Pročitajte i ove zanimljive tekstove

First topic message reminder :

Metaforički prikaz raspada SFRJ...

Hrvatska i Slovenija su se vrlo pokvareno i nadasve prostitutski ponijeli prema SFRJ.
U njoj su našli utočište i zaštitu od agresivnih susjeda(Talijana, Nijemaca, Austrijanaca, Madžara, Turaka...) te su se u njoj razvijale i napredovale. Kad su se okolni susjedi primirili i civilizirali te kad su se ove, malo prije spomenute prostitutke osokolile, odjebaše one svoga dobročinitelja(SFRJ) i pohitaše u susret bivšim silovateljima, a današnjim makroima sa Zapada.
S druge strane, Srbija i Crna Gora su se ponijele kao uvrijeđeni patrijarhalni muževi koji nisu mogli ponijeti ravratnost tih prostitutki, pa onda udri po njima: šakom ,nogom, rukom...
Prostitutka Slovenija je prošla samo neokrznuta u tom sukobu, dok je prostitutka Hrvatska prošla gore zato što je ona atraktivnija (zato što ima široku p....-čitaj more ) od svoje razvratne prijateljice.
Međutim, ni kriva ni dužna, najviše je stradala djevojka iz BiH sa velom.
Ona jadna nije znala što bi, priključiti se razvratnicama ili ostati u zajednici kod: uvrijeđenog, ljutog i sada već poprilično bijesnog patijarhalnog muža .
Djevojku sa juga iz Makedonije, kojoj se taj razvoj situacije nije niti malo sviđao, počinju drpati mladići sa kapicama (Albanci) prijeteći joj ako ne da malo p....(čitaj teritorija ) da će bit krvi i bez menstruacije i da joj nikakvi always ulošci neće pomoći, ako ne da malo p...... (teritorija), a tu su i mladići sa juga iz kolijevke civilizacije (Grci) koji bi je prekrstili i ime joj promijenili.
Za to vrijeme, sa sigurne udaljenosti strane djevojke i strani mladići zadovoljno trljaju ruke zajedno sa domaćim djevojkama i mladićima("komunistima",ustašama, četnicima, balijama jednom riječju kapitalistima... ) kojima će pripasti sva imovina posvađane obitelji, koja će ih, još k tomu, sutra dan moliti za koricu kruha.
Sve se ovaj moj metaforički prikaz može sa makro sfere preslikati i na mikro sferu.
Naime, ljudi ko ljudi: nezahvalni, nedosljedni, lažljivi ,licemjerni, skloni manipuliranjima i preuveličavanju svojih vrlina i tuđih mana, kao i preumanjivanju svojih mana i tuđih vrlina, proračunati, pokvareni... (no nisu, naravno, svi takvi ,al..... ) se druže s nekim dok imaju interesa, a poslije kad ga iskoriste:
"Čao bao, ko te zvao!"
To se odnosi na one razvratnice gore....
I referendum o samostalnosti bio jedna velika manipulacija budući da je pitao jeste li za konfederaciju (SLO, HR-prijedlog) ili federaciju (SR, CG-prijedlog), a prijedloga BiH i MK tj. nešto između ova dva ekstrema nije bilo , te je 96% reklo za ovo prvo ....
Dakle, to znači da tih 96 % nije bilo protiv Juge, a to se poslije i pogotovo danas prezentira drugačije i bezočno i besramno te nadasve beskrupulozno manipulira i laže s time ....
E moji južni Slaveni, a što ste blekasti (blesavi) Nije uzalud naš drug Tito neprestano kao papiga ponavljao: "Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga!" Ali, vi ga niste slušali i shvaćali (za)ozbiljno...
Zato vam i je danas ovako kako je- NIKAKO.
STOGA, PORUKA GRAĐANIMA BiH, CRNE GORE, SRBIJE, VOJVODINE, KOSOVA I MAKEDONIJE:
BOJKOTIRAJTE PROIZVODE SLOVENIJE I HRVATSKE, JER AKO ONE NISU HTJELE JUGOSLAVIJU I ŽIVJETI SA VAMA U NJOJ , ZAŠTO BISTE VI SAD KUPOVALI NJIHOVE PROIZVODE -NEMOJTE IZ PRINCIPA I IZ DOSTOJANSTVA PA NEK SLOVENSKE I HRVATSKE PROIZVODE KUPUJU NJIHOVA "BRAĆA" NIJEMCI I IRANCI
Ja sam se npr. zavjetovao, da dok se ne obnovi SOCIJALISTIČKA Jugoslavija (kapitalističku Jugu, ne želim ), neću da kupujem kapitalističke proizvode rušitelja SFRJ secesionista: Hrvatske i Slovenije te agresora: Srbije i Crne Gore
Pod mojim embargom jedino nisu proizvodi iz Makedonije i Bosanski proizvodi. (cevapi, burek, Travnicki sir itd,)
A ako bude Juge u budućnosti, glavni grad joj treba biti SARAJEVO, a pomoćni SKOPLJE tj. oni koji su Jugu najviše voljeli i najviše zbog nje propatili..
Nikakvi sececionistički Zagreb i Ljubljana , niti agresorski Beograd i Podgorica ne smiju doći u obzir...
Znam da će vam ovo izgledati čudno, al ja sam, kao Dalmoš (Dalmatinac ) jako dišpetožasta (inatna, prkosna) osoba i ovaj moj embargo se neće ukinuti, dok se ne ispune, gore navedeni uvjeti....
Znam da ovo nije u duhu bratstva i jedinstva , ali ukoliko želimo opet Jugoslaviju, ovo je jedan od preduvjeta za nju jer dok god svatko ne plati svoj dio krivnje (Hrvati i Slovenci na ovaj način), a Srbi i Crnogorci na drugi način....
(UKIDANJE REPUBLIKE SRPSKE-GENOCIDNE TVOREVINE NASTALE NA ZLOČINU NAD HRVATIMA I MUSLIMANIMA OD STRANE SRBA!, TE KAŽNJAVANJE SVIH ZLOČINACA KAKO PODSTREKAČA KAKO NAREDBODAVACA TAKO I IZVRŠITELJA A NE BORAVKOM U HAŠKIM VILAMA UZ SAV KOMFOR KOJEG NEMAJU NI SREDNJE STOJEĆI NESTAJAJUĆI STALEŽ (ZBOG OVE POLITIČKE STOKE) U JUGI, VEĆ U ZATVORIMA GOLOG OTOKA BEZ IKAKVOG KOMODITETA TE POVRATAK SVIJU NA SVOJA OGNJIŠTA
Tek onda tada može bit Juge ...
A što se tiče (R)EVOLUCIJE, povijest je pokazala i dokazala da je revolucija kudikamo brža i efikasnija od evolucije, no da nije bilo revolucije, ne bi bilo niti evolucije, ne bi se čovjek niti civilizirao još...
No, još će puno vremena proći dok se čovjek ne i humanizira, zato je i propala SFRJ jer je bila daleko ispred svog vremana, vremana u kojem su ljudi svijeta općenito LICEMJERI i KRETENI , a onih NORMALNIH JE JAKO MALO i ti uglavnom sjede i pisu ovakve gluposti poput mene...
Haj u zdravlje Balkanska stoko j...... te ko te stvorio....

Preuzeto sa Udruženje Josip Broz Tito - Bihać / Naša Jugoslavija

[You must be registered and logged in to see this link.]

Nastavak

21. pitanje: Kakav će utjecaj izvršiti komunističko društvo na porodicu?

Odgovor: Ono će odnos oba spola učiniti čistim privatnim odnosom, koji se tiče samo zainteresiranih osoba, i u koji se društvo ne treba miješati. Ono to može, jer uklanja privatno vlasništvo i djecu zajednički odgaja, i time uništava obje osnove dosadašnjeg braka, zavisnost žene od muškaraca i djece od roditelja koju uzrokuje privatno vlasništvo. Ovdje leži i odgovor na dreku visokomoralnih malograđana protiv komunističke zajednice žena. Zajednica žena je odnos koji sasvim pripada građanskom društvu, a danas potpuno postoji u prostituciji. Prostitucija se osniva na privatnom vlasništvu i nestaje zajedno s njim. Dakle, komunistička organizacija umjesto da uvodi zajednicu žena, ona je, naprotiv, ukida.

22. pitanje: Kako će se komunistička organizacija odnositi prema postojećim nacionalnostima?

- ostaje [2].

23. pitanje: Kako će se komunistička organizacija odnositi prema postojećim religijama?

- ostaje.

24. pitanje: Čime se razlikuju komunisti od socijalista?

Odgovor: Takozvani socijalisti dijele se u tri klase:

Prva klasa sastoji se od pripadnika feudalnog i patrijarhalnog društva, koju je uništila i svakodnevno uništava krupna industrija, svjetska trgovina i buržoasko društvo koje su one stvorile. Ta klasa zaključuje iz nevolje sadašnjeg društva da bi feudalno i patrijarhalno društvo trebalo ponovo uspostaviti, jer u njemu nije bilo tih nevolja. Svi njeni prijedlozi idu direktno okolnim putem tome cilju. Tu klasu reakcionarnih socijalista komunisti će neprestano energično napadati, bez obzira na njene vruće suze i tobožnju samilost za bijedu proletarijata, jer

1. teži nečemu sasvim nemogućemu;
2. hoće da uspostavi vlast aristokracije, cehovskih majstora i manufakturista s njihovom pratnjom: apsolutnim i feudalnim kraljevima, činovnicima, vojnicima i popovima, društvo koje je, doduše, bilo oslobođeno nedostataka sadašnjeg društva, ali je za to imalo barem isto toliko drugih nedostataka, a nije pružalo nikakvu nadu za oslobođenje ugnjetenih radnika pomoću komunističke organizacije;
3. pokazuje svaki put svoje prave namjere kad proletarijat postane revolucionaran i komunistički; tad se ona odmah povezuje s buržoazijom protiv proletarijata.

Druga klasa sastoji se od pripadnika sadašnjeg društva, kod kojih je, uslijed bijede koja iz njega nužno proizlazi, probuđeno strahovanje za opstanak toga društva. Oni, dakle, teže za tim da održe sadašnje društvo, ali da uklone nevolje koje su s njim vezane. U tu svrhu jedni predlažu obične mjere za poboljšanje, drugi grandiozne sisteme reformi, koji, pod izgovorom reorganizacije društva, hoće održati osnove sadašnjeg društva, a time i samo sadašnje društvo. Te buržoaske socijaliste komunisti moraju također neprestano pobijati, jer oni rade za neprijatelje komunista i brane društvo, koje komunisti upravo hoće razrušiti.

Napokon, treća klasa se sastoji od demokratskih socijalista, koji, isto kao i komunisti, hoće jedan dio mjera naznačenih u 18. pitanju, ali ne kao prelazno sredstvo ka komunizmu nego kao mjere koje su dovoljne da ukinu bijedu, da ukolne nevolje sadašnjeg društva. Ti demokratski socijalisti su ili proleteri koji još nisu dovoljno upoznati s uvjetima oslobođenja svoje klase, ili su predstavnici malograđana, klase koja sve do osvajanja demokracije i socijalističkih mjera koje iz nje proizlaze, u mnogim stvarima ima isti interes kao i proletarijat. Komunisti će se stoga u momentu akcije sporazumijevati s tim demokratskim socijalistima i po mogućnosti provoditi s njima trenutno zajedničku politiku, ukoliko ti socijalisti ne stupe u službu vladajuće buržoazije, i ne napadnu komuniste. Jasno je da to zajedničko djelovanje ne isključuje diskusiju o razlikama, koje postoje između njih i komunista.

25. pitanje: Kako se komunisti odnose prema ostalim političkim partijama našeg vremena?

Odgovor: Taj odnos je različit u različitim zemljama. - U Engleskoj, Francuskoj i Belgiji, gdje vlada buržoazija, komunisti imaju privremeno još zajednički interes s različitim demokratskim partijama, i to utoliko veći ukoliko se demokrati više približuju cilju komunista u socijalističkim mjerama koje oni sada svagdje zastupaju, tj. ukoliko jasnije i određenije zastupaju interese proletarijata i ukoliko se više oslanjaju na proletarijat. U Engleskoj npr., čartisti, koji se sastoje od radnika, mnogo su bliži komunistima nego demokratski malograđani, ili tzv. radikali.

U Americi, gdje je uvedeno demokratsko shvaćanje, komunisti će morati podržavati partiju koja to shvaćanje hoće okrenuti protiv buržoazije, i koristiti ga u interesu proletarijata, tj. s agrarnim nacionalnim reformatorima.

