Pročitajte i ove zanimljive tekstove

First topic message reminder :

Metaforički prikaz raspada SFRJ...

Hrvatska i Slovenija su se vrlo pokvareno i nadasve prostitutski ponijeli prema SFRJ.
U njoj su našli utočište i zaštitu od agresivnih susjeda(Talijana, Nijemaca, Austrijanaca, Madžara, Turaka...) te su se u njoj razvijale i napredovale. Kad su se okolni susjedi primirili i civilizirali te kad su se ove, malo prije spomenute prostitutke osokolile, odjebaše one svoga dobročinitelja(SFRJ) i pohitaše u susret bivšim silovateljima, a današnjim makroima sa Zapada.
S druge strane, Srbija i Crna Gora su se ponijele kao uvrijeđeni patrijarhalni muževi koji nisu mogli ponijeti ravratnost tih prostitutki, pa onda udri po njima: šakom ,nogom, rukom...
Prostitutka Slovenija je prošla samo neokrznuta u tom sukobu, dok je prostitutka Hrvatska prošla gore zato što je ona atraktivnija (zato što ima široku p....-čitaj more ) od svoje razvratne prijateljice.
Međutim, ni kriva ni dužna, najviše je stradala djevojka iz BiH sa velom.
Ona jadna nije znala što bi, priključiti se razvratnicama ili ostati u zajednici kod: uvrijeđenog, ljutog i sada već poprilično bijesnog patijarhalnog muža .
Djevojku sa juga iz Makedonije, kojoj se taj razvoj situacije nije niti malo sviđao, počinju drpati mladići sa kapicama (Albanci) prijeteći joj ako ne da malo p....(čitaj teritorija ) da će bit krvi i bez menstruacije i da joj nikakvi always ulošci neće pomoći, ako ne da malo p...... (teritorija), a tu su i mladići sa juga iz kolijevke civilizacije (Grci) koji bi je prekrstili i ime joj promijenili.
Za to vrijeme, sa sigurne udaljenosti strane djevojke i strani mladići zadovoljno trljaju ruke zajedno sa domaćim djevojkama i mladićima("komunistima",ustašama, četnicima, balijama jednom riječju kapitalistima... ) kojima će pripasti sva imovina posvađane obitelji, koja će ih, još k tomu, sutra dan moliti za koricu kruha.
Sve se ovaj moj metaforički prikaz može sa makro sfere preslikati i na mikro sferu.
Naime, ljudi ko ljudi: nezahvalni, nedosljedni, lažljivi ,licemjerni, skloni manipuliranjima i preuveličavanju svojih vrlina i tuđih mana, kao i preumanjivanju svojih mana i tuđih vrlina, proračunati, pokvareni... (no nisu, naravno, svi takvi ,al..... ) se druže s nekim dok imaju interesa, a poslije kad ga iskoriste:
"Čao bao, ko te zvao!"
To se odnosi na one razvratnice gore....
I referendum o samostalnosti bio jedna velika manipulacija budući da je pitao jeste li za konfederaciju (SLO, HR-prijedlog) ili federaciju (SR, CG-prijedlog), a prijedloga BiH i MK tj. nešto između ova dva ekstrema nije bilo , te je 96% reklo za ovo prvo ....
Dakle, to znači da tih 96 % nije bilo protiv Juge, a to se poslije i pogotovo danas prezentira drugačije i bezočno i besramno te nadasve beskrupulozno manipulira i laže s time ....
E moji južni Slaveni, a što ste blekasti (blesavi) Nije uzalud naš drug Tito neprestano kao papiga ponavljao: "Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga!" Ali, vi ga niste slušali i shvaćali (za)ozbiljno...
Zato vam i je danas ovako kako je- NIKAKO.
STOGA, PORUKA GRAĐANIMA BiH, CRNE GORE, SRBIJE, VOJVODINE, KOSOVA I MAKEDONIJE:
BOJKOTIRAJTE PROIZVODE SLOVENIJE I HRVATSKE, JER AKO ONE NISU HTJELE JUGOSLAVIJU I ŽIVJETI SA VAMA U NJOJ , ZAŠTO BISTE VI SAD KUPOVALI NJIHOVE PROIZVODE -NEMOJTE IZ PRINCIPA I IZ DOSTOJANSTVA PA NEK SLOVENSKE I HRVATSKE PROIZVODE KUPUJU NJIHOVA "BRAĆA" NIJEMCI I IRANCI
Ja sam se npr. zavjetovao, da dok se ne obnovi SOCIJALISTIČKA Jugoslavija (kapitalističku Jugu, ne želim ), neću da kupujem kapitalističke proizvode rušitelja SFRJ secesionista: Hrvatske i Slovenije te agresora: Srbije i Crne Gore
Pod mojim embargom jedino nisu proizvodi iz Makedonije i Bosanski proizvodi. (cevapi, burek, Travnicki sir itd,)
A ako bude Juge u budućnosti, glavni grad joj treba biti SARAJEVO, a pomoćni SKOPLJE tj. oni koji su Jugu najviše voljeli i najviše zbog nje propatili..
Nikakvi sececionistički Zagreb i Ljubljana , niti agresorski Beograd i Podgorica ne smiju doći u obzir...
Znam da će vam ovo izgledati čudno, al ja sam, kao Dalmoš (Dalmatinac ) jako dišpetožasta (inatna, prkosna) osoba i ovaj moj embargo se neće ukinuti, dok se ne ispune, gore navedeni uvjeti....
Znam da ovo nije u duhu bratstva i jedinstva , ali ukoliko želimo opet Jugoslaviju, ovo je jedan od preduvjeta za nju jer dok god svatko ne plati svoj dio krivnje (Hrvati i Slovenci na ovaj način), a Srbi i Crnogorci na drugi način....
(UKIDANJE REPUBLIKE SRPSKE-GENOCIDNE TVOREVINE NASTALE NA ZLOČINU NAD HRVATIMA I MUSLIMANIMA OD STRANE SRBA!, TE KAŽNJAVANJE SVIH ZLOČINACA KAKO PODSTREKAČA KAKO NAREDBODAVACA TAKO I IZVRŠITELJA A NE BORAVKOM U HAŠKIM VILAMA UZ SAV KOMFOR KOJEG NEMAJU NI SREDNJE STOJEĆI NESTAJAJUĆI STALEŽ (ZBOG OVE POLITIČKE STOKE) U JUGI, VEĆ U ZATVORIMA GOLOG OTOKA BEZ IKAKVOG KOMODITETA TE POVRATAK SVIJU NA SVOJA OGNJIŠTA
Tek onda tada može bit Juge ...
A što se tiče (R)EVOLUCIJE, povijest je pokazala i dokazala da je revolucija kudikamo brža i efikasnija od evolucije, no da nije bilo revolucije, ne bi bilo niti evolucije, ne bi se čovjek niti civilizirao još...
No, još će puno vremena proći dok se čovjek ne i humanizira, zato je i propala SFRJ jer je bila daleko ispred svog vremana, vremana u kojem su ljudi svijeta općenito LICEMJERI i KRETENI , a onih NORMALNIH JE JAKO MALO i ti uglavnom sjede i pisu ovakve gluposti poput mene...
Haj u zdravlje Balkanska stoko j...... te ko te stvorio....

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija

[You must be registered and logged in to see this link.]

Operacija SCHWARZ
Bitka na Sutjesci - (Peta Neprijateljska Ofenziva)

[You must be registered and logged in to see this image.]


U planovima Sila osovine za 1943 zamišljeno je da se u operaciji WEISS I-III (Četvrta neprijateljska ofenziva - Bitka na Neretvi) eliminira NOVJ nakon čega bi slijedila operacija SCHWARZ čiji je prvobitni cilj bio razoružavanje Četnika u talijanskoj okupacijskoj zoni koji su svi bili legalizirani u Dobrovoljačku anti-komunističku miliciju (Milizia Volontaria Anti-Comunista - MVAC). Plan je ubrzo morao biti drastično izmijenjen jer su za vrijeme WIESS II partizani praktično uništili većinu četnika i probili se u istočnu Hercegovinu i Crnu Goru, zadnja faza WIESS III je otkazana a SCHWARZ je prepravljen kako bi eliminirao partizane prije očekivanog Savezničkog iskrcavanja na Balkanu. Dio preostalih Četnika je razoružan za vrijeme operacije SCHWARZ, ali oni nisu pružili apsolutno nikakav otpor a neke su Nijemci čak uzeli kao vodiče.

Operacija SCHWARZ je bila najveća operacija do tada i ujedno posljednja operacija takvih razmjera, a sa 117,300 vojnika19,700 boraca Glavne operativne grupe NOVJ ujedno je bila i najbliže što su Nijemci došli u pokušajima eliminacije partizana i osiguranja svojih komunikacija i pozadine u slučaju iskrcavanja Saveznika. protiv samo
Operacije u Sandžaku i Crnoj Gori prije ofenzive

Ofenziva
Jačanje okruženja - operacije od 15. do 20. svibnja:
15. svibanj
16. svibanj
17. svibanj
18. svibanj
19. svibanj
20. svibanj
Prvi pokušaj proboja - operacije od 21 do 26. svibnja
Drugi pokušaj proboja - operacije od 27. svibnja do 4. lipnja
Proboj na Sutjesci - operacije od 5. do 9. lipnja
Proboj sa Zelengore - operacije od 10. do 16. lipnja
Protuofenziva u Istočnu Bosnu
14. svibnja 1943 - početak ofenzive.

Neprljatelj poduzima novu ofenzivu poslije Spornenute zimske operacije (Bitka za ranjenike - Neretva ) nisu polucile one rezultate kojima su se neprijateljske snage nadale. Naprotiv, jedinice NOVJ izvrsile su prodor u Hercegovinu, Crnu Goru i Sandzak, priblizavajuci se Srbiji. Neprijatelj je bio primoran da nastavi ofenzivu. Plan Nijemaca bio je jasan. Trebalo je uz veliku brojcanu premoc u vojsci i naoruzanju opkoliti grupu divizija NOVJ zajedno s Vrhovnim stabom i najvisim rukovodstvom NOP-a na prostoru Sandzaka i Crne Gore i ondje ih zauvijek unistiti. Nova velika ofenziva pocela je sredinom svibnja, a u njoj su neprijateljske snage brojile oko 120 tisuca vojnika nasuprot 20 tisuca boraca NOVJ. Partizanske snage bile su osim toga veoma iscrpljene i oslabljene zbog stalnih danonocnih borbi koje su do tada vodile protiv neprijatelja. Trebalo je i dalje voditi punu brigu o ranjenicima. Napadajuci s nekoliko strana na slobodni teritorij Sandzaka i Crne Gore, neprijatelj je sve vise stezao obruc oko partizanskih snaga. U tome su mu osobito pomagali zrakoplovstvo i jako topnistvo.


STEZANJE OBRUČA OPERACIJE OD 15 DO 20 Svibnja 1943

15 svibnja 1943

Nijemci su išli za tim da iznenade ne samo Partizane nego i Talijane i četnike, da se posljednji ne bi mogli skloniti u krajeve pod talijanskom kontrolom. Ofenziva je doista potpuno iznenadila Talijane i četnike. Nijemci su prve pozvali da uzmu učešća u njoj, ali su oni, prema njemačkim podacima, za prvi mah odbili svaku suradnju dok ne dobiju naređenja. Guverner Crne Gore nije odmah odgovorio na poziv da pošalje svoje predstavnike u njemački štab. Tek je 22. svibnja dobio ovlaštenje od Musolinija da surađuje sa Nijemcima. Jedino je divizija "Taurinenze" odmah ponudila suradnju, ali ni divizija "Venecija" nije bila sasvim pasivna, dok su trupe Podgoričkog sektora bile već u akciji protiv partizanskih snaga kod Bioča. Zatečeni četnici na pravcima nastupanja njemačkih jedinica predavali su oružje bez otpora, ili su se sklanjali ustranu.

Vrijeme je prvog dana bilo oblačno i kišovito. Uslijed toga, njemačko zrakoplovstvo je izvršila samo jednu izviđačku akciju. Talijansko zrakoplovstvo tuklo je mitraljezima i malim bombama Pipere, gdje su bile u akciji partizanske jedinice, i pratilo je sa podozrenjem njemačke pokrete u oblasti Nevesinja, Kalinovika i Gackog. Radi lakšeg izučavanja, operacije će se razmatrati po danima, a u okviru dana po sektorima i pravcima ukoliko čine operativne cjeline. Otuda će se sektori i pravci označavati prema razvoju operacije.

Sektor Foča, Čajniče, Pljevija

369 divizija: 369. pukovnija (bez 2 bojne) prodrla je preko Miljena u Čajniče gdje je stigala oko 11.30 sati. Izvještaj ove divizije ne spominje partizanski otpor, bilježi samo da se glavnina partizanskih snaga povukla prema jugoistoku. Otpora nije moglo biti, jer se 3. bataljun 6. bosanske brigade već dan ranije povukao južno od Čajniča, a grad bio evakuiran. Druga bojna 369. pukovnije, koji je upućena iz Foče preko Slatine, Krstaca (9 km jugozapadno od Čajniča), Madžara i Krčevina za Čajniče, naišla je na jak otpor i dostigao visove južno od Čajniča. Njemački izvještaj ne kaže gdje se vodila borba, ali prema partizanskim podacima to je bilo na liniji Crni Vrh, Ilisija gdje su se nalazili 1. i 2. bataljun 6. brigade. Pošto su neprijatelju zadali dosta gubitaka, ovi partizanski bataljuni se su povukli na Ponikve. Svojim izviđačkim dijelovima 369. pukovnija je prodrla do linije Trojan (3 km južno od Čajniča), Metaljka.

Za idući dan 369. pukovnija je namjeravala da vrši nasilno izviđanje u pravcu Pljevalja, s obje strane puta. U međuvremenu je 369. divizija nastavila prikupljanje u pravcu Goražda. Ovog dana je Stožer sa 2. četom 369. protuoklopne bojne krenuo iz Doboja za Goražde radi osiguranja puta Goražde, Pljevlja. Njegove zadatke u Doboju preuzela je jedna četa 2. bojne 370. pješačke pukovnije. Prvi bataljun 61. bugarskog puka stigao je u Dobrun. a 3. bataljun u Priboj. Puk je bio u sastavu 369 divizije.

Kada je 14. svibnja 1. bataljun Majevičke brigade potisnut sa Golog Vrha prema Ifsaru, brigada je po naređenju Drinske operativne grupe uputila jedan drugi bataljun iz Kruščice ka Ifsaru. Nema podataka kada je ovaj bataljun krenuo, ali da je pošao prije 2. bojne 369. pukovnije, morao bi se sudariti s njim kod Krstaca. Izgleda da je stvarno išao tragom 2. bojne 369. pukovnije i zadržao se u Krstacu sa zadatkom da hvata vezu sa 1. bataljunom Majevičke brigade i 6 bosanskom brigadom. Bataljun je ostao u Krstacu dan i pol, ali nije došao u vezu ni sa 6. bosanskom ni sa Majevičkim bataljunom.

Koncentričan napad 369. pukovnije je zatekao 6. brigadu u nezgodnom rasporedu. Ugrozio je njena oba boka, pa je brigada morala odstupiti na jugoistok. Izgleda da ju je napad 2. bojne 369. pukovnije dijelom iznenadio. Tako se može objasniti da nije uspela da izvuče streljivo iz Ifsara. Prvi bataljun Majevičke brigade se povukao također, po nekim podacima zajedno sa bataljunima 6. brigade. Kada je 6 brigada odstupila prema Metaljci izgubila je veza sa ostalim dijelovima Drinske operativne grupe.

Na frontu 2 proleterske brigade kod Crnog Vrha i Ravnih Njiva ujutro je bilo manjih borbi.

Saznavši za prodor neprijatelja prema Čajniču, Štab Drinske operativne grupe je naredio da jedna četa 4 bataljuna 2. proleterske krene sa Šćepan Polja u Zavajit, a oko 20 sati je uputio bataljun Majevičke brigade, koji je bio u Potpeći, prema Vikoču i dalje ka Planskom (6 km jugozapadno od Čajniča). Sada su dakle sva tri bataljuna Majevičke brigade angažirana na zasebnim pravcima. Ali je Drinska operativna grupa ovim, donekle, zastrla veliku brešu koja je nastala između 2. proleterske i 6. brigade kada se posljednja povukla ka Ponikvama.

Glavnina 4 bataljuna 2 proleterske je osiguravala most na Tari kod Šćepan Polja, a jedna njena četa je držala položaj na ušću Sutjeske.

Pravac Tranovo, Kalinovik, Foča

118 divizija: u ponoć je Izviđačka bojna krenula iz Trnova za Kalinovik, a u 5 sati je krenula za njim i glavnina. U 10 sati divizija je stigla u Kalinovik i nastavila pokret prema Foči i Ulogu. Grupa Anaker (nazvana po komandantu 738 pješačkog pukovnije) krenula je u isto Vrijeme iz Konjica prema Kalinoviku. Ovog dana je vjerojatno stigla u područja Glavatičeva. Nijemci izjavljuju da su naišli na slab otpor i da su razoružali veliki broj četnika. Dijelovi ove divizije iz područja Foče vršili su izviđanje i došli u sukob sa partizanskim snagama 3 km jugoistočno od Foče.

Ovog dana je 4. lovački zdrug dostigla prostor Trnovo, Leletin Han, Jablanica. Prva bojna upućen je po dijelovima preko Igmana i Bjelašnice za Kalinovik i za Leletin Han. Treća bojna 7. pukovnije zadržana je privremeno u Sarajevu. Četnicima u Kalinoviku naredio je Jevdević da se povuku u Gacko. Planirano čišćenje prostorije Foča, Gacko je tako izostalo.

Sektor Gacko, Nikšić

SS divizija je krenula ovog dana jednom kolonom (Štab divizije, dijelovi u neposrednom sastavu i 13. pukovnija) iz Širokog Brijega preko Mostara za Nevesinje, a drugom (14. pukovnija) iz Ljubuškog preko Čapljine za Stolac. Na pro

Bitka na Sutjesci

[You must be registered and logged in to see this image.]

