenica. Naime, umrlim ili ubijenim logorašicama vađeni su zlatni zubi i predavani ustašama, a po njihovom naređenju ovu mučnu dužnost izvršavala je jedna starija zatočenica. Međutim, nakon učinjene neposlušnosti nakon što je odbila naređenje, mučena je inkvizitorskim metodama do smrti.109 Logorske ustaše su nemilosrdno pljačkah zatočenice a beskrupuloznošću naročito se isticao Josip Matijević. On je na svom suđenju izjavio da je »od zatočenica pokupio novac u vrijednosti od 1 000 000 kuna i nakita u vrijednosti od 10 000 000 kuna.«110 Niti 2idovska općina u Osijeku, koja je imala najveće novčane izdatke za čitavo vrijeme trajanja Sabirnog logora u Đakovu i koja je trošila ogromna financijska sredstva na održavanju inventara iogora i životnih prilika u njemu, nije bila izuzetna iz nemilosti.

Cjelokupna briga za logor i njegove zatočenice, od njegovog osnutka do likvidacije, ulazila je u kompetenciju Općine. Veliki dio financijskih sredstava usmjeravan je na svakodnevno snabdijevanje logora u namirnicama i prehrambenim proizvodima, što je prvenstveno bila moralna i humanitarna obaveza njenih članova. Ustaše su naprotiv, shodno vlastitim shvatanjima moralnih principa, sohdarnohumanitarni karakter pomoći Općine ženama i djeci lukavo prilagodili proklamiranoj politici sistematske eksproprijacije novca u vidu perfidnijeg prisvajanja od direktne i otvorene pljačke nad zatočenicama. Novcem osječke Zidovske općine namijenjenim za navedene humanitarne aktivnosti nisu neposredno manipulirale logorske ustaše, nego ljudi čija je kontaminiranost mish ustaškom ideologijom bila očita. Osim toga, u tim ratnim vremenima, bio je to jedan od načina tržišnoprivredne aktivnosti u kojem su učestvovali vlasnici dioničarskih društava, privatnoobrtničkih i drugih prodavaonica koje su iogor snabdijevale osnovnim materijalnim i prehrambenim potrepštinama. Svakako da su u tim financijskim transakcijama posredno angažirah i ustaše. Sistematska pljačka nastavijala bi se u logoru korištenjem ih otvorenim prisvajanjem robe i inventara nabavljenih sredstvima i sohdarnom akcijom osječke Židovske općine.

Kao neophodna, pored prioritetne obaveze snabdijevanja žena i djece prehrambenim artikhma, ocijenjena je aktivnost Židovske općine u Osijeku da nabavi materijal koji bi ulazio u logorski inventar, indirektno potreban zatočenicama. Na taj način omogućen je rad ambulanti i kancelariji logorske Uprave, posao na izradi i rekonstrukciji građevinskih objekata, osigurana su tehnička i druga pomagala pri njegovoj reakzaciji, logorašicama i djeci osigurane su neophodno potrebne priručne alatke i sredstva za svakodnevnu upotrebu. U tu svrhu nabavljani su: čavli, daske, drva, željezne alatke, kreč, šljunak, emajlirane posude, lavori, noćni lonci, bokali za vodu, metle, papir i druge stvari. Potreban materijal uglavnom je nabavljan iz »Velike trgovine željeza i željezne robe« Adolfa Goldsteina iz Osijeka, »Viktorie« i »Patrie« — radiona za preradu i distribuciju papira također iz Osijeka, privatne trgovine Željka Kostla za trgovinu željezom na veliko i malo, privatne trgovine »Mirko Steiner i sinovi« za trgo¬vinu drvima i građom, trgovine u vlasništvu Franjice Subotića iz Đakova za prodaju građevinskih stvari, stolarije za gradnju i pokućstvo »Stjepan Kruljac« također iz Đakova i dr.111

Opravke logorskog inventara, renoviranje ili građevinske radove u logoru vršili su naručeni kvahficirani radnici jer je članovima osječke Židovske općine, izuzev trojici delegata kao njihovih predstavnika, zabranjen ulaz u logor i na taj način onemogućena svaka dopunska aktivnost na navedenim poslovima. Radnici su zidali i rekonstruirali građevinske objekte, obavljali tesarske i stolarske poslove, pilili drva, čistili nužnike, krečili logor i vrših druge aktivnosti. Za urađene poslove oni su isporučivali račune Financijskom odsjeku osječke Židovske općine. Zidarskim radnicima za prva četiri mjeseca 1942. godine morao se platiti iznos od 13 670 kuna, za pilenje drva od kraja januara do 24. 03. suma od 4543 kune, Josipu Seiferu za tesarske poslove za prva četiri mjeseca 16 800 kuna, za čišćenje nužnika u istom vremenskom razdoblju 16 480 kuna, 06. 05. za zidarske radove, zidanje zahoda i krečenje logora ukupno 1900 kuna, a sličnih primjera bilo je još.112

Židovska vjeroispovjedna općina u Osijeku financijskom potporom pružala je aktivnu podršku kako cijelom logoru, tako i svakoj zatočenici ponaosob. Clanovi Općine altruistički su se angažirah na pojedinačnom rješenju individualnih problema logorašica, koji su najčešće bih zdravstvene prirode. Ambulantno liječenje u logoru nije osiguravalo adekvatnu zdravstvenu zaštitu teže bolesnim zatočenicama koje su, naročito u prvim mjesecima postojanja logora, upućivane na hospitalizaciju u osječku bolnicu. Račune za liječenje bolesnica plaćala je Općina. Njenoj financijskoj destabilizaciji, potrebno je istaći, doprinosila je činjenica da su prevoz bolesnica do bolnice i natrag obavljale privatne osobe koje su za učinjenu uslugu naplaćivale znatne novčane sume, vrlo često neprimjerene vrijednosti učinjenih poslova.113

Među dostavljenim zahtjevima za naplatu koje je Općina morala obavezno isplatiti bih su i računi redarstvenih i ustaških oružnika u logoru. Tako je za ishranu, stan i ostale neophodne potrebe ljudstvu osječka Židovska općina morala platiti novčani iznos od 32 234 kune za vremenski period od 20. 02. do 21. 03. 1942. godine.114 (Vidi prilog br. 2, dok. br. 5. str. 119 i 120.)

Svakako da ovim nije iscrpljen sav činjenični prikaz relevantnih podataka koji bi govorili koje su sve metode i načine ustaše koristile da bi financijski destabilizirale osječku Židovsku općinu, ali je poznato da su dostavljeni računi bili brojni a navedene novčane sume ogromne. Na osnovu specifikacije evidentiranih i prikupljenih računa u vremenu od 01. 05. do definitivne evakuacije logora Židovska općina u Osijeku morala je isplatiti ukupno 229 487 660 kuna.115 U vremenu od 01. 05. do 26. 05. isplatila je 78 260 534 kune, zatim od 26. 05. do 16. 06. — 38 527 296 kuna, a od 16. 06. do 13. 07. — 54 019 850 kuna. Od 13. 07. do definitivne evakuacije zatočenica iz logora od Općine je naplaćeno 48 679 980 kuna. Prosječni mjesečni izdatak na osnovu cjelokupno evidentirane i priložene surne iznosio je 57 371 915 kuna. Iz priloženog se vidi da nedostaju računi za isplaćene novčane iznose od momenta osnutka logora pa do 01. 05., kao što nije okončan i definitivno poznat broj svih prikupljenih računa. Treba uzeti u obzir da se kvantitativan iznos prosječnog mjesećnog izdatka može promatrati u relacijama vjerovatnoće s obzirom da Općina nije bila kompetentna po pitanju financijske podrške samo za logor Đakovo, nego je solidarno financirala i druge logore na području Slavonije i šire. Najveći izdaci Općine bili su neposredno nakon inauguracije ustaške vlasti u logoru da bi zatim pokazali tendenciju pada, što je predstavljaio samo uvod za dalji rast novčanih izdataka kako je sudbina logora postajala sve izvjesnija. Na osnovu prikazanih činjenica i niza brojčanih podataka jasno je vidljivo kolika je bila žeđ za novcem i s kojom pohlepnom snagom su ustaše vršile financijski pritisak na osječku Židovsku općinu, i u kojoj mjeri je on direktno utjecao na njenu financijsku a time i opću destabilizaciju.

Može se konstatirati da je upornost ustaša u neprestarom izrabljivanju Židovske vjeroispovjedne općine u Osijeku u nesrazmjerno velikim novčanim iznosima provođena s perfidnom rafiniranošću te da je izjednačena s bezobzirnom otimačinom čime je detaljno provođen plan poprimio javni oblik pljačke.

108 AH, ZKRZ, GUZ2235/7b445, k. 11,2.

109 »Jednog dana umrla je tetka ove žene. Nesrećnica je odbila da rzvrši naređenje o vađenju zuba. Ustaše su je zatvorile u šupu dvorišta i tukle do iznemoglosti. Vezali su joj ruke i noge a zatim su joj u spolovilo stavili goruću svijeću. Jadna žena pretrpila je velike muke te je ubrzo umrla.« (P i n t o Avram, n. d., 38).

110 DZD CDISB, fond KKRZ, k. 58/1, fasc. 1, dok. 15, neregistrirano.

111 AIHRPH, fond Sabirni logor Đakovo...

112 Isto

113 Zakladna bolnica u Osijek je 2.4.1942. godine poslala Židovskoj vjeroipovjednoj općini Osijek račun na 1500 kuna za liječenje i opskrbu Levz Side s molbom za islpatu. Bolesnica je primljena 13.2. Općini su često dostavljani i računi za prevoz bolesnica. Tako je za vožnju od bolnice do općine Radić Dušan dobio 22.4.1942. godine 110 kuna. (Isto)

114 Isto

115 Isto

Rasformiranje Sabirnog logora u Đakovu, evakuacija i fizička likvidacija zatočenica i djece

Evakuacija zatočenika Sabirnog logora Đakovo za Koncentracioni logor Jasenovac provedena je u vremenu od 15. 06. do 15. 07. 1942. godine. Internirci su ekspedirani transportima koji su brojali od 800 do 1000 ljudi. Deportacija je vršena u tri navrata "a »otpremljeno je oko 2400 žena i djece...«; sveukupno brojno stanje đakovačkog logora sa otprilike 3000 zatočenika umanjeno je za znatan kvantitativni iznos jer je »u toku šest mjeseci umrlo (i ubijeno op.aut.) i na đakovačkom jevrejskom groblju sahranjeno 566 osoba...«116

Plan evakuacije zatočenica i likvidacije Sabirnog logora ustaše su provodile uz maksimalne kontrolne mjere opreza i sigurnosti pri deportaciji transporta i strogu tajnost da bi se spriječio prodor informacija u pučanstvo koje bi mogle otkriti mjesto na koje su odvedeni definitivno evakuirani logoraši. Izvjesno vrijeme nakon iseljavanja logora javnost nije znala, kao ni Židovska općina u Osijeku, gdje su otpremljene i stacionirane evakuirane zatočenice i djeca i šta se s njima dogodilo. S obzirom da se nije tačno znalo gdje bi to mjesto moglo biti, razna nagađanja rađala su mnogobrojne pretpostavke, koje su svaka za sebe bile istinite. Tako je kanonik dr. Zvonimir Marković javio g. Josipu Golbhausu, s kojim je stupio u vezu zahvaljujući posrednim angažiranjem i zauzimanjem njegovog prijatelja N. Maslaća, da je »logor ovdje u Dakovu premješten ali kamo to sigurno ne znam. Po svemu se čini u Staru Gradišku...«117 (vidi prilog br. 2, dok. br. 7 i 8, str. 122, 123). Sve moguće solucije odbačene su nakon obavještenja, kojim je djelomično objašnjena naslućivana pretpostavka, a pružilo ga je Zapovjedništvo sabirnih logora u Jasenovcu poslavši zahtjev osječkoj Židovskoj općini da plati transportne troškove »oko prepraćenja zatočenica iz Sabirnog logora u Zagreb koji je vršen u više navrata u iznosu od 8000 kuna (osam tisuća)«.118 Time su otklonjene sve pretpostavke u cilju rješenja enigme gdje se nalaze i šta se dogodilo sa zatočenicama logora u Đakovu, jer je tragičan kraj žena i djece bio jasno predvidiv. Naime, u to vrijeme vršile su se masovne likvidacije interniranih žena i djece koja su se nalazila u sabirnim centrima na teritoriju Slavonije, te se stoga pristupilo provođenju zacrtanog plana i u odnosu na ženske logore u Staroj Gradiški i Đakovu. Suština plana, u slučaju đakovačkog sabirališta, bila je da se njegovi zatočenici pogube na stratištima Jasenovca, što je i učinjeno u toku juna i jula 1942. godine u vrijeme masovnih egzekucija nad židovskim ženama i djecom. Fizičkom likvidacijom ustaše su definitivno riješile problem Sabirnog logora Đakovo.


Likvidacijom žena i djece rukovodio je ustaški poručnik Jozo Matijević. Još kao zapovjednik đakovačkog logora smišljeno i sistematski provodio je reahzaciju plana fizičkog uništenja postupnom eliminacijom zatočenica i djece. Konstantno provođenim psihofizičkim terorom uspio je da znatan broj logorašica likvidira »još u Đakovu, dok je zdravije i mlađe žene otpremao u Njemačku, odakle se niti jedna nije javila«.119 Koliki je taj broj bio precizno je utvrđeno na primjeru groblja logorskih žrtava u Đakovu, mada se manipuhra i podacima nešto većim od konstatiranoga.120 Ali najbrojniji dio žena i djece dopremljen je u KCL Jasenovac gdje je pogubljen na stratištima Gradine.

Transporti deportiraca iz Đakova nisu ulazili u jasenovački logor nego su sve žene i djeca direktno odveženi na mjesto hkvidacije. »One su danima stajale u zatvorenim vagonima na kolosijeku za Ciglanu Jasenovac po najvećoj vrućini. Sve molbe za vodu ostale su glas vapajućeg u pustinji. Svaki dan se izbacivalo iz vagona po nekohko mrtvih žena i djece. Izbezumljene majke su plakale i naricale, niko se na to nije obazirao. Na kraju su sve te žene sa djecom bile prevezene preko Save u zloglasnu Gradinu, gdje su sve pobijene. Tako su Luburić i njegova klika likvidirali i logor Đakovo. Koncem 1942. godine nije bilo više ni jedne jevrejke žene ni djeteta ni u jednom ustaškom logoru. «121 Slikovit prikaz kolektivne tragedije ovih transporata pratimo i kroz navedenu izjavu jednog od preživjehh jasenovačkih logoraša: »Kako sam kao tekstilac preko dana radio kod tekstilnog magazina izvan logora, ali u mjestu Jasenovac i Gradini, kamo je stizala sva odjeća i sve vrste tekstila skinute sa poklanih zatočenika, to sam jednom zgodom, kada smo se vraćali u 9 sati na večer sa rada, vidio kako oko 3000 žena i djece , Zidovki i Srpkinja, koje je neki poručnik Matijević doveo iz logora Đakovo na likvidaciju u Jasenovac — vode na skelu za prijevoz u Gradinu na ubijanje. Ove žene i djeca trebah su biti u samom Đakovu likvidirani ali prema dnevnom stanju zatočenih žena i djece u Đakovu, koje mi je slučajno među njihovim prtljagom došlo u ruke, išlo je to tamo presporo, pa su dovedeni u Jasenovac na jednokratno likvidiranje. Te večeri (ljeto 1942) prolazeći mimo skele, kojom su kandidate smrti prevozili preko Save u Gradinu, vidio sam svojim očima kako su koljači djecu grabili i sa obale bacali na skelu, gdje su ova polomila pojedine udove. To su činili zato jer im je presporo išao silazak djece na skelu...«122

Izjava na suđenju ratnog zločinca Miroslava FilipovićaMajstorovića, koji je u to vrijeme bio na dužnosti Zapovjednika KCL Jasenovac, potvrdila je svjedočenje preživjelih logoraša te je stoga, možemo smatrati definitivno prihvaćenom. On »posebno ističe da je u početku ljeta izvršena u Jasenovcu likvidacija logora Dakovo. Tom likvidacijom rukovodio je Matijević Jozo, ustaški poručnik. Kod te likvidacije logora Đakovo računam da je bilo pobijeno oko 23 hiljade Zidovki i njihove djece. «123

Tada se s razlogom pretpostavljalo da je dio zatočenica i djece iz đakovačkih transporata logoraša incineriran u krematorijumima jasenovačkog logora. Vladalo je uvjerenje da su za njene radne pokuse eksperimentalno korištene pobijene žene i djeca iz Đakova ali isto tako se smatralo mogućim, na osnovu nekih svjedočenja preživjelih logoraša, da su mortificirani u krematorijumskim pećima tako da su živi bacani u vatreno grotlo.124 Na osnovu projekta ustaškog potpukovnika ing. Hinka (Dominika) Picillia krematorijumska peć je konstruirana a radovi na njoj završeni krajem februara 1942. godine. Monstruozni pokusi njenog rada okončani su krajem maja, odnosno početkom ljeta iste godine.125 Stoga konkretne indikacije koje govore o moguće ostvarenoj pretpostavci da su žene i djeca iz dijela đakovačkog transporta kremirani u eksperimentalnim pokusima rada Picihijeve peći uzimamo s rezervom. Na osnovu bitnih informacija možemo ustvrditi da je krematorijumska peć prestala s radom u maju 1942. godine, dakle nešto prije nego što su zatočenici đakovačkog Sabirnog logora ekspedirani i ubijeni u KCL Jasenovac. Stoga navedeni indikativni podaci stoje u logičkoj suprotnosti s objektivnim prikazom stvari.