U Švajcarskoj su radikali, iako sami još vrlo mješovita partija, ipak jedini s kojima komunisti mogu stupiti u vezu, a među tim radikalima opet waadski i ženevski su najnapredniji.

U Njemačkoj, napokon, predstoji tek odlučna borba između buržoazije i aspolutne monarhije. Budući da komunisti ne mogu prije računati na odlučnu borbu između njih samih i buržoazije sve dotle dok buržoazija ne bude vladala, to je u interesu komunista da buržoaziji pomognu, kako bi što prije došla na vlast, da bi je zatim opet što prije srušili. Dakle, komunisti moraju, nasuprot vladama, neprestano podržavati liberalnu buržoaziju i samo se čuvati toga da ne upadnu u samoobmane buržoazije i da ne povjeruju njenim zavodničkim obećanjima o blagotvornim posljedicama za proletarijat, koje će nastati poslije njene pobjede. Jedine koristi koje će komunistima dati pobjeda buržoazije sastojat će se u slijedećim: 1. U različitim koncesijama, koje će komunistima olakšati obranu, diskusiju i proširenje njihovih principa, a time i ujedinjene proletarijata u usko povezanu, za borbu spremnu i organiziranu klasu; i 2. u sigurnosti da od tog dana kad padnu apsolutne vlade, dolazi na red borba između buržoazije i proleterijata. Od tog će dana partijska politika komunista biti ista, kao u onim zemljama gdje već vlada buržoazija.

(prevod: Stanko Bošnjak)
Napomene

[1] Za odgovor je Engels ostavio u rukopisu pola stranice. Prev.

[2] Očigledno Engels na ovom mjestu ostavlja neizmijenjenim odgovor koji je formulirao u prethodnom, dosad nepronađenom nacrtu Programa Saveza komunista. Prev.

Kraj Nastavka

Karl Marks i Fridrih Engels
Manifest komunističke partije
(1848.)

Bauk kruži Evropom - bauk komunizma. Sve sile stare Evrope sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka, rimski papa i ruski car, Meternih i Gizo, francuski radikali i nemački policajci.

Gde je ona opoziciona partija koju njeni protivnici na vlasti nisu izvikali kao komunističku, gde je ona opoziciona partija koja nije u naprednijim opozicionarima i svojim reakcionarnim protivnicima uzvratila prekor koji ih je imao žigosati kao komuniste.

Iz ove činjenice izlaze dve stvari.

Sve evropske sile već priznaju komunizam kao silu.

Uveliko je vreme da komunisti pred celim svetom otvoreno izlože svoja shvatanja, svoje ciljeve, svoje težnje, te da priči o bauku komunizma protivstave manifest same partije.

U tu svrhu sastali su se u Londonu komunisti najrazličitijih narodnosti i sastavili sledeći Manifest, koji se objavljuje na engleskom, francuskom, nemačkom, talijanskom, flamanskom i danskom jeziku.


I. Buržuji i proleteri [1]

Istorija svakog dosadašnjeg društva [2] jeste istorija klasnih borbi.

Slobodan čovek i rob, patricij i plebejac, baron i kmet, esnafski majstor [3] i kalfa, ukratko - ugnjetač i ugnjeteni stajali su jedan prema drugome u stalnoj suprotnosti, vodili neprekidnu, čas skrivenu čas otvorenu borbu, borbu koja se uvek završavala revolucionarnim preuređenjem celog društva ili zajedničkom propašću klasa koje su se borile.

U ranijim istorijskim epohama nalazimo gotovo svugde potpunu podelu društva na različite staleže, mnogostruko stupnjevanje društvenih položaja. U starom Rimu imamo patricije, vitezove, plebejce, robove; u srednjem veku feudalne gospodare, vazale, esnafske majstore, kalfe, kmetove, a uz to još gotovo u svakoj od tih klasa opet posebne stupnjeve.

Moderno buržoasko društvo, koje je proizašlo iz propasti feudalnog društva, nije ukinulo klasne suprotnosti. Ono je stavilo samo nove klase, nove uslove ugnjetavanja, nove oblike borbe mesto starih.

Ali naša epoha, epoha buržoazije, odlikuje se time što je uprostila klasne suprotnosti. Celo se društvo sve više i više cepa na dva velika neprijateljska tabora, na dve velike klase koje stoje neposredno jedna naspram druge - buržoaziju i proletarijat.

Iz redova kmetova srednjeg veka izašli su slobodni stanovnici prvih gradova; iz tog varoškog stanovništva razvili su se prvi elementi buržoazije.

Otkriće Amerike i morskog puta oko Afrike stvorili su nov teren buržoaziji, koja se uzdizala. Istočnoindijsko i kinesko tržište, kolonizacija Amerike, razmena sa kolonijama, umnožavanje sredstava za razwlink i roba uopšte, dali su trgovini, brodarstvu i industriji dotle neviđen polet, a time su ubrzali razvitak revolucionarnog elementa u propadajućem feudalnom društvu.

Dotadašnji feudalni ili esnafski način rada industrije nije više zadovoljavao tražnju koja je rasla sa novim tržištima. Na njegovo mesto došla je manufaktura. Esnafske majstore potisnuo je industrijski srednji stalež; podela rada između različitih korporacija iščeze pred podelom rada u pojedinačnoj radionici.

No tržišta su jednako rasla, tražnja je bivala sve veća. Više ni manufaktura nije bila dovoljna. Tada su para i mašine revolucionisale industrijsku proizvodnju. Na mesto manufakture došla je moderna krupna industrija, na mesto industrijskog srednjeg staleža došli su industrijski milionari, šefovi čitavih industrijskih armija, moderni buržuji.

Krupna industrija stvorila je svetsko tržište, koje je bilo pripremljeno otkrićem Amerike. Svetsko tržište neizmerno je razvilo trgovinu, brodarstvo, kopneni saobraćaj. Ovaj je razvitak opet još više raširio industriju, a u istoj meri u kojoj se širila industrija, trgovina, brodarstvo i železnice, u istoj meri se razvijala buržoazija, uvećavala svoje kapitale i potiskivala u pozadinu sve klase nasleđene od srednjeg veka.

Tako mi vidimo kako je sama moderna buržoazija proizvod dugog toka razvitka, niza prevrata u načinu proizvodnje i prometa.

Svaki taj stupanj razvitka buržoazije bio je praćen odgovarajućim političkim napretkom [4]. Ona je bila ugnjeteni stalež pod vlašću feudalnih gospodara, naoružana i samoupravna zajednica u komuni [5], ovamo nezavisna gradska republika, onamo treći oporezovani stalež monarhije [6], zatim, u vreme manufakture, protivteža plemstvu u staleškoj ili apsolutnoj monarhiji, uopšte glavna podloga velikih monarhija, dok najzad, s postankom krupne industrije i svetskog tržišta, nije osvojila u modernoj predstavničkoj državi isključivu političku vlast. Moderna državna vlast samo je odbor koji upravlja opštim poslovima cele buržoaske klase.

Buržoazija je u istoriji odigrala krajnje revolucionarnu ulogu.

Gde god je došla na vlast, buržoazija je razorila sve feudalne, patrijarhalne i idilične odnose. Ona je nemilosrdno pokidala šarolike feudalne veze koje su čoveka vezivale za njegovog prirodnog pretpostavljenog, i nije ostavila između čoveka i čoveka nikakvu drugu vezu osim golog interesa, osim bezdušnog "plaćanja u gotovom". Ona je u ledenoj vodi sebičnog računa utopila svete drhtaje pobožnog zanosa, viteškog oduševljenja, malograđanske sentimentalnosti. Ona je lično dostojanstvo pretvorila u prometnu vrednost i na mesto bezbrojnih poveljama priznatih i izvojevanih sloboda stavila jednu besavesnu slobodu trgovine. Ona je, jednom reči, na mesto eksploatacije prikrivene verskim i političkim iluzijama stavila otvorenu, besramnu, direktnu, surovu eksploataciju.

Buržoazija je sa svih dotada uvažavanih profesija, na koje se gledalo sa strahopoštovanjem, skinula svetiteljski oreol. Ona je lekara, pravnika, sveštenika, pesnika i naučnika pretvorila u svoje plaćene najamne radnike.

Buržoazija je sa porodičnog odnosa zderala dirljivi sentimentalni veo i svela ga na čisto novčani odnos.

Buržoazija je otkrila kako je brutalno ispoljavanje snage, zbog kojega se reakcija toliko divi srednjem veku, nalazilo odgovarajuću dopunu u najmlitavijem dembelisanju. Tek je ona pokazala šta je ljudska delatnost u stanju da uradi. Ona je stvorila sasvim drukčija čuda nego što su egipatske piramide, rimski vodovodi i gotske katedrale; ona je izvela sasvim drugačije pohode nego što su bile seobe naroda i krstaški ratovi.

Buržoazija ne može da postoji a da neprekidno ne revolucioniše oruđa za proizvodnju, dakle odnose proizvodnje, pa dakle i celokupne društvene odnose. A svima ranijim industrijskim klasama bio je, naprotiv, prvi uslov opstanka nepromenjeno zadržavanje starog načina proizvodnje. Stalno revolucionisanje proizvodnje, neprekidno potresanje svih društvenih odnosa, večna nesigurnost i kretanje odlikuju buržoasku epohu od svih ranijih. Ona rastvara sve čvrste, zarđale odnose sa svim starinskim predstavama i shvatanjima koji ih prate; svi novi odnosi zastarevaju pre no što mogu da očvrsnu. Sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara se u dim, sve što je sveto skrnavi se, i ljudi najzad bivaju prisiljeni da na svoj životni položaj, na svoje međusobne odnose pogledaju trezvenim očima.

Potreba za sve raširenijim tržištima gde će prodati svoje proizvode goni buržoaziju preko cele Zemljine kugle. Svugde ona mora da se ugnezdi, svugde da se naseli, svugde da uspostavi veze.

Nastavak u sledecem postu

Nastavak

Buržoazija je eksploatacijom svetskog tržišta dala kosmopolitski karakter proizvodnji i potrošnji svih zemalja. Na veliku žalost reakcionara, ona je izvukla nacionalno tlo ispod nogu industrije. Uništene su prastare nacionalne industrije i uništavaju se svakodnevno još uvek. Potiskuju ih nove industrije, čije uvođenje postaje životno pitanje za sve civilizovane nacije, industrije koje više ne prerađuju domaće sirovine, već sirovine koje dolaze iz najudaljenijih oblasti, i čiji se fabrikati ne troše samo u zemlji već u isto vreme u svima delovima sveta. Na mesto starih potreba, zadovoljavanih domaćim proizvodima, stupaju nove koje za svoje zadovoljenje traže proizvode najdaljih zemalja i klima. Na mesto stare lokalne i nacionalne samodovoljnosti i ograđenosti stupa svestrani saobraćaj, svestrana uzajamna zavisnost nacija. A kako je u materijalnoj, tako je i u duhovnoj proizvodnji. Duhovni proizvodi pojedinih nacija postaju opštim dobrom. Nacionalna jednostranost i ograničenost postaje sve više nemoguća, a iz mnogih nacionalnih i lokalnih književnosti stvara se svetska književnost.

Brzim poboljšanjem svih oruđa za proizvodnju, beskrajno olakšanim saobraćajem, buržoazija uvlači u civilizaciju sve, pa i najvarvarskije nacije. Jevtine cene njenih roba jesu teška artiljerija kojom ona ruši sve kineske zidove, kojom ona i najuporniju mržnju varvara protiv stranaca prisiljava na kapitulaciju. Ona prisiljava sve nacije da prihvate buržoaski način proizvodnje, ako neće da propadnu; ona ih prisiljava da same kod sebe uvedu takozvanu civilizaciju, tj. da postanu buržuji. Jednom reči, ona stvara svoj svet po sopstvenom liku.

Buržoazija sve više i više savlađuje rasparčanost sredstava za proizvodnju, poseda i stanovništva. Ona je nagomilala stanovništvo, centralizovala sredstva za proizvodnju i koncentrisala svojinu u malo ruku. Nužna posledica toga bila je politička centralizacija. Nezavisne, gotovo samo savezom povezane provincije s različitim interesima, zakonima, vladama i carinama sabijene su u jednu naciju, jednu vladu, jedan zakon, jedan nacionalni klasni interes, jednu carinsku granicu.