Trazeci najbolji izlaz iz takve teske situacije, Vrhovni komandant Tito odlucio je da se s dijelom jedinica NOVJ izvrsi proboj preko rijeke Sutjeske i Zelengore u istocnu Bosnu. Ondje su se razvile veoma zestoke borbe, poznate pod imenom bitke na Sutjesci. U teznji da sto brze i potpunije uniste partizanske snage, Nijemci su uz pomoc aviona i raspolozivog oruzja stalno tukli polozaje jedinica NOVJ na Zelengori, gdje se nalazio i Vrhovni stab s Titom. Od avionske bombe u tim napadima bio je ranjen i Tito.
Unatoc velikoj iscrpljenosti, gladi, bolesti i slabom naoruzanju, partizanske snage su do sredine lipnja uspjele izvrsiti proboj posljednjega neprijateljskog obruca i zapocele prodor kroz istocnu Bosnu. Nijemci su se tesko osvecivali ranjenim partizanima, kojih su pobili oko dvije i pol tisuce. Partizanske snage, koje su stitile ranjenike i probijale se s njima prema Sandzaku, nisu uspjele nego su bile od neprijatelja razbijene.
U bici na Sutjesci ipak je izvojevana znacajna pobjeda. Ona je bila omogucena zahvaljujuci nadljudskim naporima boraca NOVJ. Oni su, unatoc velikoj iscrpljenosti i danonocnim borbama, cesto u uzastopnim jurisima prsa u prsa, pokazali visoku moralnu i vojnicku sposobnost i vrijednost. U bici na Sutjesci jedinice NOVJ, u kojima je bilo boraca iz svih krajeva nase zemlje, podnijele su velike zrtve, izgubivsi gotovo polovicu ljudstva, ali su odnijele znacajnu moralnu pobjedu. Zbog toga je bitka na Sutjesci u kojoj je poginulo oko 7 tisuca partizana, postala simbol hrabrosti, visoke moralne vrijednosti i nadljudske izdrzljivosti naroda i narodnosti Jugoslavije u njihovoj borbi za slobodu. U tim borbama junackom smrcu poginuli su narodni heroji Nina Marakovic i Sava Kovacevic.


Najkrupnija politička implikacija vojnih operacija u sklopu tzv. IV. i V. ofenzive jest poraz glavne grupacije Draže Mihailovića (oko 26.000 četnika) koja je u suradnji s okupatorom pripremala uništenje grupe divizija na Neretvi, ali je sama doživjela težak poraz nakon kojeg se četničke snage neće više oporaviti. U tim zimskim operacijama poginula je trećina partizana, među kojima 50% Hrvata, ali to nije oslabilo Tita, jer je glavnina partizanskih snaga bila izvan teritorija tih bitaka.



Dječji dom



Djecji dom je isao uz Centralnu bolnicu. U Domu su u najvecem broju bila djeca poginulih ili nestalih roditlelja - boraca.



U Podgrmecu je bio obrazovan Dom u kome su ta djeca zivjela i ucila. Kad je nastupila cetvrta neprijateljska ofanziva, Dom se povlacio zajedno s glavnom operativnom grupom. Djeca su podnijela sve strahote zime, gladi, neprijateljskih napada i druge teskoce. U petoj ofanzivi Dom je, takode, bio s Centralnom bolnicom, ali se 7. juna 1943. godine odvojio od nje na Pivskoj planini i krenuo u pravcu Sutjeske u koloni Sedme banijske divizije. Djecji dom na pocetku pete ofanzive brojao je oko 150 djece.



O njegovoj sudbini pise Jolanda Levinger, politicki komesar Doma:

"Do Sutjeske smo stigli dobro. Za vrijeme puta Miodrag Miljkovic-Zeja isao je naprijed, Ada Prica i ona Zagrepcanka profesorka u sredini, i ja - na kraju kolone. Ni jedno dijete nije zaostalo. Imali smo muke samo s jednom osmogodisnjom djevojcicom. Bila je tesko bolesna od tuberkuloze i nije mogla sama da ide. Molila nas je da je ostavimo, da je ne mucimo.
Govorila je: - Drugarice politicki, ostavite me, zarobice te zbog mene. Ljubila me je i molila da je ostavimo. Bila je vrlo bistra. Nisam htjela da je ostavim. Umrla mi je na rukama, negdje pred Sutjeskom. Nekako u to vrijeme kad je ona umrla, nastala je zabuna u nasoj koloni. Neke zene su bile zaostale, pa je komandant naredio da se niko ne ceka, nego da svako ide naprijed kako moze, jer je takvo naredenje dobio. "Mora se zuriti", govorio je, "da bi se rijeka presla u toku noci i jer je pitanje, ukoliko se to ne postigne, da li ce se poslije toga uopste moci da prede".
To je izazvalo paniku, narocito kada se kolona u mraku prekinula i Miodrag Miljkovic-Zeja s jdenim dijelom djece otisao naprijed. Zene u drugom dijelu kolone zahvatila je panika. Legle su s djecom, govoreci da vise nece da lutaju i da ce tu sacekati dok ne svane. Govorila sam im da je situacija teska, da se ne smije gubiti vrijeme, da treba zuriti za vojskom koju smo culi kako pored nas prolazi. Toliko ih je sve zahvatila demoralizacija, umor i ravnodusnost. Tu su, zagrljene sa svojom djecom, ostale.
Ja sam odlucila da idem sama, ne cekajuci nikoga. Sa mnom su posle Ada Prica, jedna zena - Banijka s malim djetetom, ciji je muz bio borac, i djecak Dorde Umicic. Kada smo dosli do rijeke Sutjeske, stigli smo Zeju sa ostalom djecom. Manju djecu borci su prenosili na ledima, dok su veci djecaci morali da gaze, drzeci se starijih u lancu. Borci su im pritrcavali u pomoc pa su se neki, spasavajuci djecu, podavili. Neka djeca su se plasila vode i na sav glas su plakala. Voda je bila ledena i brza.

Za sve vrijeme oko nas su padale granate. Na rukama i koljenima vukli su se da bi isli dalje, ne trazeci pomoc od drugova. Pri prelasku Sutjeske Zeja je ostao s dijelom Djecjeg doma da saceka zostale i da se djeca odmore, iako su mu drugovi iz brigade govorili da zuri. Ja sam s mojom grupom produzila dalje. Na jednom mjestu Ada Prica, ona Banijka, njeno dijete i mali Dorde zastali su da piju vodu, a ja sam produzila da me poslije ne bi cekali, jer sam isla sporije od njih. Ali me vise nisu stigli. Neprijatelj ih je pohvatao. Jedino je ona Banijka uspjela da se spasi. Kasnije sam saznala da su i onaj dio Djecjeg doma, s komandantom Zejom, Nijemci zarobili. Svi su postrijeljani. Drugi dio, koji je bio zaostao, dosao je ujutro da prede Sutjesku. Tada su sve jedinice bile presle. Ne znajuci da je rijeka brza, zene su se podavile. Neke su, ipak presle i stigle dio Djecjeg doma sa Zejom, tako da su i one poslije bile zarobljene"



Iz te kolone Djecjeg doma prezivio je samo djecak Sefik Jarebica iz Livna. Njega je dan prije prelaska Sedme banijske divizije preko Sutjeske (9. juna) nasao intendant Divizije. Djecak je bio gladan, a u jednoj kanti nosio je dvije sirove konjske noge s potkovicama. Poveo je djecaka sa sobom i pomogao mu da s Divizijom prode iz neprijateljskog obobruca.


Sutjeska

[You must be registered and logged in to see this image.]


Tjentište i čitava njegova okolina doživljavaju se kao središte gotovo nestvarnog svijeta prirode – čudesne i izuzetno rijetke romantike pejzaža. Uokolo uzdižu se planinski visovi, isprepliću šume, mrmore potoci, presijavaju ogledala jezera, a kruna svega je najveća balkanska prašuma Perućica.
Upravo na ovom prostoru – danas tako romantičnom – između visova Zelengore, Maglića, Vučeva, Volujaka i Tovarnice, odigrale su se dramatične bitke pete neprijateljske ofanzive (njemačka "operacija Švarc"). Okupatori su bili odlučni da ovdje unište Glavnu operativnu grupu NOV-a, koja se poslije uspjeha u četvrtoj ofanzivi i prelaska Neretve kretala prema istoku.
Neprijatelj je angažovao 127.000 vojnika uz podršku avijacije, tenkova i osam artiljerijskih pukova. Sva ta sila pokrenuta je protiv 19.700 partizana, među kojima je preko 4000 ranjenika i tifusara.
Sa Glavnom operativnom grupom su drug Tito i Vrhovni štab.
Poslije prvih borbi neprijatelj je zatvorio obruč. Slijedi mjesec dana (15. maj – 15. juna 1943. g.) najtežih i najkrvavijih bitki koje su partizanske jedinice vodile. Završne borbe traju neprekidno 720 sati.
Devetog juna 1943. godine ovdje je ranjen drug Tito. Dogodilo se to na Ozrenu, visu Zelengore, prilikom bombardovanja neprijateljske avijacije. On je jedini vrhovni komandant savezničke armije ranjen neposredno u bitci za vrijeme drugog svjetskog rata.
Uz nadljudske napore partizani su uspjeli da probiju mnogostruki neprijateljski obruč na Zelengori. Cijena pobjede je visoka – palo je 7366 boraca, među kojima i 43 narodna heroja. Tu je pao i legendardni komandant Sava Kovačević, nad čijim se grobom na Krekovima neprekidno vije crvena zastava. Ostao je na Dragoš-sedlu potpredsjednik AVNOJ-a Nurija Pozderac. Netragom je nestao Veselin Masleša. Nedugo poslije bitke, u selu Vrbnici nadomak Sutjeske četnici su uhvatili pjesnika Ivana Gorana Kovačića, koji nije htio da ostavi ranjenog dra Simu Miloševića. Obojicu su ubili, a pjesniku se ispunila slutnja o grobu za koji nitko neće znati.
Danas je Sutjeska veliki memorijalni kompleks, sa Titovom porukom – "...da bude mjesto koje će naši narodi uvijek s ponosom gledati i podsjećati se koliko nas skupo košta ovo što je stvoreno". Godišnje ovamo dođe i do milion posjetilaca, među kojima je najviše mladih.
Na Tjentištu podignut je impresivan spomenik, uređena spomen-konstrukcija sa posmrtnim ostatcima 3301 borca. Na zidovima Spomen-kuće bitke na Sutjesci, svojevrsnom muzeju, ispisana su imena i prezimena palih boraca sa porukom pjesnika "tu niko nije umro ko je umro", a njena unutrašnjost ukrašena je sa 13 fresaka Krste Hegedušića.
Do Ozrena gdje je ranjen drug Tito probijen je put (12 km). Inače, predviđeno je da se obilježi na poseban način preko 70 mjesta značajnih po događajima iz bitke. Područje Nacionalnog parka Sutjeske zahvata 17.250 hektara, u okviru kojih su prašumski rezerat Perućica i dijelovi planina Maglić, Volujak i Zelegora.

Operacija OZREN

Kronologija akcija:

02./10. prosinca 1941.

Pokušaj čišćenja planine Ozren od partizanskih i četničkih jedinica. U selu zvanom "Mala Jugoslavija" nedaleko Usorebilo je sjedište četničke komande pod zapovjedništvom samozvanog generala Čerkeza. U akciji su osim Crne legije sudjelovale i 8. (domobranska) djelatna pukovnija kao i četiri ustaške bojne. Iako je akcija bila neuspješna, od jedinica NDH, u borbi se najviše istakla Crna legija. Ustanici su pretrpjeli velike gubitke a i sam Čerkez je poginuo.

13./28. siječnja 1942.

U operaciji su osim Crne legije sudjelovale njemačka 342. i 718. pješačka divizija, talijanska divizija "Ravenna" kao i 4. i 5. domobranska divizija. Crna legija je poslana da zatvori prostor između Visokog i Vareša kako bi se spriječilo partizane u probijanju na zapad u srednju Bosnu. Sudjelovala je samo u ograničenim akcijama. Iako se operacija ne može nazvati uspješnom partizani su natjerani na planinski teren.

28./30. siječnja 1942.

Nastavak prošle operacije nazvan je "Operacija Ozren". U operaciji su sudjelovale iste jedinice kao i u prošloj. Crna legija je iskorištena kao udarna jedinica djelujući u okolici Maglaja. Operacija Ozren je bila uspješna, partizani su istjerani iz njihovih utočišta i pretrpjeli su brojne gubitke.

Veljača-travanj 1942.

Crna legija je djelovala samostalno protiv zaostalih četničkih grupa na Ozrenu i nije se angažirala u planiranim velikim operacijama do 15. ožujka kada je očistila Romaniju od četnika i zauzela položaj kod Han Pijeska kako bi učvrstila istočno krilo njemačke 718. divizije. Ova operacija, od Nijemaca zvana Trio, započeta je od talijanskih divizija Taureneese, Pusteria i Sassari koje su htjele očistiti Crnu Goru, Sanđak i istočnu Bosnu od ustanika i primiriti taj prostor. U operaciji su sudjelovale 3. i 4. (domobranska) granična bojna kao i 8., 13. i 15. (domobranska) pješačka pukovnija. U dijelu Operacije Trio koji se odvijao na teritoriju NDH Crna legija je igrala dominantnu ulogu i najodgovornija je za uništavanje i razbijanje 4500 četnika koji su djelovali na prostoru istočne Bosne. Nakon Han Pijeska, (dok su Talijani zbijali svoje divizije i ne čekajući odobrenja njemačkog zapovjednika), Crna legija zauzima Vlasenicu a u Žepču zatječe gotovo sve stanovništvo pobijeno od četnika. U daljnjim borbama Crna legija osvaja Miliće, Kasabu, Drinjaču, Bratunac i Srebrenicu te 9. travnja izbija na Drinu. Slijedeći dan, na samu godišnjicu proglašenja NDH, Francetić šalje Paveliću čuturicu s vodom iz Drine. Nakon osiguravanja granice prema Srbiji i završetka operacije Trio I, 24.04. Crna legija je poslana u uništavanje manjih izoliranih džepova otpora sjeverno od Foče. U operaciji Trio od Nijemaca je zarobljen i zapovjednik svih četničkih jedinica istočne Bosne bojnik Jezdimir Dangić. Francetićev dio operacije je u ustaškom tisku bio poznat kao "Pohod na Drinu" a čitava operacija je u partizanskoj literaturi poznata kao Treća neprijateljska ofenziva. Rezultat operacije je bio drastično smanjenje broja crnogorskih i istočnobosanskih četnika i partizana te uspostava kontrole NDH nad njenom istočnom granicom ali i masovan bijeg srpskog stanovništva istočne Bosne u Srbiju.

Svibanj 1942.

Od 5. do 12. svibnja Talijani su sudjelovali u združenim operacijama s Nijemcima protiv partizana u okolici Foče, koja je bila u talijanskoj okupacijskoj zoni. S obzirom da Talijani nisu dopuštali djelovanje ustaških postrojbi u njihovoj interesnoj zoni Crna legija se morala povući prije početka operacije. Taj prazan prostor su iskoristili partizani da se iz Crne Gore probiju u Hercegovinu. Francetićeva legija se povukla u prostor između Vlasenice i Srebrenice i uništavala grupe otpora gdje god ih je srela. Nakon toga 1. i 2. bojna su poslane preko Mostara (gdje su zamalo zarobile četničkog vojvodu Jevđevića) u Dalmaciju na područje Biokova odakle su nakon protjerivanja partizana vraćene u Sarajevo. Odande su preko Bosanskog Broda pod Francetićevim zapovjedništvom upućene u borbu s partizanima na Kozari. 3. bojna je ostala u Sarajevu a nakon nekog vremena je upućena prema Bugojnu i Kupresu.

Lipanj-srpanj 1942.

Dok je većina legije bila zauzeta u prostoru Vlasenice/Srebrenice, njena rezerva, 4. bojna, je poslana iz Sarajeva na sjever gdje je sudjelovala u najvećoj antipartizanskoj operaciji 1942., Operaciji Zapadna Bosna (Operation West-Bosnien). Desetci tisuća Nijemaca, ustaša i domobrana su okupljeni početkom lipnja i poslani u planine zapadne Bosne da jednom zauvijek očiste to područje od partizana i četnika. Do kraja kolovoza ustanici su pretrpjeli odjekujući poraz i operacija je završena.

28. srpnja-19. kolovoza 1942.


3. bojna je pod Bobanovim zapovjedništvom poslana u obranu Kupresa koji je tada bio pod partizanskom opsadom. 600 pripadnika Crne legije je zajedno sa domaćim ustaškim i domobranskim postrojbama pod zapovjedništvom pukovnika Franje Šimića gotovo mjesec dana branilo Kupres od četiri partizanske brigade. Partizani su izveli tri koncentrirana napada protiv 1500 branitelja tijekom noći 11./12. kolovoza, 14. kolovoza i 19. kolovoza. Iako su branitelji bili brojčano višestruko nadjačani grad je uspješno obranjen. Partizanski gubitci su iznosili oko 1000 mrtvih i ranjenih.

17./25. kolovoza 1942.

Dok je 3. bojna Crne legije branila Kupres 1. i 2. bojna su nakon uništavanja partizana na Kozari, upućene na prostor između Zvornika i Drinjače da unište koncentrirane partizanske snage u brdima sjeverno od Vlasenice. Tijekom napada (Operacija Vlasenica), Crna legija je djelovala sa svojom uobičajenom žestinom protiv partizana i civila koji su im pomagali. Počinjeno je i nekoliko zločina nad nedužnim stanovništvom. Njemački časnici za vezu su preporučili svom zapovjedniku, generalu Fortneru, da raspusti Crnu legiju jer su smatrali da ti zločini samo štete njemačkim i hrvatskim interesima. Fortner se nije složio s time ali je naredio razoružavanje i hapšenje pripadnika jedne satnije Crne legije koja je samoinicijativno namjeravala napasti srpsko stanovništvo na Romaniji. Francetić je također uhićen 25. kolovoza i slijedeći dan predan lokalnim vlastima NDH sa preporukom da bude ukoren zbog nekontroliranja svojih jedinica. Pavelić je odbio učiniti išta protiv Francetića i na iznenađenje generala Fortnera, 26. kolovoza imenovao Francetića zapovjednikom svih "stajaćih djelatnih sdrugova" Ustaške vojnice.

Listopad 1942.

Nakon Francetićevog promaknuća zapovjedništvo nad Crnom legijom je preuzeo ustaški pukovnik Ivan Stipković. Francetić je nakon toga pratio Pavelića u posjet hrvatskim legionarima na istočnom frontu i Adolfu Hitleru u Vinici. Početkom listopada u Operaciji Dinara, dvije bojne Crne legije, pod Francetićevim zapovjedništvom, iz Kupresa napadaju partizane u Livnu i 3. listopada oslobađaju grad.