Ustaše su smatrale da se tragovi zločina mogu zamesti ih vješto kamuflirati rušenjem inventarnog uređenja logora, pa su odmah pristupih reahzaciji nakane, Zidovska općina u Osijeku je uputila molbu da se još uvijek upotrebljiv logorski inventar namjenski iskoristi za dodatnu gradnju iseljeničkog naselja u Tenji kod Osijeka, jer su građevinski radovi na izgradnji ovog sabirnog centra za internirane Židove započeti 16. 04. 1942. godine. Molba je bila bazirana na argumentiranoj tvrdnji da su postojeću gradnju oni platili i nabavili, kao i da su financijski subvencionirah pri opravkama ruiniranih dijelova tehničkih, građevinskih i drugih stvari i objekata. Ali u duhu proklamirane pohtike eksproprijacije materijalnonovčanih vrijednosti židovskog stanovništva odluka ustaša da ne dozvoli korištenje i dalju upotrebu navedenih stvari bila je kontinuiran nastavak sadržaja prethodnih događaja vezanih za ekonomsko izrabljivanje osječke Židovske općine.

Fizičkom likvidacijom zatočenica i djece i uništenjem dijela logorskog objekta Sabirni logor Đakovo praktično je prestao da postoji.

116 Deca, rat, revolucija, n. d., 163—164.

Zapovjedništvo sabirnih logora u Jasenovcu poslalo je račun osječkoj Zidovskoj općini da plati transportne troškove »oko prepraćanja zatočenica iz Sabirnog logora (Đakovo — op. aut.) u Zagreb koji je vršen u više navrata...« (P e r š e n Mirko, n. d., 55). »Evakuacija je vršena u tri etape od po 800—1000 ljudi.« (V i n s k i dr. Pavle, n. d., 83).

»Plašeći se da epidemija ne pređe na građane Đakova... ustaše su u tri transporta otpremili oko 2400 žena i djece u Jasenovac gdje su likvidirani.« (Deca, rat, revolucija, n. d., 163).

»U tri transporta sa približno 800 osoba prebacuju se zatočenice u Jasenovac.« (Peršen Mirko, n. d., 58).

Tačno vrijeme evakuacije transporta zatočenika za KCL Jasenovac i definitivne likvidacije Sabirnog logora u Đakovu u potpunosti nije precizirano. Na spomenploči podignutoj na mjestu bivšeg logora (danas ul. Vladimira Nazora) u znak sjećanja na sve unirle i ubijene zatočenike, vremenski period koji bi obuhvatao trajanje Sabirnog logora precizira kronološki okvir od 1. 12. 1941. do 5. 7. 1942. godine. Dok dr. Pavle Vinski navodi da je evakuacija logora počela 15 6. a da je završena 5. 7. 1942. godine, kanonik dr, Zvonimir Marković u dopisnici odaslanoj Josipu Golbhausu ističe da je Sabimi logor u Đakovu likvidiran još 1. 7. Stoga proizvoljno uzeto vrijeme definitivne likvidacije logora od 15. 6. do 15. 7. 1942. godine predstavlja mogući kronološki period kada je izvršena deportacija žena i djece za KCL Jasenovac.

117 AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 17—lv.

118 Peršen Mirko, Ustaški logor, Stvarnost, Zagreb, 1966, 55.

119 Berger Egon, 44 mjeseca u Jasenovcu, Spomen područje Jasenovac, Jasenovac, 1978, 62—63.

120 »Prema podacima u ovom logoru našlo je smrt oko 800 osoba. Prema popisu mrtvaca na đakovačkom groblju sahranjeno je 580 osoba. Za 220 osoba sudbina se ne zna, jer su iz logora na misteriozan način nestali.« (AH, ZKRZ, GUZ a42—2235/7a45, k. 11,1).

Peršen Mirko ističe da je na đakovačkom groblju zakopano 816 žrtava, ubijenih ili umrlih od bolesti. (P e r š e n Mirko, n. d., 162).

121 Sjećanje, n. d., 128—129. Sjećanje Maestro Alberta.

122 Strahote logora Đakovo, 366—367. bilj. 1.

123 Zločini, n. d., 96.

124 »Te majke sa svojom djecom osjetile su svu surovost Ijudskog divljanja još u Đakovu. Vjerovale su u bolje penjući se uz te skaline. Slušao sam bat nogu, plač djece, utjehe njihovih majki. Baraka našeg logora u 3B bila je u blizini zadnjeg dijela ciglane, tako da smo čuli strahote ringa pretvorenoga u krematorij. Žene i djeca bacani su živi u sobu sa rešetkama kroz koju je sukljao visoki plamen vatre. Krikovi su bili iezivi. Izgleda da je žrtva jedna po jedna bacana u taj oganj smrti. Švabska zvjerstva bit će ubilježena u historiju čovječanstva, ali ustaše su nadmašile i njih. Jer dok su Svabe svoje žrtve trovale pa ih onda palili, ustaše su žive ljude bacali u vatru.« (B e r g e r, Egon, n. d., 62—63).

»Peć je počela raditi u proljeće 1942. Prvi pokusi su pravljeni sa pobijenim ženama i djecom iz Đakova.« (Sjećanja, n. d., 171. Sjećanje Sada Koena-Davka).

125 »U tri mjeseca od veljače pa do svibnja 1942. godine, koliko je peć radila, spaljeno je oko 16 000 leševa, od kojih oko 5000 zatočenika iz logora Stara Gradiška.« (B a rb i ć dr. Anđelko, Metodi mučenja i oblici Mkvidacije u KCL Jasenovac Zbornik CDISB, god. 22, br. 1, Slav. Brod, 1985, 171).

STAV ĐAKOVAČKE BISKUPIJE PREMA SABIRNOM LOGORU ĐAKOVO

Pitanja koja su se odnosila na biološki opstanak zatočenica i djece i održanja egzistencijalnog minimuma životnih uslova u Sabirnom logoru Đakovo, od njegovog oformljenja pa do deportacije interniraca u KCL Jasenovac stajala su u vezi s lokacijom i smještajem logora na crkvenom dobru Đakovačke biskupije. Đakovačka biskupija nije bila voljna da pomogne logorašicama i djeci. Likvidacija logora i tragično okončan životni kraj njegovih zatočenica nije se mogao spriječiti, ah se moglo dosta učiniti, ako ne na poboljšanju prilika u logoru, a onda barem na obezbjeđenju elementarnih životnih potreba ženama i djeci.


U okvirima pravnopolitičkog koncepta države kakva je bila NDH, povezanost crkve i države bila je logična posljedica i tada nužna potreba simbioze vjerske i nacionalne komponente u principijelnoj reahzaciji nacionalšovinističkih stavova njenih vrhova. Identifikaeijom katolicizma i hrvatstva, ustaše su nastojale provesti i realizirati tendenciju stvaranja monolitne konfesionalnonacionalne države. Od katoličke crkve u NDH i svih njenih hijerarhijskih instanci tražilo se da njeni pogledi i stavovi budu ekvivalentni stavovima i pogledima ustaških režimskih vrhova i njihovih istomišljenika. Tom pozivu nisu se odazvah svi katolički svećenici. Jedan dio je otvoreno negodovao protiv ideja ustaški i proustaški orijentiranog življa i nije se slagao s pohtikom koja je propagirala diskriminaciju i fizičku likvidaciju rasno i nacionalno obilježenog stanovništva. Oni su se zalagali za Hrvatsku u kojoj bi konglomerat naroda i vjera mogao istinski koegzistirati u okrilju kršćanskih principa vjere, ljubavi i nade,

Međutim, veći dio svećenstva, uglavnom iz hijerarhijskih vrhova katoličke crkve u Hrvatskoj, kooptirao je vladajuća politička mišljenja i stupio u otvorenu kolaboraciju s ustašama i okupatorom.

Strossmajerov nasljednik, đakovački biskup Antun Akamović prišao je ustaškom režimu, i to među prvim katoličkim prelatima.126 A. Akšamović je prisno surađivao s NDH, s ustaškim vhovima vodio je aktivnu prepisku, često održavao panegiričke govore o ustaškoj ideji i vlasti. Povodom inauguracije Pavelića za poglavnika NDH biskup je, pozdravivši taj korak, odaslao poglavniku »poklonstvenu deputaciju biskupske konzistorije u Đakovu«. Inspiriran prvom godišnjicom osnutka NDH zbor duhovne mladeži Bogoštovnog sjemeništa u Đakovu priredio je akademiju na kojoj je u referatima. glorificiran Pavehć, evociran historijat hrvatske države i isticana njena državna reinkarnacija Ustaške pjesme činile su sastavni dio ceremonijala a na kraju programa »u znak zahvalnosti prigodom prve godišnj ice obstanka NDH« bila je naglašena intencija Đakovačke biskupije da izda knjigu »Društvovna pitanja sadašnjice«. U knjizi će biti obrađena »najaktualnija pitanja društvovne obnove na temelju osnovnih načela ustaškog pokreta«.

Ekstremno opredijeljen Antun Akšamović je bio član »Hrvatskog državnog sabora«.128 U uvjerenju da je vladajuća ustaška uprava neprikosnovena i sveta, biskup Akšamović je imao za Pavelića kao njenog nosioca apoteotično mišljenje, vehčajući njegovo ime na svim javnim manifestacijarna. Tako je za njega Pavehć »veliki osloboditelj hrvatskog naroda« koji udružen »s vođom njemačkog Reicha i s Duceom susjedne Italije... udara temelje uskrsloj državi Hrvatskoj«.129 Za svoje angažiranje i »predanu suradnju s državnom vladom i državnim oblastima u svim narodnim i vjerskim pitanjima«138, biskup Antun Akšamović je odlikovan »Redom krune kralja Zvonimira 1. stupnja sa zviezdom«. U tim vremenima kada su izvjesni crkveni velikodostojnici trebali biti. najaktivniji propagatori humanosti i učitelji altruizma, ispod svećeničke ođore krili su opaku narav sadiste, i kada su umjesto teološkog mira i Ijubavi propovijedali ovozemaljsku krv i rat, neki od njih su neposredno učestvovah u klanjima nevinog stanovništva ili u njihovim organiziranjima. Đakovački biskup se svojom aktivnošću i položajem na crkvenohijerarhijskoj ljestvici distancirao od direktnog angažiranja u tim akcijama, ah se distaneirao i od osnovnih crkvenih i humanitarno-moralnih principa svojstvenih čovjeku i svećeniku. Njegova stvarna krivica biia je u tome što »u hisforijskoj sah, u kojoj su se odigrali toliki svjetli i ponosni historijski događaji, u prisutnosti najvećeg borca za jedinstvo Južnih Slavena, njegov nasljednik poziva goste da najvećem protivniku toga jedinstva kliknu — živio!«131

Odgovori i stavovi Đakovačke biskupije koji su se odnosili na molbe i zahtjeve jevrejske Uprave logora i osječke Židovske općine direktno su bih pod utjecajem nacističke i od strane ustaša revnosno prihvaćene ideje fizičke hkvidacije rasno progonjenog stanovništva. Prihvaćenom klerofašističkom orijentacijorn rukovodio se i biskup Antun Akšamović što se reilektiralo na subjektivitet njegovih odluka kada je u pitanju bio židovski Sabirni logor u Đakovu.

Đakovačka biskupija decidirano se izjasnila protiv odluke da Đakovo bude mjesto na kome će se locirati i oformiti sabirni logor. Ona je akceptirala stav i usaglasila ga s odlučnom namjerom da onemogući akciju Odbora Zidovske vjeroispovjedne općine u Osijeku koji je nastojao realizirati planirane pripreme o formiranju sabirnog centra za internirane žene i djecu. U skladu s bojkotom planirane namjere Odbora, Biskupija je odmah zatražila intervenciju Zupskog redarstva u Osijeku. Kao razlog intervenciji istaknut je neubjedijiv argumenat po kojem je mhn kao dio dobra biskupijskog imanja neophodno potreban Đakovačkoj biskupiji radi selekcije, skiadištenja i prerade cerealija. Neuvjerljivo istican argumeni nije prihvaćen zbog već navedenog razloga po kojem su povoljni uslovi smještaja i blizina Osijeka Redarstvu omogućih laku, apsolutno sigurnu i efikasnu kontrolu logora i njegovih zatočenika. Dolaskom prvog transporta internirki i djece, time i definitivnim smještajem Sabirnog logora na imanju Biskupije, za kraće vrijeme prolongirane su primjedbe i protesti koje je ona u vezi s tim poticala.

Teškoće Sabirnog logora, kao rezultat enormno velikog brojnog stanja zatočenica i djece stacioniranim na malom životnom prostoru, bile su naročito ispoljene pogoršanjem općih higijenskozdravstvenih prihka, u čemu je Biskupija vidjela mogućnost njegovog eventualnog odstranjenja sa svoga imanja. Ostvaremje nakane nastojala je postići djehmičnim ih potpunim uskraćenjem materijalnih uvjeta vezanih za adekvatno provođenje elementarnog sanitarnohigijenskog i zdravstvenog tretmana među ženarna i djecom.

Neposredno nakon deportacije prvog transporta sarajevskih interniraca istaknuta je neophodna potreba gradnje novih ili barem dogradnje starih nužnika. Njihova izgradnja smatrana je prijeko potrebnom jer je veliki broj žena i djece bio u nesrazmjeri s brojem korištenih nužnika tako da su »zatočenice često stajale u dugim redovima čekajući na pristup u zahod«.132 Stoga je Uprava logora, u skladu s nastalom situacijom, predložila Biskupiji hitnu izgradnju nužnika. Uprava biskupskih dobara oglušila se o humanitarni poziv i nije dozvola realizaciju planirane akcije. Rezultat ekspediranja i dopreme gradisčanskog transporta zatočenica i djece za đakovački Sabirni logor bio je naglo pogoršanje higijenskih prilika i zdravstvene situacije koja je kulminirala bolestima digestivnog trakta (dizenterija, trbušni tifus, dijereja). Ograničen broj nužnika i drastičan kvantitativan porast logoraša prouzrokovao je njihovu dalju neupotrebljivost dok se ne očiste od fekahja. Istovremeno, epidemiološki karakter bolesti nije dozvoljavao bilo kakve nepredviđene situacije pa se stoga moralo hitno pristupiti neophodnoj izgradnji novih nužnika. Međutim, oponentan stav Biskupije prema svim pitanjima vezanim za dalju egzistenciju Sabirnog logora u Đakovu i ovoga puta je rezultirao odbijanjem molbe. Osim dogradnje starih — gradnja novih latrina nije bila dozvoljena.

Identičan stav Biskupije manifestirao se i u vezi s izgradnjom potrebnih prostorija za izolaciju oboljelih osoba zaraznim bolestima i prostorija za provođenje karantene, te hospitaliziranje bolesnih čiji je broj prerastao prostorne kapacitete improvizirane ambulante i smještaj mrtvačnice. Upućena je molba za proširenje kuhinje koja svojim prostornim enterijerom i nepraktičnošću nije omogućavala efikasan rad pa tako nije zadovoljavala osnovne potrebe logora. Odgovori na upućene molbe Upravi biskupskih dobara promatrani su i očekivani u retrospektivi ranijih, što je njihovom odbijenicom konačno i potvrđeno.

Biskupija je i dalje permanentnom aktivnošću iznalazila nove argurnente koji bi efikasno doprinijeli rješavanju pitanja dalje sudbine zatočenih u Sabirnom logoru. Očekujući pravodobnu reakciju Ustaškog redarstva i Zapovjedništva sabirnih logora u Jasenovcu, Đakovačka biskupija je u Zagreb upućivala tužbe protiv židovskih logorskih vlasti ističući niz obrazloženja u kojima je navodila da »puštaju zatočenice da se slobodno kreću po gradu, da straža đakovačkog Redarstva ne odgovara svrsi i da ne posvećuje dovoljno pažnje zatočenicama. Tužakala je da postoji opasnost zaraze, da svojim kupovanjem u gradu onemogućuje građanstvu da bi došlo do živežnih namirnica i slično.«133 Argumenti koji se navode pokazuju da sve brojniji razlozi Biskupije stoje u vezi s pojačanim intenzitetom njene namjere u nastojanju da eliminira Sabirni logor s domicilnog imamja.