Buržoazija je u svojoj jedva stogodišnjoj klasnoj vladavini stvorila masovnije i kolosalnije proizvodne snage nego sve prošle generacije zajedno. Potčinjavanje prirodnih sila, mašinska proizvodnja, primena hemije u industriji i zemljoradnji, parobrodarstvo, železnice, električni telegrafi, privođenje poljoprivredi čitavih delova sveta, pretvaranje reka u plovne, čitava stanovništva koja kao da su nikla iz zemlje - koje je ranije stoleće slutilo da su takve proizvodne snage dremale u krilu društvenog rada.

Videli smo dakle: sredstva za proizvodnju i promet, na osnovici kojih se izgradila buržoazija, stvorena su u feudalnom društvu. Na izvesnom stupnju razvitka tih sredstava za proizvodnju i promet, odnosi u kojima je feudalno društvo proizvodilo i razmenjivalo, feudalna organizacija poljoprivrede i manufakture, jednom reči - feudalni odnosi svojine nisu više odgovarali već razvijenim proizvodnim snagama. Oni su proizvodnju kočili, umesto da je unapređuju. Oni su se pretvorili u njene okove. Oni su morali biti raskinuti, i bili su raskinuti.

Na njihovo mesto došla je slobodna konkurencija sa njoj svojstvenom društvenom i političkom strukturom, sa ekonomskom i političkom vladavinom buržoaske klase.

Pred našim očima vrši se slično kretanje. Buržoaski odnosi proizvodnje i prometa, buržoaski odnosi svojine, moderno buržoasko društvo, koje je volšebnički izazvalo tako silna sredstva za proizvodnju i promet liči na čarobnjaka koji više ne može da savlada podzemne sile koje je dozvao. Decenijama je istorija industrije i trgovine samo istorija pobune modernih proizvodnih snaga protiv modernih odnosa proizvodnje, protiv odnosa svojine koji su životni uslovi buržoazije i njene vladavine. Dovoljno je navesti trgovinske krize, koje svojim periodičnim ponavljanjem sve opasnije ugrožavaju opstanak čitavog buržoaskog društva. U trgovinskim krizama redovno se uništava veliki deo ne samo izrađenih proizvoda nego i već stvorenih proizvodnih snaga. U krizama izbija društvena epidemija koja bi svima ranijim epohama izgledala kao besmislica - epidemija hiperprodukcije. Društvo se najednom nalazi bačeno natrag u stanje trenutnog varvarstva; reklo bi se da su mu glad i opšti rat do uništenja presekli sve izvore sredstava za život; industrija, trgovina izgledaju uništene, a zašto? Zato što društvo ima suviše civilizacije, suviše životnih sredstava, suviše industrije, suviše trgovine. Proizvodne snage koje mu stoje na raspolaganju ne služe više za unapređivanje buržoaske civilizacije i buržoaskih odnosa svojine; naprotiv, one su postale odviše silne za te odnose, one su njima zakočene; a čim savladaju tu zakočenost, dovode čitavo buržoasko društvo u nered, ugrožavaju opstanak buržoaske svojine. Buržoaski odnosi postali su preuski da bi obuhvatili bogatstvo koje su stvorili. - Čime buržoazija savlađuje krize? S jedne strane, prisilnim uništavanjem mase proizvodnih snaga; s druge, osvajanjem novih tržišta i temeljitijom eksploatacijom starih tržišta. Dakle, čime? Time što priprema svestranije i silnije krize, a smanjuje sredstva za sprečavanje kriza.

Oružje kojim je buržoazija srušila feudalizam okreće se sada protiv same buržoazije.

Ali buržoazija nije samo iskovala oružje koje joj donosi smrt; ona je stvorila i ljude koje će to oružje nositi - moderne radnike, proletere.

U istoj meri u kojoj se razvija buržoazija, tj. kapital, u istoj meri razvija se i proletarijat, klasa modernih radnika, koji žive samo dotle dok nalaze rada, i koji samo dotle nalaze rada dok njihov rad uvećava kapital. Ti radnici, koji moraju da se prodaju na parče, jesu roba kao svaki drugi trgovinski artikal, i zbog toga su isto tako izloženi svim slučajnostima konkurencije, svima kolebanjima tržišta.

Nastavak u sledecem postu

Nastavak

Rad proletera izgubio je rasprostiranjem mašina i podelom rada svaki samostalni karakter, a time i svaku draž za radnika. On postaje prost dodatak mašini, od koga se traži samo pokret ruke koji je najjednostavniji, najjednoličniji i koji se najlakše nauči. Zato se troškovi koje radnik prouzrokuje ograničavaju gotovo samo na ona životna sredstva koja su mu potrebna za svoje izdržavanje i za produženje svoje rase. Međutim , cena neke robe, pa dakle i rada [7], jednaka je troškovima njene proizvodnje. Zbog toga, što više raste odvratnost rada, to više opada najamnina. I još više. Što više raste primena mašina i podela rada, to više raste i masa rada, bilo uvećanjem broja radnih časova, bilo uvećanjem rada koji se zahteva na neko određeno vreme, ubrzanjem hoda mašina itd.

Moderna industrija pretvorila je malu radionicu patrijahalnog majstora u krupnu fabriku industrijskog kapitaliste. Mase radnika, saterane u fabrike, bivaju organizovane po vojnički, kao prosti vojnici industrije oni se stavljaju pod nadzor čitave hijerarhije industrijskih podoficira i oficira. Oni nisu samo robovi buržoaske klase, buržoaske države, njih svakog dana i svakog sata porobljava mašina, naddzornik, i pre svega sam pojedini buržuj koji se bavi proizvodnjom. Ovaj despotizam utoliko je sitničaviji, mrskiji, utoliko više izaziva ogorčenje, ukoliko otvorenije proglašava zarađivanje kao svoj jedini cilj.

Ukoliko ručni rad zahteva manje umešnosti i ispoljavanja snage, tj. što se moderna industrija više razvija, to se više rad muškarca potiskuje radom žena i dece. Za radničku klasu više nemaju društvene važnosti razlike u polu ili starosti. Postoje još samo radna oruđa koja prema starosti i polu prouzrokuju različite troškove.

Kad je eksploatacija radnika od strane fabrikanata već toliko završena da on dobije u gotovu isplaćenu nadnicu, na njega se obaraju drugi delovi buržoazije, kućevlasnik, bakalin, zajmodavac na zaloge itd.

Dosadašnji sitni srednji staleži, sitni industrijalci, trgovci i rentijeri, zanatlije i seljaci, sve te klase srozavaju se u proletarijat, delom time što njihov mali kapital nije dovoljan za vođenje krupne industrije, te podleže konkurenciji većih kapitalista, delom time što njihova umešnost izgubi vrednost usled novih načina proizvodnje. Tako se proletarijat regrutuje iz svih klasa stanovništva.

Proletarijat prolazi kroz više stupnjeva razvitka. Njegova borba protiv buržoazije počinje sa njegovim postankom.

U početku se bore pojedini radnici, zatim radnici jedne fabrike, onda radnici neke grane rada u jednom mestu protiv pojedinog buržuja koji ih neposredno eksploatiše. Oni svoje napade ne upravljaju samo protiv buržoaskih odnosa proizvodnje , oni ih upravljaju protiv samih orudja za proizvodnju; oni uništavaju stranu konkurentsku robu, razbijaju mašine, pale fabrike, pokušavaju da povrate izgubljeni položaj srednjovekovnog radnika.

Na tome stupnju radnici sačinjavaju masu rasturenu po celoj zemlji i rascepkanu konkurencijom. Masovnije zbijanje radnika još nije posledica njihovog sopstvenog udruživanja, već posledica udruživanja buržoazije, koja radi postizanja svojih sopstvenih političkih ciljeva mora da stavi u pokret celi proletarijat i privremeno još može to da uradi. Na tome stupnju, dakle, proletarijat ne vodi borbu protiv svojih neprijatelja, već protiv neprijatelja svojih neprijatelja, protiv ostataka apsolutne monarhije, protiv zemljoposednika, protiv neindustrijskih buržuja, malograđana. Tako je čitavo istorijsko kretanje koncentrisano u rukama buržoazije; svaka pobeda koja se tako izvojuje jeste pobeda buržoazije.

Ali s razvitkom industrije ne dolazi samo do umnožavanja proletarijata, on se zbija u veće mase, njegova snaga raste i on je više oseća. Interesi, životni uslovi u proletarijatu sve se više ujednačuju , jer mašina sve više briše razlike u radu, a nadnicu gotovo svuda obara na jednako niski nivo. Rastuća konkurencija među samom buržoazijom i trgovinske krize koje otuda proističu čine da najamnina radnika postaje sve kolebljivija; sve brže neprekidno poboljšavanje mašina čini čitav njihov životni položaj sve nesigurnijim; sukobi između pojedinačnog radnika i pojedinačnog buržuja sve više dobijaju karakter sukoba između dveju klasa. Radnici otpočinju da stvaraju koalicije protiv buržuja; skupljaju se za održanje svoje najamnine. Oni zasnivaju čak i trajna udruženja da bi se snabdeli sredstvima za slučaj bunta. Mestimično, borba se pretvara u pobune.

S vremena na vreme pobeđuju radnici, ali samo prolazno. Pravi rezultat njihove borbe nije neposredni uspeh, nego udruživanje radnika koje se sve više širi. Tome pomaže porast saobraćajnih sredstava, koja proizvodi krupna industrija i koja dovode u vezu radnike raznih mesta. Potrbna je, međutim, samo veza, pa da se mnoge lokalne borbe koje su svugde istog karaktera, centralizuju u nacionalnu, u klasnu borbu. A svaka klasna borba je politička borba. Udruživanje, za koje su građanima srednjeg veka s njihovim vicinalnim putevima bili potrebni vekovi, moderni proleteri postižu sa železnicama za malo dana.

Ovo organizovanje proletera u klasu, a time u političku partiju, biva opet svakog trenutka razbijano konkurencijom među samim radnicima. Ali se organizacija rađa stalno nanovo, jača, čvršća, moćnija. Ona borbom postiže priznanje pojedinačnih interesa radnika u zakonskoj formi, iskorišćujući pocepanost u krilu same buržoazije. Tako je bilo sa zakonom o desetočasovnom radnom danu u Engleskoj.

Sukobi među klasama starog društva uopšte mnogostruko pomažu razvitak samog proletarijata. Buržoazija se nalazi u neprekidnoj borbi: u početku protiv aristokratije; docije protiv delova same buržoazije, čiji interesi dolaze u protivrečnost s napretkom industrije; uvek protiv buržoazije svih stranih zemalja. U svim tim borbama ona je prinuđena da apeluje na proletarijat, da traži njegovu pomoć i da ga tako uvlači u politički pokret. Tako ona sama dodaje proletarijatu svoje sopstvene elemente obrazovanja, tj. pruža mu oružje protiv same sebe.

Zatim, kao što smo videli, usled napretka industrije čitavi delovi vladajuće klase bivaju bacani u proletarijat ili bar ugroženi u životnim uslovima. I ovi dovode proletarijatu masu elemenata obrazovanja.

Naposletku, u vreme kada se klasna borba približava rešenju, proces raspadanja u okviru vladajuće klase, u okviru celog starog društva, uzima tako žestok, tako oštar karakter da se jedan mali deo vladajuće klase odriče od nje i priključuje revolucionarnoj klasi, klasi koja u svojim rukama nosi budućnost. I zato, kao što je nekad jedan deo plemstva prešao na stranu buržoazije, tako sada jedan deo buržoazije prelazi na stranu proletarijata, a naročito jedan deo buržuja - ideologa, koji su se uzdigli do teoretskog razumevanja celokupnog istorijskog kretanja.

Od svih klasa koje danas stoje naspram buržoazije samo je proletarijat istinski revolucionarna klasa. Ostale klase rastrojavaju se i propadaju s razvitkom krupne industrije, dok je proletarijat njen sopstveni proizvod.

Srednji staleži, sitni industrijalac, sitni trgovac, zanatlija, seljak, svi se oni bore protiv buržoazije da bi obezbedili od propasti svoj opstanak kao srednjih staleža. Oni, dakle, nisu revolucionarni, već konzervativni. Oni su, štaviše, reakcionarni, jer hoće da okrenu natrag točak istorije. Ako su revolucionarni, onda su to s obzirom na svoj predstojeći prelazak u proletarijat, onda oni ne brane svoje sadašnje, već svoje buduće interese, onda oni napuštaju svoje sopstveno stanovište i staju na stanovište proletarijata.

Lumpenproletarijat, ta pasivna trulež najdonjih slojeva starog društva, biće delimično ubačen u pokret proleterskom revolucijom, ali će se po čitavom svom životnom položaju radije dati potkupiti za reakcionarna rovarenja.