Operacija KOZARA

Kozara

Kozara je postojbina cudesnih ljudskih sudbina. Osvajaci su joj uvijek otimali slobodu, a ona se branila i ponovo dizala protiv nasilja, protiv okova i bica. U tom dugom i strahotnom rvanju goli zivot Kozarcanina bio je ubog i nesiguran kao plamen svijece na vjetrometini.
Kozara se prostire na 2.500 kvadratnih kilometara. U 33.687 domacinstava, uoci rata, zivjelo je 199.289 stanovnika, i to 137.719 Srba, 32.613 Muslimana, 26.651 Hrvata i 2.306 Nijemaca, Ukrajinaca i Italijana.
Kozara, to je onaj kutak nase zemlje omedjen rijekama Sanom, Unom, Savom i Vrbasom, gdje su i djeca gledala smrti u oci.
Vijekovna borba za djecu, za svoj porod, bila je divovska i strasna. I zrtve Kozarcana bile su tolike da nikada nisu tacno izbrojane.
U anale monstruoznih ustaskih zlocina iz prvih dana okupacije upisani su „avgustovski pokolji“ 1941. godine izvrseni u selima oko Prijedora i Bosanskog Novog, kada se narodni ustanak vec bio rasplamsao u citavom Potkozarju. Jedna ustaska bojna za 20 dana ubila je 6.000 ljudi i zena, a sa njima i 212 djece.
Tih dana ubijani su ljudi na sve strane, po dvoristima, na kucnim vratima i kapijama, po bastama i na prijedorskoj pijaci, na mostu i obalama Sane. Po krvavim ulicama ustase su s pjesmom pratile kolone zapreznih vozila pretovarene svojim zrtvama.
Dusanka Radisic, djevojcica iz Rudica kod Bosanskog Novog, izranavljena, prezivjela je ustaski pokolj: „U avliji kuce DJoke Oljace, klali su nas kao ovce, ubijali maljem, krampom i sjekirom. Kuca i sve pomocne zgrade, a narocito prostrana kolnica, bile su ispunjene lesevima. Kada su majke molile da ne ubijaju djecu, ustase su cinile suprotno. Prvo su klale djecu, a onda roditelje. Tako su dotukle i Mitra Oljacu, a on je vikao: 'Zivjela Srbija! Ne mozete nas sve poklati. Ostace neko da i vama sudi za ovakva zlodjela'.“

[You must be registered and logged in to see this image.]
Narod Kozare je listom krenuo u ustanak 1941. godine.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Na partizanski odred „Dr Mladen Stojanovic“
koji je imao 3.500 boraca i zbjeg od 80.000 ljudi,
zena i djece, krenulo je 10. juna 1942.
godine na Kozaru 40.000 neprijateljskih
vojnika i pocela je nezapamcena bitka.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Da bi unistio partizanski odred i citavo
podrucje ocistio od stanovnistva, koje je u cjelosti bilo
ukljuceno u narodnooslobodilacku borbu,
neprijatelj je pretresao svaki kutak Kozare i Prosare.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Narod se povlacio ispred fasisticke najezde pod okrilje
Kozare i zastitu partizanske vojske.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Sav svoj bijes zbog neuspjeha ofanzive na Kozaru.
Neprijatelj je iskalio na nenaoruzanom narodu

[You must be registered and logged in to see this image.]
Nijemci i ustase masakrirali su u dolini rijeke
Mljecanice 450 ranjenih boraca i omladinu koja ih je nosila.
Zarobljenih partizana na Kozari nije bilo

[You must be registered and logged in to see this image.]
Potkozarje u ljeto 1942.

Nastavak u sledecem postu

Nastavak


Potkozarje u ljeto 1942.
U selu Citluku zivjela je velika porodica Jandrica. Tog jutra kada su ustase upale u kucu Mikana Jandrica, njegov najmladji sin stajao je u stalku. A onda, kao da se nebo srucilo na majku — zlikovac je sjekirom odsjekao dijetetu obje ruke. Tada su ustase ubile Ljubu, Vukasina i Ruzu Jandric, a sve troje su imali samo 11 godina.I u Vodicevu je tada sve gorilo. Planule su kuce i zita, zgrade, sjenokosi i plotovi. Majka Pere Curica nije mogla da pobjegne sa petoro unucadi. Zaklali su ih. Milja Knezevic sakrila se u kacu, ali njen otac Mirko to nije mogao. Ustase su ga zaklale i bacile u zivicu. Milja je to vidjela. Zlikovci su ubili dvogodisnje unuce Stoje Radman iz Vrbaske, zatim njenu kcerku, a na kraju i nju. Jovanku Sukalo prvo su prisilili da gleda kako joj umiru troje djece. Najstarije je imalo devet godina. U zaseoku Vurune ubijene su 84 osobe, a medju njima 24 djece poklano je u jednom podrumu. U selu Koturevima ustase su ubile dvoje djece Sime i Koviljke Kondic. Blagoja je imao tri godine, a Mira sest mjeseci kada ju je zlikovac nabio na bajonet i nosio kroz selo.
Nizali su se zlocini pod Kozarom jedan za drugim.
Tako su ustase, predvodjene zloglasnim Maksom Luburicem, sravnile sa zemljom selo Draksenic nadomak Jasenovca. Stravican masakr izvrsen je 13. i 14. januara 1942, kad je u seoskoj crkvi ubijeno 208 stanovnika, medju kojima i 85 djece. Eve kako su ovo ustasko „natjecanje u krvi“ opisali prezivjeli svjedoci — Anka Pavkovic, Anka Lukac i Mira Blagojevic:
„Crkva je bila puna leseva, a krv je dostizala do vrha cipela. Na samom oltaru bila je naslonjena, kao da spava, ubijena zena Nikole Dracine. Pred crkvom, naslonjena na tarabe, lezala je Marta Vrnic sa dvoje djece. Obe dojke bile su joj prorezane i kroz njih provucene rucice njene djece. Djecje ruke bile su vezane zicom. Malo dalje od Marte lezala je Desa Loncar i njeno dijete nabijeno na kolac.“
Kozara cuva uspomenu na jedan od najmonstruoznijih ustaskih zlocina, izvrsen 7. februara 1942, kad je ubijeno 2.300 stanovnika Drakulica, Motika i Sargovca, sela pokraj Banja Luke. Vrhunac divljastva ustase su ispoljile u pokolju 551 djeteta:u Drakulicu 294, Motikama 207 i u Sargovcu 50. Ustasku Pavelicevu tjelesnu bojnu u ovom zlocinu predvodio je Miroslav Filipovic-Majstorovic, kapelan samostana u Petricevcu. Ovaj krvnik imao je jos jedno ime — Fra Sotona. Dobio ga je u Jasenovcu, kao jedan od logornika. Kada je zaklao sedmogodisnje dijete DJure Glamocanina, s krvavim nozem u rukama Fra Sotona je hrabrio neodlucne: „Ovo ja u ime boga pokrstavam izrode. Ustase, slijedite moj put! Sve grijehe uzimam na svoju dusu!“
Mile Todorovic, kome je u ovom pokolju ubijena citava porodica, prica: „Dosao sam kuci, a ona pusta. Samo u stali krave ricu. Kada sam izisao, cuo sam neko cudno krcanje. Prisao sam blize i vidio gomilu poubijanih. Stojan Srdic, sasjecen i iskrvavljen, sjedio je i jecao. Od jednog malog lesa ucinilo mi se da je moja najmladja kci. Onda sam se onesvijestio.“
Nikakvi zlocini nisu mogli da zaustave kozarski narod koji je listom krenuo u ustanak 1941. godine. U proljece 1942, kad je devet miliona fasistickih vojnika mrvilo Evropu, u samom sredistu NDH Kozara je postala slobodna partizanska oaza.
Tada su hronicari zapisali da su se u udobnim salonima ljetovalista u Opatiji, 2. marta 1942, sastali njemacki, italijanski i ustaski generali, pod komandom feldmarsala Kajtela, i dugo vijecali nad ratnom kartom Kozare.
Prema „Opatijskom protokolu“ i savjetovanju u stabu njemackih oruzanih snaga u Arsakliju u Grckoj, 20. maja 1942, odluceno je da se „ustanickom pokretu na Kozari definitivno slomi kicma“. Samo tri dana kasnije, 23. maja 1942, u stabu komandujuceg generala Badera u Beogradu, postavljene su smjernice za ovu operaciju: „U zapadnoj Bosni zivo je porasla partizanska djelatnost na prostoru Banjaluka-Prijedor-Bosanski Novi koja mora sto prije da bude likvidirana radi cuvanja njemackih vojno-privrednih interesa“. Za izvrsenje ovog zadatka formirana je „Borbena grupa zapadna Bosna“ („Kampfgruppe Westbosnien“) Stab borbene grupe sastojao se od 29 oficira njemackog Vermahta i pet funkcionera ustaske NDH. Za komandanta operacija na Kozari postavljen je Fridrih Stal, general-major, koji je „kao mladi porucnik austro-ugarske vojske omrznuo slovenske varvare“. Ubrzo zatim uslijedila je naredba o pocetku najvece ofanzive koja je te godine vodjena protiv partizanske vojske.
Taj dan, 10. jun 1942, Kozara nece nikad zaboraviti.
Po njemu i danas Kozarcani racunaju vrijeme, sta je bilo prije, a sta poslije njemacko-ustaske ofanzive.
Na Kozaru i njen odred, na 3.500 partizana (300 je bilo ranjeno) naoruzanih sa 3.000 pusaka i 170 mitraljeza, cetiri minobacaca i dvije haubice, dva tenka marke „Hockins“ i jednim avionom Franje Kluza, na 934 partizanska odbornika, na omladinu sto je stajala kao jedan u rezervnim cetama, na narod Potkozarja i kolibe od pruca, u zbjegovima rasutim oko izvorista Gracanice i Mljecanice, Bukovice i Rakovice ili po proplancima Mrakovice i Bijelih voda — na takvu Kozaru krenula je sila od 11.000 oficira, podoficira i vojnika Vermahta, 20.000 ustasko-domobranskih snaga, 2.000 cetnika Draze Mihajlovica (grupe Drenovica i Marcetica) sto je sa ojacanim okolnim garnizonima i pomocnim jedinicama iznosilo oko 35.000 vojnika opremljenih najsavremenijim naoruzanjem drugog svjetskog rata.
Sem toga, borbena grupa je raspolagala snaznim i dobro organizovanim obavjestajnim aparatom, kojim su rukovodili clanovi Stalovog staba Plume i Konopacki i u kojem je znacajnu ulogu imao i mladi porucnik Kurt Valdhajm. U 17 punktova rasporedjenih u naseljenim mjestima oko podrucja operacija, obavjestajci su raspolagali sa vise radio-stanica i jatom od 120 golubova pismonosa dopremljenih iz Beca. Za pretres Kozare i otkrivanje partizanskih sklonista iz Beograda je dovedeno 35 pasa tragaca i njihovih vodica, a iz Berlina je poruceno jos toliko pasa, „neophodnih za potrebe ovog operacionalnog podrucja“.
Nezapamcena bitka trajala je dvadeset pet dana i noci. U njoj su se istopile partizanske snage, citave cete su izbrisane iz brojnog stanja Kozarskog odreda.
Ali, Kozara nije pala.
„Gusta pomrcina pritisla je nase polozaje kada nam je svima zasato dah od uraganske vatre. Prvi talas napadaca privukao se kroz gustu travu i zbunje do nasih redova. Partizani su hvatali za cijevi nasih mitraljeza prije nego sto su mogli da opale i jedan metak. Pojavili su se iznenada i necujno. I tada je otpocelo ono najstrasnije, sto je svakome od nas sledilo krv u zilama. Muskarci, zene i djeca sa neshvatljivom upornoscu nasrnuli su na nase polozaje. Bio je to pravi pakao i cudim se kako smo izdrzali. Partizani su cak i na borna kola isli sa bombama i puskama, upravo kao mravi su navirali“, zapisao je o proboju obruca na Kozari Kurt Neher, ratni dopisnik 714. njemacke pjesadijske divizije.
Kada je neprijatelj poslije proboja obruca, uvidio da ne moze unistiti Kozarske partizane, sav bijes iskalio je na narodu Potkozarja.
Posebnim smjernicama regulisan je postupak prema stanovnistvu koje se mora temeljno ocistiti i naseliti „pouzdanijim zivljem“, sto je trebalo da sprovede ustaski opunomoceni ministar dr Oskar Turina, jedan od clanova Stalovog staba. Iz smjernica i Stalovih naredbi jedinicama ocigledna je, kao u ogledalu, namjera da se podrucje Kozare sasvim opustosi:
„Sva lica zatecena u borbi strijeljati. Sve stanovnistvo pohvatati i sprovesti u sabirne centre; muskarce iznad 14 godina otpremiti u koncentracione logore. Pri pokusaju bjekstva bez milosti upotrijebiti vatreno oruzje; mlade zene i djevojke, prema zapovijedi Firera, transportovati na rad u Njemacku; starije zene i djecu raseliti ili otpremiti u Jasenovac 'koji moze primiti neograniceni broj zatocenika'. Tko osobe koje dolaze iz Kozare i Prosare propusti ili nakon zarobljavanja oslobodi, biti ce stavljen pred radni sud.“ To je samo jedan izvod iz njemacko-ustaskih naredbi i uputstava za vrijeme borbi na Kozari.

Nastavak u sledecem postu

Nastavak


[You must be registered and logged in to see this image.]
Dara Baranovic sa 29 oziljaka od uboda nozem
prezivjela je ustaski pokolj stanovnika
sela Palancista, ali njena djeca,
cetvorogodisnja Radoslavka i dvogodisnji Bosko — nisu.

[You must be registered and logged in to see this image.]
U jednom od sedam kozarskih zbjegova.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Kozarcani u zbjegu imali su samo jednu
zelju i jednu misao: odbraniti Kozaru.

—U Mljecanici 4. jula 1942, uoci proboja obruca oko Kozare.
U vrijeme zestokih okrsaja od 10. juna do kraja jula 1942, sve je bilo pod komandom Stalovog staba, kada su svi zakoni i sve norme o ponasanju ljudi prestali da vrijede. Svi Kozarcani sa podrucja operacija bili su izlozeni najsvirepijem unistenju. Hajka na ljude, na sve zivo sto se naslo u Kozari, pokazala je u punoj mjeri zvjersko lice nacizma. Ubijani su ljudi, zene i djeca u svakoj kozarskoj avliji, cak i starci u bolesnickim posteljama. Evo nekoliko fragmenata iz izvjestaja njemacko-ustaskih jedinica:
„Grupa 'Putlic' cisteci prostor oko Cikota zarobila je 24 partizana i deset sumnjivih. Grupa 'Borovski' dostigla crtu Babinac—Marini. Gubici kod neprijatelja: 47 mrtvih i 36 zarobljenih. Strijeljano za odmazdu 57 partizana i dvije zene: Grupa 'Vedel'; Da bi se dokumentovalo prisustvo njemackih trupa, cete ce ponovo prodrijeti u prostor Marini i tuci sve sto se tamo nalazi (ljudi, zene, djeca); Prva i Druga ustaska bojna: Nadjeno 140 mrtvih partizana, uhvaceno 14 zena, 13 djece i 169 grla stoke; Ustaska bojna 'Devcic' naisla kod Mostanice na grupu od 20 partizana i u borbi ubila 18 a dvojicu zarobila: Treci gorski zdrug u ciscenju prostora zarobio 83 osobe; Ustaska bojna potpukovnika Simica: ubijeno 17 muskaraca, sest zena, 11 djece i zaplijenjeno 38 volovskih zaprega, 56 krava i 138 grla razne druge stoke.“
Dara Banovic je zivi svjedok pokolja 300 dusa, mahom zena i djece. Samo jednom Dara je smogla toliko snage da isprica svoju sudbinu: „U sam zalazak sunca dosle su ustase. Kada su nas istjerali, moja mala Radoslavka je prosaputala: 'Draga majo, oni ce nas pobiti!' Tako je i bilo. Na gomilu poklanih poceli su slagati i nas. Od treceg udarca nozem ja sam pala, ali svijest nisam izgubila. Najstrasnije mi je bilo kad sam gledala kako ubijaju moju djecu. Radoslavku, koja je imala cetiri godine, udarili su nozem u vrat i bacili pored mene. Dvogodisnji Bosko, srce mamino, iako izboden, jos je plakao. Dotukli su ga na meni. Tada, kad su primjetili da sam jos ziva, boli su me nozevima i ja ne znam koliko je to dugo trajalo. Na sebi imam 29 oziljaka.“
U Drageljima, malom partizanskom selu pod Kozarom, Nijemci ustase ubili su sve uhvacene zene i djecu, jer odraslih muskaraca nije bilo. I kuce su sve spaljene. Vukosava Galic sa dvoje male djece ubacena je u kucu koja je dogorijevala; Grozda Adzic, vezana za kucni prag, bila je prisiljena da gleda svoju bebu kako gori zajedno sa kreveticem, dok su drugo dijete ustase gusile u jami zagasenog kreca. Malog Momira Galica zaklali su u dvoristu, a Vidosavu Obradovic sa troje djece na drvljeniku. I tako redom, sve dok nisu ubijeni 31 majka i 21 dijete.
Pohvala generala Stala upucena 18. jula 1942. borbenoj grupi „Zapadna Bosna“ za izvanredan uspjeh u razbijanju partizanskih snaga na Kozari i Prosari duboko je utisnuta u najkrvaviju hroniku kozarskog naroda. U njoj se, izmedju ostalog, navodi: „Danasnjim danom zavrsen je poduhvat borbene grupe na prostoru Kozare i Prosare. Cjelokupno stanovnistvo opkoljenog podrucja je iseljeno i tako izvrseno temeljno ciscenje prostora radi stvaranja mira i reda na ovom podrucju koje je za Njemacku strateski i gospodarski od izuzetne vaznosti.“
Nije to bio posljednji cin kozarske drame.
Kada je potpuno opustoseno 150 potkozarskih sela, uslijedila je pljacka po zapovijedi Pavelica i njegovog ministra Oskara Turine: prikupljanje stoke i poljskih plodova. Samo u prvom naletu odvuceno je sa podrucja Kozare 25.363 grla stoke i 116.750 metrickih centi zitarica.