Konačno prije same evakuacije zatočenica i djece iz logora Stara Gradiška i njihove deportacije u Sabirni logor Đakovo, upućen je iz Biskupske kancelarije dopis Ravnateljstvu Ustaškog redarstva u kojem se decidirano zahtijeva sljedeće: »Molim da se ukloni logor židovskih žena. Prostorije potrebne za žitni magacin kotarske aprovizacije i za pogon žitarskog selektora. Glavna uhca Đakovo ne podnaša nehigijenski smještenoga logora bez posljedica zaraznih bolesti.«134 Molbu je potpisao biskup Antun Akšamović hčno. Ravnateljstvo ustaškog redarstva je 26. 2. 1942. godine odgovorilo na upućenu molbu kojom se zahtijeva uklanjanje logora. Odgovor adresiran na Ured Biskupije u ruke g. biskupa A, Akšamovića primljen je 2. 3. kada je prvi transport već stigao u Sabirni logor, i on glasi: »U savezu sa brzojavom naslova od 20. 2. 1942. godine glede uklanja židovskog logora, slobodan je ovaj ured izviestiti da su poduzeti potrebni koraci, te da će se u toj stvari poduzet sve što je moguće... Za Dom Spremni!«1313

Koncept plana eliminacije Sabirnog logora u Đakovu i iikvidacije njegovih zatočenica, temeljito nadopunjen namjerom da se istovremeno fizički likvidira i transport gradiščanskih žena i djece upućen u đakovački Sabirni logor, nakon ove prepiske počeo je praktično da se realizira. Ustaška rasistička misao je plan fizičke ehminacije logorašica i djece idejno razrađivala od formiranja logora i konačno smišljeno ga konceptuahzirala neposredno nakon prispijeća delegata Zidovske općine iz Osijeka s molbom da se odobri prelazak dijela gradiščanskog u đakovački logor, pa je njegovoj reahzaciji nesvjesno doprinijela i sama deiegacija, humanitarno pokrenutom akcijom. Direktna posljedica prepiske Biskupske kancelarije i Ustaškog redarstva ukornponirana s akcijom deiegacije bila je neposredan povod ustašama da »poduzmu potrebne korake«, što je bila prva etapa plana, da bi dopremom transporta inficiranih logorašica i djece iz Stare Gradiške bila otvorena druga etapa ka definitivnom rješenju pitanja Sabirnog logora Đakovo.

Nastavak u sledecem postu

Nastavak

U međuvremenu dok se vršila evakuacija gradiščanskih logorašica i djepe, drugi dio delegacije posjetio je biskupa A. Akšamovića i njegove hliske suradnike i istomišljenike kanonika dr. Rogića i ing. Asančajića, ravnatelja biskupskih dobara i logornika ustaškog logora u Đakovu. Biskupu je upućena molba da omogući odvojen smještaj za pristigle deportirce zaražene infektivnim, bolestima u nadi da će se izbjeći kritičan kontakt neinficlramh i bolesnih zatočenica. Na imanju Đakovačke biskupije, od niza praznih ih napuštenihi slobodnih zgrada, postojala su tri jednako vrijedna alternativna prijedloga koja su dolazila u obzir pri eventualnom useljenju i za koje je bila zainteresirana osječka Židovska općina. Kako je već istaknuto niti mlin »Sloga«, niti zgrada na pustari »Strosmajerovac«,136 niti najprihvatljivija od tri solucije, »vehki zidani magacin«, u logorskom dvorištu »u to vrijeme potpuno prazan« koga, međutim, »Uprava biskupijskog vlastehnstva nije htjeia izdati u logorske svrhe« nisu poslužiti kao smještajni prostor za pristigle zatočenice i djecu, nego je u tu svrhu iskorištena štala Josipa Franka. Drugi dio infektivnim bolestima zaraženih gradiščanskih zatočenika smješten je u logorsku zgradu mlina »Cereale«.

Odbijanjem ove molbe Đakovačka biskupija je namjeru da sprovede definitivnu evakuaciju Sabirnog logora s biskupskog dobra počela otvoreno sprovoditi u djelo, direktno je podredivši ustaškoj ideji da inficiranim gradiščanskirn logorašicama zarazi zdrave đakovačke zatočenice, te da ono što ne učini epidemija ustaše okončaju fizičkom likvidacijom žena i djece na stratištima KCL Jasenovac.

Infektivno prenosne bolesti epidemiološkom brzinom proširile su se na zdrave autohotne zatočenice. Bolesti, među kojima su se akutnošću i težinom isticali pjegavi i trbušni tifus, harale su logorom svom žestinom te se pogoršana zdravstvena situacija nije više u potpunosti mogla sanirati. Međutim, uz punu mobilnost i radnu angažiranost ekipe logorskih liječnika provođena je dezinfekcija logora koja je imala za cilj zaustaviti napredovanje zaraznih bolesti, ublažiti težinu situacije i što više smanjiti stopu mortahteta u logoru. Obezbijeđeni su jedan a potom i drugi dezinfekcioni aparat te svi potrebni medikamenti i instrumenti od bitne važnosti za njeno sprovođenje. Za rad dezinfekcionog aparata bilo je potrebno nabaviti loživo pa se hječnička ekipa obratila Sumskoj upravi Đakovačke biskupije s molbom da im proda suho gorivo drvo. Rješenje molbe, obzirom na poznate stavove Đakovaćke biskupije povodom odgovora na prethodne zahtjeve, sasvim sigurno je predodređeno odbijenicom. Biskupija je odbila prodati gorivo neophodno potrebno za sprovođemje zdravstvene sanacije u logoru, time i spašavanja žena i djece, pod izgovorom da drveta nemaju niti za vlastite potrebe. Ah, Biskupija je posjedovala drva. U izvještaju Velike župe Baranja Ministarstvo Hrvatskog domobranstva u Zagrebu o akcijama partizana na teritoriju Župe, u Osijeku 30. 7. 1942. godine kaže se: »... Prigodom povlačenja partizani su kod sela Borovika ispregh ispred kola i od kočijaša koji su vozih drva za Dakovačku biskupiju oduzeh 10 komada volova...«137

Dakle, jedino kategorički odbijanjem bilo kakvih subvencija i privilegija logorašicama i djeci i apsolutnim distanciranjem od rada logorske hječničke ekipe, ne uvažavajući joj bilo kakve beneficije, mogao se realizirati plan ehminacije logora s imanja biskupskih dobara. Stoga je nemoralan postupak Biskupije u ovom slučaju bio u skladu s konstantno provođenom dehumanizatorskom politikom njene uprave.

Kako trenutna situacija nije dozvoljavala dalje prolongiranje akcije, dr. Rudolf Čeleda je režirao epilog čitavog slučaja, jer je na svoju odgovornost uzirnao drva iz Doma narodnog zdravlja i koristio ih za rad dezinfekcionog aparata. Jedan dio loživa upotrebljivanog u iste svrhe ilegalno je dobavljan s imanja biskupskih dobara. Korišteno je bez dozvole i znanja Biskupije jer je njen stav o tome bio poznat i definitivan. Ipak, pojedini slučajevi ilegalne nabavke drveta nisu mogh ostati neprimijećeni, pa je Đakovačka biskupija pristupila naplati utrošenih kohčina. Početkom aprila isporučen je račun Upravi Sabirnog logora koji je dalje proslijeđen Židovskoj općini u Osijeku, da plati za »uništeni manometar u našoj sušari, te za potrošenih pet prostornih metara izrezanih oblica«.138

Biskupija je ipak povremeno isporućivaia Sabirnom logoru izvjesne potrepštine, uglavnom u kokčinski određenim isporukama hrane. Te dostave, rneđutim, nisu imale karakter sohdarnohumanitarne pomoći izgladnjehm zatočenicama i djeci, nego su bile identične eksploatatorskom stavu vlasnika privatnih ih dioničarskih društava koji su tražih u regres novac za naplatu isporučenih pošiljki. Mhn kao dio dobra Đakovačke biskupije isporučio je 31. decembra 1200 kg bijelog brašna, 5000 kg krušnog brašna i vreću posudbine Sabirnom logoru Đakovo. Židovska vjeroispovjedna općina u Osijeku morala je platiti za 6200 kg brašna 4 847 120 kuna.139

Kristalno jasan i decidiran stav Đakovačke biskupije o pitanju Sabirnog logora bio je vidljiv kroz niz primjera, kako kroz zajedničke postupke i mjere Biskupske kancelarije tako i kroz individualne izjave njenih članova. Kohko su osnovni ljudski osjećaji i crkvena etika bih podređeni pohtici diskriminacije, govori i činjenica da je Asančajić jednom prihkom nakon upozorenja i apela »da bi to značilo izdati svu tu djecu i žene na rnilost ustaša« odgovorio »da Uprava biskupskih dobara nije zavod za zaštitu Zidova«. Istovjetnost mish i postupaka s Đakovačkom biskupijom nisu dijehle i časne sestre sv. Križa. Ponukane humanoidnim osjećanjima koje su u skladu s kršćanskim principima etike ispoljavale istinske vjernice, one su aktivno sudjelovale u pomoći zatočenicama i djeci, prihvaćale su bolesne logorašice a brižnu pažnju i njegu posvećivale su trudnicama. Bolesne zatočenice su se kod njih liječile a, dok je logorska uprava bila u rukama osječke Zidovske općine, dešavalo se da kao izliječene nisu ni vraćane u logor. Poznato je da su »rodilje rađale u zgradi koje su časne sestre sv. Križa stavile na raspolaganje (stara preparandija), «141 gdje su ostajale dugo nakon poroda. Porađajući, hječeći i spašavajući zatočenice od tragično predvidivog kraja bilo je moguće do momenta uspostave ustaške logorske uprave, kada je pomoć prestala.

Kao posliedica neprekidne intervencije Đakovačke biskupije kod Ustaškog redarstva bila je pojačana akcija ustaša da definitivno eliniinira Sabirni logor, te je uskoro došlo do njegove evakuacije iz Đakova za KCL Jasenovac i fizičke likvidacije njegovih zatočenika na gubilištima Gradine. Može se konstatirati da »apel na Ijudski, humani, pa čak i na svećenički osjećaj gospode nije imao uspjeha. Biskup Akšamović i dr. Rogić imaju na duši ovo masovno umiranje, a njihove stalne intervencije u Zagreb dobrano su doprinijele torne da je iogor Đakovo po preležanom pjegavcu ponovo od ustaša preuzet, što drugim riječima znači likvidiran.«142 126 Culinović Ferdo, Okupatorska podjela Jugoslavije, Vojnoizdavaćki zavod, Beograd, 1970.

127 Dokumenti o protunarodnom radu i zloćinima jednog dijela katoličkog klera (dalje: Dokumenti), Zagreb, 1946, 306.

128 Culinović Ferdo, n. d., 360, bilj. 1.

129 Maštruko Iviea, Klasni rair katoličanstva, Biblioteka pogledi, Split, 1981, 176—177, bilj. 103.

130 Dokumenti, n. d., 394.

131 N o v a k Viktor, Magnum crirnen, Zagreb, 1948.

132 Vinski dr. Pavle, n.d. 80

133 AJIM, k. 24. fasc. 8-1, dok 9. Svjedočenje Glaisnera Dragutina.

134 Arhiv Biskupske kancelarije Đakovo, dok. Br. 956/1942, nesređeno.

135 Arhiv Biskupske kancelarije Đakovo, dok. br. 95393/1942, nesređeno.

136 Župsko redarstvo iz Osijeka i Đakovačka biskupija nisu želljeli smjestiti zatočenice u zgradu pustare Strosmajerova da ne bi došlo do eventualnog kontakta i mišljenja sa aztočenicima iz Jasenovca su tu dolazile na rad. Kalamut Dominik je izjavio da su na pustaru »Strossmajerovac« dopremane žene iz Jasenovca »te se danas sećam da su dvije od njih umrle u logoru«. (AJIM, k. 24, fasc. 8 —1, dok. 8 ). »Đakovačke zatočenice nisu, što treba spomenuti, odlazile na rad izvan logora. Kad je, npr., u travnju godine 1942. Uprava đakovačke biskupije zatražila od uprave logora da joj ustupi oko 100 zdravih i sposobnih žena za poljoprivredne radove na vlastelinstvu pustari, tzv.Strosmajerovac, toj molbi nije bilo udovoljeno s motivacijom da 'Židovke se u taj posao ne razumiju.'« Da bi, ipak dobili radnu snagu, iz logora Stara Gradiška stigao je transport s oko 120—160 Srpkinja (iz okolice Petrinje). Na pustari su bile smještene u stočne staje. Te su žene, međutim, bile u takvom stanju da za rad apsolutno nisu bile sposobne. Od ukupnog broja jedva je desetak žena nešto moglo raditi, i to — na poslovima oko kuhanja i pripremanja hrane. Njihov je organizam bio toliko oslabljen da nije mogao prihvaćati hranu, a ni poduzete zdravstvene mjere nisu davale nikakve rezultate. Kako Đakovačkoj biskupiji nije odgovarala kvaliteta nabavljene radne snage, stavila je istu na raspolaganje s molbom da se vrate u Staru Gradišku. Ustaški zapovjednik logora u Đakovu cijelu je tu grupu žena prebacio s pustare u logor u vrijeme kada je započela njegova likvidacija. Daljnja njihova sudbina nije utvrđena. S jednim od transporata odvedene su iz Đakova u nepoznatom pravcu i sigurno likvidirane nepoznatog datuma i mjesta. Utvrđeno je, međutim, da ih je na pustan umrlo 17.« (L e n g e l-K r i z m a n Narcisa, n. d., 30—31); »Iako one ni su pripadale logoru u Đakovu, ipak su delegati osjećke Zidovske bogoštovne općine preuzeli brigu i za njihovu opskrbu a organizirali su i najnužniju liječničku njegu uz pomoć liječnika iz Đakova.« (Isto, bilj. 114). 137 Građa, knj. II, dok. 159, 330.

138 AIHRPH, fond, Sabirni logor Đakovo...

139 Isto.

140 AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 9. Svjedočenje Glaisner Dragutina.

141 AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 11. Svjedočenje dr. Čelede Rudolfa.

142 AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 6—4.

Međutim, treba istaći i činjenicu da je zahtjev za raseljenjem logora pored Đakovačke biskupije uputilo i Ministarstvo zdravlja (vidi bilj. 76), kao i Kotarska oblast u Đakovu »koja je zatražila da se logor 'raseti', tj. da se preseli u neko drugo mjesto zbog opasnosti širenja zaraze, budući da se logor nalazio u neposrednoj blizini Đakova«. (L e n g e l-K r i z ma n Narcis, n. d., 29).

GROBLJE LOGORSKIH ŽRTAVA U ĐAKOVU

Žene i djeca židovske i srpske nacionalnosti nasilno ubijeni ih uslijed raznih obhka terora umrh u Sabirnom logoru sahranjeni su na groblju logorskih žrtava u Đakovu. Dok su srpske žene i djeca kolektivno inhumirani u bezimenu zajedničku grobnicu,143 osobe židovske vjeroispovijesti pojedinačno su pokopane u odvojene rake. Grobni natpisi nad humkama svake od sahranjenih jevrejskih osoba pružih su mogućnost da se egzaktno utvrdi broj inhumiranih lica, te precizno identificira i pregledno evidentiraju židovske logorske žrtve.

U toku šest mjeseci umrlo je i na đakovačkom groblju sahranjeno 566 osoba, od toga 75 djece, među njima i 5 novorođenčadi.144

Žrtve Sabirnog logora sahranjivane su neposredno po osnutku logora dok je on još bio pod kontrolom Župskog redarstva u Osijeku i u momentima kada su rijetki slučajevi smrtnosti ujedno predstavljali i prve logorske žrtve. Te činjenice, kao i predan rad pojedinaca koji su sudjelovah u realizaciji plana osnutka židovskog groblja za smrtno stradale zatočenike te postojeća relativna autonomija koju je logor uživao, bile su osnovne značajke koje su omogućile njegov nastanak i bitno utjecale da se kao takvo potpuno neizmijenjeno sačuva od inhumacije stradahh logorašica i djece pa do danas. Očuvana u svom izvornom obliku nekropola je eksponirana kao unikatno groblje logorskih žrtava u Jugoslaviji.