Životni uslovi starog društva već su uništeni u životnim uslovima proletarijata. Proleter nema svojine; njegov odnos prema ženi i deci nema više ništa zajedničkog s buržoaskim porodičnim odnosom; moderni industrijski rad, moderno robovanje kapitalu, jednako u Engleskoj kao u Francuskoj, u Americi kao u Nemačkoj, oduzelo mu je svaki nacionalni karakter. Zakoni, moral, religija za njega su samo buržoaske predrasude iza kojih se kriju buržoaski interesi.

Sve ranije klase koje su osvajale vlast za sebe težile su da svoj izvojevani životni položaj osiguraju time što su čitavo društvo podvrgavale uslovima svog načina prisvajanja. Proleteri mogu da osvoje društvene proizvodne snage samo tako ako ukinu svoj sopstveni dosadašnji način prisvajanja, a time i čitavi dosadašnji način prisvajanja. Proleteri nemaju ničeg svojeg što bi osigurali, oni imaju da razore svaku dosadašnju privatnu sigurnost i privatna osiguranja.

Svi dosadašnji pokreti bili su pokreti manjina ili u interesu manjina. Proleterski pokret je samostalni pokret ogromne većine u interesu ogromne većine. Proletarijat, najniži sloj sadašnjeg društva, ne može da se podigne, ne može da se uspravi, a da se ne baci u vazduh cela nadgradnja slojeva koji sačinjavaju zvanično društvo.

Borba proletarijata protiv buržoazije s početka je nacionalna po formi, iako nije to po sadržini. Razume se da proletarijat svake zemlje mora prvo da svrši sa svojom sopstvenom buržoazijom.

Ocrtavši najopštije faze razvitka proletarijata, mi smo pratili više ili manje prikriveni građanski rat u okviru postojećeg društva do one tačke na kojoj on izbija u otvorenu revoluciju i proletarijat nasilnim obaranjem buržoazije zasniva svoju vladavinu.

Svako dosadašnje društvo počivalo je, kao smo videli, na suprotnosti između ugnjetačkih i ugnjetenih klasa. A da bi neka klasa mogla biti ugnjetavana, moraju joj biti osigurani uslovi u kojima može bar da tavori svoj ropski život. Srednjovekovni kmet podigao se u kmetstvu do člana komune, kao što se sitni građanin pod jarmom feudalnog apsolutizma podigao do buržuja. Moderni radnik, naprotiv, umesto da se podiže sa napretkom industrije, srozava se sve dublje ispod uslova svoje sopstvene klase. Radnik postaje pauper, a pauperizam se razvija još brže nego stanovništvo i bogatstvo. Time jasno izlazi na videlo da je buržoazija nesposobna da još duže ostane vladajuća klasa društva i da životne uslove svoje klase nameće društvu kao regulatorni zakon. Ona je nesposobna da vlada, jer je nesposobna da svom robu osigura egzistenciju u samom njegovom ropstvu, jer je prisiljena da ga sroza u položaj u kome mora da ga hrani, umesto da on nju hrani. A društvo ne može više da živi pod njom, tj. njen život se više ne podnosi sa društvom.

Bitni uslov za opstanak i vladavinu buržoaske klase jeste nagomilavanje bogatstva u rukama privatnih lica, obrazovanje i umnožavanje kapitala. Uslov kapitala jeste najamni rad. Najamni rad počiva isključivo na konkurenciji među radnicima. Napredak industrije, čiji je slepi i neotporni nosilac buržoazija, postavlja na mesto izolovanja radnika putem konkurencije njihovo revolucionarno ujedinjavanje putem asocijacije. Tako razvitak krupnije industrije izvlači ispod nogu buržoazije samu osnovu na kojoj ona proizvodi i proizvode prisvaja. Ona pre svega proizvodi svog sopstvenog grobara. Njena propast i pobeda proletarijata podjednako su neizbežne.

Nastavka u sledecem postu

Nastavak

II. Proleteri i komunisti


U kakvom odnosu stoje komunisti prema proleterima uopšte?

Komunisti nisu neka posebna partija prema drugim radničkim partijama.

Oni nemaju nikakve interese odvojene od interesa celokupnog proletarijata.

Oni ne postavljaju nikakve posebne principe u koje bi hteli da ukalupe proleterski pokret.

Komunisti se razlikuju od ostalih proleterskih partija samo time što, s jedne strane, oni u različitim nacionalnim borbama proletera ističu i sprovode zajedničke, od nacionalnosti nezavisne interese celokupnog proletarijata, a, s druge, time što oni na različitim stupnjima razvitka, kroz koje prolazi borba između proletarijata i buržoazije, stalno zastupaju interese celokupnog pokreta.

Komunisti su, dakle, u praksi onaj deo radničkih partija svih zemalja koji je najodlučniji, koji stalno gura dalje, oni u teorijskom pogledu imaju to preimućstvo nad ostalom masom proletarijata što razumeju uslove, tok i opšte rezultate proleterskog pokreta.

Najbliži cilj komunista jeste isti kao i svih ostalih proletrskih partija: formiranje proletarijata u klasu, rušenje buržoaske vladavine, osvajanje politicke vlasti od strane proletarijata.

Teorijske postavke komunista nipošto ne počivaju na idejama, na načelima koje je izmislio ili otkrio ovaj ili onaj popravljač sveta.

One su samo opšti izrazi stvarnih odnosa postojeće klasne borbe, istorijskog kretanja koje se vrši pred našim očima. Ukidanje dosadašnjih odnosa svojine nije nešto što posebno karakteriše komunizam.

Svi odnosi svojine bili su podložni stalnom istorijskom smenjivanju, stalnom istorijskom menjanju.

Francuska revolucija, na primer, ukinula je feudalnu svojinu u korist buržoaske.

Ono što čini odliku komunizma nije ukidanje svojine uopšte, već ukidanje buržoaske svojine.

Ali moderna buržoaska privatna svojina poslednji je i najsavršeniji izraz proizvodnje i prisvajanja proizvoda koji počiva na klasnim suprotnostima, na eksploatisanju jednih od drugih.

U tome smislu mogu komunisti sažeti svoju teoriju u jednom izrazu: ukidanje privatne svojine.

Nama komunistima se prebacivalo da hoćemo da ukinemo lično stečenu, radom dobijenu svojinu; svojinu koja predstavlja osnovu svake lične slobode, delatnosti i samostalnosti.

Radom dobijena, stečena, lično zarađena svojina! Govorite li o malograđanskoj, sitnoseljačkoj svojini, koja je prethodila buržoaskoj? Mi je nemamo zašto ukidati, nju je ukinuo razvitak industrije i svakodnevno je ukida.

Ili govorite o modernoj buržoaskoj privatnoj svojini?

A da li najamni rad, rad proletera, stvara njemu privatnu svojinu? Nikako. On stvara kapital, tj. svojinu koja eksploatiše najamni rad, koja se može uvećavati samo pod uslovom da rađa nov najamni rad da bi ga opet nanovo eksploatisala. Svojina u svome današnjem obliku kreće se u suprotnosti kapitala i najamnog rada. Pogledajmo obe strane ove suprotnosti.

Biti kapitalista ne znači zauzimati samo neki čisto lični, već društveni položaj u proizvodnji. Kapital je zajednički proizvod i može se staviti u pokret samo zajedičkom akcijom mnogih članova, pa, u krajnjoj instanci, samo zajedničkom akcijom svih članova društva.

Kapital, dakle, nije neka lična, već društvena sila.

Nastavak u sledecem postu

Nastavak

Kada se, dakle, kapital pretvori u opštu, svima članovima društva pripadajuću svojinu, onda se time ne pretvara lična svojina u društvenu. Menja se samo društveni karakter svojine. Ona gubi klasni karakter.

Pogledajmo najamni rad.

Prosečna cena najamnog rada jeste minimum najamnine, tj. suma životnih sredstava potrebnih da se radnik održi u životu kao radnik. Prema tome, ono što najamni radnik sebi prisvaja svojom delatnošcu dostiže samo za to da mu opet proizvede njegov goli život. Ovo lično prisvajanje proizvoda rada za ponovnu proizvodnju neposrednog života mi nikako nećemo da ukinemo, jer to prisvajanje ne ostavlja nikakav čisti prihod koji bi mogao dati vlast nad tuđim radom. Mi hoćemo da ukinemo samo bedni karakter ovog prisvajanja, u kome radnik živi samo zato da uvećava kapital, živi samo dok to zahteva interes vladajuće klase.

U buržoaskom društvu živi rad samo je sredstvo za uvećavanje nagomilanog rada. U komunističkom društvu nagomilani rad samo je sredstvo za proširivanje, obogaćivanje, unapređivanje životnog procesa radnika.

U buržoaskom društvu vlada, dakle, prošlost nad današnjicom, u komunističkom današnjica nad prošlošću. U buržoaskom društvu kapital je samostalan i ličan, dok je aktivna individua nesamostalna i bezlična.

I ukidanje ovog odnosa naziva buržoazija ukidanjem ličnosti i slobode! S pravom. Radi se doista o ukidanju buržoaske ličnosti, buržoaske samostalnosti, buržoaske slobode.

Pod slobodom se u okviru današnjih buržoaskih odnosa proizvodnje razume slobodna trgovina, slobodna kupovina i prodaja.

A ako padne trgovanje, pada i slobodno trgovanje. Pripovetke o slobodnom trgovanju, kao i sve ostale slobodarske deklamacije naše buržoazije, imaju nekog smisla samo u odnosu na vezano trgovanje, u odnosu na potčinjenog građanina srednjeg veka, ali ne i u odnosu na komunističko ukidanje trgovanja, buržoaskih odnosa proizvodnje i same buržoazije.

Vi se užasavate što mi hoćemo da ukinemo privatnu svojinu. Ali u vašem postojećem društvu privatna svojina ukinuta je za devet desetina njegovih članova; ona upravo i postoji zato što ne postoji za devet desetina. Vi nam, dakle, prebacujete što hoćemo da ukinemo svojinu koja ima za nužnu pretpostavku to da ogromna većina društva bude bez svojine.

Jednom reči, vi nam prebacujete da hoćemo da ukinemo vašu svojinu. Doista, mi to i hoćemo.

Vi kažete: čim se rad više ne bude mogao pretvarati u kapital, novac, zemljišnu rentu, ukratko u društvenu moć koja se može monopolisati, tj. čim se lična svojina više ne bude mogla pretvarati u buržoasku, biće ukinuta i ličnost.

Vi, dakle, priznajete da pod ličnošću ne razumete nikog drugog do buržuja, buržoaskog sopstvenika. A ta ličnost treba svakako da bude ukinuta.

Komunizam ne oduzima nikome moć da prisvaja sebi društvene proizvode, on samo oduzima moć da se tim prisvajanjem podjarmi sebi tuđi rad.

Prigovoreno je da će sa ukidanjem privatne svojine prestati svaka delatnost i da će nastupiti opšte lenstvovanje.

Po tome bi buržoasko društvo već odavno moralo propasti od lenosti; jer oni koji u njemu rade, ne stiču ništa, a oni koji u njemu stiču, ne rade. Celi prigovor izlazi na tautologiju da više neće biti najamnog rada, čim više ne bude bilo kapitala.

Svi prigovori koji su bili upućeni protiv komunističkog načina prisvajanja i proizvodnje materijalinih proizvoda prošireni su isto tako i na prisvajanje i proizvodnju duhovnih proizvoda. Kao što za buržuja prestanak klasne svojine znači prestanak same proizvodnje, tako je za njega prestanak klasnog obrazovanja identičan sa prestankom obrazovanosti uopšte.

Obrazovanost, čije gubljenje on oplakuje, jeste za ogromnu većinu priučavanje za služenje mašini.

Ali, nemojte se s nama svađati mereći ukidanje buržoaske svojine vašim buržoaskim predstavama o slobodi, obrazovanju, pravu itd. Same vaše ideje jesu proizvod buržoaskih odnosa proizvodnje i svojine, kao što je vaše pravo samo u zakon pretvorena volja vaše klase, volja čija je sadržina data u materijalnim uslovima života vaše klase.

Zainteresovano shvatanje, po kome vi vaše odnose proizvodnje i svojine pretvarate iz istorijskih odnosa, prolaznih u toku proizvodnje, u večite zakone prirode i razuma, zajedničko vam je sa svima propalim vladajućim klasama. Ono što podrazumevate pod antičkom svojinom, što podrazumevate pod feudalnom svojinom, više ne smete da uzimate za buržoasku svojinu.