Nastavak u sledecem postu

Nastavak


[You must be registered and logged in to see this image.]
Njegove oci govore: da niko ziv s njim ni do logora nije stigao.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Tuzna kolona i njeni pratioci.

[You must be registered and logged in to see this image.]
„Ko li ce ove godine kositi, ko li ce cure prositi?“
— Skender Kulenovic: „Stojanka majka Knezopoljka“.

[You must be registered and logged in to see this image.]
U dvanaest Sabirnih i koncentracionih logora
neprijatelj je za vrijeme ofanzive, u ljeto 1942,
zatvorio 68.600 Kozarcana. Medju njima je bilo 23.000 djece.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Svi putevi sa Kozare vodili su tada u
sabirne i koncentracione logore —
Staru Gradisku, Jasenovac.

Svako drvo na Pasinim konacima danas je spomenik. Ovdje je uhvacen i ubijen jedan zbjeg u julu 1942. Na mjestu zlocina sve je bilo razbacano. Komadi hljeba sa djecjim zastruzima sira, torbe i korpe, zavezljaji i bosce, bocice sa mlijekom i poneka cucla. Desa Topic, majka prvoborac, izbrojala je tu trinaest praznih kolijevki. Bile su preturene, a perje rasuto po liscu. Kraj njih su lezala djecja tijela izbodena bajonetima.
Nijemci i ustase vjerovali su da ce masovnim terorom unistiti buntovnu Kozaru. Zlocin nad stanovnistvom, a narocito nad djecom, imao je, medjutim, sasvim suprotno dejstvo. Nad praznim kolijevkama zaklinjali su se prezivjeli kozarski borci. O tome svjedoce rijeci narodnog heroja Boska Siljegovica, izgovorene borcima desetkovanog partizanskog odreda poslije sedamdeset dana neravnopravnih bitaka na Kozari:
„Vidite li one kolijevke, vidite li ono perje sto vjetar nosi? U njima su lezala nasa djeca. Neprijatelj ih je ubio ili otjerao u logore smrti. Tom neprijatelju objavljujemo rat do istrebljenja. Kozara nije unistena, ostao je odred. Mi smo svjedoci.“
Toga dana, 19. avgusta 1942, sa Paleza, legendarnog visa na Kozari, odjeknuli su i stihovi. Skender Kulenovic, borac i pjesnik, sa jednog panja na proplanku prvi put je izgovorio svoju „Stojanku majku Knezopoljku“, poemu narodnog prkosa i bola.
Narod uhvacen na Kozari Nijemci i ustase sabili su u koncentracione i sabirne logore u Prijedoru, Kostajnici, Cerovljanima kraj Dubice, Novskoj, Paklenici, Jasenovcu, Ustici, Mlaki, Jablancu i Staroj Gradiski — ukupno 68.600 Kozarcana. Medju njima je bilo 23.858 djece.

Nastavak u sledecem postu

Nastavak


[You must be registered and logged in to see this image.]
Na casu „prevaspitavanja“: djevojcice sa Kozare u ustaskom logoru za djecu u Reci kraj Jastrebarskog.
Ono sto su djeca sa Kozare dozivjela u ustaskim logorima predstavlja jedinstven primjer ljudskog stradanja. O tome govore mnogobrojna dokumenta i svjedocanstva prezivjelih.Sve je isplanirano po zamisli Hajnriha Himlera i njegovo razradjeno uputstvo od 25. maja 1942. godine glasi: „Akcije protiv osoba koje pomazu partizanima u Jugoslaviji moraju biti nemilosrdne. Muskarce iz osumnjicenih porodica, pa cak ako se radi i o citavim plemenima, treba bez izuzetka, strijeljati. Djecu strijeljanih bandita treba oduzeti njihovim majkama i smjestiti u njemacke provincije kako ih one ne bi odgajale u mrznji prema Nijemcima. Majke cemo poslati u koncentracione logore. Bez milosti moramo ostvariti nas plan kolonizacije.“Ustase su, medjutim, na primjeru djece sa Kozare daleko prevazisle svoje gospodare.
Natporucnik Smit Zabierov, stalni njemacki predstavnik u logoru Stara Gradiska, angazovan na preuzimanju radne snage za vazduhoplovne tvornice u Njemackoj, u svom izvjestaju od 12. juna 1942, izmedju ostalog, navodi: „Zatocenici koji se tamo nalaze registruju se od pravoslavaca i uprava nije mogla da pruzi nikakve podatke o njihovom broju, ali se cijeni na vise hiljada, pretezno zena i djece. Do sada je prebaceno u Njemacku za rad u poljoprivredi 2.500 osoba. Kako se mogu uputiti obitelji sa starijom djecom, ona najmanja su prepustena brizi hrvatske drzave. Nuzna posljedica toga je, znaci, odvajanje. U jednom dvoristu vidio sam stotine djece, vec odvojene od njihovih majki, kako cekaju na svoju dalju sudbinu. Sanitarnih uredjaja nema, djeca leze na dvoristu pod vedrim nebom i vapiju za vodom i hranom.“
Iz obimne gradje svedocanstava o masovnom stradanju djece u ustaskim logorima, datih neposredno poslije rata, izdvajamo samo neka koja se odnose na djecu sa Kozare: Vladimir Mijatovic, dijete logoras: „Imao sam 12 godina kada sam iz Dubice sa majkom i sedmogodisnjom sestrom dotjeran u Staru Gradisku. Ustasa Ante Vrban naredio je da predamo sve vrijednosti koje imao, novac i druge dragocijenosti. Jednu zenu, u cijim je opancima pronadjeno nekoliko kuna i zlatnika, Vrban je pistoljem ustrijelio u celo, rekavsi da ce svako tako proci ko pokusa da nesto sakrije.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Kroz djecji logor u Jastrebarskom proslo je 3.336 djece —
Mali Kozarcani na casu preobracanja u „janjicare“ ustaske mladezi.

Ovo su dogadjaji koji se nikada ne smiju zaboraviti mada su ove nase novo konponovane drzave sve to
zaboravili i jos pljuju po partizanskim spomenicima i fasistickim zrtvama nek ih bude sramota "SMRT FASIZMU SLOBODA NARODU" Jovi

7 sekretara SKOJ-a

[You must be registered and logged in to see this image.]
Savez komunističke omladine Jugoslavije (skraćeno SKOJ)
je bio omladinski ogranak Komunističke partije Jugoslavije
(KPJ) od 1919. do 1948. Iako je zabranjen samo dvije
godine od svog osnivanja i povremeno žestoko progonjan,
nastavio je sa radom u ilegali i bio je uticajna
organizacija među revolucionarnom omladinom
u Kraljevini Jugoslaviji, a naknadno je postao
važan organizator partizanskog otpora okupaciji
Sila Osovina i domaćih kvinslinških snaga.
Nakon Drugog svjetskog rata, SKOJ je postao
šira organizacija jugoslovenske omladine,
Narodna omladina Jugoslavije, koja je kasnije
postala Savez socijalističke omladine Jugoslavije.
Između dva svetska rata, mnogi članovi
organizacije su ubijeni od strane vlasti.
Među njima je bilo i sedam sekretara SKOJ-a.

Pavle Paja Marganović,(1904-1929)
[You must be registered and logged in to see this image.]
Pavle Marganović je rođen 17. marta 1904.
godine u selu Deliblatu, kod Kovina,
obućarski radnik.
U radničkom pokretu je bio od 1918. godine,
a član SKOJ-a je od 1920. godine.
Član i sekretar Centralne uprave radnika Jugoslavije.
U periodu od 1924. do 1928.
godine školovao se na Sverdlovskom univerzitetu u Moskvi.
Na Četvrtom kongresu KPJ u Drezdenu,
novembra 1928. godine, izabran za člana
Centralnog komiteta KPJ i postao sekretar CK SKOJ-a.
Više puta hapšen i proganjan, posle
zadnjeg hapšenja zvjerski mučen i ubijen, 30. jula 1929. godine, u zagrebačkoj policiji.
Sahranjen je u Grobnici narodnih heroja na Zagrebačkom groblju Mirogoj.

Mijo Oreški (1905-1929)
[You must be registered and logged in to see this image.]
Rođen je 6. septembra 1905. godine u Zagrebu, zidarski radnik.

Član SKOJ-a od 1922. godine, a sekretar Mesnog komiteta SKOJ-a za Zagreb od 1923. godine. Godine 1924. postao je član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku i Slavoniju, a 1925. član Centralnog komiteta SKOJ-a.

Zajedno sa Jankom Mišićem i i Francom Klopčičem pokrenuo je i uređivao centralni organ SKOJ-a list "Mladi boljševik".

Jula 1926. godine odlazi na rad u CK SKOJ-a u Beograd. Na Trećem kongresu SKOJ-a, održanom, u jesen 1926. godine, u Sloveniji, izabran je za organizacionog sekretara CK SKOJ-a.

U drugoj polovini 1928. godine završio je partijski kurs u Nemačkoj.

Posle uvođenja Šestojanuarske diktature i hapšenja Paje Marganovića, 1929. godine, preuzima funkciju političkog sekretara CK SKOJ-a. Zajedno sa Jankom Mišićem rukovodi radom SKOJ-a, najpre iz Zagreba, a potom iz Samobora.

Kada je policija, 27. jula 1929. godine, otkrila njihovo sklonište u Samoboru i blokirala ga, Janko Mišić, Mijo i njegov brat Slavko, vođa tehnike CK SKOJ-a, pružili su otpor i u sukobu s policijom poginuli.

Janko Mišić (1900-1929)
[You must be registered and logged in to see this image.]
Politički radnik, rođen je 1900. godine u selu Slanom Dolu, kod Samobora. Politički se istako još kao učenik Trgovačke akademije u Zagrebu.

Jedan je od osnivača Saveza komunističke omladine Jugoslavije, oktobra 1919. godine.

Godine 1921. godine uhapšen je, kao član terorističke organizacije "Crvena pravda", zbog učestvovanja u atentatu na ministra unutrašnjih poslova Milorada Draškovića.

Od 1922. godine bio je član Mjesnog komiteta SKOJ-a za Zagreb i član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku i Slavoniju. Zajedno sa Mijom Oreškim i Francom Klopčičem pokrenuo je i uređivao centralni organ SKOJ-a list "Mladi boljševik". A sa Zlatkom Šnajderom je uređivao list "Omladinsku borbu" i sarađivao u "Borbi".

U junu 1924. godine bio je delegat SKOJ-a na Četvrtom kongresu Komunističke omladinske internacionale u Moskvi. U proleće i leto 1925. godine obavljao je dužnost sekretara Centralnog komiteta SKOJ-a. Od avgusta 1926. do septembra 1928. godine bio je u Moskvi na studijama na Sverdlovskom univerzitetu.

Od jeseni 1928. godine bio je organizacioni sekretar CK SKOJ-a. Posle uvođenja Šestojanuarske diktature i hapšenja Paje Marganovića, 1929. godine, zajedno sa Mijom Oreškim rukovodi radom SKOJ-a, najprije iz Zagreba, a potom iz Samobora.

Policija je, 27. jula 1929. godine, otkrila njihovo sklonište u Samoboru i blokirala ga. Janko Mišić, je zajedno sa braćom Mijom i Slavkom Oreškim, pružio otpor i u sukobu s policijom poginuo.

Sahranjen je u Grobnici narodnih heroja na Zagrebačkom groblju Mirogoj.

Pero Popović Aga (1905-1930)
[You must be registered and logged in to see this image.]
Obućarski radnik, rođen je 28. januara 1905. godine u Užicu. Kao ratno siroče izučio je obućarski zanat. U Beogradu je radio u SKOJ-evskoj organizaciji. Više puta hapšen i proganjan.

Od 1923. godine član je Centralnog komiteta SKOJ-a, a od 1924. organizacioni sekretar CK SKOJ-a. Radio je u izvanredno teškim ilegalnim uslovima. Putovao je po Jugoslaviji i organizovao omladinu. U Splitu su ga pokušali uhapsiti, ali je uspjeo da pobjegne.

Zajedno sa Josipom Kolumbom, političkim sekretarom CK SKOJ-a, upao je u policijsku zasjedu, 14. avgusta 1930. godine, u Zagrebu i u sukobu s policijom poginuo.

Sahranjen je u Grobnici narodnih heroja na Zagrebačkom groblju Mirogoj.

Njegov rođeni brat je Jevrem Popović, general JNA i narodni heroj.


Josip Kolumbo (1905-1930)
[You must be registered and logged in to see this image.]
Rođen je 11. novembra 1905. godine u Kutjevu, kod Osijeka, mašinbravarski radnik.

Kao bravarski radnik u Zagrebu je učestvovao u radničkim štrajkovima. Godine 1922. postao je član SKOJ-a. Godinu dana kasnije zapošljava se u Željezničkoj radionici u Nišu, u kojoj je izabran za sekretara SKOJ-a, a ubrzo i za člana Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Srbiju. Više puta je hapšen i zatvaran.

Krajem 1927. godine, Partija ga šalje na studije u Moskvu na Sverdlovski univerzitet. U Jugoslaviju se vraća u vrijeme šestojanuarske diktature i stupa na dužnost političkog sekretara Centralnog komiteta SKOJ-a.

Zajedno sa Perom Popovićem Agom, organizacionim sekretarom CK SKOJ-a, upao je u policijsku zasjedu, 14. avgusta 1930. godine, u Zagrebu i u sukobu s policijom poginuo.

Sahranjen je u Grobnici narodnih heroja na Zagrebačkom groblju Mirogoj.


Josip Debeljak (1902-1931)
[You must be registered and logged in to see this image.]
Rođen je 27. novembra 1902. godine u selu Orešju, u Hrvatskom zagorju, pekarski radnik.

Radničkom pokretu pristupio je 1919. godine. Član SKOJ-a postaje 1921. godine, u Zagrebu, gdje je radio kao pekar. Član Komunističke partije Jugoslavije je od 1923. godine. Bio je član rukovodstva Sindikata pekarskih radnika i član Mjesnog komiteta KPJ za Zagreb. Na Četvrtom kongresu KPJ u Drezdenu, novembra 1928. godine, izabran je za člana Centralnog komiteta KPJ i postao sekretar CK SKOJ-a.

Na ilegalnom partijskom sastanku u kafani "Priroda", na Vinogradskoj cesti u Zagrebu, oktobra 1931. godine, opkolili su ga policijski agenti. U sukobu s agentima ubio je zloglasnog policijskog agenta Dotlića. Tom prilikom je ranjen u u ruku, ali je uspjeo pobjeći.

Nekoliko dana kasnije, 15. oktobra 1931. godine, policija ga je otkrila u stanu na Sveticama, u Zagrebu i ubila, zajedno sa Josipom Adamičem, članom Mjesnog komiteta KPJ za Zagreb i sekretarom Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku.

Sahranjen je u Grobnici narodnih heroja na Zagrebačkom groblju Mirogoj.


Zlatko Šnajder (1903-1931)
[You must be registered and logged in to see this image.]
Rođen je 5. marta 1903. godine u Slavonskom Brodu, politički radnik. Kao gimnazijalac stupa u SKOJ, napušta školovanje i u potpunosti se predaje revolucionarnom radu.

Prvi put je uhapšen 1920. godine i u zatvoru provodi šest meseci. Godinu dana kasnije ponovo je uhapšen zbog "aktivne komunističke djelatnosti".

Godine 1924. izabran je za sekretara Centralnog komiteta SKOJ-a.

Krajem 1926. godine opet je uhapšen i osuđen na godinu dana zatvora. Nakon određenog vremena, ponovo mu je suđeno i kazna mu je povećana na pet godina. Kaznu je izdržavao u zatvorima: na Adi Ciganlija (1927), u Sremskoj Mitrovici (1928 i 1929), Zenici (1930) i Lepoglavi (1931).

Umro je 1931. godine u samici Zeničkog zatvora (tkz. "Isusovačkoj ćeliji").

Sahranjen je u Grobnici narodnih heroja na Zagrebačkom groblju Mirogoj.

Razbijena grupa "Feniks"

BEČ, grad Titove mladosti, umalo februara 1967. nije postao poprište jednog od najbolje organizovanih atentata na jugoslovenskog predsjednika, tada već ličnost svjetskog ugleda. Njegovo likvidiranje planirali su zdušnom saradnjom ustaški emigranti i zapadnonjemačka specijalna služba.
Čim su saznali za Titovu posjetu Austriji i boravak u Beču, čelnici ustaške emigracije odlučili su da ne propuste tu "šansu". Usljedili su intenzivni kontakti i dogovori. Ustaški emigrant Ivan Piškur iz Hamburga poslao je depešu u Australiju svom saborcu Blažu Salapiću, da se nađu u Hamburgu. Za izvršenje atentata na Tita "mozgovi" priprema izabrali su pripadnika ustaške terorističke organizacije koji je živio u Beču, Mirka Grabovca, emigranta iz Jugoslavije, a glavni pomoćnik bio mu je takođe ustaški aktivista Tomo Grčić.
Obojica su odvojeno doputovala u Beč 13. februara, istog dana kad i Tito; sjeća se Grabovac. Pojedini podaci o pripremama likvidiranja predsjednika Jugoslavije navedeni su takođe u Grabovčevom dosijeu, pod oznakom "18-K". Centrala njemačke policije Frankfurt dostavila ga je saveznoj službi SR Njemačke kada je 1969. pokušao atentat na vođu jugoslovenske misije u SRN Antona Kolendića.
Grabovac i Grčić sastali su se sa Salapićem u Beču 15. februara. Plan atentata predviđao je da Grabovac gađa snajperom Tita, sa mansarde, u trenutku kada se pojavi na izlazu hotela "Imperijal" i uputi ka dvorskoj kočiji koja će ga odvesti u austrijski parlament. U mansardu zgrade nasuprot hotela već je donesen najbolji američki snajper, Vinčester, sličan onim sa kakvim je ubijen Dzon Kenedi, rekao im je Salapić. Istovremeno je Grabovcu dao nov argentinski pasoš i veću sumu novca. Poslije atentata namjeravao je da se probije do Ciriha, a odatle avionom preko Španije u Argentinu.
Grabovac je odmah otišao u sobu i probao precizni teleobjektiv, pomoću kojeg je mogao da pogodi odabrani cilj.
Iako je dogovoreno da do dana atentata, 15. februara u 10.55, ne smije da napušta mansardu, ovaj je riješio da se oprezno iskrade baš onim putem kojim treba da pobjegne. Ušao je u prvi restoran, sjeo za šank i prije nego što je naručio pred njim se strvorila Stela, ćerka njegove starije sestre. Znao je da je u Beču, ali mu ni na kraj pameti nije palo da radi baš tu. Stela je veselo uzviknula i zagrlila rođaka: "Mirko! Ujko! Gde si, kako si?! Mislila sam da te više nikada neću vidjeti. Svi pričaju da si prognan iz Beča!"
Istog momenta bilo mu je jasno da je sve propalo. Ubrzo su mu prišla dvojica policajaca u civilu i zatražila dokumenta. Nije imao kod sebe novi argentinski pasoš, nego samo stari njemački. U njemu je pisalo: Mirko Grabovac, emigrant! Zahtjevali su da ide sa njima u policijsku stanicu. Pokušao je da se odupre i pobjegne. Stavili su mu lisice, a prilikom pregleda pronašli sakriven stari američki kolt.
Tako je propao dobro planiran atentat na Tita.