Jedan od aktivnih učesnika koji je predano radio da se reahzira plan formiranja jechnstvenog groblja logorskih žrtava u Đakovu bio je i Vilim Sternberg. Prioritetni zadatak bio mu je da posreduje u kontaktu između osječke Židovske općine i istoimenog Zupskog redarstva u rješavanju relevantnih logorskih problema. Njegov doprinos u ostvarivanju navedenoga plana ležao je u činjenici da je »svojim dobrim nastupom i načinom, a iznošenjem vrijednih argumenata, izradio da se logorski pokojnici moraju da sahrane na jevrejskom groblju Đakovo na trošak Židovske općine u Osijeku«.145

Teolog Jakov Maestro je revnosno izvršavao svoju svećeničku obavezu kod vjerskih procesija priređenih kod pokopa umrlih, a istovremeno je u vezi s tim rukovodio kompletnom organizacijom. Logorskim žrtvama on je obezbjeđivao sahranu dostojnu ljudskog poštovanja uvelieavajući je svojim prisustvom i očitavajući kadiš za svakog pokojnika. Zahvaljujući njemu, objavljivani su pokopi isticanjem smrtovnica, ah samo do trenutka preuzimanja logora direktno pod kontrolu ustaša, tj. dok umiranja nisu poprimila karakter masovne pojave. Njegova najveća zasluga je što je »vodio brigu da svaka pokojnica i svako umrlo dijete dobiju posebnu raku i tablu s imenom i brojem kako bi se znalo tko u raki leži«.145 Nakon povratka u Sarajevo — ostao je u Sabirnom logoru Đakovo za čitavo vrijeme njegova trajanja — biva uhapšen i deportiran u Jasenovac gdje je, po navodima svjedoka, tragično okončao život. »Ispred mene je stajao profesor Jakov Maestro; kada ga je Ljubo Miloš upitao za profesiju Maestro jnu je rekao da je jevrejski teolog. Na to je Miloš izvukao iz čizme kamu i udario ga pravo u srce. Povalio ga je na zemlju i preklao ga oštrom kamom tako silno da mu je potpuno glavu odsjekao, koja se otkotrljala na obalu. Nastao je vrisak žena i djece, a mi smo ostali zapanjeni i obamrli tim prizorom. «147

Od trenutka osnivanja pa sve do evakuacije zatočenika i definitivne likvidacije Sabirnog logora u Đakovu na poslovima inhumacije preminuhh i ubijenih žena i djece neprekidno je bio angažiran grobar Stjepan Kolb. Sav posao oko sahrane tragično preminulih on je obavljao temeljito. Otpremao je leševe iz logora i dopremao ih u mrtvačnicu, transportirao na groblje udaljeno oko 2 km od logora gdje je sam iskapao grobove i sahranjivao žrtve. Uredno je vodio evidenciju u koju je unosio imena i prezimena umrlih žena i djece, upisivao utvrđene cijene za svaki od ovih poslova s pridodatom taksom za grobara i cijenom za logorskog hječnika angažiranog da procijeni uzrok smrti. Bili su to u stvari računi za naplatu koje je on dostavljao osječkoj Židovskoj općini. Mada mu je posao bio nezahvalan, ipak ga nije mogao obavljati samostalno jer je direktno bio podređen ustaškoj naredbi. Od njega se imperativno zahtijevalo da mrtve logorašice i djecu sahranjuje isključivo noću te da se leševi ukapaju bez odjeće, što nije bila praksa u toku prvih pokopa na logorskom grobIju. Očita je bila intencija ustaša da unište dokaze, kamufliraju i potisnu u zaborav vlastita nedjela. Stjepan Kolb je zahvaljujući uloženim protestima uspio izdjestvovati da se mrtve zatočenice i djeca ne sahranjuju goli.

Grobar je sahranjivao stradale logorašice i djecu u prisustvu i pod direktnom kontrolom dr. Engerta iz Đakova, porijeklom Nijemca. On je evidentirao mrtve čija je imena bilježio Stjepan Kolb, procjenjivao uzrok smrti, a za svaki pregledani leš od osječke Zidovske općine naplaćivao je 100 kuna. Izjava o uzroku smrti bila je proustaški pristrasna pa je to davalo procjeni obilježje potpune neobjektivnosti. Neskrivena namjera da se prikrije ustaški zločin očigledna je na nizu primjera i naredbi koje je hječnik izdavao grobaru Kolbu kao što je »da unakažene leševe zakopa što dublje i polije krečom, da bi se tragovi zločina zameli«.148

Potrebno je još jedanput istaći da je financijske obaveze oko sahrane tragično preminuhh logorašica i djece, počev od narudžbi i dopreme hjesova u logor, plaćanja hječnika za poslove evidentiranja i pregleda leševa, pa do isplate grobara, u cijelosti podmirivala Židovska općina u Osijeku.

Na osnovu djelimično sačuvanih računa koje je grobar Stjepan Kolb isporučivao osječkoj Židovskoj općini za naplatu evidentiran je dio preminulih žrtava Sabirnog logora. Nepotpuna evidencija obuhvaća kronološki period od 12. 3. do 11. 6. i relevantan je kvantitativan pokazatelj da je u tom vremenskom razdoblju umrlo ih ubijeno i na logorskom groblju sahranjeno 387 žrtava.149

Priloženi računi i spisak žrtava fašističkog terora logora Đakovo sahranjenih na jevrejskom groblju u Đakovu pružaju nam uvid u konstataciju da je masovna smrtnost u logoru postala opća pojava neposredno nakon dolaska infektivnim bolestima zaraženih zatočenica iz logora Stara Gradiška i nakon preuzimanja direktne kontrole logora u ruke Ustaške obrane.150

Definitivno utvrđen broj tragično preminuhh i na židovskom logorskom groblju inhumiranih zatočenica i djece Sabirnog logora Đakovo iznosi 566 što je peti dio od sveukupno utvrđenog broja logoraša.

Do marta 1942. godine na groblju logorskih žrtava sahranjeno je 33 lica: u decembru 1942. godine tri, januaru 1942. osamnaest i februaru dvanaest osoba. Smrtnost se javljala uglavnom individualno i isključivo je danak ubirala među nejakom djecom i neotpornim starijim ženama. Neposredno po deportiramju transporta interniraca iz logora Stara Gradiška u Sabirni logor Đakovo smrtnost se u logoru zbog epidemije zaraznih bolesti drastično povećala tako da je u martu iznosila 65 umrlih. Stoga možemo reći da je od tada pa sve do definitivne evakuacije zatočenica i djece i konačne hkvidacije sabirnog centra u Đakovu intenzivna smrtnost bila bitna karakteristika općih prihka u logoru. Stepen mortahteta je pokazivao rapidan rast naročito u toku aprila kada se broj umrlih i ubijenih logorskih žrtava udvostručio i popeo na 110. U toku prethodnog pa do 15. datuma tekućeg mjeseca kvantifikativni iznos smrtno stradalih logorašica i djece naročito je bio visok, što je vidljivo iz činjenice da je stolarija za gradnju i pokućstvo »Stjepan Kruljac« iz Đakova tražila od osječke Židovske općine da joj isplati 55 510 kuna za »125 lijesova naručenih, raznih vehčina i to dječijih najviše«.151 Od polovine istog mjeseca visoka stopa smrtnosti se stabihzirala, ali je broj preminulih i ubijenih žena i djece i dalje bio velik. U maju on je dosegao cifru od 152 žrtve ustaškog terora, što potvrđuje konstataciju da je u toku jednog ih dva dana umiralo u prosjeku pet do šest zatočenika Sabirnog logora. Sistematski fizički genocid nad židovskim i srpskim ženama i djecom dosegao je neslućene razmjere u toku šestog mjeseca 1942. godine kada je do trenutka raseljenja logora i konačne evakuacije interniraca za KCL Jasenovac umrlo ili uglavnom likvidirano 206 njegovih zatočenika. Tada je stopa dnevnog mortahteta prelazila granice prosječne konstante od pet do šest žrtava i varirala u rasponu do 20 tragično preminulih u toku dana.

Silogizam prethodnih kazivanja upućuje nas na već konstatiran zaključak da umiranja u logoru nisu imala karakter masovne pojave sve do trenutka reahzacije mahciozno smišljenog plana ustaša da odašiljanjem transporta epidemiloškim bolestima inficiranih logorašica i djece iz Stare Gradiške zarazi autohotne zatočenice u Dakovu. Do tada je smrtnost bila individualna pojava i javljala se isključivo kao posljedica nedovoljne ishranjenosti i naročito stalno prisutne bolesti. Ta dva faktora bila su u kauzalnoj povezanosti, jer nekalorični i minimalni dnevni obroci nisu mogh održati potreban imunitet kod logoraša, čime im je obrambeni mehanizam bio podložan pritisku raznih bolesti. Uslijed nesrazmjera između enormno velikog brojnog stanja zatočenika i ograničenih kapacitetnih mogućnosti logora, te neodgovarajućih higijenskih uslova, zdravstvena situacija u logoru otežana je permanentnom opasnošću od pridolazećih irifektivnih bolesti za koje odgovarajuće medicinske preventive nije bilo. Stoga su prve logorske žrtve bih zdravstveno najneotporniji, dakle nejaka djeca i nemoćne starice. Dopremom transporta mterniranih žena i djece iz logora Stara Gradiška pokrenut je plan sistematske fizičke likvidacije đakovačkih zatočenika. Razne zarazne bolesti koje su donijele sobom poprimile su razmjere epidemije, te je naglo povećan mortalitet izazvan epidemijom kao uzrokom postao osnovna karakteristika logorskih prilika sve do trenutka njegove definitivne likvidacije. Razorno i tragično dejstvo zaraznih bolesti upotpunjeno je provođenjem ustaškog terora što je bila paralelna akcija ka djelotvornijem realiziranju plana konačnog i potpunog ukinuća Sabirnog logora u Đakovu. Biološki genocid nad zatočenicama i djecom upotpunjen fizičkim aktom nasilja raznih obhka i težina uzrokovao je permanentnu smrtnost još češćom. Tada je stradao najveći broj logorašica srednje životne dobi što rječito govori o intenzitetu njegova provođenja.

Predočeni tabelarni prikaz starosne strukture umrhh i ubijenih žrtava ustaškog terora Sabirnog logora Đakovo sahranjenih na židovskom logorskom groblju u Đakovu pruža nam relevantne podatke u kojem kvantitativnom i procentualnom odnosu je bila prisutna smrtnost kod zatočenih žena i djece u određenoj životnoj dobi.

Tabela 3.

Životna dob Broj umrlih Procent smrtnosti
1. od 1—5 god. 52 9,18%
2. od 5—10 god. 3 0.53%
3. od 10—15 god. 2 0,35%
4. od 15—20 god 13 2,29%
5. od 20—35 god. 23 4,07%
6. od 30—40 god. 40 7,08%
7. od 40—50 god. 80 14,13%
8. od 50—60 god. 106 18,72%
9. od 60—70 god. 155 27,40%
10. od 70—80 god. 60 10,60%
11. od 80—90 god. 32 5,65%
S V E G A: 566 100,00%

152

Uspomena na nevine žrtve ustaškog terora i sjećanje na Sabirni logor Đakovo ovjekovječeno je u vidu relikta koje je logor ostavio kao spomen pokoljenjima. Kao nijemo svjedočanstvo bliske prošlosti iz doba ljudske nehumanosti i netrpeIjivosti on je ostao u vidu groblja logorskih žrtava u Đakovu153 (vidi prilog br. 1, fotogr. 6 i 7, str. 110).

143 U Biltenu udruženja Jevreja Jugoslavije u Izraelu navodi se da je s prvim transportom iz Bosne stigla i manja grupa Srpkinja ali bez potrebne dokumentacije »pa su zbog toga smješteni u dva zajednička groba odvojena od jevrejskih«. (Bilten, 11);

»Na đakovačkom groblju postoji skupni grob žena srpske nacionalnosti koje su poginule u ustaškom logoru u Đakovu. To je bio zapravo ženski židovski logor, ali su te žene radile kod đakovačkih židovskih obitelji pa su i one uhapšene (što je netočno — op. aut.). Treba reći da grob nije dovoljno uređen. Nedostaje, naime, poimenični popis ubijenih logorašica. U vrijeme dok ovo pišem Muzej Đakovštine poduzeo je akciju da se taj problem riješi. Natpis na sadašnjem spomeniku glasi:

»OVDJE POČIVAJU ŽRTVE FAŠISTIČKOG TERORA ŽIDOVSKOG LOGORA U ĐAKOVU IZ 1942. GODINE. SPOMENIK PODIŽE OPĆINSKI ODBOR SUBNORA ĐAKOVO.«

(Đakovo i njegova okolica, Zbornik Muzeja Đakovštine, Đakovo 1978, knj. 1, sv. 1, str. 191).

144 Deca, rat, revolucija, n. d., 163—164. Naime, sačuvano je nekoliko popisa đakovačkih žrtava: jedan sadrži imena 49 djece u dobi od nekoliko daha do deset godina, drugi sadrži 387, treći 507 i četvrti 569 imena. Na đakovačkom groblju Ostrak (jedinom logorskom groblju u Hrvatskoj) nalaze se imena 569 sahranjenih (u dobi od tri mjeseca do 85 godina) dok podaci rekonstruirani prema specifikaciji troškova oko sahrane govore o 587 umrlih. (L e n g e 1-K r i z m a n Narcisa, n. d., 30).

145 Bilten, 11.

146 Isto, 11—12. 148 Isto, 34. Svjedočenje Stjepana Kolba. Prema iskazima raznih svjedoka... mnogi leševi bili su puni velikih modrica na raznim dijelovima tijela, što nepobitno dokazuje da su žrtve prije smrti bile mučene. (L e n g e l-K r i z m a n Narcisa, n. d., 28).

149 Grobar Stjepan Kolb je evidenciju datiranu od 12. 3. do 11. 6. 1942. godine popunjavao ovim brojem umrlih:

Datum Broj umrlih Datum Broj umr
12. 3—10. 4. 79 15. 5. 29
13. 4—15. 4. 36 16. 5. 4
17. 4—18. 4. 6 17. 5. 7
20. 4. 11 18. 5. 8
23. 4. 7 20. 5. 5
28. 4. 15 21. 5. 7
30. 4. 5 22. 5. 6
3. 5. 11 24. 5—25. 5. 10
5. 5. 6 26. 5—27. 5. 9
7. 5. 4 28. 5—29. 5. 12
8. 5. 6 30. 5—31. 5. 6
12. 5. 17 1. 6—11. 6. 79
12. 5. 4


(AIHRPH, fond Sabirni logor Đakovo,...)


150 Do tada je „prema jednom popisu umrlih u Đakovu u prosincu god.. 1941 umrlo 3, siječnju 1942. – 15. veljači i na početku ožujka 102, tj. ukupno 134 osobe. (Lengel-Krizman Narcisa, n.d., 27, bilj. 96).

151 AIHRPH, fond Sabirni logor Đakovo

152 Pinto Avram, n.d., 49

153 Vasiljević Zoran, n.d., 214.

SAŽETAK KNJIGE SABIRNI LOGOR ĐAKOVO

SAŽETAK

Ustaška strahovlada zacrtanoj politici terora prema jevrejskom stanovništvu dala je obilježje dinamično i drastično provođenih segregacionih i diskriminatorskih mjera što je, u duhu vjerno reproducirane nacističke ideje biološke eliminacije etnički, nacionalno, konfesionalno i rasno proskribiranog stanovništva, bio put ka njenoj praktičnoj realizaciji. U sukcesivnom slijedu kontinuirano i sistematski provođenih mjera antisemitske pohtike u eilju konfesionalnonacionalnog i pohtičkog rješenja »židovskog pitanja«, deportacija interniranih osoba u sabirne i radne logore bila je posljednja etapa ka njegovom definitivnom reguhranju. Politika rasnog genocida koju je aktivno provodila ustaška NDH kompihrajući nacističke metode antisemitskih pogroma, u Sarajevu je reahzirana mosovnom deportacijom Židova u sabirne i radne logore. U okviru karakterističnih aktivnosti koje su prethodile planiranoj namjeri ustaša da kolektivnom deportacijom interniraca u Đakovo realiziraju ideju o formiranju istoimenog Sabirnog logora za židovske žene i djecu istovremeno je egzistirala i misao koja je predispoziciono, prije no što je logor i osnovan, bila prožeta mišlju njegovog ukinuća neposredno po fizičkoj likvidaciji zatočenika. U nizu integralnih značajki koje su esencijalno odlučivale da se konstituira Sabirni logor u Đakovu inicijativa kojom je provedena u praksu Zakonska odredba o upućivanju nepoćudnih i pogibeljskih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore od 26. 11. 1941. godine154 bila je objedinjavajuća komponenta koja je legalno odlučivala da on i nastane. U trenutku kada je zakon legalizirao eskalaciju nacionalizma, kulminaciju vjerske netrpeljivosti i rasnu segregaciju, manifestiranu putem terora, represahja svake vrste i genocida, novoformirani Sabirni logor je trebao da bude praktični poligon tih manifestacija i stvarna inkarnacija ideja mjegovih duhovnih začetnika o pitanju rasnih, etničkih i konfesionalnih stvari.155

Cjelokupno vrijeme postojanja Sabirnog logora, promatrano u kontekstu općih uslova logorskog života koji su određivah vladajuće prilike u njemu kao relativno dobre ili loše, kronološki klasificiramo u dva perioda: prije i poslije preuzimanja direktne kontrole logora u ruke Ustaške obrane.

Inicijatuvu o deportaciji interniranih židovskih i manjim dijelom srpskih žena i djece u Sabirni logor Dakovo pokrenuo je ured I (Ustaško redarstvo) UNS-a (Ustaške nadzorne službe), dok je izvršne poslove njegovog konstituiranja preuzeo Ured 111 (Ustaška obrana) istoimene policijsko-obavještajne organizacije. Zupska redarstvena oblast iz Osijeka je ovlaštena da s punom odgovornošću preuzme u svoju nadležnost osnovne obaveze i zadatke iz kompetencije Ustaške obrane čime je stekla status posrednog kontrolora i zapovjednika logora. Sabirni logor je za cijelo vrijeme kratkog trajanja (od 1. 12. 1941. g. pa do 15. 6—15. 7. 1942. g.) bio pod stvarnom upravom Ustaške obrane, a kao dio integralno organiziranog kompleksa koncentracionih logora bio je podređen Zapovjedništvu sabirnih logora u Jasenovcu. Nakon pronađene odgovarajuće lokacije u novoformirani logor deportirana su dva transporta sarajevskih žena i djece s ukupno, prema konstatiranom i evidentiranom ali nepotpunom spisku, 1881 interniranom osobom. Uz odobrenje i suglasnost Zupskog redarstva osječka Židovska općina preuzela je direktnu unutrašnju kontrolu logorskog života u svoje ruke. Unutrašnju »samoupravu« Zidovska općina je zadržala do 29. 3. 1942. godine kada je Ustaška obrana uklonila židovske logorske »vlasti« i preuzela neposrednu upravu đakovačkog Sabirnog logora.