Ukidanje porodice! Čak i krajnji radikali zgražaju se zbog ove sramne namere komunista.

Na čemu počiva današnja, buržoaska porodica? Na kapitalu, na privatnoj zaradi. U potpuno razvijenom obliku ona postoji samo za buržoaziju; ali ona nalazi svoju dopunu u prisilnoj lišenosti od porodice na strani proletera i u javnoj prostituciji.

Razume se da buržoaska porodica otpada otpadanjem ove njene dopune, a obe iščezavaju iščezavanjem kapitala.

Prebacujete li nam što hoćemo da ukinemo eksploataciju dece od strane njihovih roditelja? Mi taj zločin priznajemo.

Ali vi kažete da mi ukidamo najprisnije odnose, jer na mesto domaćeg vaspitanja stavljamo društveno vaspitanje.

A zar nije i vaše vaspitanje određeno društvom? Društvenim odnosima u kojima vi vaspitavate, neposrednijim ili posrednijim mešanjem društva, pomoću škole itd.? Komunisti ne izmišljaju uticaj društva na vaspitanje; oni samo menjaju njegov karakter, oni otimaju vaspitanje ispod uticaja vladajuće klase.

Buržoaske fraze o porodici i vaspitanju, o prisnom odnosu roditelja i dece postaju utoliko odvratnije što se više za proletere, usled krupne industrije, kidaju sve porodične veze, a deca pretvaraju u običnu trgovačku robu i oruđa za rad.

Ali vi komunisti hoćete da uvedete zajednicu žena, viče na nas u horu cela buržoazija.

Buržuj gleda u svojoj ženi prosto oruđe za proizvodnju. Pošto čuje da oruđa za proizvodnju treba zajednički da se eksploatišu, on i ne može da stvar zamisli drukčije nego da će sudbina pripadanja zajednici pogoditi i žene.

On ne sluti da se radi baš o tome da se ukine položaj u kome su žene samo oruđa za proizvodnju.

Uostalom, ništa nije smešnije od visokomoralnog užasavanja naših buržuje o tobožnjoj zvaničnoj komunističkoj zajednici žena. Komunisti nemaju potrebe da uvode zajednicu žena, ona je gotovo uvek postojala.

Naši buržuji, ne zadovoljavajući se time što im na raspolaganju stoje žene i kćeri njihovih proletera, da o zvaničnoj prostituciji i ne govorimo, nalaze glavno zadovoljstvo u tome da zavode supruge jedni drugima.

Buržoaski brak u stvarnosti je zajednica supruga. Komunistima bi se najviše moglo prebaciti da, na mesto licemerno prikrivene, hoće da uvedu zvaničnu, otvorenu zajednicu žena. Uostalom, po sebi se razume da sa ukidanjem sadašnjih odnosa proizvodnje iščezava i zajednica žena koja iz njih proizilazi, tj. zvanična i nezvanična prostitucija.

Komunistima je, dalje, prebačeno da hoće da ukinu otadžbinu, narodnost.

Radnici nemaju otadžbine. Njima se ne može uzeti ono što nemaju. Ali kako proletarijat prvo mora da osvoji političku vlast, da se podigne do nacionalne klase, da se sam konstituiše kao nacija, to je i on još nacionalan, mada nikako u smislu buržoazije.

Nacionalna odvajanja i suprotnosti naroda sve više iščezavaju već s razvitkom buržoazije, sa slobodom trgovine, svetskim tržištem, jednoobraznošću industrijske proizvodnje i životnih odnosa koji njoj odgovaraju.

Vladavina proletarijata učiniće da se oni još više izgube. Sjedinjena akcija, bar civilizovanih zemalja, jedan je od prvih uslova njegovog oslobođenja.

U meri u kojoj se ukida eksploatacija jedne individue od strane druge ukida se i eksploatacija jedne nacije od strane druge.

S padom suprotnosti klasa u okviru nacija pada i neprijateljski stav među narodima.

Optužbe koje se protiv komunizma podižu sa verskog, filozofskog i uopšte ideološkog gledišta, ne zaslužuju da se o njima opširnije govori.

Zar treba duboka mudrost pa da se razume da se sa životnim odnosima ljudi, s njihovim društvenim odnosima, s njihovim društvenim životom, menjaju i njihove predstave, pogledi i pojmovi, jednom reči i njihova svest?

Zar istorija ideja dokazuje nešto drugo nego da se duhovna proizvodnja menja sa materijalnom? Vladajuće ideje nekog vremena bile su uvek samo ideje vladajuće klase.

Govori se o idejama koje revolucionišu čitavo društvo; time se samo iskazuje činjenica da su se u okviru starog društva izgradili elementi novog društva, da s raspadanjem starih životnih odnosa ide u korak i raspadanje starih ideja.

Kad je stari svet propadao, pobedila je hrišćanska religija stare religije. Kad su u XVIII stoleću hrišćanske ideje podlegle idejama prosvećenosti, vodilo je feudalno društvo svoju smrtnu borbu protiv tada revolucionarne buržoazije. Ideje slobode savesti i religije bile su samo izraz vladavine slobodne konkurencije na polju znanja.

"Ali", kazaće neko, "verske, moralne, filozofske, političke, pravne ideje itd. zaista su se modifikovale u toku istorijskog razvitka. Religija, moral, filozofija, politika i pravo uvek su se održali u tom menjanju.

Uz to ima večitih istina, kao sloboda, pravičnost itd., koje su zajedničke svima društvenim ustrojstvima. A komunizam ukida večite istine, ukida religiju, ukida moral, umesto da im da nov oblik; on, dakle, protivreči celokupnom dosadašnjem istorijskom razvitku."

Na šta se svodi ova optužba? Istorija celog dosadašnjeg društva kretala se u klasnim suprotnostima, koje su u različitim epohama imale različite oblike.

Ali ma kakav oblik da su klasne suprotnosti uzimale, eksploatacija jednog dela društva od strane drugog dela predstavlja činjenicu zajedničku svim proteklim stolećima. Zato nije čudo što se društvena svest svih stoleća, uprkos svoj mnogostrukosti i raznolikosti, kreće u izvesnim zajedničkim oblicima, oblicima svesti koji se potpuno gube tek sa potpunim iščezavanjem klasne suprotnosti.

Komunistička revolucija jeste najradikalnije kidanje sa tradicionalnim odnosima svojine, pa nije čudo što se u toku njenog razvitka najradikalnije kida sa tradicionalnim idejama.

Ali ostavimo zamerke buržoazije protiv komunizma.

Već smo gore videli da je prvi korak u radničkoj revoluciji podizanje proletarijata u vladajuću klasu, izvojevanje demokratije.

proletarijat će svoju političku vlast iskoristiti za to da postepeno oduzme buržoaziji sav kapital, da u rukama države, tj. proletarijata, organizovanog kao vladajuća klasa, centralizuje sva oruđa za proizvodnju i da što je moguće brže poveća masu proizvodnih snaga.

Izpočetka se to može dogoditi naravno samo pomoću despotskog posezanja u pravo svojine i u buržoaske odnose proizvodnje, dakle pomoću mera koje ekonomski izgledaju nedovoljne i neodržive, ali koje u toku kretanja prelaze svoj sopstveni okvir i neizbežne su kao sredstvo za izvršenje prevrata čitavog načina proizvodnje.

Te mere biće, naravno, različite u različitim zemljama.

Međutim, za najnaprednije zemlje mogu sledeće mere imati prilično opštu priwlink:

1. Eksproprijacija zemljišne svojine i upotreba zemljišne rente na državne izdatke.
2. Jako progresivni porez.
3. Ukidanje prava nasleđa.
4. Konfiskacija imovine svih emigranata i pobunjenika.
5. Centralizacija kredita u rukama države preko nacionalne banke s državnim kapitalom i isključivim monopolom.
6. Centralizacija celokupnog transportnog sistema u rukama države.
7. Umnožavanje nacionalnih fabrika, oruđa za proizvodnju, krčenje i poboljšavanje zemljišta po opštem planu.
8. Jednaka obaveza za sve, stvaranje industrijskih armija, naročito za zemljoradnju.
9. Ujedinjavanje rada zemljoradnje i industrije, uticanje na postepeno odstranjivanje suprotnosti izmedu grada i sela.
10. Javno i besplatno vaspitavanje sve dece. Odstranjivanje fabričkog rada dece u današnjem obliku. Sjedinjavanje vaspitavanja s materijalnom proizvodnjom itd.

Kad u toku razvitka budu iščezle klasne razlike i cela proizvodnja bude koncentrisana u rukama udruženih individua, javna vlast izgubiće politički karakter. Politička vlast u pravom smislu jeste organizovana vlast jedne klase za ugnjetavanje druge klase. Kad se proletarijat u borbi protiv buržoazije nužno bude ujedinio u klasu, kad bude revolucijom postao vladajuća klasa i kad kao vladajuća klasa nasilno ukine stare odnose proizvodnje, on će s tim odnosima proizvodnje ukinuti i uslove opstanka klasne suprotnosti, klase uopšte, a time i svoju sopstvenu klasnu vladavinu.

Na mesto starog buržoaskog društva s njegovim klasama i klasnim suprotnostima stupa udruživanje, u kome je slobodni razvitak svakog pojedinca uslov slobodnog razvitka za sve.

Nastavak u sledecem postu

Nastavak

III. Socijalistička i komunistička literatura


1. Reakcionarni socijalizam

a) Feudalistički socijalizam

Francuska i engleska aristokratija bila je po svom istorijskom položaju pozvana da piše pamflete protiv modernog buržoaskog društva. U francuskoj julskoj revoluciji od 1830, u engleskom pokretu za parlamentarnu reformu, ona je još jednom podlegla omrznutom skorojeviću. O nekoj ozbiljnoj političkoj borbi više nije moglo biti reči. Preostalo joj je da se bori samo na literarnom polju. Ali su u oblasti literature stare fraze iz doba restauracije [8] postale nemoguće. Da bi izazvala simpatije, morala je aristokratija prividno ispustiti iz vida svoje interese i formulisati svoju optužnicu protiv buržoazije samo u interesu eksploatisane radničke klase. Tako je ona sebi pribavila satisfakciju time što je smela da peva pogrdne pesme na račun svog novog gospodara i da mu šapće u uho proročanstva koja su više ili manje bila puna zloslutnosti.

Na ovaj način postao je feudalistički socijalizam, upola žalopojka, upola paskvila, upola odjek prošlosti, upola pretnja budućnosti, pogađajući katkad buržoaziju u srce gorkom, duhovito poražavajućom osudom, ali uvek delujući komično potpunom nesposobnošću za shvatanje toka moderne istorije.

Oni su mahali proleterskom prosjačkom torbom kao barjakom, da bi za sobom okupili narod. Ali kad god je narod pošao za njima, spazio je na njihovim zadnjicama stare feudalne grbove i razbežao se uz glasan smeh bez respekta.

Ovu predstavu priredio je jedan deo francuskih legitimista i Mlada Engleska [9].

Kad feudalci dokazuju da je njihov način eksploatacije bio drukčiji od buržoaske eksploatacije, zaboravljaju samo to da su oni eksploatisali pod sasvim različitim i sada preživelim okolnostima i uslovima. Kada dokazuju da pod njihovom vladavinom nije postojao moderni proletarijat, zaboravljaju samo to da je baš moderna buržoazija bila nužni izdanak njihovog društvenog poretka.

Inače, oni tako malo prikrivaju reakcionarni karakter svoje kritike da se njihova glavna optužba protiv buržoazije sastoji upravo u tome, kako se pod njemim režimom razvija klasa koja će baciti u vazduh celi stari društveni poredak.

Oni buržoaziji više prebacuju to što stvara revolucionarni proletarijat, nego što uopšte stvara neki proletarijat.

Zbog toga u politickoj praksi oni učestvuju u svima nasilnim merama protiv radničke klase, a u običnom životu zadovoljavaju se time da svima naduvenim frazama uprkos pokupe zlatne jabuke, i da vernost, ljubav i čast zamene trgovinom vune, repe i rakije [10].

Kao što je pop uvek išao ruku pod ruku s feudalcem, tako isto ide i popovski socijalizam s feudalističkim.