Ohrabreni rezultatima "hrvatskog proleća" - prve posleratne ozbiljnije erupcije hrvatskog nacional-šovinizma, predvođenog pojedincima iz političkog i vojnog vrha u Zagrebu, istinski koordinatori tog masovnog pokreta smatrali su 1972. da je vrijeme za nove akcije. Ocijenili su, naime, da bi dobro organizovani "poduhvati domoljubnih gerilaca" podstakli širenje "hrvatskog proleća". Udarna pesnica bila je grupa "Feniks". Uz njeno djelovanje istovremeno bi se aktivirala akcije "Matilda" - miniranje glavnog transformatora u Zagrebu, i "Kruga" - trovanje vodovoda u Beogradu.
"Feniks" je vodio Ambrozij Andrić, ustaški emigrant i čelnik Hrvatskog revolucionarnog bratstva u australijskoj državi Viktoriji. Sa njim su bila još trojica takođe provjerenih ustaških domoljuba, Pavle Veglar, emigrant, kasnije pripadnik jedinice komandosa australijske armije, Ilija Glavaš i student teologije Viktor Kancijančić.
Izvidnička grupa od devetnaest članova uspjela je poslije sastanka kraj Strazburga da se 21. juna 1972. prošvercuje u Jugoslaviju. Ubacili su se blizu Dravograda. Kada je počelo da sviće pritajili su se uz seoski put. Oko podne su, ne vjerujući svojim očima, ugledali kako im se približava poznata Titova limuzina luksuzni "mercedes". Mislili su da sanjaju. Maršal se vraćao iz lova, u lovačkoj uniformi, bez pratnje. Samo sa uniformisanim šoferom. Limuzina je brzo nestala u daljini i prije nego što su shvatili šta vide.
Put su nastavili otetim kamionom, čijeg vozača Franca Hribernika su vezali zaprijetivši da će mu ubiti porodicu ako išta oda. U selo Gračanica pod planinom Vran, gde je bila njihova operativna baza iz koje je trebalo da kreću u akcije, stigli su 23. juna. Hribernika su pustili da se vrati u Maribor i tamo kaže kako je bio prisiljen da vozi "veći odred hrvatske revolucionarne vojske". Ako išta izda miliciji prije dolaska u Maribor ubiće mu porodicu. Njegova informacija šokirala je sve jugoslovenske službe bezbjednosti. Kasnije se ispostavilo da je grupa emigranata samo za dan ili dva izmakla kontraobaveštajnoj "kontroli" u Austriji. Kada je Hribernik ispričao u svom preduzeću u Mariboru šta mu se dogodilo započeo je urnebesni rad telefona i teleprintera.
U više opština Bosne i Hercegovine mobilizovane su jedinice teritorijalne odbrane i milicije. Formiran je operativni štab akcije "Raduša - 72", četa vojne policije, pod komandom kapetana prve klase Miloša Popovića, sukobila se sa teroristima 26. juna. Popović i jedan vojnik su poginuli, pogođeni otrovnim mecima, a ustaška grupa je razbijena na dva dijela i ostala bez municije. Jedan njen član ubijen je. Ostali su u grupicama krenuli ka Dalmaciji. Sve više ih se usput prijavljivalo i predavalo miliciji. Njihovi ostaci predstavljali su istinsku potencijalnu opasnost atentata na Tita. Medjutim, i oni su uskoro neutralisani.


Tito je i sam bio iskusan obavještajac. Naime, njegov politički, revolucionarni i ilegalni rad nije bio vezan isključivo za internu političku i revolucionarnu borbu KPJ, već se taj rad odnosio i na aktivnosti u određenim političko-obavještajnim sekretarijatima Kominterne (u okviru Balkanskog sekretarijata, Sekretarijat za pitanja manjininskih naroda Zapada- u čijem delokrugu je funkcionisao i KUMZ), kao i Titovo učešće u prikupljanju i dostavljanju informacija agentima GPU(NKVD) u periodu 1934-36 (dok je bio na funkciji organizacionog sekretara KPJ- u vrijeme tzv. Gorkićevog rukovodstva). Upravo su ovakve njegove aktivnosti omogućile rasplet u vrhu KPJ i njegov dolazak na čelo KPJ (1937). Mustafa Golubić, Čedo Kruševac, Adem Kapetanović, Pavle Bastajić, Ivan-Stevo Krajačić, Anton Srebrenjak, Josip Kopinič... samo su neki od poznatih obaveštajaca KPJ i Kominterne (NKVD) koje je baš Tito okupio i organizovao za širok političko-obavještajni rad 1934-40. Josip Kopinič (alijas: Vazduh i Vokšin) svakako je najzanimljivija ličnost iz ovog spektra. On je za vrijeme rata odigrao ključnu ulogu u stvaranju bezbjednosnih mehanizama oko Tita i VŠ NOVJ. Naročito u Bosni. Interesantno je da su dva puta Kopiničeve informacije nailazile na Titovu nevjericu: 1944 obavijestio je šifrovanom porukom Aleksandra Ranovića i Slobodana Penezića Krcuna o pripremi VI ofanzive (desant na Drvar) i 1947 je prvi obavijestio Tita da se priprema rezolucija IB, i Staljinov politički napad na KPJ i Jugoslaviju. Za zasluge u obavještajnom radu sovjetske vojne obavještajne službe (jer Kopinič je sa Titovim odobrenjem radio kao dvostruki agent) Kopiniču je 1945 ponuđen čin admirala u sovjetskoj ratnoj mornarici i orden narodnog heroja SSSR-a. On je sve to odbio i na Titov poziv vratio se u Jugoslaviju.


Njemacki vojnik

[You must be registered and logged in to see this image.]

Strah na "Galebu"

Nekoliko američkih, sovjetskih i dvojnih agenata koji su radili u obavještajnim službama velesila, navode u svojim zapisima više planova za atentat na Tita tokom 1953. Međutim, nemoguće je pouzdano utvrditi da li su ti podaci vjerodostojni.
Detalje jednog plana razotkriva američko-sovjetski agent Boris Moros, Jevrej, ruski emigrant. Od 1936. radio je za Sovjetsku obavještajnu službu, a između 1947. i 1957. i za čuveni američki FBI.
Sredinom marta 1953. Morosu je u Beču njegova nova veza Afanisij Jefimov povjerio da se priprema za atentat na Tita. Trebalo je da ga izvrši petočlana grupa sovjetskih diverzanata, pod komandom Jefimova - pomorac, pilot, i dvojica civila, prerušenih u katoličke sveštenike. Oružani napad na Tita i njegovu pratnju planirali su 25. marta 1953. u Beogradu, neposredno poslije povratka iz posjete Velikoj Britaniji.
Strahujući od stalne prijetnje likvidiranja Tita, njegovo obezbjeđenje odlučilo je da maršal u prijateljsku posjetu Velikoj Britaniji krene školskim brodom Galeb. Tito je sam odbio prethodne ponude Britanaca da doputuje avionom ili vojnim brodom. Taj prvi polazak u jednu zapadnu zemlju poslije višegodišnje sovjetske blokade prikrivan je kao državna tajna broj jedan.
Tito se ukrcao na Galeba u Luci "Zelenika". Niko nije znao da u stvari kreće u državničku posjetu Velikoj Britaniji. Na putu prema Otranstkom moreuzu "Galebu" su se, kao obezbjeđenje, pridružile tri krstarice. Pojedini obavještajni podaci navodili su, naime, da glavna opasnost prijeti upravo tamo, gde su konvoj navodno vrebale sovjetske podmornice iz baze u Luci "Drač" u Albaniji. Postojala je osnovana sumnja da će izvršiti neposredni napad torpedima na "Galeba". Zato je izabran poseban način cik-cak plovidbe jugoslovenskog konvoja kroz Otrantski moreuz. Školski brod imao je takođe dobru zaštitu. Nije bila isključena ni mogućnost da i britanska podmornica "spriječi" Titovo putovanje.
Za vrijeme plovidbe Tito i članovi pratnje saznali su da je umro predsjednik SSSR Josif Visarionovič Staljin. Odahnuli su - strah od sovjetskog atentata bar privremeno je prestao. Maršal je naredio da se razarači vrate u matičnu luku. Istovremeno je zvanično saopštena i vijest da je Tito otputovao u prijateljsku posjetu Velikoj Britaniji, na poziv predsjednika Vlade Vinstona Čerčila.
Maršalov povratak u Jugoslaviju pratile su opsežne mjere bezbjednosti. Do Gibraltara "Galeb" su štitili engleski brzi torpedni čamci i vojni avioni - lovci. Očito da je takva zaštita bila neophodna, jer poslije Staljinove smrti još nije postojalo potpuno povjerenje u nove sovjetske vlasti. Kasnije je otkriveno da je čak i tada pripreman atentat na Tita kada se vrati u Beograd.

Posjete maršala Tita Grčkoj i Turskoj proljeća 1954. trebalo je da krunišu predviđenu promjenu Ankarskog (balkanskog) sporazuma u trojni vojni sporazum, koji bi SFRJ na posredan način približio NATO savezu.
S obzirom na cilj posjete logično se očekivalo - bar su nagovještavali obavještajni podaci - da se ekstremna emigracija na zapadu i istoku grozničavo priprema, posebno u Grčkoj, da izvrši atentat na Tita.
Zbog toga je putovanje u Grčku i Tursku posebno dobro obezbjeđivano. Naime, najveća opasnost prijetila je još od sovjetskih podmornica. Bezbjednosne službe istovremeno su dojavljivale da ekstremna emigracija planira odlazak u Grčku, a takođe i Tursku. Namjeravali su da izvrše atentat najprije u Turskoj, i, ako ne uspiju, u Grčkoj. Situacija je bila veoma ozbiljna, jer su prvenstveno predstavnici Varšavskog pakta pokazivali naglašeno protivljenje vojnom savezu Jugoslavije sa dvjema članicama NATO - Turskom i Grčkom.
Tito je sa pratnjom otputovao iz Beograda 7. aprila 1954. i preko Zagreba stigao u Split gdje se ukrcao na "Galeb". Zbog prisustva sovjetskih podmornica u Draču ponovljena je ranije oprobana cik-cak plovidba kroz Otrantski moreuz. Posjeta Turskoj počela je 12. aprila 1954. Iako su pripadnici ekstremne emigracije organizovali više javnih ispada i prijetnji, do atentata nije došlo.
U Grčku je nekoliko dana prije nego što je Tito doputovao tamo stigla specijalna prethodnica, koju su sačuvali predstavnici bezbjednosnih službi. Uspostavili su zvanične kontakte sa svojim kolegama Grcima. Prvi izvještaji upozoravali su na ozbiljne namjere dvije emigrantske grupe (albanske i kominformovske). Grčka služba bezbjednosti i policija uhapsili su, naime, nekoliko članova emigrantskih grupa, a kod kominformovaca našli su čak dvije radio-stanice. Najopasnija je bila albanska emigrantska grupa, koja je došla iz zapadne Evrope, naoružana američkim oružjem, a obučavala ju je Sovjetska obavještajna služba.
Ekstremne emigrantske organizacije na zapadu i istoku poslale su u Grčku takođe više grupa i pojedinaca.

Kasno noću 22. oktobra 1946. grupa ustaša preobučena u uniforme željezničara minirala je više od sto metara pruge između Ogulina i Oštarija, kojom je sljedećeg dana trebalo Plavim vozom Tito da doputuje u Rijeku. Velika količina eksploziva na više mjesta trase u ravnici, gdje vozovi uobičajeno povećavaju brzinu, raznjela bi čitavu kompoziciju. "Štab" diverzanata, koje je predvodio bivši ustaški oficir Roko Tomić, nalazio se u kraškoj pećini blizu Ogulina. Tamo je bilo i skrovište eksploziva i opreme.
Jugoslovenske civilne i vojne obavještajne službe na terenu otkrile su pripremu atentata nekoliko dana prije Titovog putovanja. Aktivirali su svoje "pozicije" i posebno detaljno "pokrili" operativno sumnjive osobe, prvenstveno one povezane sa inostranstvom i ekstremnom emigracijom. Te večeri kada su prerušene ustaše demontirale prugu i postavljale eksploziv, jugoslovenski bezbjednosni organi započeli su akciju neutralisanja. Čitava grupa, oko dvadesetak ustaša i veći broj njihovih saradnika, u širokoj okolini uhapšeni su odmah po "miniranju pruge", o čemu javnost, naravno, nije obavještena.

Drvar 25. maja 1944. godine

Neprijatelj je tog dana izvrsio desant sa ciljem da se po svaku cijenu dokopa marsala Tita, covjeka koji tako uspjesno vodi narode Jugoslavije u teskoj neravnopravnoj borbi, covjeka koji se bezbroj puta suprotstavio daleko nadmocnijoj sili...
Nijemci su racunali da ce hvatanjem druga Tita i likvidiranjem najuzeg partizanskog rukovodstva, obezglaviti narodnooslobodilacki pokret... Ostvarilo se drugo desant je propao. To je jedini neuspjeli njemacki desant u II svjetskom ratu.
Dokumenti svjedoce o tpme kako su Nijemci sa izuzetnom paznjom pripremali desant. Operacija "Konjicev skok" bila je licno Hitlerova inicijativa, a na realizaciji u svim fazama radila je armija ljudi iz ogromne njemacke masinerije.
Plan je precizirao: izvrsiti desant na Drvar gdje je Tito i Vrhovni stab istovremeno jakim snagama( 20 000 vojnika) koncentricno je trebalo krenuti na slobodnu teritoriju i Drvar - iz pravca Bihaca, Srba i Livna, Mrkonjic Grada, jajca i Banja Luke.
I 25. maja 1945. godine poceo je "Konjicev skok" - i prazno unapred osudjen na neuspjeh.
"Drvar je bio zasjeda, svaka kuca bunker, svaki covjek borac na braniku ulaza u Titovu pecinu". Drvar je branio Tita s ljubavlju, branio istinsku slobodu za koju se istrajno bori.


Drvar

Drvar sa ponosom nosi najvece ratno znamenje - Orden narodnog heroja.
Drvar to su ustanicke puske 1941. godine. To je Dan ustanka naroda i narodnosti Socijalisticke Republike Bosne i Hercegovine 27. juli.
Drvar to je neuspjeli neprijateljski desant na Tita 25. maja1945. godine.
Drvar to je 991 dan slobode od 1387 dana koliko je ukupno trajala okupacija.

Oj Drvaru
triput si gorio
al si nisi
Svabi pokorio.

Drvar to je istinski, iskonski u sebi nosena ljubav za slobodom.
Drug Tito najbolje je to rekao u Drvaru 02. juna 1974. predajuci mu Orden narodnog heroja.

"...A kako se drzao narod? Nema potrebe da vam o tome govorim, jer vi koji ste bili ocevici toga, to i sami znate. Narod, omladina koji su znali gdje sam ja - eto tu gore- svi su radije ginuli, nego sto bi kazali gdje sam. Kada bi im njemacki vojnici, ti razbojnici, pokazali moju fotografiju - odgovarali bi ne znam! Ubijali su ih. Stotine ih je ubijeno tog dana. Kako je bio visok moral tih ljudi, kakvo je herojstvo bilo tih ljudi i kakva svijest! Svako je radije ginuo, nego sto bi kazao, jer je bio uvjeren da bi to bilo katastrofalno da smo svi mi bili pobijeni u Drvaru. To je zbilja grad heroj! Herojski narod Drvara i njegova herojska omladina zasluzuju divljenje, ne samo divljenje nego i zahvalnost svih nasih naroda, za ono sto su ovdje dali"
Drvar je tako, medju velikim jedna od najljepsih stranica stvaranja nove socijalisticke Jugoslavije.
A sve je imalo svoju cijenu.
Od preko 4600 ljudi i zena drvarske opstine koji su kao borci sa oruzjem u ruci ucestvovali u narodnooslobodilackom ratu, njih 1274 palo je na bojistu.
Teror fasista uzeo je 777 nevinih zrtava.
"Partizansku spomenicu 1941" ponijelo je 943 Drvarcana.
Okruzni komitet SKOJ-a odlikovan je Ordenom narodnog heroja, a takodje i 19 boraca.
Pjesma ona krajiska, iskreno jednostavna, nikla je u "bezimenom esalonu" naroda kazuje:

Oj, Krajino
nase ustaniste
ti si bila
prva medj prvima
prkos kula
fasistima svima.

Drvar - to je, uvijek i prije svega narod... poput gromade cvrst, covjek uz covjeka... GRAD - HEROJ.