Relativna »autonomija« Sabirnog logora koja je karakterizirala vremenski period do dolaska ustaša bila je vidljiva u nizu primjera i kroz sve obhke organizacione djelatnosti koje su propisivale i uspostavile židovske »vlasti« u logoru.

Okružnicom br. 1 Uprave Sabirnog logora u Đakovu od 8. 12. 1941. g. formiran je Upravni odbor logora čiji su članovi bih »pročelnici« opskrbnog, kuhinjskog, zdravstvenog, stegovnog, (disciphnskog) i pododbora za produktivizaciju, dok je administrativno njihov rad objedinjavala kancelarija Uprave. Uprava logora je organizirala zatočenice u radne grupe specijalizirane za obavljanje određene djelatnosti a u cilju samopomoći i općeg poboljšanja nivoa materijalnih i zdravstvenih prilika u logoru, tako da su osnovne djelatnosti radnih grupa obuhvaćale poslove raznih namjena i težine. Također je osnovana liječnička ekipa čime je obezbijeđena adekvatna higijenska zaštita i preventivna zdravstvena njega zatočenicama i djeci. Zahvaljujući specifičnim uslovima logorskog života, koje je dozvoljavala relativna »autonomija« Sabirnog logora, omogućeno je, u skladu s objektivnim mogućnostima, provođenje najhumanitarnije u nizu solidarnih akcija pomoći. Izbavljanje iz logora i spašavanje žena i adopcija djece od strane židovskih obitelji karakteristika je prvog razdoblja logorske egzistencije, mada su istovjetne ali bezuspješne intervencije, uglavnom individualno inicirane, poduzimane i nakon preuzimanja direktne uprave logora u ustaške ruke.156 Sabirni logor Đakovo je za cijelo vrijeme trajanja potpomagan od strane židovskih općina uključenih u solidarnu akciju pomoći. Ali donatorski prilozi u materijalnom i novčanom obliku nisu bili inicijativno vezani samo za solidarnu angažiranost židovskih općina i njihovih članova. Odbor za logore i zatvore Pokrajinskog odbora Narodne pomoći za Hrvatsku i Mjesni odbor Narodne pomoći Zagreb organizirali su u proljeće 1942. godine vezu s đakovačkim Sabirnim logorom i tom su prilikom isporučili izvjesne količine potrebne pomoći u novcu, robi i prehrambenim artikhma, ali nakon ostvarenog kontakta i kratkotrajnog funkcioniranja ta veza je prekinuta.156

Sabirni logor Đakovo uživao je relativnu »autonomiju« koja je dozvoljavala potpunu ih djelomičnu prisutnost samoodlučivanja u svim važnijim obhcima logorske organizacije i uređenje životnih prihka u njemu sve do upućivanja transporta židovskih i manjim dijelom srpskih žena i djece oboljelih od zaraznih bolesti (26. 2, odnosno 6. 3. 1942. g.) kada je deportirano 833 zatočenice i 233 djece iz logora Stara Gradiška. Dopremom žena i djece iz logora Stara Gradiška u Sabirni logor Đakovo drastično su pogoršane higijenskozdravstvene prilike među njegovim zatočenicama što je bio smišljen plan da bakteriološki zaražene logorašice posluže kao sredstvo za masovna umorstva u đakovačkom sabiralištu, čime se reproducirala istovjetnost situacije i životnih prilika iz potonjeg logora. Ta činjenica direktno je utjecala na odluku da nepunih mjesec dana nakon ekspediranja gradišćanskog transporta interniraca ustaše (29. 3. 1942. g.), preuzmu neposrednu unutrašmju kontrolu logora.158 Nakon toga događaja relativno dobri logorski uvjeti kao karakteristika životnog toka kojem je dinamiku i ton davala Židovska vjeroispoviedna općina u Osijeku gube svoju specifičnost čime postaju ekspoziturni dio jasenovačke stvarnosti.

Prelaskom direktne logorske uprave u ruke Ustaške obrane ekstremno je u logoru pogoršana situacija u pogledu općih preduslova za normalno funkcioniranje života, čemu je doprineo permanentno provođen ustaški teror nad zatočenicima logora. Represalije raznih oblika i težine nad ženama i djecom neprekidno su se ispoljavale u vidu duševnog i fizičkog terora, te individualnog i kolektivnog pritiska na logoraše u cilju otvorene ili prikrivene pljačke zatočenica i financijske destabilizacije osječke Zidovske općine.

Nastojamje logorske uprave da održi egzistencijalni nivo životnih uslova u logoru, od trenutka osnivanja pa do njegove likvidacije, otežavao je neprijateljski odnos Dakovačke biskupije. Odbijajući da pruži odgovarajuću pomoć zatočenicama i djeci, a u nastojanju da doprinese definitivnoj ekminaciji logora sa crkvenog dobra, Đakovačka biskupija je permanentno intervenirala kod Ustaškog redarstva, što je posredno doprinijelo da dođe do njegove evakuacije iz Đakova za KCL Jasenovac i fizičke likvidacije zatočenica i djece na stratištima Gradine.

Evakuacija zatočenika Sabirnog logora Đakovo u KCL Jasenovac provedena je u periodu od 15. 8. do 15. 7. 1942. g. Broj deportiranih u tri navrata od 800 do 1000 logoraša iznosio je oko 2400 žena i djece. Konačno, fizičkom likvidacijom zatočenica i djece i uništenjem dijeia logorskog o'ojekta Sabirni iogor Dakovo praktično je ukinut. Ipak, sjećanje na Sabirni logor Đakovo traje. Neposredno nakon rata poduzeta inicijativa Zemaljske komisije za ratne zločine da nepobitnim argumentima verificira nedjela okupatora I kvislinški mu sklonih formacija,159 te da očuva uspomene na nevino stradale žrtve, potkrijepljena je unikatnirn logorskim reliktomnekropolom koja u vidu iogorskog groblja stradalih žrtava ustaškog terora ne dozvoljava da stravične slike mučenja i patnje izblijede dok uspomena na njih živi.

Sabirni logor Đakovo je likvidiran u toku planske akcije kompleksno organiziranih masovnih egzekucija nad židovskim stanovništvom a naročito ženama i djecom, pa je stoga s aspekta ustaške rasističke misli ispunio svrhu svoje namjene. Definitivna je konstatacija da je logičan produkt i tragičan nastavak svih sukcesivno provođenih segregacijskih i diskriminatorskih mjera u cilju praktične realizacije antisemitske pohtike koja je imala za cilj duhovno i materijalno uništiti a zatim fizički kkvidirati etnički, konfesionalno, nacionalno i rasno proskribirano jevrejsko stanovništvo.

154 Hrvatski narod, 27. 11. 1941

155 Vasiljević Zoran, n.d., 217

156 »U logoru je bilo osoba koje su otpuštene preko Ministarstva iz Zagreba i svaki je dan došao po koji brzojav, ali ustaški zastavnik Matijević koji je već za kratko vrijeme postao poručnik nije se mšta obazirao na te brzojave već je samovoljno radio šta je htio.« (AH, ZKZR, GUZ2235/7b445, k. 11,2).

157 Odbor za logore i zatvore tzv. Logorski odbor i Mjesni odbor Narodne pomoći Zagreb bili su direktno vezani i slali su redovne obavijesti sekretaru Pokrajinskog odbora Narodne pomoći za Hrvatsku a ovaj je dostavljene izvještaje prosljeđivao Povjerenstvu Centralnog komiteta KP Hrvatske u Zagrebu obavještavajući ga o svom radu. Izvještaj o ovim poslovima upućivan je u CK KPH. Logorski odbor organizirao je vezu sa logorima posredstvom kojih je utvrđivano brojčano stanje i imena logoraša dok se intenzivno radilo na odašiljanju potrebne pomoći u hrani, odjeći i novcu. Od logoraša su preuzimani izvještaji o stanju u logorima dok su im posebnim kanalima konspirativno dostavljane direktive KP i politički materijal. S logorima Jasenovac, Požega i Đakovo Logorski odbor organizirao je vezu u proljeće 1942. godine putem kojih se Sabirnom logoru Đakovo »šalje potrebna pomoć u hrani, odjeći i novcu«. (Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1041—1945, Zagreb, 1984, knj. II, dok. 24, str. 56, bilj. 1).

Međutim, Mjesni odbor Narodne pomoći Zagreb nije uspio stupiti u kontakt s đakovačkim Sabirnim logorom, pa je stoga neophodna pomoć izostala. U izvještaju Povjerenstva CK KPH u Zagrebu Centralnom komitetu KPH o radu Mjesnog odbora Narodne pomoći Zagreb za vrijeme od 5. 5. do 15. 6. 1942. godine kaže se: »Paketi se šalju u sve logore i kaznione osim Đakova, jer do sada nismo uspjeli doznati lma li koga od naših tamo.« (Isto, dok. 256, 510).

Kroz izvještaj Pokrajinskog odbora Narodne pomoći za Hrvatsku upućenog Povjerenstvu CK KP Hrvatske u Zagrebu saznajerno da početkom svibnja 1942. godine ta veza prestaje. »Logorski odbor radi, ali taj rad je dosta skučen zbog poteškoća na koje nailazimo, a koje nam onemogućavaju prodiranje u pojedine logore. Tako npr. nemamo vezu sa logorima: Jasenovac, Požega, Đakovo...« (Isto, dok. 137, 286).


158 Miletić Antun, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945, Građa, Narodna knjiga, Spomen područje Jasenovac, Beograd, 1986, knj. II, pril. Br. 7, 1084

159 U depeši Staba 6. korpusa NOVJ od 24. oktobra 1944. godine stoji: »Okružnim komisijama za ratne zločine: Prikupite smjesta sve podatke o logoru Jasenovac, Slav. Brod, Đakovo, Slav. Požega i Feričanci. Obrazujte odmah anketnu komisiju za prikupljanje tih podataka. Pripremite sve za fotografiranje svih objekata, svih logora i svih sredstava za mučenje. Fotografiranje izvršite odmah čim ova mjesta budu oslobođena. Sve prikupljene podatke preslušavanja, izjave i slike dostavljajte Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina...« (Isto, dok. 367, 918, bilj. 1).

Smilja Avramov: Genocid u Jugoslaviji 1941-1945, 1991...



Skrivanje istine - zločin protiv čovečnosti

Sve do objavljivanja kapitalnog dela Arons (Mark Aarons) i Loftusa (John Loftus), i delimične deklasifikacije arhivske građe iz Drugog svetskog rata, razlozi za prećutkivanje genocida nad Srbima traženi su isključivo u ideološkom opredeljenju SFRJ

U svetskoj literaturi dvadeseti vek nazvan je vekom „megasmrti“. Među mnoštvom oblika masovnih umorstava u dvadesetom veku, centralno mesto pripalo je genocidu. Samo u Drugom svetskom ratu, od 55 miliona ljudskih života stradalih u direktnoj borbi, ili od bombardovanja, epidemije i gladi, 10 miliona bile su žrtve genocida: Jevreji, Jermeni, Romi, Rusi, Ukrajinci i oko milion Srba.

Kada je 1951. stupila na snagu Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, malo pažnje posvećeno je naučnoj obradi ovog fenomena. U sklopu hladnoratovske strategije zapada protiv istoka, razrađena je strategija „zaborava i prevazilaženja prošlosti“ kao njen sastavni deo. Ideja je potekla od pape Pija DžII, koji je u pomirenju katoličkih zemalja, pobednika i poraženih, pre svega Nemačke i Francuske, video moćnu branu protiv komunizma i istočnog bloka. Uz aktivnu ulogu Vatikana postignut je konsenzus zapadnih zemalja, i otvoren proces preoblikovanja istaknutih nacista, okorelih ratnih zločinaca, u „borce za demokratiju“, u nove krstaške ratnike u obračunu sa Istokom.

Preživeli logoraši i potomci žrtava genocida nad Jevrejima podigli su glas protesta; doživeli su „strategiju zaborava“ kao najtežu uvredu. „Ćutanje je zločin protiv čovečnosti“ uzviknula je Sara Berkovic.

Protesti Jevreja širom sveta urodili su plodom. Posle skromnih dela krajem pedesetih, koja su se bavila tehničkom stranom ubijanja, bez ulaženja u suštinu problema, postepeno se širio krug analitičara koji su svestrano, iz različitih uglova proučavali genocid. Odlučujuću ulogu u tome imala su dela Teodora Adorna i Hane Arent. Ova dva filozofa postavila su genocid u odnosu na strukturu i logiku modernog života. Odbacili su razmatranje genocida kao neki bizarni događaj, ili usputnu grešku u modernoj istoriji. Umesto toga postavili su genocid kao deo istorije, čije je višedimenzionalno proučavanje neophodno da bismo shvatili u kojoj vrsti društva živimo. Kao rezultat tih nastojanja, u poslednje četiri decenije prošlog veka, objavljeno je nekoliko hiljada knjiga, formirani su brojni instituti koji se i danas bave genocidom.

Proučavanje je u tom periodu svedeno gotovo isključivo na stradanje Jevreja u Nemačkoj i satelitskim državama Trećeg rajha. Genocid je postao ključni elemenat jevrejskog kolektivnog identiteta, i osnov na kome počiva država Izrael. Genocid nad Srbima, izvršen tokom Drugog svetskog rata u ND Hrvatskoj, koji po metodama umorstava i motivima spada u red najmonstruoznijih događaja u novijoj istoriji, izbrisan je iz svetske istorije.

Sve do objavljivanja kapitalnog dela Arons (Mark Aarons) i Loftusa (John Loftus), i delimične deklasifikacije arhivske građe iz Drugog svetskog rata, razlozi za prećutkivanje genocida nad Srbima traženi su isključivo u ideološkom opredeljenju SFRJ. Loftus, koji je za vreme i posle rata, u svojstvu našao na listi ratnih zločinaca koju su sačinile Ujedinjene nacije. Visoki funkcioner u vladi Velike Britanije, koji je radio na problematici ratnih zločina i imao pristup tajnim dokumentima NATO, otkrio je nedavno prave motive. Prema njegovim rečima: „Britanska obaveštajna služba održavala je pre rata tesne veze sa ustaškom podzemnom terorističkom mrežom, čak i posle ubistva jugoslovenskog kralja Aleksandra u Marseju 1934... koristila je Pavelića, uprkos njegovoj reputaciji teroriste i ubice... bila je to hipokrizija najneobuzdanije vrste“, zaključuju pisci.

Bilo je pokušaja osporavanja genocida počinjenog i nad Jevrejima. Održani su u tom cilju čak i naučni skupovi. Pokrenuti su posebni časopisi i objavljene mnogobrojne knjige. Artur Buc (Arthur R. Butz) osporava istrebljenje Jevreja u Nemačkoj; po njemu, oni su samo „izgnani“ iz Evrope. Logori su, istina, postojali u ovoj zemlji, ali to su bili „radni logori“, „izvor radne snage tako potrebne nemačkoj ekonomiji“. Kao rezultat ratnih uslova u njima je, po Bucu, umrlo između 350.000 i 400.000 ljudi raznih nacionalnosti, od čega je sasvim „neznatan“ broj otpadao na Jevreje. Gasne komore su za njega „izmišljotina“, ili čista fikcija. Postojali su krematorijumi, ali su služili za spaljivanje tela ljudi koji su umirali. Upotrebljavan je povremeno insekticid, kao što je na primer „Zyklon B“, ali samo za „dezinfekciju“, jer su usled ratnih prilika harale epidemije. I za Forisona (Robert Faurisson) upotreba gasa bila je preventivne prirode; po njemu i po Štajnu (Honjard F. Stein) holokaust je samo „grupna fantazija“, pa je otuda potrebna istorijska revizija događaja iz Drugog svetskog rata.

Radnički pokret i KPJ

Vukica Mitrović

[You must be registered and logged in to see this image.]


Rođena je 28. decembra 1912. godine u Svetom Stefanu, Budva, Crna Gora. Osnovnu školu učila je u Svetom Stefanu i Kotoru, a dva razreda učiteljske škole u Cetinju, koju je 1932. morala prekinuti zbog bolesti i prelaska roditelja u Beograd.

Pripada najistaknutijim ženama-borcima radničkog pokreta i KPJ u Beogradu uoči rata.