Ništa nije lakše nego socijalistički prefarbati hrišćanski asketizam. Zar nije i hrišcanstvo grmelo protiv privatne svojine, protiv braka, protiv države? Zar nije propovedalo da ih treba zameniti dobročinstvom i prosjačenjem, celibatom i umrtvljenjem puti, životom u ćeliji i crkvom? Hrišćanski socijalizam samo je sveta vodica kojom pop osveštava srdžbu aristokrata.

b) Sitnoburžoaski socijalizam

Feudalna aristokratija nije jedina klasa koju je buržoazija srušila i čiji su uslovi života zakržljali i uginuli u modernom buržoaskom društvu. Srednjovekovna sitna buržoazija i sitni seljački stalež bili su preteče moderne buržoazije. U zemljama koje su industrijski i trgovački manje razvijene, ova klasa životari i dalje pored buržoazije koja se uzdiže.

U zemljama gde se razvila moderna civilizacija obrazovala se jedna nova sitna buržoazija, koja lebdi izmedu proletarijata i buržoazije i koja se stalno nanovo formira kao dopunski deo buržoaskog društva, ali konkurencija stalno baca u proletarijat njene članove. Štaviše, ovi čak vide da se sa razvitkom krupne industrije približava dan kada će taj sloj potpuno nestati kao samostalan deo modernog društva i kada će u trgovini, manufakturi i poljoprivredi biti zamenjen nadzornicima i slugama.

U zemljama kao što je Francuska, gde seljačka klasa čini daleko preko polovine stanovništva, bilo je prirodno što su pisci koji su istupali za proletarijat, a protiv buržoazije, na svoju kritiku buržoaskog režima primenjivali sitnoburžoasko i sitnoseljačko merilo i stali na stranu radnika sa stanovišta sitne buržoazije. Tako se stvorio sitnoburžoaski socijalizam. Sismondi je na čelu te literature ne samo za Francusku nego i za Englesku.

Ovaj socijalizam analizirao je protivrečnosti u modernim odnosima proizvodnje s krajnjim oštroumljem. Otkrio je licemerna ulepšavanja ekonomista. Nepobitno je dokazao razorno dejstvo mašina i podele rada, koncentraciju kapitala i zemljišnog poseda, hiperprodukciju i krize, nužnu propast malih građana i seljaka, bedu proletarijata, anarhiju u proizvodnji, vapijuću nesrazmeru u raspodeli bogatstva, industrijski rat do uništenja među nacijama, raspadanje starih običaja, starih porodičnih odnosa, starih narodnosti.

Ali, po svojoj pozitivnoj sadržini, ovaj socijalizam hoće ili da ponovo uspostavi stara sredstva za proizvodnju i promet, a s njima i stare odnose svojine i staro društvo, ili hoće da moderna sredstva za proizvodnju i promet nasilno vrati u okvire starih odnosa svojine, koje su oni razbili i morali da razbiju. U oba slučaja on je reakcionaran i utopistički u isti mah.

Esnafstvo u industriji i patrijarhalna privreda na selu, to je njegova poslednja reč.

U svakom daljem razvitku ovaj pravac zapao je u kukavički mamurluk.

c) Nemački ili "istinski" socijalizam

Socijalistička ili komunistička literatura Francuske, koja je nastala pod pritiskom vladajuće buržoazije i koja je literarni izraz borbe protiv te vladavine, preneta je u Nemačku u vreme kad je buržoazija tek započela da se bori protiv feudalnog apsolutizma.

Nemački filozofi, polufilozofi i prefinjeni mozgovi žudno se dočepaše te literature i samo zaboraviše da sa ulaskom onih spisa iz Francuske nisu u isto vreme ušle u Nemačku i francuske prilike. Naspram nemačkih prilika izgubila je francuska literatura svaki neposredno praktični značaj i dobila je čisto literarni izgled. Ona je morala izgledati kao dokona spekulacija o pravom društvu, o ostvarenju ljudskog bića. Tako su i za nemačke filozofe XVIII veka zahtevi prve francuske revolucije imali samo smisao zahteva "praktičnog uma" uopšte, a ispoljavanje volje revolucionarne francuske buržoazije značilo je u njihovim očima zakone čiste volje, volje kakva ona mora da bude, istiniski ljudske volje.

Isključivi rad nemačkih literata sastojao se u tome da dovedu u sklad nove francuske ideje sa svojom starom filozofskom savešću, ili, bolje reći, da usvoje francuske ideje sa svog filozofskog stanovišta.

Ovo usvajanje izvršeno je na isti način na koji se uopšte usvaja neki strani jezik, prevođenjem.

Nastavak u sledecem postu

Nastavak

Poznato je kako su kaluđeri ispisivali neukusna katolička žitija svetaca preko rukopisa klasičnih dela starog paganskog vremena. Nemački literati postupili su sa profanom francuskom literaturom obrnuto. Oni su svoje filozofske gluposti napisali iza francuskog originala. Tako su, na primer, iza francuske kritike novca napisali "otuđenje ljudskog bića", iza francuske kritike buržoaske države pisali su "ukidanje vladavine apstraktno opštega" itd.

Ovo poturanje filozofskih fraza pod francuske misli oni su krstili imenima "filozofija dela", "istinski socijalizam", "nemačka nauka socijalizma", "filozofsko obrazloženje socijalizma" itd.

Tako je francuska socijalstičko-komunistička literatura bila formalno usvojena. Pa kako je ona u ruci Nemca prestala da bude izraz borbe jedne klase protiv druge, Nemac je bio svestan da je savladao "francusku jednostranost", da je umesto istinskih potreba zastupao potrebu istinom, a mesto interesa proletarijata interese ljudskog bića, čoveka uopšte, čoveka koji ne pripada nikakvoj klasi, čak uopšte ni stvarnosti, već samo maglenom nebu filozofske fantazije.

Ovaj nemački socijalizam, koji je svoja bespomoćna školska vežbanja uzimao tako ozbiljno i svečano, i tako ih vašarski rastrubio, ipak je malo-pomalo izgubio svoju pedantsku bezazlenost.

Borba nemačke, naročito pruske buržoazije protiv feudalaca i apsolutne kraljevine, jednom reči, liberalni pokret, postade ozbiljnija.

"Istinskom" socijalizmu bila je tako pružena željena prilika da političkom pokretu suprotstavi socijalističke zahteve, da baci tradicionalne anateme na liberalizam, na predstavničku državu, na buržoasku konkurenciju, buržoasku slobodu štampe, buržoasko pravo, buržoasku slobodu i jednakost, i da narodnoj masi drži propovedi kako u tom buržoaskom pokretu nema šta da dobije, već naprotiv sve da izgubi. Nemački socijalizam zaboravio je blagovremeno da je francuska kritika, čiji je neduhoviti odjek on bio, imala za pretpostavku moderno buržoasko društvo sa odgovarajućim materijalnim životnim uslovima i pripadajućim političkim poretkom, a sve te pretpostavke trebalo je u Nemačkoj tek izvojevati.

On je nemačkim apsolutističkim vladama, s njihovom pratnjom od popova, učitelja, seljačkih junkera i birokrata, poslužio kao željeno strašilo protiv pretećeg uzdizanja buržoazije.

On je bio sladunjava dopuna gorkim šibama biča i puščanim mecima kojima su iste vlade odgovarale na nemačke radničke ustanke.

Dok je "istinski" socijalizam na taj način postao oružje u rukama vlada protiv nemačke buržoazije, on je i neposredno zastupao jedan reakcionarni interes, interes nemačkog malograđanskog stanovništva. Malograđanstvo, koje je nasledeno iz XVI stoleća i koje se otada vazda nanovo javlja u različitim oblicima, sačinjava u Nemačkoj stvarnu društvenu osnovicu postojećeg stanja.

Njegovo održanje jeste održanje postojećeg nemačkog stanja. Od indrustrijske i političke vladavine buržoazije ono se boji da će sigurno propasti, s jedne strane usled koncentracije kapitala, a, s druge usled rađanja revolucionarnog proletarijata. Činilo mu se da će "istinski" socijalizam jednim udarcem ubiti obe muve. On se raširi kao epidemija.

Ta odežda, satkana od spekulativne paučine, sva izvezena cvetićima krasnorečivosti, natopljena otužnim suzama sentimentalne ljubavi, ta nakinđurena odežda u koju su nemački socijalisti obukli ono nekoliko svojih mršavih "večnih istina" samo je uvećavala prođu njihove robe kod te publike.

Sa svoje strane, nemački socijalizam sve je više uviđao da je njegov poziv da bude visokoparni zastupnik ove malograđanštine.

On je proglasio nemačku naciju za normalnu naciju, a nemačkog ćifticu za normalnog čoveka. Svakoj niskosti ovoga on je davao neki skriveni, viši, socijalistički smisao, u kome je svaka niskost značila svoju suprotnost. On je izvukao poslednju konzekvencu istupivši direktno protiv "grubo destruktivnog" pravca komunizma i objavljujući svoju nepristrasnu uzvišenost iznad svake klasne borbe. Osim vrlo malo izuzetaka, sve što u Nemackoj kruži od tobožnjih socijalističkih i komunističkih spisa spada u oblast ove prljave, demoralizatorske literature [11].

2. Konzervativni ili buržoaski socijalizam

Jedan deo buržoazije želi da otkloni socijalna zla, kako bi osigurao opstanak buržoaskog društva.

Ovamo spadaju ekonomisti, filantropi, humanitaristi, popravljači položaja radničke klase, organizatori dobrotvorstva, zaštitnici životinja, osnivači trezvenjačkih društva, budžaklijski reformatori svih mogućih vrsta. Ovaj buržoaski socijalizam izgrađen je u čitave sisteme.

Za primer navodimo Prudonovu "Filozofiju bede".

Socijalistički buržuji žele životne uslove modernog društva bez borbi i opasnosti koje iz njih nužno proizlaze. Oni žele postojeće društvo s odbitkom elemenata koji ga revolucionišu i razaraju. Oni žele buržoaziju bez proletarijata. Naravno da buržoazija zamišlja svet u kome ona vlada kao najbolji svet. Buržoaski socijalizam izgrađuje ovu utešnu predstavu u polusistem ili u celi sistem. Kad on poziva proletarijat da ostvari njegove sisteme da bi ušao u novi Jerusalim, on u stvari traži od njega samo to da ostane u današnjem društvu, ali da se oslobodi mržnjom zadahnutih predstava o njemu.

Drugi, manje sistematski, a više praktičan oblik socijalizma trudio se da radničkoj klasi ogadi svaki revolucionarni pokret, dokazujući da njoj ne može koristiti ova ili ona politička promena, već samo promena materijalnih uslova života, ekonomskih odnosa. Ali pod promenom materijalnih uslova života ovaj socijalizam nikako ne razume ukidanje buržoaskih odnosa proizvodnje, koje je mogućno samo revolucionarnim putem, već administrativne poboljšice koje se vrše na tlu ovih odnosa proizvodnje, koje, dakle, u odnosu kapitala i najamnog rada ne menjaju ništa, već u najboljem slučaju smanjuju buržoaziji troškove njene vladavine i uprošćavaju njeno državno gazdinstvo.

Svoj odgovarajući izraz dostiže buržoaski socijalizam tek tamo gde postaje golom govorničkom figurom.

Slobodna trgovina! u interesu radničke klase; zaštitne carine! u interesu radničke klase; ćelijski kazamati! u interesu radničke klase; to je poslednja, jedina ozbiljno mišljena reč buržoaskog socijalizma.

Socijalizam buržoazije sastoji se upravo u tvrđenju da su buržuji buržuji - u interesu radničke klase.

3. Kritičko-utopistički socijalizam i komunizam

Ovde mi ne govorimo o literaturi koja je u svima velikim modernim revolucijama izgovorila zahteve proletarijata (spisi Babefa itd.).

Prvi pokušaji proletarijata u vreme opšte uznemirenosti, u periodu rušenja feudalnog društva, da neposredno sprovede svoj sopstveni klasni interes, nužno su se razbili o nerazvijenost samog proletarijata, kao i o nepostojanje materijalnih uslova za njegovo oslobođenje, koji su upravo proizvod tek buržoaske epohe. Revolucionarna literatura koja je pratila ove prve pokrete proletarijata po svojoj je sadržini nužno reakcionarna. Ona propoveda opšti asketizam i grubo jednačarstvo.

Pravi socijalistički i komunistički sistemi, sistemi Sen Simona, Furijea, Ovena itd. pojavljuju se u prvom nerazvijenom periodu borbe između proletarijata i buržoazije, koji smo gore prikazali. (Vidi: Buržoazija i proletarijat.)

Pronalazači ovih sistema vide, doduše, suprotnost klasa, kao i dejstvo razornih elemenata u samom vladajućem društvu. Ali oni ne vide na strani proletarijata nikakvu istorijsku samoaktivnost, nikakav njemu svojstven politički pokret.