Logori u NDH

Ustase na djelu 1942. - testerom su odrezali glavu Branku Jungicu, mladicu iz sela Grabovca kod Bosanske Gradiske. Testera se cuva u banjaluckom muzeju.
Koncentracioni logori u NDH zauzimali su narocito mjesto u nizu mnogih sredstava i nacina provodjenja genocida nad narodom ovoga podrucja.
Logori
Logori za djecu
Spisak glavnih logora
Spoljasnje veze



Logori


Vec prvih dana svoje vladavine ustase su zatekli (od policijskog rezima Banovine Hrvatske) dva dotadasnja logora — u Lepoglavi i Kruscici. Pavelic je Zakonskom odredbom od 17.04.1941. (»za obranu naroda i drzave«) naredio prosirenje koncentracionih mjesta, za veci broj zatvorenika. Prvo uredjenje koncentracionih logora obeljezavala je pomenuta Paveliceva Zakonska odredba o upucivanju nepocudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore (od 25. 11. 1941.). Logori u NDH dijelili su se na sabirne i na radne«. Prvi su imali biti samo prolazne stanice, otkud su se logorasi upucivali na druga mesta. Radni logori trebali su biti mesta prisilnog i besplatnog rada logorasa. Takva je podjela medjutim bila vise formalna, nego stvarna.
Pored niza tzv. sabirnih koncentracionih logora postojali su kao-»radni logori : Danica u Koprivnici, uglavnom za Srbe i Zidove (od kraja aprila 1941.), te kasnije i za antifasiste Hrvate, a imao je kapacitet za priblizno 5000 logorasa, zatim Kerestinec (osnovan 18.05.1941.), koje je tu ostavila Banovina Hrvatska, a ustase su ih preuzeli. Jadovno se nazivalo jedan oveci zicom ogradjeni prostor na proplanku Velebita (kraj Gospica), u kojem je bilo sagradjeno nekoliko baraka -za smestaj dotjeranih uhapsenika. Kako su mjestani prenosili — ovamo je vec od prvih dana NDH vladavine dovedeno nekoliko kolona zatvorenika, koji su — govorilo se u gospickim ustaskim redovima — otjerani na nepoznato mjesto«. Na otoku Pagu postojao je od sredine juna 1941. logor (za muskarce) i u Metajni (za zene i djecu). U Kruscici (kod Travnika) osnovan je logor juna 1941. za smestaj logorasa, Srba, Zidova i Hrvata antifasista i to bez razlike na pol, dob i zdravstveno stanje. U Staroj Gradiski osnovan je ustaski logor polovinom maja 1941. i to kao koncentracioni (»sabirni«) logor, ali par meseci kasnije ustase ga nazivaju i radnim logorom«. Prezivjeli logorasi pricali su , da su ustase i danju pred njihovim ocima ovdje javno klali decu, ciji se vrisak na daleko cuo. U Loboru blizu Zlatara (u Hrv. Zagorju) logor je osnovan pocetkom septembra 1941. i to uglavnom za zene i decu. Tu su prikupljena deca poubijanih roditelja, zatim ona koja su bila pohvatana prilikom cesljanja terena itd. Prehrambene i zdravstvene prilike bile su u takvom stanju, da je mortalitet medju decom bio krajnje visok. Narod u okolini zgrazao se nad onako necovjecnim postupanjem sa djecom, koja su svakodnevno desetinama umirala. Godinu dana kasnije raspusten je ovaj logor, te su odatle preziveli (odrasli) upuceni jednim delom na prisilni rad u Nemacku, a ostali u koncentracioni logor u Ausvic, gde su uglavnom nestali. Logor u mestu Tenje, blizu Osijeka, osnovan je juna 1942., te su u njega smjesteni zatvorenici Srbi i Zidovi, koje su dovedeni iz Slavonije i Srijema. U Lepoglavi je vec od prvih dana ustaske vladavine smjesteno vise hiljada pohapsenih antifasista iz Hrvatske, te Bosne i Hercegovine. Prilike u tom logoru bile su neizdrzivo teske, a postupak ustasa sa zatvorenicima surov i bezobziran. Zatvorenici su bili izlozeni teskim fizickim poslovima, na. koje su ih nagonili ustaski strazari primenom svakovrsnih fizickih nasilja. U taj logor prodrle su jedinice NOV juna 1943. te oslobodile logorase. Kasnije dopremljeni drugi logorasi stradali su u ustaskom pokolju aprila 1945. godine.


Spisak glavnih logora



Logor Jasenovac
Logor Stara Gradiska
Logor Sajmiste
Logor Metajni na otoku Pagu, za zene i decu
Logor na otoku Pagu
Logor Djakovo
Logor Gospic
Logor Jadovno
Logor Lepoglava
Logor Danica u Koprivnici
Logor Kerestinec
Logor Kruscica, kraj Travnika
Logor Lobor, blizu Zlatara (u hrv. Zagorju), uglavnom za zene i djecu
Logor Tenje

Zbirka "Koncentracioni logor Jasenovac"
Odredbe, proglasi - Ustaše - Transportovanje u logor - Logor - Djeca u logoru - Unutar logora

Dana 3. marta 2004. godine Arhivu Republike Srpske uručena je skenirana (33 CD-a) i mikrofilmovana (468 mikrofiševa) dokumentacija spašenog dijela Zbirke "Spomen-područja Donja Gradina".
Skeniranje i mikrofilmovanje dokumentacije obavio je Muzej holokausta u Vašingtonu.

Na prezentaciji Arhiva Republike Srpske je postavljen izbor dokumenata iz Zbirke koji je podijeljen na nekoliko cjelina:


I - Odredbe, proglasi

[You must be registered and logged in to see this image.]
Dokumenti iz Zbirke "Koncentracioni logor Jasenovac"

Zbirka "Koncentracioni logor Jasenovac"

V Dio - Djeca u logoru

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pogledaj te ovu crnu djecu pogledajte nihova lica OVO SE NESMIJE NIKAD ZABORAVITI A NI OPROSTITI OVO SE NE OPRASTA
Jovi

Dinko Sakić, komandant ustaskog logora smrti u Jasenovcu

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dinko Sakić, komandant koncentracionog logora Jasenovac za vreme Drugog svetskog rata u ustaskoj Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj, nedavno je pronađen u Argentini posle decenija skrivanja. SR Jugoslavija je trazila njegovo izručenje, ali je Sakić deportovan u Hrvatsku, i pored osnovanih sumnji, iskazanih i u SRJ i u svetu, da će ovom ustaskom zločincu biti objektivno suđeno u drzavi koja se sa ponosom poziva na svoj kontinuitet sa kvinslinskom fasističkom tvorevinom od pre pedeset godina. Sredinom jula u Argentini je podnet zahtev za podizanje optuznice protiv Sakićeve supruge, Esperance Nade Luburić, zbog učestvovanja u mučenjima i ubistvima u ustaskim logorima. U skladu sa opste prihvaćenim stavom da ratni zločini ne zastarevaju, SRJ je zatražila od nadleznih organa Argentine izručenje okrivljene Nade Sakić Luburić. U vremenu danasnjeg "novog svetskog poretka", pod čijom kapom savremena Hrvatska razara i unistava dokumentarnu antifasističku građu i Spomen podruje Jasenovac, predstojeća suđenja bračnom paru ratnih genocidnih zločinaca vise su od pojedinačnog primera starog, ali nezastarelog kriminala. Ona svom snagom savesti ovog vremena naturaju bolna podsećanja i pouke za budućnost, o čemu govori ovaj dosije.

Zločinac Dinko Šakić - činjenice i pitanja povodom hapšenja i suđenja

[You must be registered and logged in to see this image.]


Dr Milan Bulajić, direktor Muzeja žrtava genocida, Beograd

Dinko Šakić, komandant hrvatskog ustaškog logora smrti Jasenovac, rođen 8. septembra 1921. u Studencu kod Imotskog. U Bosanskoj Gradiški, izbačen iz škole u 13. godini bez prava na školovanje. Ađutant i zet najvećeg ustaškog genocidnog zločinca Vjekoslava - Maksa Luburića. U ustaški logor Jasenovac dolazi 18. februara 1942. godine, administrativni ured i UOZ. Nakon mesec dana u logor V, pomoćnik komandanta Mija Oreškovića (Stara Gradiška). Novembra vraćen u Jasenovac (logor III), opšti poslovi i zamjenik komandanta. Sredinom 1944. godine postaje komandant logora smrti. Aprila 1945. godine ponovo se vraća sa nalogom uništavanja tragova.

Zemaljska komisija za ratne zločine Hrvatske 18. marta 1947. proglašava Dinka Šakića za ratnog zločinca (Zh. br. 9966, 15565, Th. 3376/1).

Državna komisija je konstatovala da se ovaj ratni zločinac nalazi u bekstvu. Kasnije je utvrđeno da je iz Đenove "Kanalom pacova" monsinjora Krunoslava Draganovića brodom "Takuman" pobjegao u Argentinu. Živeo u gradiću Santa Terezita na obali Mar del Plate pod tuđim imenom Ljubomir Bilanović a kasnije se vratio na svoje ime. U registar argentinskih državljana upisan je pod rednim brojem 4.009,804. Ima troje dece: najstariji sin Antonio danas ima 52 godine, drugi je Tomas Luis (49), a treća je kći Mariana (32).

Postoje brojna svedočenja koja dokazuju određene zločine Dinka Šakića. Svedoci - očevici: Mihailo Marić, Beograd, Josip Erlih, Beograd, Miloš Despot iz Bijeljine, Edo Sajer, Niš, Čedomil Huber, Beograd, Ljiljana Ivanišević govore o zločinima.

Svedoče da je lično streljao dva Jevreja, mladića 16 - 17 godina Avrama Montilja i Leona Perera.

Šakić je naredio i 25 zatvorenika je odvedeno u "Zvonaru" na likvidaciju (prof. Samlajić, Jakov Danon iz Sarajeva, advokat dr Slavko Goldsmit, Altarac Albert iz Sarajeva, Fridman i zatočenik sa nadimkom "Celo", inženjer nepoznatog imena).

Naredio je 21. septembra 1944. vešanje 20 zatvorenika (dr Milo Bošković, lekar, Laci Mateo, veterinar, Pejnović Nikola iz Siska, Marić Tomo iz Zagreba, Musafija Henrih, Bošković Dmitar, inženjer iz Zagreba, Rebac Ramzija, dr Branko Konić, sudac, dr Milanović, zubar, Živković Stevan student iz Mitrovice, Sekulić Boro iz Vukovara, Vojinović Branko iz Bosne, Hadzija i Rajić iz Sarajeva. Likvidacija ustaša saradnika dr Jurcev Marin, satnik i njegova žena Bucusić, natporučnik; slobodnjaci Jaković Žarko i Rukavina Franjo. Dr Mila Boškovića je lično pred zatvorenicima ubio, zašta postoje živi očevici.

Dr Dragan Roler, svedoči da je lično video Šakića da ubija hrvatskog pesnika i književnika Mihovil Pavleka Miskina. Božo Švarc svedoči o strahovitoj sceni kada Dinko Šakić ubija pred svima - rasčerečuje dete sa Kozare. Svedočenje Mihaila Marica o karakteru Dinka Šakića: Podneo mu je beli papir i naterao da potpiše, kada je sutradan došao video je da je potpisao da dobrovoljno ostaje u logoru Jasenovac još dve godine.

Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatske, 18. marta 1947. zaključila je: "Na osnovu navedenog za sve napred navedene zločine ustaški natporučnik Šakić Dinko, koji se nalazi u bekstvu u inostranstvu odgovoran je kao naredbodavac i kao neposredni izvršilac, pa se od strane ove Komisije utvrđuje kao TEŠKI RATNI ZLOČINAC, KOJEMU TREBA DA BUDE SUĐENO PRED NARODNIM SUDOM OVE ZEMLJE.

Za jugoslovensku stranu nije prihvatljivo to što je ratni zločinac Dinko Šakić izručen drugoj nezavisnoj državi Hrvatskoj, između ostalog, i kao što predsednik Franjo Tuđman tvrdi da NDH bila izraz povjesnih težnji hrvatskog naroda, što zvanično traži kontinuitet hrvatske državnosti odnosa sa SR Jugoslavijom i što je za vrijeme posjete Buenos Airesu Tuđman posjetio Šakića i odao mu priznanje.

Ako je dokazano da je suđenje ustaškom ministru smrti (unutrašnjih poslova) dr Andriji Artukoviću 1986. godine bilo lažirano (vidi četiri toma dr Milana Bulajića "Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine"), a ne treba sumnjati da će u drugoj Hrvatskoj državi suđenje komandantu ustaškog logora Jasenovac, koji je spadao u resor Artukovića, biti takođe lažirano.

Jedan čelnik Hrvatske stranke prava, Miroslav Rozić, izjavio je: "Hrvatska bi trebala zatražiti izručenje Dinka Šakića ali samo da bi se na njega primenio zakon o oprostu (amnestiji)."

I supruga Eksperanca ustašica Nada Luburuć tvrdi da je Dinko "nevin kao novorođenče", dok hrvatski ambasador u Buenos Airesu kaže da je ambasada Hrvatske "upoznata sa informacijom da Šakićeva porodica podržava odluku da mu se sudi u Hrvatskoj".

Šakić je izjavljivao u Hrvatskoj i u Buenos Airesu da Tuđman ne bi uspeo da sruši prethodnu Jugoslaviju i uspostavi novu hrvatsku državu bez njegove pomoći. Javno je izjavio, što su prenijela hrvatska glasila: "Vršio sam svoju dužnost u skladu sa načelima katoličke crkve", "Ne stidim se ničega što sam radio", "Ponosan sam da sam ustaša", "Sve bih to ponovo radio", "U Hrvatsku ću doći kada to ne bi politički škodilo predsjedniku Tuđmanu".

Već je lansirana vijest "iz pouzdanog izvora iz hrvatske vlade: dokumenti o Šakićevim nedelima, koji su prikupljeni i sačinjeni odmah po završetku Drugog svetskog rata, ne nalaze se u Ministarstvu pravosuđa, niti u sudskim arhivima, ali ni u hrvatskom državnom arhivu, pa ni u Državnom tužilaštvu Republike Hrvatske" (piše hrvatski "Novi list".)

Dokumenti postoje u Arhivu Jugoslavije, Vojnoistorijskom institutu, u Muzeju žrtava genocida. Odgovorne iz Hrvatske treba natjerati da učestvuju na suđenju, povjesničara Tuđmana sudski naterati da iznese nemačke dokumente, na koje se pozivao na Haškoj konferenciji o Jugoslaviji 6. novembra 1991., da je ukupan broj jasenovačkih žrtava 20.000, a Muzej žrtava genocida, do prošle godine , utvrdio je imenom i prezimenom 77.743 žrtava (djece 19.544).

Zahtev za podizanje optuznice protiv Esperance Nade Luburić

[You must be registered and logged in to see this image.]

London, 16. jul (Tanjug) - U lokalnom sudu u argentinskom gradu Dolores, na osnovu svedočenja očevidaca podnet je zahtev za podizanje optuznice protiv Esperance Nade Luburić (72), supruge komandanta ustaskog logora Jasenovac Dinka Sakića protiv koga se, zbog zločina ucinjenih nad civilnim stanovnistvom, vodi istrazni postupak u Zagrebu.

Pozivajući se na agenciju Frans pres, londonski Bi-Bi-Si (BBC) prenosi da je Nada Luburić optuzena da je učestvovala u mučenjima i ubistvima zatvorenica logora u Sraroj Gradiski, u vreme dok je bila pripadnica ustaskog rezima tokom Drugog svetskog rata.

U vesti iz glavnog grada Argentine podseća se da je suprug Nade Luburić, Dinko Sakić, izručen Hrvatskoj proslog meseca zbog optuzbi za ratne zločine u logoru Jasenovac u istom periodu. Vest o zahtevu za podizanjem optuznice protiv Nade Luburić saopstio je Viktor Ramos iz argentinskog Nacinonalnog insituta za borbu protiv diskriminacije i ksenofobije, dok Frans pres prenosi svedočenje jednog očevica zločina u Staroj Gradiski.

Prema tom svedočenju, najgora ubistva dogodila su se u Zenskom logoru ujesen 1942. kada su nozevima ili klinom ubijana, kako pise, polugola i neuhranjena i bolesna srpska deca.

Dodaje se da je zahtevu za podizanje optuznice protiv Esperance Luburić prethodilo saopstenje argentiske vlade da je formirana posebna sluzba sa zadatkom da istrazi mogućnost da su neki ratni zločinci iz Drugog svetskog rata izbegli u Argentinu.

Frans pres takođe podseća da je uz nedavno izručenog Dinka Sakića u Argentini pre tri godine uhapsen i Erik Pribke, i da je 1960. u Buenos Ajresu otet Adolf Ajhman koji je kasnije posle suđenja obesen u Izraelu, prenosi BBC.

Okruzno javno tuzilastvo u Beogradu nedavno je podnelo istraznom sudiji beogradskog Okruznog suda zahtev za sprovođenje istrage protiv Nade Luburić-Sakić, stalno nastanjene u Argentini, zbog krivičnog dela genocida.

Savezni sud je odredio da Okružni sud u Beogradu vodi krivični postupak protiv Nade Luburić zbog krivičnog dela genocida iz člana 141. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije (KZ SRJ).

Nada Luburić je stalno nastanjena u Argentini, a delo koje joj se stavlja na teret počinila je na području Jugoslavije, koje se sada nalazi van teritorije SR Jugoslavije.

SABIRNI LOGOR ĐAKOVO POD NEPOSREDNOM UPRAVOM USTAŠKE OBRANE (29. III 1942. DO 15. VII 1942)

Pogoršanje higijensko-zdravstvene situacije u logoru


Dolaskom žena i djece iz Stare Gradiške naglo se pogoršala higijenskozdravstvena situacija u Sabirnom logoru Đakovo. Razne infektivne bolesti epidemiološkog karaktera koje su donijele sobom bile su osnovni razlog otežanog zdravstvenog stanja zatočenica. Ono je u pojedinim momentima nastupajućih događaja često poprimalo obilježje kritičnoga.