Zbog teškog materijalnog stanja u porodici, nije mogla da nastavi školovanje, već se zaposlila, najpre kao daktilograf u jednom privatnom birou, a zatim kao tekstilni radnik u Beogradskoj tekstilnoj industriji. Odmah se uključila u rad sindikalne organizacije tekstilaca, i ubrzo izbija u prve redove radničkih boraca u Beogradu. Oktobra 1933. primljena je u Partiju, u ćeliju radnika i studentkinja, koja se angažovala oko izlaženja partijskog lista „Komunist“. Godine 1934. radila je u tehnici Oblasnog komiteta KPJ za Srbiju. Bila je glavna veza između partijske štamparije „Komunista“ (1934—1935) i Blagoja Parovića, instruktora CK KPJ u Beogradu, i Dragutina Čolića, tadašnjeg sekretara Oblasnog komiteta KPJ za Srbiju. Blagoje Parović je isticao njen primer partijskog rada kao uzor ostalim komunistima. U velikoj policijskoj provali, 14. aprila 1935, uhapšena je i u Glavnjači podvrgnuta najstrašnijim mučenjima, na koje su je stavili agenti beogradske policije da bi odala štampariju „Komunista“ i drugove s kojima je sarađivala. Izdržala je policijsku torturu bez ijedne reči priznanja, pa je na suđenju oslobođena zbog nedostatka dokaza. Sami agenti su se čudili njenoj izdržljivosti. Do mnogih komunista stigle su njene prkosne reči izgovorene tada, aprila 1935, u policiji: „Sve znam, ali vam neću ništa reći“. Reči izgovorene na saslušanju u Specijalnoj policiji, oktobra 1941: „Komunist sam, i to je sve što ću vam reći.“

Nastavila je da radi u tehnici MK Partije za Beograd. Bila je tiha i radna, skromna, konspirativna, staložena i uvek pouzdana. Drugovi su joj dali nadimak „Šunja“, kao vrsnom ilegalnom radniku koji je stizao svuda. U hapšenjima 1935. i 1936. policija je zadala teške udarce partijskoj organizaciji u Beogradu. Zajedno s komunistima koji nisu bili uhapšeni, Vukica radi na omasovljavanju i učvršćivanju beogradskih partijskih organizacija. U proleće 1936. radi kao član Uprave u Sindikatu tekstilaca. Od marta 1937. sekretar je MK KPJ za Beograd, a od maja 1937. član je novoformiranog PK KPJ za Srbiju. Pored rada u Beogradu, ponajviše među tekstilnim radnicima na Karaburmi, po zadatku PK odlazila je povremeno u Niš i Valjevo. Kao i ostali članovi PK KPJ za Srbiju, i Vukica je učestvovala u svim akcijama koje je Partija vodila po liniji Narodnog fronta, posebno na okupljanju radničke omladine i žena-radnica u borbu protiv fašizma. Njenom zaslugom, Partija je među tekstilnim radnicima na Karaburmi stvorila snažno partijsko jezgro, koje je uspešno vodilo tarifne pokrete, štrajkove i razne političke akcije. Jedan je od organizatora štrajka tekstilaca u Beogradu, krajem 1937. i početkom 1938. godine. Iste godine ponovo je kratko vreme u zatvoru, pa je zatim prešla u ilegalnost. Vukica je među organizatorima velikih demonstracija od 14. decembra 1939. godine. Na V pokrajinskoj konferenciji KPJ za Srbiju izabrana je za člana Sekretarijata PK KPJ za Srbiju. U martovskim događajima 1941. godine je među rukovodiocima demonstracija protiv vlade Cvetković-Maček.

Posle kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, radila je u Beogradu na organizovanju oružane borbe protiv okupatora. Neposredno je učestvovala u organizovanju i izvođenju niza borbenih akcija u Beogradu. Po zadatku PK, održavala je i vezu s Jankom Jankovićem u Specijalnoj policiji, a s majkom Miloša Matijevića organizovala je slanje hrane, uputstava i drugih direktiva pohapšenim komunistima u Specijalnoj policiji. Pored zadataka u MK i PK KPJ za Srbiju, bila je zadužena i za politički rad i organizovanje rejonskih komiteta Partije u Beogradu.

Prilikom hapšenja komunista, krajem septembra i početkom oktobra 1941, idući na sastanak MK zajedno sa članom MK Davidom Pajićem, 1. oktobra 1941. u sukobu s policijom teško je ranjena i uhvaćena, a David Pajić ubijen.

Pošto je policija znala da u rukama ima istaknutog aktivista Partije, pokušala je da je slomi primenivši sva sredstva torture, ali su zapisnici sa saslušanja Vukice Mitrović u Specijalnoj policiji i Gestapou ostali - prazni. Neprijatelj je poražen, i provala zaustavljena. Osuđena je na smrt, i 16. decembra prebačena je na Banjicu, a već 17. decembra 1941. streljana s grupom članova Mesnog komiteta Partije i SKOJ-a za Beograd. Na streljanje su je izneli na nosilima, onako kako je i donesena na Banjicu, jer su joj noge bile polomljene.

Svojim revolucionarnim radom do rata, držanjem pred klasnim neprijateljem i pred okupatorom, uprkos užasnom mučenju, Vukica je ostala svetao lik rodoljuba i komunista. Njen život bio je neprekidna borba, svesno žrtvovanje za ideju za koju se borila. Prkoseći neprijatelju i smrti, uzdignute glave i stisnute pesnice otišla je u smrt.

Narodnim herojem Jugoslavije proglašena je 9. maja 1945. godine.

Pod režimom lažnog parlamentarizma (1921-1928).

Društveno-političke prilike u Kraljevini SHS uticale su na produbljivanje klasnih suprotnosti i stvarale povoljne mogućnosti za širenje revolucionarnog radničkog pokreta. Politički život, iz kojeg je radnički pokret bio zakonom isključen, bio je obeležen sve oštrijim suprotnostima i borbama između vladajuće srpske buržoazije i buržoazije ostalih naroda, a to je uzrokovalo sve dublje političke krize.

Takvi uslovi nužno su nametali stvaranje ilegalne revolucionarne partije koja će odgovarajućim programom radikalnih društvenih preobražaja izrasti u avangardu radničke klase i svih drugih ugnjetenih društvenih slojeva. Ovaj period obeležen je borbom između idejno i politički još nezrelih revolucionarnih snaga i onih koje su bile opterećene reformističkim, socijaldemokratskim i aanarhosindikalističkim idejnim nasleđem. U sukobu tih snaga u vrhovima KPJ ubrzo su nastale leva i desna frakcija. Dok su na Prvoj zemaljskoj konferenciji KPJ (Beč, 3-17.VII.1922) prevladali stavovi desne frakcije, na Drugoj zemaljskoj konferenciji (Beč, 9-12.V.1923) usvojeni su stavovi leve frakcije o stvaranju ilegalne kadrovske partije na principu demokratskog centralizma, osvajanju pozicija u sindikalnim i drugim legalnim organizacijama i otvaranju diskusije u KPJ o nacionalnom pitanju u Kraljevini SHS. To je pospešilo proces stvaranja ilegalnih organizacija KPJ i osnivanje legalnih organizacija: Nezavisnih sindikata, Nezavisne radničke partije Jugoslavije (NRPJ) i Saveza radničke omladine Jugoslavije (SROJ), preko kojih je KPJ počela razvijati političku aktivnost. — Daljnji stupanj u ideološkom sazrevanju KPJ bile su odluke njene Treće zemaljske konferencije (Beograd, u januaru 1924). Konferencija je odbacila shvatanja Sime Markovića o nacionalnom pitanju i orijentisala se na borbu za ravnopravnost jugoslovenskih naroda. U to je vreme KPJ imala 1000 članova. Kao odgovor na pojačanu aktivnost KPJ usledili su u 1924. protiv nje novi udarci režima: zabranjen je rad NRPJ i SROJ. Time su ionako teški uslovi za delatnost KPJ bili pogoršani. I u samoj partiji nastupio je zastoj u ideološkom i političkom razvoju. Posebno su negativne posledice imali stavovi koje je zauzela Kominterna na svom V. kongresu (Moskva, 1924) o jugoslovenskom nacionalnom pitanju. Princip samoodređenja bio je izražen u zahtevu za razbijanje Jugoslavije i za stvaranje federacije radničko-seljačkih republika na Balkanu, čime se isključivala mogućnost rešenja nacionalnog pitanja u okviru Jugoslavije. Prihvativši stav Kominterne, KPJ se našla izvan tekućih političkih zbivanja u zemlji koja su nosila pečat borbe između vladajuće srpske buržoazije i buržoazija ostalih naroda. Upravo je u godini 1924. sukob između vladajuće Radikalne stranke i Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS) izazvao duboku političku krizu, koju je režim pokušao da reši zabranom HRSS. — Borbe u vrhovima KPJ poprimile su grupaški karakter. Ni pokušaj Kominterne da se stanje sredi pomirenjem frakcija i izborom Sime Markovića za sekretara KPJ na njenom III kongresu (Beč, 17-22.V.1926.) nije doneo pozitivne rezultate. Tako je KPJ u doba porasta krize buržoaskog sistema u Jugoslaviji ostala nekonsolidovana i bez odgovarajuće političke platforme. Velika agrarna kriza koja je izbila u zemlji 1926, kao uvod u opštu privrednu krizu, izazvala je porast antirežimskog raspoloženja u narodu i jačanje opozicione Seljačko-demokratske koalicije (SDK, osnovana u novembru 1927). Upravo u to vreme frakcijske borbe u vrhovima dovele su KPJ na rub rascepa i onesposobile je za organizovanu političku akciju. Nastojanja vođa frakcija da osiguraju uticaj u partijskom članstvu naišla su tada odlučan otpor. Taj otpor narastao je u nekoliko poslednjih godina, a njegovi nosioci bili su kadrovi izrasli u neposrednoj borbi radnićke klase. On je najsnažnije došao do izražaja na osmoj konferenciji zagrebačke organizacije KPJ (krajem februara 1928). Na čelu otpora bio je organizacioni sekretar Mesnog komiteta KPJ Josip Broz. On je na konferenciji optužio obe frakcije, ističući da je obračun s njima prvi uslov za konsolidaciju KPJ. Konferencija je osudila frakcije, a Broza izabrala za sekretara zagrebačke organizacije. Stavovi zauzeti na ovoj konferenciji ušli su u otvoreno pismo kojim se Kominterna u proleće 1928. obratila članstvu KPJ i koji su zatim postali osnovom za pripremu IV. kongresa KPJ. Radi sprovođenja stavova otvorenog pisma Kominterne i priprema kongresa KPJ Kominterna je imenovala privremeno rukovodstvo KPJ s Filipom Filipovićem na čelu. Ova aktivnost u KPJ razvijala se u vreme sve dublje krize režima lažnog parlamentarizma i sve oštrijih političkih borbi, osobito posle atentata na Stjepana Radića i druge prvake HSS u Narodnoj skupštini (u junu 1928). U tim događajima režim pojačava progone komunista. Među uhapšenim bio je i Josip Broz, organizator borbenih akcija zagrebačkog proletarijata, koji je tada osuđen na 5 godina robije. Na IV kongresu KPJ (Drezden, 5-16.XI.1928) osuđene su frakcije, a u CK KPJ izabrani ljudi koji nisu bili angažovani u frakcijskim borbama. Međutim, kongres u Drezdenu nije uneo znatnije promene u program i metode rada partije, koji su i dalje ostali preuski i opterećeni sektaštvom. Tome je pridoneo i program usvojen na VI. kongresu Kominterne (Moskva, avgust-septembar 1928), u kojem se, na temelju ocene da u Evropi raste revolucionarna kriza, tvrdilo da se bliži vreme revolucionarnih sukoba. Polazeći od toga, kongres KPJ je naglasio stav da u Jugoslaviji predstoji buržoasko-demokratska revolucija koja će brzo prerasti u proletersku. Usvojen je takođe stav Kominterne o socijaldemokratiji kao blizancu fašizma, a članstvu KPJ zabranjeno je da ulazi u reformističke sindikate i deluje unutar buržoaskih opozicionih partija. Najzad, u vezi s pojačanom opasnošću od imperijalističke intervencije protiv SSSR, ponovo je potenciran stav o razbijanju Jugoslavije kao »veštačke versajske tvorevine« i dela »sanitarnog kordona« i o stvaranju nezavisnih nacionalnih država. KPJ je tada imala 2034 člana.

Pod šestojanuarskom diktaturom (1929—1934).

Na državni udar kralja Aleksandra i proglašenje diktature 6.I.1929. CK KPJ je odgovorio pozivom na ustanak, ocenjujući da je revolucionarna situacija već nastupila. Time je KPJ, malobrojna i nekonsolidovana, bez čvršće veze s radničkom klasom i bez oslonca u drugim društvenim slojevima, u vreme kada su se buržoaske opozicione snage povukle i mirno prihvatile diktaturu, bila izložena krvavom teroru režima. Brojni rukovodioci su ubijeni, među njima organizacioni sekretar CK Đuro Đaković i više članova CK i rukovodilaca CK SKOJ. Stotine komunista je uhapšeno, prošlo kroz policijsku torturu i osuđeno na višegodišnju robiju. KPJ je bila organizaciono razbijena, a njen krnji CK, u aprilu 1930, prešao je u Beč, ostavši bez veza s preostalim organizacijama u zemlji. — Usprkos teroru, objektivni uslovi u godinama diktature bili su povoljni za jačanje revolucionarnog pokreta. Uvođenjem diktature sistem centralizma nije bio konsolidovan. Novi režim nije našao šire političke oslonce, a velika privredna kriza brzo je podstakla neraspoloženje narodnih slojeva i podsticala njihovu spremnost za borbu. Zato je i odlučan otpor KPJ diktaturi znatno pridoneo podizanju njenog ugleda i uticaja u narodu. S druge strane, poučeni teško plaćenim iskustvom, komunisti su se u praksi odrekli avanturističke parole ustanka i postepeno se sve uspešnije koristili onim oblicima borbe koje su narodne mase prihvatale. Pored porasta neraspoloženja u radničkim i seljačkim masama, u ovo vreme revolucionarne ideje izrazitije zahvataju inteligenciju i pogotovo studente i srednjoškolsku omladinu, u kojima KPJ i SKOJ nalaze pouzdanu i sve masovniju osnovu. To je već jasno došlo do izražaja u studentskim nemirima 1931. Revolucionarnom pokretu u vreme diktature prilaze i brojni književnici, publicisti, umetnici, koji su pokrenuli više listova i časopisa marksističke orijentacije. — God. 1932. obnovljeno je više pokrajinskih organizacija i rukovodstava KPJ (Slovenija, Bosna i Hercegovina, Vojvodina, Crna Gora). Taj proces je ubrzan 1933. i 1934, kada su osobito došle do izražaja posledice ekonomske krize i političkog sistema diktature. Na razvitak i aktivnost KPJ u ovom razdoblju negativno je uticala činjenica da je njen CK bio u inostranstvu, bez čvršćih veza s organizacijama i bez punijeg uvida u politička kretanja u zemlji, opterećen starim, sektaškim koncepcijama. On je delovao više kao činovnički aparat u mehanizmu Kominterne nego kao političko rukovodstvo jednog posebnog revolucionarnog pokreta. Nekim pozitivnim promenama u političkim stavovima u 1933. i 1934, delovanjem pojedinih članova CK u zemlji (Blagoja Parovića, a kasnije i Josipa Broza) i većim uticajem na rad organizacija u zemlji donekle su ublažene negativne strane koje su se pokazale u radu rukovodstva. — Četvrta zemaljska konferencija KPJ (Ljubljana, 24—25. XII 1934) pokazala je da je partija organizacijski obnovljena; ova je konferencija izrazila pozitivne tendencije u prodiranju KPJ u politički život zemlje. Od posebnog značenja za dalju aktivnost partije bili su njeni stavovi o nacionalnom pitanju i odluke da se u sastavu KPJ formiraju nacionalne komunističke partije Hrvatske i Slovenije, a kasnije i Makedonije, te da se pristupi stvaranju antifašističkog fronta. Za sekretara CK KPJ izabran je Milan Gorkić (pravim imenom Josip Čižinski), koji je ovu funkciju obavljao po odluci Kominterne od sredine 1932.

U periodu poleta revolucionarnog pokreta (1935—1937).