Pošto razvitak klasnih suprotnosti ide ukorak s razvitkom industrije, to oni ne nalaze ni materijalne uslove za oslobođenje proletarijata i traže neku socijalnu nauku, socijalne zakone da bi stvorili te uslove.

Na mesto društvene delatnosti, mora da stupi njihova lična pronalazačka delatnost, na mesto istorijskih uslova oslobođenja - fantastični, na mesto postepeno vršenog organizovanja proletarijata u klasu - naročito izmišljeno organizovanje društva. Predstojeća svetska istorija svodi se za njih na propagandu i praktično izvođenje njihovih društvenih planova.

Oni su doduše svesni da u svojim planovima zastupaju poglavito interese radničke klase kao klase koja najviše pati. Za njih proletarijat postoji samo pod ovim gledištem klase koja najviše pati.

Ali nerazvijen oblik klasne borbe i njihov sopstveni životni položaj donose sobom to da oni misle da stoje daleko iznad one klasne suprotnosti. Oni žele da poprave položaj svih članova društva, i onih najimućnijih. Zato oni neprekidno apeluju na celo društvo bez razlike, pa čak pretežno na vladajuću klasu. Dovoljno je samo razumeti njihov sistem, pa ga priznati za najbolji mogući plan najboljeg moguceg društva.

Zato oni odbacuju svaku političku, naročito svaku revolucionarnu akciju, oni svoj cilj žele da postignu mirnim putem, te pokušavaju da sitnim eksperimentima, koji naravno promašuju, i dejstvom primera prokrče put novom društvenom jevenđelju.

Ovo fantastično slikanje budućeg društva nastaje u vreme kad je proletarijat još krajnje nerazvijen, kad, dakle, i sam još fantastično shvata svoj sopstveni položaj, nastaje iz njegovih prvih težnji ka opštoj promeni društva koju naslućuje.

Ali socijalistički i komunistički spisi sadrže i kritičke elemente. Oni napadaju na sve osnovice postojećeg društva. Zato su oni pružili vanredno dragocen materijal za prosvećivanje radnika. Njihove pozitivne postavke o budućem društvu, na primer ukidanje suprotnosti izmedu grada i sela, ukidanje porodice, privatne zarade, najamnog rada, proglašavanje društvene harmonije, pretvaranje države u prostu upravu nad proizvodnjom - sve ove njihove postavke izražavaju samo odstranjivanje klasne suprotnosti, koje se upravo tek počinje razvijati, koju oni poznaju tek u njenoj prvoj bezobličnoj neodređenosti. Zato i same te postavke imaju još čisto utopistički smisao.

Značaj kritičko-utopističkog socijalizma i komunizma stoji u obrnutoj srazmeri prema istorijskom razvitku. Što se klasna borba više razvija i uobličava, to više ovo fantastično uzdizanje nad njom, ovo fantastično poricanje njeno gubi svaku praktičnu vrednost, svako teorijsko opravdanje. Stoga, ako su tvorci ovih sistema u mnogom pogledu i bili revolucionarni, njihovi učenici svaki put sačinjavaju reakcionarne sekte. Oni se čvrsto pridržavaju starih pogleda svojih učitelja nasuprot istorijskom razvitku proletarijata. Stoga oni dosledno gledaju da opet zatupe klasnu borbu i da izmire suprotnosti. Oni još uvek snevaju o pokušajima ostvarenja svojih svojih društvenih utopija, o organizovanju pojedinih falanstera, o osnivanju home-kolonija, o podizanju neke male Ikarije [12] - džepnog izdanja novog Jerusalima - a za izgradnju svih tih španskih kula moraju da apeluju na dobročinstvena srca i na kese buržoazije. Postepeno oni padaju u kategoriju gore oslikanih reakcionarnih ili konzervativnih socijalista, i razlikuju se od njih još samo bolje sistematizovanom pedanterijom, fanatičnim sujeverjem u čudotvorno dejstvo svoje socijalne nauke.

Zbog toga oni s ogorčenjem istupaju protiv svakog političkog pokreta radnika, koji je mogao nastati samo iz slepe neverice u novo jevanđelje.

Ovenisti u Engleskoj, furijeristi u Francuskoj reaguju tamo protiv čartista, ovde protiv reformista [13].

Nastavk u sledecem postu

Nastavak

IV. Stav komunista prema raznim opozicionim strankama

Posle onoga što je rečeno u II odeljku, sam je po sebi razumljiv odnos komunista prema već konstituisanim radničkim strankama, dakle njihov odnos prema čartistima u Engleskoj i prema agrarnim reformistima u Severnoj Americi.

Komunisti se bore za postizanje najbližih ciljeva i interesa radničke klase, ali u sadašnjem pokretu oni ujedno zastupaju i budućnost pokreta. U Francuskoj komunisti se priključuju socijalističko-demokratskoj stranci [14] protiv konzervativne i radikalne buržoazije, ne odričući se zbog toga od prava da se kritički odnosi prema frazama i iluzijama koje potiču iz revolucionarne tradicije.

U Švajcarskoj oni podupiru radikale, ne zaboravljajući da se ta stranka sastoji od protivrečnih elemenata, delimično od demokratskih socijalista u francuskom smislu, a delimično od radikalnih buržuja.

Među Poljacima komunisti pomažu onu stranku koja agrarnu revoluciju smatra uslovom nacionalnog oslobođenja. To je ona ista stranka koja je povela krakovski ustanak 1846.

U Nemačkoj se Komunistička partija bori, čim buržoazija istupi revolucionarno, zajedno s buržoazijom protiv apsolutne monarhije, feudalnog zemljoposeda i malograđanstva.

Ali ona ne propušta nijedan momenat a da kod radnika ne stvori što je moguće jasniju svest o neprijateljskoj suprotnosti između buržoazije i proletarijata, kakko bi nemački radnici mogli protiv buržoazije odmah okrenuti kao svoje oružje društvene i političke uslove koje buržoazija mora da ostvari svojom vladavinom, kako bi odmah posle rušenja reakcionarnih klasa u Nemačkoj otpočela borba protiv same buržoazije.

Na Nemačku obraćaju komunisti glavnu pažnju zato što Nemačka stoji uoči bružoaske revolucije i zato što ona vrši ovaj prevrat pod naprednijim uslovima evropske civilizacije uopšte i sa mnogo razvijenijim proletarijatom nego Engleska u XVII i Francuska u XVIII stoleću, te, prema tome, zato što namačka buržoaska revolucija može da bude samo neposredna predigra proleterske revolucije.

Jednom reči, komunisti svuda pomažu svaki revolucionarni pokret protiv postojećeg društvenog i političkog stanja.

U svima tim poktretima oni ističu pitanje svojine, bez obzira na veću ili manju razvijenost njenog oblika, kao osnovno pitanje pokreta.

Naposletku, komunisti rade svuda na povezivanju i sporazumevanju demokratskih stranaka svih zemalja.

Komunisti odbijaju s prezirom da kriju svoje poglede i namere. Oni izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka. Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju šta da izgube sem svojih okova. A dobice čitav svet.

Proleteri svih zemalja, ujedinite se!

Nastavak u sledecem postu

Nastavak

Predgovor nemačkom izdanju od 1872.

"Savez komunista", međunarodno radničko udruženje, koje je pod tadašnjim prilikama, razume se, moglo biti samo tajno, naložio je potpisanima, na kongresu održanom u Londonu u novembru 1847, da sastave za javnost opširan teoretski i praktičan program partije. Tako je nastao sledeći Manifest, čiji je rukopis poslat u London u štampu nekoliko nedelja pred februarsku revoluciju. Objavljen prvo na nemačkom, bio je na tom jeziku štampan najmanje u dvanaest raznih izdanja u Nemačkoj, Engleskoj i Americi. Na engleskom jeziku objavljen je prvi put 1850. u Londonu u "Red Republican" ("Crvenom republikancu"), u prevodu mis Helen Makfarlen, a 1871. bar u tri razna prevoda u Americi. Na francuskom jeziku prvo u Parizu, pred sam junski ustanak od 1848, a nedavno u njujorškom "Le Socijaliste" ("Socijalist"). Novi prevod priprema se. Na poljskom u Londonu, kratko vreme posle prvog nemačkog izdanja. Na ruskom u Ženevi, šezdesetih godina. Na danski je isto tako bio preveden ubrzo posle svog izlaženja.

Mada su se za poslednjih dvadeset i pet godina prilike mnogo izmenile, opšta nečela koja su izložena u ovom Manifestu ostaju i danas još uglavnom potpuno tačna. Ponešto bi imalo da se popravi ovde-onde. Praktična primena ovih načela, kako to objašnjava sam Manifest, zavisiće svugde i u svako doba od istorijski datih okolnosti, te se zato nikako ne pridaje neki poseban značaj revolucionarnim merama koje se predlažu na kraju odeljka II. To bi mesto danas u mnogom pogledu drukčije glasilo. Uzimajući u obzir ogromni razvitak krupne industrije za poslednjih dvadeset i pet godina i paralelni napredak partijske organizacije radničke klase, uzimajući u obzir praktična iskustva, prvo februarske revolucije, a još više Pariske komune, kada je proletarijat prvi put držao političku vlast za dva meseca, taj je program danas mestimično zastareo. Naročito je Komuna pružila dokaz da "radnička klasa ne može jednostavno prisvojiti gotovu državnu mašinu i staviti je u pokret za svoje sopstvene ciljeve". (Vidi "Građanski rat u Francuskoj. Adresa Generalnog veća Međunarodnog radničkog udruženja", nemačko izdanje, str. 19, gde se ova misao opširnije razlaže.) Dalje se po sebi razume da kritika socijalističke literature danas pokazuje praznine, jer doseže samo do 1847; a isto tako da su napomene o stavu komunista prema raznim opozicionim partijama (IV odeljak), iako su u osnovnim potezima i danas još tačne, ipak u pojedinostima danas već zato zastarele što se politički položaj iz osnova izmenio i što je istorijski razvitak izbrisao iz života većinu tamo nabrojanih partija.

Međutim, Manifest je istorijski dokumenat, i mi sebi više ne pridajemo pravo da na njemu ma šta menjamo. Možda će neko kasnije izdanje izaći sa uvodom koji će premostiti rastojanje od 1847 do danas. Ovo izdanje došlo je za nas suviše neočekivano da bi smo našli vremena za to.

Karl Marks. Fridrih Engels

London, 24 juna 1872.

Nastavak u sledecem postu

Nastavak

Predgovor ruskom izdanju od 1882.

Prvo rusko izdanje "Manifesta komunističke partije" u prevodu Bakunjinovom izašlo je početkom šezdesetih godina [15] u štampariji "Kolokola". Zapad je tada u ruskom izdanju Manifesta mogao da gleda samo literarni kuriozum. Danas bi takvo shvatanje bilo nemoguće.

Kakav je ograničeni prostor u ono vreme (decembra 1847) još zauzimao proleterski pokret, najjasnije pokazuje završna glava Manifesta: Stav komunista prema raznim opozicionim partijama u raznim zemljama. Tu nedostaju upravo - Rusija i Sjedinjene Države. Bilo je to vreme kada je Rusija bila poslednja velika rezerva celokupne evropske reakcije; kada su Sjedinjene Države usisavale useljavanjem suvišak snage evropskog proleterijata. Obe zemlje snabdevale su Evropu sirovinama i bile su u isto vreme tržišta na kojima je Evropa prodavala svoje industrijske proizvode. Obe zemlje su tada bile dakle na ovaj ili onaj način stubovi postojećeg evropskog poretka.

Kako je danas drukčije! Baš su evropski useljenici omogućili Severnoj Americi da razvije džinovsku poljoprivrednu proizvodnju, čija konkurencija iz temelja potresa evropsku zemljišnu svojinu - malu i veliku. Osim toga, imigracija je omogućila Sjedinjenim Državama da iskoriste svoje ogromne industrijske pomoćne izvore s takvom energijom i u takvim razmerama, da to uskoro mora slomiti dosadašnji industrijski monopol zapadne Evrope, a naročito Engleske. Obe okolnosti imaju obratno revolucionarno dejstvo na samu Ameriku. Mala i srednja zemljišna svojina farmera, osnovica celog političkog uređenja, postepeno podleže konkurenciji džinovskih farma; u isto vreme razvija se po prvi put u industrijskim oblastima masovni proletarijat i basnoslovna koncentracija kapitala.