Transport žena i djece iz Sarajeva i drugih bosanskih mjesta koji je stigao u gradiški logor početkom 1942. godine, a od koga je kasnije oformljen i upućen transport deportiraca za đakovački sabirni centar, bio je inificiran zaraznim bolestima prije dolaska na prvo mjesto internacije. Naime, prije dolaska u Staru Gradišku jedan dio ovog transporta odaslan je za Loborgrad s namjerom da transportirani deportirci postanu zatočenici istoimenog logora. Prezasićenost logorskih kapaciteta prisilila je ustaše da internirce ponovo vrate na mjesto polazišta. 2ene i djeca su tako ostah zatočeni u vagonima punih osamdaha. Nedostatak elementarnih uslova na održanju higijenskog nivoa prouzrokovali su prva zarazna oboljenja. Da bi se nastela situacija sanirala te da bi se što više poboljšali životni uvjeti među vraćenim de portircima, povjerenici jevrejskih općina s čijih su teritorija potjecali intervenirah su kod nadležnih ustaških organa. Sav uspjeh intervencije kod ustaških vlasti bio je taj da su internirke prebačene u logor Đakovo i Staru Gradišku i tamo odnijele pjegavac koji se bio pojavio zbog vašljivosti.72

Židovska vjeroispovjedna općina u Osijeku nije bila upoznata sa činjenicom da su zatočenice i djeca iz logora Stara Gradiška inficirane zaraznim bolestima, a još manje su bili upućeni u to da su kao takvi deportirani u potonji logor. Znalo se da su internirci iscrpljeni dugim gladovanjem a uslijed neodgovarajućih sanitarnohigijenskih uvjeta podložni raznim bolestima. Stoga je pretpostavka da su u teškom zdravstvenom stanju bila opravdana, a u prilog toj konstataciji je činjenica što su dva liječnika pratila otpremu zatočenica za Sabirni logor u Dakovu. Vođeni patriotskim i humanitarnim osjećanjima, u nadi da će pomoći unesrećenim gradiščanskim zatočenicama i djeci, članovi osječke Zidovske općine nisu insistirali na punoj obaviještenosti o pridolazećem transportu. Međutim, zdravstveni radnik Borislav Berčić bio je upoznat s kompletnom zdravstvenom situacijom gradiščanske ekspedicije, jer nakon što je premješten u Osijek za šefa Higijenskog zavoda »skrenuo je pažnju na epidemiju koja je dolazila iz Gradiške«.73 U nedostatku vremena nisu provedene cjelovite mjere zaštite a informacija je kod članova Općine inicirala samo pojačane mjere opreza i mobilnosti za provođenje preventive na njenom, pretpostavljalo se, lakom suzbijanju.

Konačno je transport interniraca stigao na novo logorsko odredište. Dolazak u đakovački Sabirni logor svakako je mnogo značilo pridošlim zatočenicima u pogledu poboljšane promjene životnih uslova koji su predstavljali viši nivo životne egzistencije u odnosu na one koji su vladali u Staroj Gradiški.74 Ali gledano u svojoj cjelovitosti, enormno povećan broj zatočenika zbog pridošlih deportiraca nije značio ništa drugo do sasvim sigurno pogoršanje općih životnih uvjeta za sve logoraše. Tim prije jer su infektivne bolesti prešle granicu pojedinačnih slučajeva i poprimile dimenzije epidemije.75

Dakle, osim preventivnih ali neuspješnih mjera da se lokalizacira epidemija, mjera koje su se sastojale u inkubaciji, izolaciji i karanteni zaraženih, ništa se više nije moglo učiniti. Izolacija se provodila zabranom svakog kontakta autohtonih neinficiranih i pridošlih zaraženih zatočenica, što je faktički bilo nemoguće. Jer prostorno ogranićen smještaj, u logorskoj zgradi mlina, predviđao je upravo ono što se nije dozvoljavalo, ali se bhskost kontakta nije mogla izbijeći. Brojno povećanje zatočenica uvjetovalo je pored prenaseljenosti prostornih kapaciteta i naglo pogoršanje higijenskih prilika u logoru. Provedene mjere izolacije i karantena ipak nisu uspjele spriječiti da za deset dana sve zatočenice imaju vaši. Do tada aktivno provođena samozaštita u pogledu lične higijene zatočenica, kroz redovno pranje odjeće, rublja i posteljine, posuđa i održanju osobne čistoće, više nije bila dovoljna a niti moguća. Tim prije jer se kolektivne mjere zaštite, provedene kroz izolaciju i karantenu inficiranih logorašica, nisu pokazale adekvatnim i dovoljno efikasnim. Veoma tešku situaciju pogoršavao je nedostatak vode, koje nije bilo čak niti za piće.76

Uprava logora je bila primorana, da bi zaštitila zdrave logorašice, pronaći pogodan i odvojen smještaj za pristigle inificirane zatočenice. Odgovarajuće prebivalište se tražilo između tri moguće solucije; pogodne prostorije mogle su se dobiti na pustari »Strosmajerovac«, u mlinu »Sloga« i skladištu biskupijskog vlastelinstva. Međutim, kako molba za smještaj bolesnih na navedenim lokacijama nije odobrena, to je nužno napravljena privremena karantena za otprihke 200 ljudi, a bila je smještena u ruiniranim prostorijama staje Josipa Franka, koja se nalazila u krugu logora.77 Osim staje kao depadans su dobivene i neke prostorije susjednih zgrada koje su biskupijski činovnici napustili zbog straha od zaraze.

Pjegavac i trbušni tifus pojavili su se u logoru već 28. 02. 1942. godine. Iznenadno pogoršanje zdravstvenih prilika u ovom obimu i ove težine zahtijevalo je od logorskih liječnika punu mobilnost radi sanacije nastale situacije, tim prije jer je smrtnost bila sve češći epilog epidemiološkog širenja infektivnih bolesti. U novonastalim zdravstvenim neprilikama posebno se isticao svojom akcijom dr. Rudolf Čeleda koji je intervenirao kod Ministarstva zdravlja u Zagrebu, insistirajući da se hitno pošalje izaslanik koji će objektivno i potpuno ocijeniti težinu zdravstvene situacije u logoru. U slučaju da izaslanik konstatira da vijesti o težini zdravstvene situacije u logoru nisu lažno alarmantne, zvanično bi bio odobren rad liječničkoj ekipi da stupi u akciju. Odmah je oformljena Komisija za suzbijanje pjegavog tifusa, koja je kao pratnja izaslaniku Ministarstva zdravlja obišla 15. 03. sabiralište za internirane žene i djecu u Đakovu.78 Izaslanik je potvrdio izvještaj Komisije o kritičnom zdravstvenom stanju u logoru te istakao neophodnost hitne akcije u vezi sa suzbijanjem i daljim širenjem epidemije. Solidaran stav izaslanika bio je u skladu s dopisom Ministarstva zdravlja koje predlaže, na osnovu prakse u drugim logorima, kako bi bilo najbolje »da se prehrana, liječenje i njega bolesnih prepusti Židovskim bogoštovnim općinama, dok bi na brizi državnih organa ostalo čuvanje, straže i nadzor nad provođenjem zaštitnih zdravstvenih mjera.«79

Netom po završenoj posjeti izaslanika Ministarstva zdravlja zadužena je medicinska ekipa da organizira raskuživanje, dezinfekciju i liječenje oboljehh logorašica i djece. U njen sastav ušh su zdravstveni radnici: Dominik Kalamut, Juraj Kezić, Antun Troha i Antun Sabadoš pod rukovodstvom logorskih liječnika dr. Rudolfa Celede, dr. Pište Policera, dr. Novosela, dr. Lederera, dr. Miškolcia, dr. Regine Atijas, dr. Paje Gerenčevića i Dragutina Glaisnera. Hitno se pristupilo nabavci neophodnih medikamenata i potrebnih instrumenata za provođenje liječničke mtervencije. Sav potreban materijal nabavljen je iz drogerije Gobetzky, dr. Milera iz Osijeka, stare Salvator apoteke također iz Osijeka, kao i tvornice kemijskofarmaceutskih proizvoda »Kaštel« i zadruge za dezinfekciju, deratizaciju i dezinsekciju »Cimex.80 Tako je poznato da je nakon intervencije Dominika Kalamuta tvornica kemijskofarmaceutskih proizvoda »Kaštel« isporučila 03. 03. potrebne tablete i injekcije, 06. 03. isporučeno je 24. kilograma sapuna a 13. 03. zadruga »Cimex« poslala je 20. kilograma ciklona B u pakovanju od po 1000 grama, neophodnog za provođenje dezinfekcije.

Požrtvovan rad liječničke ekipe maksimalno je ispunjavao zahtjeve koje je pred nju postavljala teška zdravstvena situacija. Puni radni elan svih članova ekipe nadoknađivao je povremeni nedostatak sanitarnog materijala i potrebu za kvalificiranim profesionalnim osobljem. Također treba istaći da rad zdravijih i mlađih djevojaka, koje su izdvojene među brojnim zatočenicama i zadužene kao bolničarke, nije mogao nadomjestiti neophodnu stručnost medicinskih sestara.

Efikasnijem radu dezinfekcione ekipe prepreku je predstavljala kako akutna težina zdravstvenih prilika u logoru tako i brojnost neriješenih pitanja vezanih za njen rad, a koje su se prije svega odnosile na nedostatak opreme.81

Logorska hječnička ekipa nabavila je dezinfekcioni aparat čiji je radni kapacitet samo djelimice ispunjavao svrhu svoje namjene u odnosu na vehki broj inficiranih zatočenica. Da bi raspoloživi aparat zadovoljio potrebe, morao je neprestano biti u pogonu, tj. za cijelo vrijeme rada liječničke ekipe, što je vrlo često dovodilo do raznih kvarova na njemu te tako i prisilne obustave dalje pomoći logorašicama i djeci u provođenju odgovarajuće higijenske preventive.82 Osim toga za rad đezinf ekcionog aparata bilo je neophodno osigurati potrebno gorivo do kojeg se teško dolazilo. Kao loživo sredstvo uglavnom je korišteno drvo s imanja biskupskih dobara, pa je njegova isporuka ovisila od volje Biskupije ili vrlo često od snalažljivosti dezinfikatora. U kriznim momentima nestašice drva pribjegavalo se ilegalnoj nabavci sa imanja Biskupije ili iz Doma narodnog zdravlja.

Nastavak u sledecem postu

Nastavak

Problem je postojao i razvijao se, nakon dolaska i preuzimanja uprave logora od strane ustaša, u relacijama međusobnih odnosa ustaške logorske vlasti, na jednoj, i logorske liječničke ekipe na drugoj strani. Ustaše su od liječnika zahtijevale strogu tajnost o svim zbivanjima vezanim za život zatočenica. Kategorički je zabranjen prenos bilo kakve informacije o događajima ili općim prilikama koje su vladale u logoru, a do verbalnog ili bilo kojeg drugog kontakta sa zatočenicama nije smjelo doći jer bi se time omogućio prenos poruke ili ilegalne poštanske pošiljke iz logora. Opće stanje u logoru vjerno je u njemu prezentirano kroz svu akutnost zdravstvenih prilika. Tako se ističe da je »Prema podacima osječke Židovske bogoštovhe općine iz tog vremena, u razdoblju od osnivanja logora, (tj. prosinac 1941) do ožujka godine 1942, broj oboljelih u logoru od raznih bolesti bio ukupno 631, rekonvalescenata ('preboljelih') 219, a umrlih 131 osoba«; dalje se ističe: »Kakvo je bilo zdravstveno stanje nakon što su logor bih preuzeh ustaše neka govore ovi podaci: potkraj ožujka godine 1942. od tifusa je oboljelo oko 60 osoba, a 900 od bolesti probavnih organa s visokim temperaturama; u svibnju iste godine broj oboljelih od tifusa povećao se na 633, rekonvalescenata (također od tifusa) bilo je 229, dok je daljnih 700 bolovalo od raznih bolesti, uglavnom probavnog trakta.«83


Svakako da je u tako otežanim uslovima rad liječničke ekipe gubio permanentnost akcije mada je održao kontinuitet, jer intenzivna zdravstvena njega zatoćenica i djece prestaje prije njihove konačne evakuacije iz Sabirnog logora. Vjerodostojan pokazatelj liječničkog angažiranja je izvještaj poslan iz Velike župe Baranja za mjesec juli Ministarstvu unutrašnjih poslova u Zagreb o političkim, ekonomskim i socijalnim prilikama na teritoriju Zupe. »Zaraznih bolesti u području Župe bilo je u mjesecu srpnju prijavljeno 50 slučajeva i to: 21 trbušni tifus, 2 tetanusa, 7 difterija, 7 dizenterija, 4 šarlaha, 4 erisipela. Asanacija je provedena u Sabirnom logoru Đakovo koji je u meduvremenu ispražnjen. «84

Obzirom da su sve zarazne bolesti na području Župe bile prisutne u đakovačkom Sabirnom logoru, na prvi pogled stvaraju izvjestan dojam o efikasnosti zdravstvenih radnika na njihovom sprečavanju. Međutim, treba uzeti u obzir da je to bilo vrijeme definitivne evakuacije, što znači da je jedan dio zatočenica i djece transportima već otpremljen iz logora, te da se tačno brojno stanje u toku mjeseci pred evakuaciju nije moglo utvrditi zbog učestalih smrtnih slučajeva uzrokovanih kulminacijom epidemijskih bolesti.

Osim logorske zdravstvene ekipe i članovi Židovske općine u Osijeku trudili su se da ispune brojne zahtjeve logora čineći sve da maksimalno pomognu zatočenicama i djeci. Općina je pružila naročito značajnu financijsku podršku naravno u relacijama objektivnih mogućnosti koje su joj to dozvoljavale. Kako pritok novca putem donatorskih priloga nije mogao pokriti ogroman financijski odliv, osječka Židovska općina je pristupila financiranju logora iz dijelom potrošenih i stalno nedovoljnih novčanih zaliha. Raspoloživa sredstva ipak su obezbijedila minimum uvjeta za rad liječničkoj ekipi dezinfikatora, čime je istovremeno pružena značajna podrška zatočenicama na poboljšanju higijenskih prilika.

Naime, opće pogoršanje zdravstvenih prilika direktno je utjecalo na istovjetnost higijenskih uvjeta. Prije svega otežano zdravstveno stanje bilo je vidljivo na bolestima digestivnog trakta. Broj oboljelih od trbušnog tifusa, dizenterije i dijerije iz gradiščanskog transporta zatočenika drastično se povećao i prenio na autohtone đakovačke logoraše, dok je istovremeno i dalje pokazivao tendenciju rapidnog rasta. Stoga se javio problem deficitarnosti nužnika. Mada je problem bio aktualan neposredno po formiranju logora nakon dovođenja sarajevskog transporta zatočenica, rješenje tog pitanja, bez obzira na problematičnost, nije bilo nužno, jer su se bolesti probavnih smetnji javljale samo individuaino.

Na kompletan broj zatočenika Sabirnog logora u Đakovu dolazila su samo četiri nužnika. Kada se gradiščanskim transportom zatočenika rizično pogoršalo zdravstveno stanje i naglo opao higijenski nivo, Uprava logora je zbog alarrnantno teške situaeije, kao i epidemiološkog karaktera bolesti bila primorana da poveća izdatke za njihovo pročišćavanje. Za čišćenje zahoda u prva četiri mjeseca 1942. godine isplaćeno je 16480 kuna.85 Cjelovito tešku zdravstvenu situaciju ilustrativno je predstavio podatak po kojemu je Židovska općina u Osijeku 06. 05. platila za zidarske radove, zidanje zahoda i krečenje logora ukupno 1900 kuna.86 Očito je da su bolesti digestivnog trakta kulminirale u svojoj razornosti te se isključivo iz tog razloga pristupilo izgradnji novih nužnika. Ipak svi učinjeni napori i utrošena sredstva, koji su trebali poboljšati opću situaciju u logoru i pomoći njegovim zatočenicima, bili su uzaludni kada je riječ o spašavanju ljudskih života.

Tek nakon slikovitog pregleda kompletne situacije, stvorene dolaskom zatočenica i djece u Sabirni logor Đakovo, demistificirana je maliciozno skrojena misao Vjekoslava Luburića-Maksa da s bakteriološki zaraženirn zatočenicarna planski i svjesno reproducira istovjetnost prilika i životnih uvjeta iz logora Stara Gradiška. Objašnjenja radi to je izgledalo ovako: »Ustaše su naročito gojile pjegavac u Đakovu i Staroj Gradiški kao sredstvo za ubijanje ljudi. Tu su metodu upotrebljavah u početku u Jasenovcu, sve do ljeta 1942. Tek pojava pjegavca među njima, natjerala ih je na provođenje dezinsekcije u logoru, jer je bilo nemoguće spriječiti kontakt sa zatočenicima. Dezinsekcija se vršila nepotpuno, nestručno i nesistematski. Uprkos svim mjerama, ušljivost je bila svuda raširena, jer su se novopridošli mješali sa starim logorašima i odmah zaušljivili«.87

Licemjerno milosrdan stav zapovjednika Sabirnih logora Jasenovac da odobri molbu Zidovske općine u Osijeku o prelasku interniranih žena i djece iz Stare Gradiške za Sabirni logor Đakovo u perspektivi očekivanih događaja pretpostavio je i omogućio ustašama da preuzmu neposrednu kontrolu logora u svoje ruke.

72 Zločini, n. d., 69.

73 Bilten, 12.

74 U pismu Jelice Polak (zat. br. 2580) adresiranom na prof. Miroslava Polaka kaže se: »Draga mama, mislim da ste čuli da smo sad na do-brom mjestu i da nam je opet dobro, glavno je da smo zdravi i siti.« Dopisnica je iz đakovačkog logora odaslana 2. 3. 1942. godine, kada prilike u logoru još nisu prouzrokovale masovna umiranja, kada su učinjeni kolektivni napori članova Općine da se prispjelim zatoče-nicama što više pomogne. (AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 18).

75 »Logor (Stara Gradiška — op. aut.) se ipak naglo punio novim transportima kojima kraja nije bilo. Jednog dana sam doznao da mi je i žena došla u logor... Nakon par dana cijeli ženski logor je preseljen u Đakovo, gdje se tifus također jako proširio. Mnoge su zatočenice umrle od tifusa, a medu njima kako sam kasnije doznao, bila je i moja žena.« (Sjećanje, n. d., 39. Sjećanje Adolfa Fridriha).

76 »Uvečer prije spavanja gledamo uši, isto ujutro trijebimo uši. Jako patimo zbog vode. Trčimo kao lude kada dođe vođa, samo da dobijemo jedan lončić vode.« (P i n t o Avram. n. d., 49. Pismo Lenke Altarac).

77 AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 8.

78 AJIM, k. 24, fasc. 8—1, dok. 9. Svjedočenje Dragutina Glaisnera i u AIHRPH, fon Sabirni logor Đakovo...

79 Lengel-Krizman Narcisa, n.d., 29.

80 AIHRPH, fond Sabirni logor Đakovo...

81 »Moj posao kroz tih 11 dana bio je rad na raskuživanju kao i uništavanju buha, od kojih se nije moglo ni malo da makne.« (AH, ZKRZ, GUZ2235/7b4-45, k. 11,1. Izjava Kezić Juraja).

82 Tako je 18. 4. 1942. godine Židovska vjeroispovjedna općina u Osijeku morala platiti popravak dezinfekcionog aparata. (AIHRPH, fond Sabirni logor Đakovo...)

83 L e n g e 1K r i z m a n Narcisa, n. d., str. 27 i 29. U Arhivu Hrvatske nalazi se »poimeničan popis koji sadrži 633 imena bolesnih od tifusa (od 6 do 76 godina) i popis od 229 rekonvalescenata (od 7 do 70 godina. (Isto, 29 bilj. 103).