U vreme raspadanja režima diktature KPJ je uglavnom prevladala posledice teških udaraca iz prethodnog razdoblja te se mogla šire uključiti u političke borbe koje su oživele 1935. posle raspisivanja parlamentarnih izbora. Takođe je pokušala da stvori legalnu jedinstvenu radničku partiju. Podsticaj političkoj aktivnosti KPJ dali su stavovi tzv. splitskog plenuma CK KPJ (u julu 1935), a osobito antifašistička platforma VII kongresa Kominterne (jul—avgust 1935). Tada je CK prvi put posle 1925. istaknuo mogućnost rešenja nacionalnog pitanja u okviru Jugoslavije, što je postalo osnovom za razradu njene nacionalne politike u sledećim godinama. Koncepcija antifašističkog narodnog fronta otvorila je razdoblje bržeg prodiranja KPJ u politički život zemlje. KPJ je organizator štrajkova i tarifnih pokreta koji su u 1935. i 1936. poprimili široke razmere. Osvojila je rukovodeće položaje u mnogim organizacijama reformističkog URSSJ. KPJ je u predizbornoj kampanji za parlamentarne izbore i kasnijim političkim zbivanjima organizovala mnoge političke skupove , demonstracije i druge akcije u kojima je dolazilo i do krvavih sukoba s policijom. Ojačao je SKOJ i njegov uticaj među omladinom. KPJ je postigla znatnije rezultate u okupljanju žena u borbi za njihovu emancipaciju. Veliko značenje u razvitku KPJ imala je aktivnost mnogih komunista po robijašnicama. Pored proučavanja marksizma i prevođenja nekih osnovnih marksističkih dela, komunisti-robijaši vodili su tešku višegodišnju borbu za poboljšanje uslova izdržavanja kazni; ta je borba imala širokog odjeka u zemlji i inostranstvu. Krajem 1935. KPJ je imala oko 3000 članova. — Prodiranje KPJ u politički život zemlje još je vidnije istaknulo raskorak između partije i CK koji se nalazio u inostranstvu. U sve dinamičnijem razvitku, CK nije mogao efikasno da utiče na rad organizacija, tim pre što su u njemu vladali sukobi i grupaštvo. Nastojanjem nekih članova CK, obrazovan je sredinom 1935. Zemaljski biro CK kao operativni organ u zemlji, koji je pridoneo čvršćem povezivanju i usmeravanju aktivnosti partije. — Da bi sprečio širenje revolucionarnog pokreta, režim je pojačao progone KPJ. Krajem 1935. usledila je policijska provala u kojoj je do marta 1936. uhapšeno 950 članova KPJ, među kojima i najveći deo rukovodećeg aktiva. — Nov podsticaj aktivnosti KPJ dale su odluke i stavovi savetovanja njenog rukovodećeg aktiva u Moskvi (u avgustu 1936), izraženi u širini platforme Narodnog fronta i borbe za demokratizaciju i preuređenje države na osnovama nacionalne ravnopravnosti. Na zahtev ovog savetovanja usledila je odluka Kominterne o prelasku rukovodstva KPJ u zemlju i o njegovom formiranju iz redova ljudi koji su izrasli u samom pokretu. Tada je odlučeno da Josip Broz, član Politbiroa CK, ode na rad u zemlju sa zadatkom da pripremi formiranje novog rukovodstva. Od decembra 1936, kada je s posebnim ovlašćenjima došao u zemlju, Josip Broz Tito vršio je odlučujući uticaj na razvoj i delatnost KPJ, da bi u avgustu 1937, pošto je Kominterna opozvala M. Gorkića, i formalno preuzeo rukovođenje partijom.

God. 1937. KPJ je pojačala borbu protiv profašističkog kursa u unutrašnjoj i spoljnoj politici vlade M. Stojadinovića; bila je organizator mnogih političkih akcija u kojima su sudelovale široke mase građana. Raznovrsnu antifašističku aktivnost razvila je KPJ povodom građanskog rata u Španiji: akcije solidarnosti s Republikom Španijom, a protiv vladine politike »nemešanja«, i organizovanje odlaska dobrovoljaca u internacionalne brigade (oko 1750 Jugoslovena). Poslije stvaranja Bloka narodnog sporazuma u oktobru 1937, a polazeći od činjenice da opozicione partije imaju jak uticaj u narodu, KPJ je povela akciju da se blok proširi predstavnicima radničke klase. Zato je pokušavala da osnuje jednu legalnu stranku — Stranku radnog naroda (SRN) s programom Narodnog fronta, ali su vođstva građanskih stranaka odbila saradnju s KPJ. — U isto vreme je Tito pokrenuo rešavanje aktuelnih unutrašnjih pitanja KPJ. U 1937. održani su osnivački kongresi KP Hrvatske i KP Slovenije, koji su istaknuli da je rešenje nacionalnog pitanja bitan deo borbe za revolucionarni preobražaj jugoslovenskog društva. Postavljene su nove osnove organizacione izgradnje SKOJ kao masovne omladinske organizacije i rukovodeće snage naprednog omladinskog pokreta. Rukovodstva KPJ ojačana su mladim kadrovima, a idejno-političko obrazovanje postavljeno je na širu osnovu. Partijska štampa i publicistika obogaćene su novim izdanjima listova, brošura i knjiga te prilagođena potrebama političke borbe i konsolidacije partije. Tada, u vreme konsolidacije KPJ i njenog sve uspešnijeg prodiranja u politički život zemlje, usledila je kriza njenog položaja u Kominterni. U staljinističkim čistkama stradali su mnogi istaknuti aktivisti KPJ, a u Kominterni se postavljalo pitanje njenog raspuštanja. Uprkos neizvesnom položaju KPJ u Kominterni, Tito je i dalje usmeravao njenu aktivnost. U maju 1937. formirao je u zemlji privremeno rukovodstvo, likvidirao žarišta frakcionaštva među komunistima u emigraciji i na robiji, a po dolasku u Moskvu u jesen 1938. uspeo je, uz podršku G. Dimitrova, da u Kominterni otkloni nagomilane nesporazume i rezerve prema KPJ. Tada je dobio mandat za formiranje CK KPJ u zemlji, čime je ranije u zemlji formirano rukovodstvo bilo i praktično potvrđeno.

U borbi za demokratizaciju i odbranu nezavisnosti Jugoslavije (1938—1941).

Uoči i u vreme II svetskog rata KPJ je, iako ilegalna i progonjena, još brže širila svoj politički uticaj, zahvaljujući unutrašnjoj konsolidaciji i već osvojenim političkim pozicijama. Pri tome je od izuzetnog značenja bilo stvaranje CK u zemlji. Time se KPJ u najvećoj mogućoj meri oslobodila negativnijeg uticaja Kominterne i još se odlučnije okrenula jugoslovenskoj stvarnosti i zadacima međunarodne antifašističke borbe. Razvila je široku političku aktivnost povodom priključenja Austrije Njemačkoj (Anschluss), a zatim povodom čehoslovačke krize i Minhenskog sporazuma, te približavanja opasnosti fašističke agresije na Jugoslaviju. Pozivala je u borbu protiv profašističke politike jugoslovenske vlade i »neutralnog« držanja vođstva građanskih partija, zahtevajući stvaranje vlade narodne odbrane koja bi otvorila proces demokratizacije i tražila oslonac u Sovjetskom Savezu. U tim akcijama KPJ je ostvarila uticaj u gotovo svim političkim, sindikalnim, kulturnim, sportskim i dr. organizacijama. Onemogućila je pokušaj reformista da razbiju jedinstvo radnika u URSSJ i osigurala rukovodeće pozicije u većini njegovih organizacija i rukovodstava. Pod rukovodstvom SKOJ brzo je jačao i omladinski pokret.

Izbijanje II svetskog rata i Sporazum Cvetković-Maček još su više podstakli aktivnost KPJ na već utvrđenoj platformi. Privredne teškoće, potencirane izbijanjem rata i vezivanjem privrede Jugoslavije za privredu fašističkih sila, nagli pad životnog standarda i reakcionarne mere vlade (sve do osnivanja koncentracionih logora) stvorili su još povoljniju klimu za jačanje revolucionarno--demokratskog pokreta i afirmaciju KPJ. Da bi paralisao akciju KPJ, režim je u decembru 1940. zabranio URSSJ, koji je tada okupljao preko 150000 radnika. Demonstracije i drugi oblici političkih akcija, koje je organizovala KPJ, poprimaju u to vreme karakter oštrih sukoba s režimom.

Izraz unutrašnje snage i političkog uticaja KPJ bila je njena Peta zemaljska konferencija (Zagreb, 19—23.X.1940). Održana je posle nacionalnih, odnosno pokrajinskih i lokalnih konferencija Partije i Šeste zemaljske konferencije SKOJ. Konferencija je po razradi političke linije značila neposrednu pripremu KPJ za predstojeće ponosne događaje. Kao osnova te linije istaknuta je borba protiv uvlačenja Jugoslavije u rat, te jačanje nezavisnosti oslanjanjem na SSSR i rešavanje najakutnijih unutrašnjih socijalnih i nacionalnih problema. Formiran je novi CK, a za generalnog sekretara KPJ izabran je J. B. Tito. KPJ je tada imala 7.000, a SKOJ 17.800 članova. — Krajem 1940. i početkom 1941, u vreme neposrednog prodiranja Nemačke i Italije u Podunanavlje i na Balkan, KPJ je upozoravala na ugroženost nezavisnosti Jugoslavije, zahtevala mere bezbednosti, optuživala vladu zbog politike kolebanja i organizovala mnoge akcije u tom pravcu. Na dan potpisivanja protokola o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu (25. mart 1941), KPJ je započela demonstracije koje su se 26. i 27. marta slile u opšti pokret naroda protiv izdajničkog akta vlade. KPJ je izišla iz ilegalnosti i predvodila mase demonstranata koje su prihvatile njene parole o demokratizaciji, odbrani i savezu sa SSSR. Prvih dana posle puča od 27. marta, KPJ je vršila pritisak na vladu generala D. Simovića zahtevajući demokratske promene i novu spoljnu politiku. Pokretom od 27. marta KPJ se afirmisala kao jedina organizovana politička snaga u borbi za odbranu nezavisnosti Jugoslavije — U danima kratkotrajnog aprilskog rata KPJ je zvala na odbranu od agresije, radila na jačanju odbrambenih snaga armije, tražila naoružanje radnika za borbu protiv pete kolone i za podršku armiji.

Počeci radničkog pokreta i stvaranje SRPJ(k).

Moderni radnički pokret u jugoslovenskim zemljama javlja se, u poređenju s razvijenijim zemljama evropskog zapada, znatno kasnije i pod jakim je idejnim i političkim uticajem socijalističkih pokreta tih zemalja. Prvi snažniji podsticaji stvaranju radničkih organizacija i pojavi prvih propagatora socijalizma u jugoslovenskim zemljama došli su posle osnivanja Prve internacionale i posle Pariske komune. Prvi propagator socijalističkih ideja u jugoslovenskim zemljama, Svetozar Marković, pokreće u Beogradu prvi socijalistički list Radenik, u kojem prati zbivanja vezana za Parisku komunu i izlaže svoje koncepcije borbe za socijalizam u Srbiji i na Balkanu. Njegov primer slede Vasa Pelagić, Dimitrije Cenić, Andra Banković i dr. Tada ili nešto kasnije javljaju se prvi propagatori socijalizma i u drugim jugoslovenskim zemljama — Dragutin Kale, France Železnikar, Vitomir Korać, Vasil Glavinov i dr. Nastaju i prva radnička i socijalistička glasila (Radnički prijatelj, Delavski list, Revolucija i dr.).

Intenzivniji proces osnivanja sindikalnih i političkih organizacija radničke klase u Hrvatskoj, Sloveniji i Vojvodini usledio je posle stvaranja socijaldemokratskih partija Ugarske i Austrije i osnivanja Druge internacionale (1889). Prve radničke organizacije u Vojvodini i Sloveniji, nastale u to vreme, u sastavu su ugarske ili austrijske socijaldemokratske partije. U poslednjoj deceniji XIX i prvoj XX veka osnovane su socijaldemokratske partije Hrvatske i Slavonije (1894), Slovenije (1896), Dalmacije (1903), Srbije (1903) i Bosne i Hercegovine (1909). Partijske organizacije u Vojvodini ostale su do I svetskog rata u sastavu ugarske socijaldemokratske partije. U Makedoniji su postojale pojedine socijalističke organizacije.

Ove su organizacije, premda su delovale u različitim državnim okvirima i u različitim prilikama, svojom pojavom i aktivnošću označile novu etapu u istoriji svojih naroda. S njima se na pozornici društvenih zbivanja pojavila radnička klasa kao organizovana društveno-politička snaga. Na njihovu inicijativu u krilu radničkog pokreta pojavile su se nove organizacije — sindikati, radničke komore, ustanove socijalnog osiguranja i radničko-prosvetna društva. U njihovim glasilima i raznim publikacijama objašnjavana su društvena kretanja sa stanovišta interesa radničke klase i propagirana nova, marksistička teorija o društvu. Vodeći borbu za poboljšanje položaja radničke klase, socijaldemokratske partije borile su se istovremeno za demokratska prava i slobode kao i za sudelovanje najširih narodnih slojeva u političkom životu. S druge strane, za sve socijaldemokratske partije u jugoslovenskim zemljama bilo je manje ili više karakteristično da nisu imale šire političke koncepcije borbe za socijalizam. Ograničeni opštim stavovima Druge internacionale, njihovi politički programi u godinama kad se produbljivala opšta kriza uoči I svetskog rata, svodili su aktivnost radničkih pokreta u uske okvire; nisu sagledavali sve one opšte društvene probleme za čije su rešavanje bili zainteresovani najširi slojevi naroda — nacionalno pitanje i pitanje nacionalnog oslobođenja, položaj milionskog radnog seljaštva, odnos prema imperijalističkom ratu i dr.

Na početku I svetskog rata socijaldemokratske partije u jugoslovenskim zemljama bile su zabranjene ili je, zbog ratnih prilika, njihov rad bio obustavljen. U završnim etapama rata, pod uticajem teških socijalnih prilika i perspektive poraza Centralnih sila, one se postepeno organizacijski obnavljaju i počinju delovati. Od 1917, a pogotovo u 1918, jugoslovenske zemlje, osobito one pod Austro-Ugarskom, zahvatili su spontani pokreti vojničkih, radničkih i seljačkih masa. Pod uticajem tih revolucionarnih kretanja i Oktobarske revolucije, obnavljanje aktivnosti socijaldemokratskih partija bilo je prožeto žestokim političkim i idejnim sukobima. U rukovodstvima tek obnovljenih socijaldemokratskih partija Srbije, Bosne i Hercegovine, i Dalmacije prevladale su pristalice klasne borbe. Oni su isticali solidarnost s Oktobarskom revolucijom i prihvatali Lenjinovu inicijativu za stvaranje nove, komunističke internacionale. U rukovodstvima socijaldemokratskih partija Hrvatske i Slovenije glavnu su reč u početku imali reformisti i pristalice klasne saradnje s buržoazijom.

U vreme stvaranja Kraljevine SHS, u decembru 1918, rukovodstva socijaldemokratskih partija Srbije i Bosne i Hercegovine dala su inicijativu za ujedinjenje radničkih organizacija u novoj državi. Pripreme za ujedinjenje tekle su u znaku idejnih i političkih sukoba između pristalica klasne borbe i pobornika klasne saradnje (preko sudelovanja u deobi ministarskih položaja u buržoaskim vladama), tzv. ministerijalista. Osobito oštra borba vođena je početkom 1919. u Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske i Slavonije, a okončana je izjašnjavanjem većine partijskih i sindikalnih organizacija za ujedinjenje na klasnoj osnovi. U isto su vreme i Socijaldemokratska partija Dalmacije i socijalističke organizacije Vojvodine, Crne Gore i Makedonije prihvatile inicijativu za ujedinjenje. Ministerijalisti su i dalje zadržali vodeće pozicije jedino u Socijaldemokratskoj partiji Slovenije.

Kongres ujedinjenja socijaldemokratskih partija i organizacija, održan u Beogradu od 20. do 23. aprila 1919, doneo je odluku o stvaranju Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) — SRPJ(k) — izjasnio se za revoluciju i diktaturu proletarijata i za pristupanje Komunističkoj internacionali. Usvojen je Statut partije, sličan statutima ranijih socijaldemokratskih partija. Izabrano je rukovodstvo partije, a za predsednika, odnosno sekretara izrabrani su Sima Marković i Filip Filipović. Tada je uz sudelovanje istih delegata održan i Kongres sindikalnog ujedinjenja, koji se izjasnio za jedinstvo sindikalnog pokreta i izabrao Centralno radničko sindikalno veće Jugoslavije (CRSVJ). Održana je i Konferencija žena socijalistkinja (komunistkinja) koja je prihvatila program SRPJ(k). U Zagrebu je 10.X.1919. osnovan Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) koji je također usvojio program SRPJ(k).

Godina 1919. protekla je u znaku uspona revolucionarnog pokreta. Naglo je jačao uticaj SRPJ(k) i ona je brzo izrasla u značajan politički faktor u zemlji. Na opštinskim izborima u martu i avgustu 1920. partija je osvojila opštine u mnogim gradovima (Beograd, Zagreb, Osijek, Skoplje, Niš i dr.), a na izborima za Ustavotvornu skupštinu, u novembru 1920, dobila je 59 mandata i zauzela treće mesto po broju poslanika u Skupštini. U leto 1920. SRPJ(k) je imala preko 65.000 članova, a ujedinjeni sindikati oko 210.000. Tada je izdavala svoj centralni organ Radničke novine i brojne pokrajinske i lokalne listove. U aprilu 1920. pristalice klasne borbe odneli su pobedu nad ministerijalističkim rukovodstvom i u socijaldemokratskoj partiji Slovenije; doneli su odluku da se i ona uključi u SRPJ(k). U aprilu 1920. održan je štrajk oko 50.000 železničara, jedna od najkrupnijih radničkih akcija toga vremena. Štrajk je protekao u znaku pojačane odlučnosti režima da se obračuna s revolucionarnim pokretom (prve zabrane proslave 1. maja, pojačana cenzura, hapšenja rukovodilaca SRPJ(k), suspendovanje komunističkih odbornika u opštinama i raspuštanje komunističkih opštinskih uprava, proglašenje militarizacije železničara, oružani napadi na štrajkače itd.).

U vreme poleta revolucionarnog pokreta sve su vidnije izbijale razlike u SRPJ(k) između revolucionarne i reformističke struje. Reformisti-centrumaši istupali su sve otvorenije protiv komunističke orijentacije partije. Pripreme za drugi kongres i sam rad kongresa (Vukovar, 20-25.VI.1920.) protekli su u otvorenom sukobu dveju struja oko ključnih pitanja na koja je trebalo dati odgovor u prvom programu partije. Kongres se velikom većinom izjasnio za predlog komunističkog programa i odlučio da se promeni naziv SRPJ (k) u Komunistička partija Jugoslavije (KPJ). Usvojeni su i akcioni program i statut partije. Za sekretare KPJ izabrani su Sima Marković i Filip Filipović. Bila je to odlučujuća pobeda revolucionarne orijentacije u jugoslovenskom radničkom pokretu. Ubrzo posle kongresa reformisti-centrumaši napustili su KPJ i, u decembru 1921. osnovali Socijalističku partiju Jugoslavije.

Smirivanje revolucionarnih kretanja u Evropi, podrška imperijalističkih sila Antante vlastodršcima u Kraljevini SHS i njena delimična unutrašnja stabilizacija omogućili su režimu odlučnije nastupanje protiv revolucionarnog radničkog pokreta u zemlji. U decembru 1920. vlada je, optužujući KPJ da priprema prevrat, iskoristila sukobe sa žandarmerijom i vojskom u štrajkovima rudara Bosne i Hercegovine i Slovenije, te je tzv. Obznanom zabranila komunističku aktivnost. Usledila su zatvaranja organizacija KPJ i masovna hapšenja. Rukovodstvo KPJ orijentisalo se na proteste kod vlade i u Skupštini, ističući protivzakoniti karakter Obznane, a komuniostički poslanici angažovali su se u debati o prvom ustavu. Čim je ustav bio izglasan, Skupština je (2. avgusta 1921) donela Zakon o zaštiti države, kojim je komunistička aktivnost kvalifikovana kao zločinačka. U obrazloženju tog zakona KPJ je optužena kao krivac za neuspeli atentat na regenta Aleksandra i atentat na ministra M. Draškovića (u junu-julu 1921), što su ga izvršili komunistički omladinci ogorčeni terorom režima i pojavama oportunizma u vođstvu KPJ. Većina rukovodećih komunista, uključujući i komunističke poslanike, bila je uhapšena, a KPJ organizaciono razjedinjena.

Time je bio završen period u kojem je KPJ delovala kao legalna partija. Nastala u društveno-politički nerazvijenoj sredini i opterećena idejnim nasleđem reformizma, ona u tom kratkom razdoblju nije izgradila jasnu sliku o karakteru i putevima revolucije u Jugoslaviji. Nije sagledala sve stvarne protivrečnosti u novoj državi, a neke od njih nije ni naslućivala. Nije pokazala interes za nacionalno pitanje, jedno od najaktuelnijih u novoj državi, a nije razumela ni suštinu seljačkih pokreta u zemlji. Njeno je rukovodstvo perspektivu skore pobede revolucije u Jugoslaviji prvenstveno zasnivalo na konceptu evropske i svetske revolucije koji je tada prevladavao u međunarodnom komunističkom pokretu, među svim članicama Komunističke internacionale.

Zdravo,

pisem o biografiji narodnog heroja zvanog Nina Marakovic. on je poginuo na Sutjesci 1943. mnoge ulice, skole, studentski domovi i poduzeca su navani po njegovom imenu.

ako imate ikakvu informaciju o njegovom zivotu, molim vas posaljite email

[You must be registered and logged in to see this link.]

puno hvala

Jovi (citat):Bitka na Sutjesci

[You must be registered and logged in to see this image.]

Trazeci najbolji izlaz iz takve teske situacije, Vrhovni komandant Tito odlucio je da se s dijelom jedinica NOVJ izvrsi proboj preko rijeke Sutjeske i Zelengore u istocnu Bosnu. Ondje su se razvile veoma zestoke borbe, poznate pod imenom bitke na Sutjesci. U teznji da sto brze i potpunije uniste partizanske snage, Nijemci su uz pomoc aviona i raspolozivog oruzja stalno tukli polozaje jedinica NOVJ na Zelengori, gdje se nalazio i Vrhovni stab s Titom. Od avionske bombe u tim napadima bio je ranjen i Tito.
Unatoc velikoj iscrpljenosti, gladi, bolesti i slabom naoruzanju, partizanske snage su do sredine lipnja uspjele izvrsiti proboj posljednjega neprijateljskog obruca i zapocele prodor kroz istocnu Bosnu. Nijemci su se tesko osvecivali ranjenim partizanima, kojih su pobili oko dvije i pol tisuce. Partizanske snage, koje su stitile ranjenike i probijale se s njima prema Sandzaku, nisu uspjele nego su bile od neprijatelja razbijene.
U bici na Sutjesci ipak je izvojevana znacajna pobjeda. Ona je bila omogucena zahvaljujuci nadljudskim naporima boraca NOVJ. Oni su, unatoc velikoj iscrpljenosti i danonocnim borbama, cesto u uzastopnim jurisima prsa u prsa, pokazali visoku moralnu i vojnicku sposobnost i vrijednost. U bici na Sutjesci jedinice NOVJ, u kojima je bilo boraca iz svih krajeva nase zemlje, podnijele su velike zrtve, izgubivsi gotovo polovicu ljudstva, ali su odnijele znacajnu moralnu pobjedu. Zbog toga je bitka na Sutjesci u kojoj je poginulo oko 7 tisuca partizana, postala simbol hrabrosti, visoke moralne vrijednosti i nadljudske izdrzljivosti naroda i narodnosti Jugoslavije u njihovoj borbi za slobodu. U tim borbama junackom smrcu poginuli su narodni heroji Nina Marakovic i Sava Kovacevic.


Najkrupnija politička implikacija vojnih operacija u sklopu tzv. IV. i V. ofenzive jest poraz glavne grupacije Draže Mihailovića (oko 26.000 četnika) koja je u suradnji s okupatorom pripremala uništenje grupe divizija na Neretvi, ali je sama doživjela težak poraz nakon kojeg se četničke snage neće više oporaviti. U tim zimskim operacijama poginula je trećina partizana, među kojima 50% Hrvata, ali to nije oslabilo Tita, jer je glavnina partizanskih snaga bila izvan teritorija tih bitaka.



Dječji dom



Djecji dom je isao uz Centralnu bolnicu. U Domu su u najvecem broju bila djeca poginulih ili nestalih roditlelja - boraca.



U Podgrmecu je bio obrazovan Dom u kome su ta djeca zivjela i ucila. Kad je nastupila cetvrta neprijateljska ofanziva, Dom se povlacio zajedno s glavnom operativnom grupom. Djeca su podnijela sve strahote zime, gladi, neprijateljskih napada i druge teskoce. U petoj ofanzivi Dom je, takode, bio s Centralnom bolnicom, ali se 7. juna 1943. godine odvojio od nje na Pivskoj planini i krenuo u pravcu Sutjeske u koloni Sedme banijske divizije. Djecji dom na pocetku pete ofanzive brojao je oko 150 djece.



O njegovoj sudbini pise Jolanda Levinger, politicki komesar Doma:

"Do Sutjeske smo stigli dobro. Za vrijeme puta Miodrag Miljkovic-Zeja isao je naprijed, Ada Prica i ona Zagrepcanka profesorka u sredini, i ja - na kraju kolone. Ni jedno dijete nije zaostalo. Imali smo muke samo s jednom osmogodisnjom djevojcicom. Bila je tesko bolesna od tuberkuloze i nije mogla sama da ide. Molila nas je da je ostavimo, da je ne mucimo.
Govorila je: - Drugarice politicki, ostavite me, zarobice te zbog mene. Ljubila me je i molila da je ostavimo. Bila je vrlo bistra. Nisam htjela da je ostavim. Umrla mi je na rukama, negdje pred Sutjeskom. Nekako u to vrijeme kad je ona umrla, nastala je zabuna u nasoj koloni. Neke zene su bile zaostale, pa je komandant naredio da se niko ne ceka, nego da svako ide naprijed kako moze, jer je takvo naredenje dobio. "Mora se zuriti", govorio je, "da bi se rijeka presla u toku noci i jer je pitanje, ukoliko se to ne postigne, da li ce se poslije toga uopste moci da prede".
To je izazvalo paniku, narocito kada se kolona u mraku prekinula i Miodrag Miljkovic-Zeja s jdenim dijelom djece otisao naprijed. Zene u drugom dijelu kolone zahvatila je panika. Legle su s djecom, govoreci da vise nece da lutaju i da ce tu sacekati dok ne svane. Govorila sam im da je situacija teska, da se ne smije gubiti vrijeme, da treba zuriti za vojskom koju smo culi kako pored nas prolazi. Toliko ih je sve zahvatila demoralizacija, umor i ravnodusnost. Tu su, zagrljene sa svojom djecom, ostale.
Ja sam odlucila da idem sama, ne cekajuci nikoga. Sa mnom su posle Ada Prica, jedna zena - Banijka s malim djetetom, ciji je muz bio borac, i djecak Dorde Umicic. Kada smo dosli do rijeke Sutjeske, stigli smo Zeju sa ostalom djecom. Manju djecu borci su prenosili na ledima, dok su veci djecaci morali da gaze, drzeci se starijih u lancu. Borci su im pritrcavali u pomoc pa su se neki, spasavajuci djecu, podavili. Neka djeca su se plasila vode i na sav glas su plakala. Voda je bila ledena i brza.

Za sve vrijeme oko nas su padale granate. Na rukama i koljenima vukli su se da bi isli dalje, ne trazeci pomoc od drugova. Pri prelasku Sutjeske Zeja je ostao s dijelom Djecjeg doma da saceka zostale i da se djeca odmore, iako su mu drugovi iz brigade govorili da zuri. Ja sam s mojom grupom produzila dalje. Na jednom mjestu Ada Prica, ona Banijka, njeno dijete i mali Dorde zastali su da piju vodu, a ja sam produzila da me poslije ne bi cekali, jer sam isla sporije od njih. Ali me vise nisu stigli. Neprijatelj ih je pohvatao. Jedino je ona Banijka uspjela da se spasi. Kasnije sam saznala da su i onaj dio Djecjeg doma, s komandantom Zejom, Nijemci zarobili. Svi su postrijeljani. Drugi dio, koji je bio zaostao, dosao je ujutro da prede Sutjesku. Tada su sve jedinice bile presle. Ne znajuci da je rijeka brza, zene su se podavile. Neke su, ipak presle i stigle dio Djecjeg doma sa Zejom, tako da su i one poslije bile zarobljene"



Iz te kolone Djecjeg doma prezivio je samo djecak Sefik Jarebica iz Livna. Njega je dan prije prelaska Sedme banijske divizije preko Sutjeske (9. juna) nasao intendant Divizije. Djecak je bio gladan, a u jednoj kanti nosio je dvije sirove konjske noge s potkovicama. Poveo je djecaka sa sobom i pomogao mu da s Divizijom prode iz neprijateljskog obobruca.


Sutjeska

[You must be registered and logged in to see this image.]


Tjentište i čitava njegova okolina doživljavaju se kao središte gotovo nestvarnog svijeta prirode – čudesne i izuzetno rijetke romantike pejzaža. Uokolo uzdižu se planinski visovi, isprepliću šume, mrmore potoci, presijavaju ogledala jezera, a kruna svega je najveća balkanska prašuma Perućica.
Upravo na ovom prostoru – danas tako romantičnom – između visova Zelengore, Maglića, Vučeva, Volujaka i Tovarnice, odigrale su se dramatične bitke pete neprijateljske ofanzive (njemačka "operacija Švarc"). Okupatori su bili odlučni da ovdje unište Glavnu operativnu grupu NOV-a, koja se poslije uspjeha u četvrtoj ofanzivi i prelaska Neretve kretala prema istoku.
Neprijatelj je angažovao 127.000 vojnika uz podršku avijacije, tenkova i osam artiljerijskih pukova. Sva ta sila pokrenuta je protiv 19.700 partizana, među kojima je preko 4000 ranjenika i tifusara.
Sa Glavnom operativnom grupom su drug Tito i Vrhovni štab.
Poslije prvih borbi neprijatelj je zatvorio obruč. Slijedi mjesec dana (15. maj – 15. juna 1943. g.) najtežih i najkrvavijih bitki koje su partizanske jedinice vodile. Završne borbe traju neprekidno 720 sati.
Devetog juna 1943. godine ovdje je ranjen drug Tito. Dogodilo se to na Ozrenu, visu Zelengore, prilikom bombardovanja neprijateljske avijacije. On je jedini vrhovni komandant savezničke armije ranjen neposredno u bitci za vrijeme drugog svjetskog rata.
Uz nadljudske napore partizani su uspjeli da probiju mnogostruki neprijateljski obruč na Zelengori. Cijena pobjede je visoka – palo je 7366 boraca, među kojima i 43 narodna heroja. Tu je pao i legendardni komandant Sava Kovačević, nad čijim se grobom na Krekovima neprekidno vije crvena zastava. Ostao je na Dragoš-sedlu potpredsjednik AVNOJ-a Nurija Pozderac. Netragom je nestao Veselin Masleša. Nedugo poslije bitke, u selu Vrbnici nadomak Sutjeske četnici su uhvatili pjesnika Ivana Gorana Kovačića, koji nije htio da ostavi ranjenog dra Simu Miloševića. Obojicu su ubili, a pjesniku se ispunila slutnja o grobu za koji nitko neće znati.
Danas je Sutjeska veliki memorijalni kompleks, sa Titovom porukom – "...da bude mjesto koje će naši narodi uvijek s ponosom gledati i podsjećati se koliko nas skupo košta ovo što je stvoreno". Godišnje ovamo dođe i do milion posjetilaca, među kojima je najviše mladih.
Na Tjentištu podignut je impresivan spomenik, uređena spomen-konstrukcija sa posmrtnim ostatcima 3301 borca. Na zidovima Spomen-kuće bitke na Sutjesci, svojevrsnom muzeju, ispisana su imena i prezimena palih boraca sa porukom pjesnika "tu niko nije umro ko je umro", a njena unutrašnjost ukrašena je sa 13 fresaka Krste Hegedušića.
Do Ozrena gdje je ranjen drug Tito probijen je put (12 km). Inače, predviđeno je da se obilježi na poseban način preko 70 mjesta značajnih po događajima iz bitke. Područje Nacionalnog parka Sutjeske zahvata 17.250 hektara, u okviru kojih su prašumski rezerat Perućica i dijelovi planina Maglić, Volujak i Zelegora.

Kako bi mi bili sretni ljudi kada bi ovo bilo ovako jednostavno - da nije načrtanija, Vuka, Petranovića, Garašanina i inih mitomana, teokrata, nebeskih naroda, veliko-državnih i manje veliko-državnih projekata i planova, "dokaza" o istorijskom pravi i nepravdi ....

Nema Vam drugovi vaše propale drževe. Uzaludno Vam je sve. Probudite se dječice.

pobjedni (citat):Nema Vam drugovi vaše propale drževe. Uzaludno Vam je sve. Probudite se dječice.

Nemaje to je tacno ali nemaje zahvaljujuci takvima kao sto si ti. Neljudi kao sto si ti su sve ucinili da je nema ali zasto. Zato zarad licne vlasti, zarad licnog bogaceca i lecenja frustracija iz proslosti. Ti ocigledno nisi iz porodice koja je gradila drzavu i zato davala svoj zivot, ti si iz one porodice koja je sve ucinila da se SFRJugoslavija ne odrzi, ti i tebi slicnima su ubili Yugoslaviju i samim tim ste ubili 22000000 ljudi. Od toga su mnogi i bukvalno ubijeni a ostali ostavljeni da polako umiru u agoniji osim onih koji su preuzeli vlast u banana republikama. Protiv i zbog takvih kao sto si ti Mi i postojimo, nismo umrli, zivi smo i boricemo se za novu Yugoslaviju. A ona ce doci uprkos takvim kao sto si ti. Radujeme sto je sve vise mladih sirom SFRJugoslavije koji vide sta su izgubili i sta su time dobili, samo jad bedu i patnju medju narodima ali to ce proci kao sto prodje zima i dodje prolece atad se sve pokrene, nikad to ne zaboravi druze kako se ono zvase...SMRT FASIZMU SLOBODA NARODU- PROLETERI SVIH ZEMALJA UJEDINITE SE!!!

[You must be registered and logged in to see this link.]

Ima toga koliko i zvezda na nebu

ZATO,DOSTA!!!Izdajnike u zatvore!

SMRT KAPITALIZMU!

aska07 (citat):[You must be registered and logged in to see this link.]

Ima toga koliko i zvezda na nebu

ZATO,DOSTA!!!Izdajnike u zatvore!

SMRT KAPITALIZMU!

Tako je, samo kako probuditi " Uspavatu Ljepotcu"??

Tolike godine su prosle, a vecina i dalje cuti?? Toliko puta se vec dokazalo da je svaka rec druga Josipa Broza istina, a vecina cuti?? Dokle??

Valter