Prema ustaškim procjenama broj oboljelih od tifusa bio je 11. svibnja 1942. oko 800 bolesnih, od drugih bolesti 700 i rekonvalescenata oko 300 osoba. (Isto, bilj. 104).

84 Građa, knj. II, dok. 207, str. 428. Preciznu informaciju o zdravstvenom stanju u logoru bilo je moguće dati jer je i samo ustaško Ministarstvo zdravlja svojim dopisom od 18. maja 1942. zatražilo od zapovjedništva Ustaške obrane da se Sabirni logor u Đakovu »raseli najkasnije za mjesec dana, tako da bi se svi oni koji su još zdravi morali staviti u karantenu najmanje dvadeset dana, a ostali preboljeli prebaciti na pustaru i potpuno ih dezinficirati, zajedno sa stvarima«. (L e n g e 1-K r i z m a n Narcisa, n. d., 29).

85 AIHRPH, fond Sabirni logor Đakovo

86 Isto.

87 Nikolić dr Nikola, Jasenovački logor smrti, Sarajevo, 1975, 77.

Teror ustaša

Upućivanje transporta žena i djece iz gradiščanskog logora u đakovački sabirni centar prouzrokovalo je naglo pogoršanje općih a izuzetno higijenskozdravstvenih prilika, što je direktno utjecalo na odluku ustaša da neposredno preuzmu unutrašnju upravu Sabirnog logora u Đakovu i neposrednu kontrolu nad njegovim zatočenicima. Prelaskom logora u ruke Ustaške obrane ekstremno je u njemu pogoršana ionako teška situacija zbog sve jačeg i neprekidnog ustaškog terora. Po zatočenice i djecu on je imao katastrofalne posljedice.

Represalije nad zatočenicama i djecom obuhvatale su niz tortura raznih oblika i težine. Intencija ustaša da se definitivno provede plan likvidacije logora dinamično se nastojala sprovešti nizom smišljenih i praktično provođenih mjera. Realizacija plana egzekutivno se manifestirala drastičnim reduciranjem ishrane, aktivnim i stalnim provođenjem psihičkih tortura nad zatočenicama i djecom permanentnim fizičkim maltretiranjima, te individualnim otimačinama vrijednih predmeta od logorašica, odnosno kolektivnim pritiskom njihovih izrabljivača na osječku Židovsku općinu radi njene financijske destabihzacije. Inicirana reahzacija plana provede na je i bila je najočiglednija na poljima psihičkog i fizičkog terora te ekonomskog izrabljivanja Židovske općine u Osijeku, uključujući tu i neprikrivenu pljačku zatočenica od strane ustaša.


Menticidni teror

Tvoreći atmosferu apatije i opće indisponiranosti ustaše su aktivno provodile mjere psihičke destabihzacije zatočenica u Sabirnom logoru Đakovo.

Uklanjanjem redarstvene i na njeno mjesto postavljanjem straže Ustaške obrane kvalitativno je pojačano obezbjeđenje đakovačkog logora. Revnosno sprovođenom stražarskom dužnošću i zabranom pristupa logoru civilnim osobama omogućeno je budno čuvanje zatočenica a kao komplementarni efekat bilo je psihoneurotično dejstvo kojim se nastojalo djelovati na zatočenice da bi se spriječila svaka eventualna pomisao na bijeg. U skladu s tim ustaše su upozorile zatočenice na posljedice izvršenja takve nakane. Održanim govorom logorašice su kolektivno obaviještene da »ako bi samo jedna pokušala da pobjegne... sve (koje se odluče na bijeg a budu uhvaćeneop.aut.) će biti streljane i to usred dvorišta da svi vide. «88 Međutim, otvorena prijetnja i provedene mjere zastrašivanja, osim neposrednog odnosa na psihu logorašica, faktički nisu imale svrhe jer je bijeg iz logora praktično bio neizvodiv. Sistematski provedene mjere punog osiguranja logora i što je još značajnije opća psihofizička rastrojenost i iscrpljenost zatočenica eliminirale su svaku mogućnost izbavljenja i nadu u eventualni uspjeh. Ali svaka namjera, a bilo ih je, nije istovremeno podrazumijevala organizaciju i plan bjekstva, jer se javijaia individualno i kao takva bila je osebujna za stariju mušku djecu.89

Karakteristična mjera psihološkog terora bila je zabrana bilo kakve komunikacije zatočenica sa civilnim osobama koje su imale odobrenje da uđu u logor. Prije svega to se odnosilo na razgovor s licima iz hječničke ekipe i raskužiteljima.90 Također je zabranjen protok raznih informacija iz logora putem razmjene poštanskih pošiljki. Pisma, dopisnice, razne manuskriptne obavijesti, paketi, mogh su se odaslati samo u pravcu Sabirnog logora. Pisani papiri i pošiljke paketa adresirani na ime zatočenica morali su biti napisani jasno, koncizno i bez bilo kakvih nadodatih ih sakrivenih oznaka. Međutim, dok su strogo cenzurirana pisma mogla stizati u logor, zatočenicama je zabranjeno slati bilo kakve dopise izvan njega. U jednom od tih pisama ta konstatacija potvrđena je kroz sljedeće navode: »Kad mi ti pišeš nemoj pisati da si dobila moje pismo. Solu alguna palavrajo javo saver ki ja ganatis miletra. Samo koju riječ ja ću znati da si dobila moje pismo. Vi meni možete pisati ah ja vama ne mogu.« Dalje se nastavlja: »Ja ne smijem pisati, kad bi me uhvatili da pišem bila bi kažnjena. Osim toga ne mogu doći ni do papira ni do marke.« Iz tih razloga pisma su se nastojala iznijeti ilegalno. »Ovdje je bio brat od Sante, mohla sam da ponese pismo ali nije smio, jer se bojao da će ga pregledati u stražarnici. «91 Ako bi se zatočenice eventualno usudiie da rizikuju i pisanom riječju informiraju rodbinu o hčnim problemima i situaciji u logoru, one bi interpretaciju pisma ilegalno iznesenog iz logora lukavo proširile dodacima pisanim ladino jezikom. Cinile su to uglavnom zbog tematike koju su dodaci tretirali i u slučaju njihovog otkrivanja i pokušaja dešifriranja nisu smjela biti razumljiva ustašama. Međutim, ako bi kompletan dopis slučajno bio uhvaćen od ustaške kontrole, sankcije bi bile rigorozne i surove te bi se najčešće svele na fizičko kažnjavanje.

Vrlo često se dešavalo da su djevojke i mlađe žene s boljom kondicionom i fizičkom spremom prisilno tjerane na rad da bi bile angažirane na raznim manuelnim poslovima, najčešće na istovarima vagona krcatih drvima ili repom. Mogle su biti pozvane iznenada, u bilo koje doba dana ih noći i u raznim vremenskim uvjetima. Psihičko maltretiranje neizvjesnošću da li će i kada biti pozvane na rad, prisililo je zatočenice da očekujući naređenje ustaša organiziraju dežurstva da ih poziv ne bi zatekao nespremne.

Svakako da su permanentna radna aktivnost, hladnoća u toku zimskih i nesnosna sparina u toku ljetnih mjeseci, te kronična glad bitno utjecali na stalno gubljenje snage, iscrpljenost a time i opću tjelesnu atrofiranost logorašica. U takvim radnim uvjetima, kao i zbog općih životnih prilika koje su vladale u đakovačkom Sabirnom logoru, psihofizičko stanje zatočenica je bilo takvo da nisu mogle izvršavati naređenja pretpostavljenih, pa su ih ustaše fizički kažnjavale. Ali kazne najčešće nisu imale razložnog osnova i bile su ponukane sadističkim porivima čuvara. Stoga su tjelesna maltretiranja i razna fizička ponižavanja logorašica bila svakodnevna praksa ustaša.

Može se reći da je provođenje psihičkih tortura u cilju realizacije plana hkvidacije Sabirnog logora u Đakovu orijentiralo ustaše da pristupe shjedećoj željenoj etapifizičkoj destrukciji zatočenica i djece.

88 Pinto Avram, n. d., 49. Pismo Lenke Altarac.

89 »Mnogi govore čim malo zagrije da će bježati ponajviše oni koji imaju godine kao naš Joži.« (Isto, 50).

90 »Ne smijemo ni skim u logoru da razgovaramo, imamo se najstrožije držati da iz logora ne pričamo nikome ništa.« (AH, ZKRZ, GUZ2235/7b445, k. 11,2).

91 Pinto Avram, n. d., 50. Pismo Lenke Altarac.

Fizički teror

Aktivno provođen teror pod kojim su se podrazumijevala tjelesna maltretiranja i razna fizička ponižavanja zatočenih žena i djece, primjer je koliko su ustaše bih podređeni uvriježenim animalno-sadističkim strastima, u kojem opsegu su bili oslobođeni moralnih skrupula i dogmi, i ilustrativan indikator morainog aspekta njihove humanoidne i vojničke ličnosti. Akt fizičkog nasilja nad zatočenicama i djecom je bio najteži i ujedno najčešći obhk neprekidno i djelotvorno provođenih mjera u nastojanju reahzacije plana definitivne likvidacije Sabirnog logora u Đakovu.

Kao inspiraciono izvorište ustaškom teroru poslužila je teška situacija koja se odnosila na problem gladnih logorašica i djece. Takve prilike posljedično vezane za dolazak zatočeručkog transporta iz Stare Gradiške prouzrokovale su specifičan tjelesni teror koji se odlikovao beskontaktnim fizičkim nasiljem ustaša nad zatočenicama i djecom ah ništa manje djelotvornijim i efikasnijim od direktnog fizičkog terora.

Osnovni zadatak Židovske općine u Osijeku bio je kako prehraniti izgladnjele logorašice i djecu, naročito u trenucima neposredno nakon dopreme gradiščanskog transporta zatočenika, čime je težina situacije vezane za njihovu prehranu u đakovačkom Sabirnom logoru dosegla kuhminaciju. Prihke su se održale i nastavile biti kao takve da su ustaše, neposredno po dolasku i preuzimanju logora, sabirale djecu, okupljali ih u grupe, a zatim bacah komade hljeba za koje su se iznemogla i gladna djeca tukla. Ilustrativan primjer je naveden u izjavi radnika zaposlenog u logoru na rekonstrukciji dotrajalih objekata koji je »vidio da jedna zatočenica, majka, trga travu i jede. Na prsima je držala dijete koje je dojila.«92 Evidentno tešku situaciju nastojala je olakšati osječka Zidovska općina na taj način što bi podmirila osnovne potrebe u hrani, što je bilo moguće ostvariti jedino uz maksimalno zalaganje zajedničkih ljudskih i materijalnih faktora. Isporuke odjeće, obuće, tekstilnih potrepština razne namjene, uz prisutnost dovoljnih količina prehrambenih proizvoda, stizale su u logor neprestano poštanskim pošiljkama. Najčešće su to bili paketi adresirani na ime pojedinca, dakle individualno a nikako kolektivno na čitav Sabirni logor. Cenzura je zahtijevala da nisu smjeli imati nikakvog ubačenog sadržaja niti bilo kakvih skrivenih pisanih informacija. Mada su paketi upućivani u dovoljnim kohčinama, najčešće nisu svi dostavljeni zatočenicima. Skrb šalje dnevno po 400 paketa u Đakovo, te iako znade da mnogi neće svoje pakete primiti, ipak ih šalje i dalje jer smatra da će barem jedan dio stići u nadležne ruke.93 Tragična je činjenica da su vehki dio hrane namijenjene gladnim zatočenicama i djeei ustaše koristili u privatne svrhe da bi na koncu neiskorišteni artikli završavah na đubrištu. Naime »ustaše su imale pune magacine hrane dostavljene sa strane Skrbi za logore koju su hranu čak davah gostioničaru kod kojeg su se hranih da bi s ovom hranom namjenjenom zatočenicama potonji hranio svoje svinje«.94 Bez obzira na obezbijeđenu kohčinu prehrambenih artikala nije ih bilo dovoljno za svakodnevnu prehranu, te su neprekidno nedostajali; zatočenice su bile stoga kronično izgladnjele pa se može konstatirati da je stanje u logoru, kada je riječ o prehrani žena i djece, bilo vrlo teško, čak kritično. Vjerna ilustracija trenutnih prilika u đakovačkom Sabirnom logoru, koje su neprekidno trajale još od dolaska gradiščanskog transporta, jesu dopisnice adresirane na ime Fine Golbhaus od sestara Emilije i Elizabete upućene 07. 03 i 17. 03. 95 U prvom pismu one pišu: »Mohm te Fina, pošalji mi što prije paket kruha ili kukuruze, luka, što možete suhe hrane. Molim vas pošaljite nam što prije.« (Vidi prilog br. 2, dok. br. 3, str. 117). Na taj dopis ne dobijaju odgovor pa šalju novu dopisnicu: »Ne znamo kakav je razlogne pišemo iz bijesa, nego što nam je nužno potrebno, pošaljite što god možete nama sve dobro dođe. Molimo vas odmah pošaljite.« (Vidi prilog br. 2, dok. br. 4, str. 118)

Skrb za logore je redovnom kupovinom nabavljala prehrambene proizvode za zatočenice i djecu. Hrana je kupovana i dovožena od akcionarskih društava ih privatnih proizvođača. Najčešće su artikle isporučivali »Croatia« parni mlin i tvornica tjestenine iz Osijeka, »Trgopromet« i »Agrarija« iz Zagreba za promet poljoprivrednim proizvodima, maslarna »Pavao Stube« u Đakovu te đakovački paromhn »Sloga« kao vlasništvo Đakovačke biskupije, zatim tzv. »Prva hrvatska tvornica ulja« iz Zagreba, dioničarsko društvo »M. Gavrilović i sinovi« iz Petrinje. Prehrambene proizvode logoru dostavljale su i privatne prodavaonice: Gregora Pohuljčakaza trgovinu voćem i povrćem, Josipa Nalla iz Osijeka za trgovinu delikatesima i mješovitom robom, Milana Grnjića za trgovinu voćem i povrćem, Josipa Ehla iz Varaždina za trgovinu voćem, povrćem i ostahm prehrambenim proizvodima i dr.96

Sačuvani računi koje je Židovska općina u Osijeku platila isporučiocima robe očigledan su primjer u kojoj se mjeri Općina borila s teškoćom financijskih izdataka, tim prije jer su raspoloživa novčana sredstva bila ograničena, a bili su i pokazatelj s kojom vrstom prehrambenih artikala i u kojim količinskim iznosima je vršena opskrba Sabirnog logora.

Izrnedu ostalog, brojni računi pokazuju da je Milan Grnjić primio 22. 04. 1942. godine 3052 kune za isporučenu kohčinu od 185 kg mrkve i peršuna i 33 kg luka, te da je za dopremu samljevenog ječma isti dan naplaćeno 245125 kuna. Iz Sida je 01. 05. isporučeno 672 kg svinjske •masti i za tu uslugu naplaćen iznos od 4 148 000 kuna; opskrbu logora mhjekom u vremenu od 01 01. do 11. 04. maslarna »Pavao Stube« u Đakovu je tražila naplatu u vrijednosti od 41 466 kuna; Josipu Wagneru je za pečenje kruha u vremenu od 02. 01. do 15. 04. plaćeno potraživanje od 71 916 kuna. 97 Primjera ima mnogo i svi su oni relevantan pokazatelj da je u najvećim kohčinama najčešće nabavljana repa, grah, kiseli kupus, krumpir, tjestenina, svinjska mast, nešto povrća. »Za potrebe logora bilo je nabavljeno i poslano 45 735 kg brašna, 4687 kg masnoća, 12 450 kg krumpira, 360 kg repe, 7000 kg graha, 13 830 kg kupusa, 39 025 kg raznog povrća, 3300 kg tjestenine, 1000 kg šećera, 2800 kg soli, 14 600 kg krupice i ječmene kaše, 527 kg svježeg i suhog mesa, 135 kg mirodija...«98 Kao odgovarajuća zamjena p.šeničnom brašnu korišten je samljeveni ječam i kukuruzno brašno. Navedeni artikli bili su osnovne prehrambene sirovine korištene za svakodnevnu ishranu logorašica. Njihovim pripremanjem dobivao se dnevni obrok kojeg je uglavnom činila masna vodena kaša u kombinaciji s grahom, kuhanom repom, tjesteninom ili razvodnjenim kupusom. Obzirom na otežane mogućnosti nabavke prehrambenih proizvoda i poznatog stava ustaša o njihovoj isporuci zatočenicama i djeci, hrana je uvijek nedostajala te su logoraši dobivali količinski ograničene obroke. Najčešći dnevni obrok sastojao se od dva do tri krumpira i minimalnog dnevnog sljedovanja kruha koji je najviše »iznosio 250 grama, i to čistog kukuruznog«.99 Primjećuje se da su zatočenice u znatno manjim količinama nego što su to dozvoljavala gladna logoraška usta dobivale i stanovite kohčine jaja, kobasica, slanine, mlijeka, ulja, kave pa čak i narandži limuna, rogača. Te su namirnice bile namijenjene za potrebe logorske bolnice za ishranu oboljelih i rekonvalescenata« te je »poslano 15 000 jaja, 4700 l mlijeka, 257 kg sira, 647 kg maslaca, 1470 kg marmelade i 7600 kg južnog voća itd.«100 U vezi s događajima koji su doveh do teške zdravstvene situacije u logoru, čiji je jedan od uzroka bio neadekvatan kvalitet i neredovitost ishrane, kao nedvosmislen zaključak nameće se misao da su ustaše ove narnirnice koristile za vlastite potrebe. Time je karakter fizičkog terora korištenog u ovom vidu u potpunosti dolazio do izražaja. Neposredno pred definitivno raseljenje logora Ustaška obrana, tj. Središnji opskrbni ured u Zagrebu preuzima obavezu prehrane logorašica i djece.

Ipak, neposredan fizički teror nad zatočenicama i djecom je najeešća aktivnost putem koje su animalno-sadistički. porivi ustaša u potpunosti dolazili do izražaja. U stalnom iznalaženju načina koji bi doveli do provođenja plana definitivne likvidacije logora i korištenju raznih metoda mučenja zatočenica, tjelesni teror je bio polje agresivne djelatnosti na kojemu se najefikasnije realizirala malicioznost ustaš ke misli.

Nastavak u sledecem postu