A Rusija! Za vreme revolucije od 1848-49. nisu samo evropski vladari nego i evropski buržuji nalazili u ruskoj intervenciji jedini spas od tek probuđenog proleterijata. Car je bio proglašen za šefa evropske reakcije. Danas je on ratni zarobljenik revolucije u Gačini, a Rusija je predstraža revolucionarne akcije u Evropi.

Komunistički manifest imao je za zadatak da proglasi neizbežnu predstojeću propast moderne buržoaske svojine. A u Rusiji, naspram vrtoglavog razvitka kapitalizma i tek započetog razvitka buržoaske zemljišne svojine, nalazimo više od polovine zemlje u rukama zajedničkog seljačkog poseda. Sada se pita: Može li ruska obščina, taj makar i jako potkopani oblik prastarog zajedničkog zemljišnog poseda, preći neposredno u viši oblik komunističke zajedničke svojine? Ili, mora li ona, naprotiv, pre toga proći isti proces raspadanja koji sačinjava istorijski razvitak Zapada?

Jedini odgovor koji je danas moguće dati na to jeste ovaj: postane li ruska revolucija signal za proletersku revoluciju na Zapadu, tako da jedna drugu dopunjuju, onda može sadašnja ruska zajednička zemljišna svojina poslužiti kao polazna tačka komunističkog razvitka.

Karl Marks. Fridrih Engels.

London, 21 januar 1882.

Nastavak u sledecem postu

Nastavak

Predgovor nemačkom izdanju od 1883.

Predgovor ovom izdanju moram, na žalost, sam potpisati. Marks, čovek kome celokupna radnička klasa Evrope i Amerike duguje više no ikom drugom, - Marks leži u groblju na Hajgetu i na njegovom grobu već raste prva trava, Posle njegove smrti ne može više uopšte biti govora o preradi ili dopnjavanju Manifesta. U toliko više smatram potrebnim da ovde još jednom izričito utvrdim sledeće.

Osnovna misao koja se provlači kroz Manifest: da ekonomska proizvodnja i iz nje nužno nastala društvena struktura svake istorijske epohe sačinjava osnovicu za političku i intelektualnu istoriju te epohe; da je, prema tome (od raspadanja prastare zajedničke svojine zemlje), čitava istorija bila istorija klasnih borbi, borbi između eksploatisanih i eksploatatorskih, između potčinjenih i vladajućih klasa na različitim stupnjevima društvenog razvitka; ali da je ta borba sada dostigla takav stupanj na kome se eksploatisana i ugnjetena klasa (proletarijat) više ne može osloboditi od klase koja nju eksploatiše i ugnjetava (od buržoazije), a da u isto vreme zanavek ne oslobodi i celo društvo od eksploatacije, ugnjetavanja i klasnih borbi - ova osnovna misao pripada jedino i isključivo Marksu [16].

Ja sam to već često rekao; ali je baš sad potrebno da to stoji ispred Manifesta.

F. Engels

London, 28. juna 1883.


Iz predgovora nemačkom izdanju od 1890.

Manifest je imao svoj sopstveni životni put. U času kada se pojavio, bio je sa oduševljenjem pozdravljen od tadašnje još malobrojne predstraže naučnog socijalizma (kako to dokazuju prevodi navedeni u prvom predgovoru), a onda ga je potisnula u pozadinu reakcija koja je otpočela sa porazom pariskih radnika u junu 1848, dok nije konačno "pravno" bio poražen osudom kelnskih komunista u novembru 1852. S nestankom radničkog pokreta sa javne pozornice, koji datira od februarske revolucije, stupio je i Manifest u pozadinu.

Kada je evropska radnička klasa opet dovoljno ojačala za novi napad na vlast vladajućih klasa, nastalo je Međunarodno radničko udruženje. Ono je imalo za cilj da celokupno borbeno radništvo Evrope i Amerike slije u jednu veliku vojsku. Zato ono nije moglo da pođe od načela iznetih u Manifestu. Ono je moralo imati program koji nije zatvarao vrata engleskim tredjunionima, francuskim, belgijskim, talijanskim i španiskim prudonistima i nemačkim lasalovcima [17]. Taj program - obrazloženja uz statut Internacionale - sastavio je Marks na majstorski način, što su mu priznali čak i Bakunjin i anarhisti. Za konačnu pobedu postavaka iznetih u Manifestu Marks se oslonio jedino na intelektualni razvitak radničke klase, koji je morao rezultirati iz ujedinjene akcije i diskusije. Događaji i obrti u borbi protiv kapitala, porazi još više nego uspesi, nisu mogli a da borcima ne učine jasnim slabosti njihovih dotadašnjih univerzalnih lekova, a njihove glave pristupačnijim za temeljno razumevanje pravih uslova emancipacije radnika. I Marks je imao pravo. Radnička klasa od 1874, kad je Internacionala raspuštena, bila je sasvim drukčija nego što je bila 1864, prilikom njenog osnivanja. Prudonizam u romanskim zemljama, specifično lasalovstvo u Nemačkoj behu u izumiranju, pa su i tadašnji arhikonzervativni engleski tredjunioni lagano došli dotle da je 1887. predsednik njihovog kongresa u Svensiju mogao da kaže u njihovo ime: "Kontinentalni socijalizam prestao je za nas da bude strašan". Ali kontinentalni socijalizam bio je već 1887. gotovo još samo ona teorija koju je objavio Manifest. I tako istorija Manifesta do izvesnog stepena održava istoriju modernog radničkog pokreta od 1848. naovamo. Sada je Manifest nesumnjivo najrašireniji, najinternacionalniji proizvod celokupne socijalističke literature, zajednički program mnogih miliona radnika svih zemalja od Sibira do Kalifornije.

Pa ipak, u vreme kad je izišao, mi ga ne bismo smeli nazvati socijalističkim manifestom. Pod socijalistima su se 1847. razumevale dve vrste ljudi. S jedne strane, pristalice raznih utopističkih sistema, specijalno ovenisti u Engleskoj i furijeristi u Francuskoj, a ti su tada već bili spali na čiste sekte u izumiranju. S druge strane, najrazličniji socijalni nadrilekari koji su hteli da društvene nevolje otklone raznim nadrilekarijama i krparenjem, a da to ni najmanje ne zaboli kapital i profit. U oba slučaja: ljudi koji su stajali izvan radničkog pokreta i koji su, naprotiv, oslonac tražili kod "obrazovanih" klasa. Nasuprot tome, onaj deo radnika koji je, uveren u nedovoljnost samih političkih prevrata, tražio temeljan preobražaj društva, taj se deo tada nazivao komunističkim. Bio je to sirov, samo instinktivan, katkad i nešto grub komunizam, ali je bio dovoljno silan da rodi dva sistema utopijskog komunizma, u Francuskoj "ikarski" komunizam Kabea, a u Nemačkoj Vajtinglov. Socijalizam je 1847. značio buržoaski pokret, komunizam - radnički pokret. Socijalizam je, bar na kontinentu, bio sposoban za salon, komunizam suprotno od toga. Pa pošto smo već tada bili sasvim odlučno mišljenja da "oslobođenje radnika mora biti delo same radničke klase", nismo se nijednog časka mogli dvoumiti koje ime da uzmemo. I odonda nam nije nikada palo na pamet da ga odbacimo.

"Proleteri svih zemalja, ujedinite se!" Mali je bio broj glasova koji su odgovorili kada smo ovaj poklič pustili u svet, ima od toga već 42 godine, uoči prve pariske revolucije u kojoj je proletarijat istupio sa sopstvenim zahtevima. Ali 28. septembra 1864. ujedinili su se proleteri većine zapadnoevropslij zemalja u Međunarodno radničko udruženje slavne uspomene. Sama Internacionala živela je, istina, samo devet godina. Ali da njome zasnovani večiti savez proletera svih zemalja još živi, i živi snažnije no ikada, o tome ništa ne svedoči bolje nego baš današnji dan. Jer danas, kad pišem ove redove, drži evropski i američki proletarijat smotru svojih po prvi put mobilisanih borbenih snaga, mobilisanih kao jedna vojska, pod jednom zastavom, i za jedan najbliži cilj: za zakonsko utvrđivanje osmočasovnog normalnog radnog dana, koji je proglasio još ženevski kongres Internacionale 1866, a ponovo pariski radnički kongres 1889. Prizor današnjeg dana otvoriće kapitalistima i veleposednicima svih zemalja oči - da su danas proleteri svih zemalja doista ujedinjeni.

Kad bi samo Marks još stajao pored mene da to gleda svojim očima!

F. Engels

London, 1 maja 1890



Kraj

U bolnom i strašnom sukobu koji još jednom nameće Parizu užas opsade i bombardovanja, koji izaziva prolivanje francuske krvi, umiranje naše braće, žena, naše dece satrvene pod granatama i kartečom, neophodno je da javno mnenje ne bude podeljeno, da nacionalna svest ne bude ničim pomućena.

Trebalo bi da Pariz i domovina zajedno znaju kakva je priroda, razlog, cilj revolucije koji se ostvaruje; trebalo bi, konačno, da odgovornost za bolove, patnje i nesreće čije smo mi žrtve, padne na one koji, nakon što su izdali Francusku i predali Pariz strancima, nastavljaju rušenje glavnog grada sa slepom i krvoločnom upornošću, da bi, u slomu Republike i porazu Slobode, prikrili dvostruko svedočanstvo njihove izdaje i zločina.

Komuna ima zadatak da potvrdi i odredi težnje i želje stanovnika Pariza; da precizira karakter pokreta od 18. marta, koji je neshvaćen, nepoznat i oklevetan od strane političara koji se nalaze u Versailles-u.

Na taj način, Pariz se muči i pati za čitavu Francusku, kojoj, svojim borbama i žrtvama, priprema duhovni, moralni, administrativni i ekonomski preporod, slavu i napredak.

Šta on traži?

Priznavanje i učvršćenje republike, takav oblik vladavine koji podrazumeva prava naroda i pravilan razvoj i slobodu društva.

Potpunu autonomiju Komune proširenu na sva mesta Francuske i osiguravanje svakom celokupnost njegovih prava, a svakom Francuzu puno ispoljavanje svojih sposobnosti i sklonosti, kao čoveka, građanina i radnika.

Autonomija Komune će imati kao granicu samo jednako pravo autonomije svih ostalih komuna koje pristupe ugovoru, čije udruženje treba da osigura francusko jedinstvo.

Neotuđiva prava u Komuni su:

Izglasavanje opštinskog budžeta, prihoda i rashoda; određivanje i srazmerna podela poreza; upravljanje lokalnim službama; organizovanje svoje magistrature, unutrašnje policije i nastave; upravljanje dobrima koja pripadaju Komuni.

Biranje činovnika i opštinskih funkcionera svih vrsta putem izbora ili konkursa, sa odgovornošću, i stalnim pravom kontrole i opoziva.

Apsolutna garantija lične slobode, slobode savesti i slobode rada.

Stalna intervencija građana u opštinske poslove slobodnim izražavanjem svojih ideja, slobodnom odbranom svojih interesa: garantije koje je Komuna dala svojim izjavama, same obavezuju da se nadgleda i osigura slobodno i ispravno vršenje prava izbora i javnosti.

Organizovanje gradske odbrane i Nacionalne garde, koja bira svoje šefove i jedina se stara o održavanju reda u gradu.

Pariz ne traži ništa više u ime lokalnih garantija, pod uslovom, razume se, da ponovo nađe u velikoj centralnoj administraciji, predstavništvu ujedinjenih komuna, ostvarenje i primenu istih principa.

Ali, pod zaštitom svoje autonomije i koristeći svoju slobodu akcije, Pariz zadržava za sebe kao što će se to razumeti, da izvodi administrativne i ekonomske reforme koje traži njegovo stanovništvo; da stvara vlastite institucije za razvoj i širenje obrazovanja, proizvodnje, razmene i kredita; da učini opštom moć i svojinu, sledeći potrebe momenta, želje zainteresovanih i praksom date podatke.

Naši neprijatelji se varaju ili varaju domovinu kada optužuju Pariz da želi da nametne svoju volju ili suprematiju nad ostalim delom nacije, i da teži nekoj diktaturi koja bi bila stvarni napad protiv nezavisnosti i suvereniteta ostalih komuna.

Oni se varaju ili varaju domovinu kada optužuju Pariz da teži razaranju francuskog jedinstva koje je uspostavila revolucija u jednoglasnim odobravanjima naših otaca, koja su se slegla u praznicima Federacije svih delova stare Francuske.

Jedinstvo, onakvo kakvo nam je bilo nametnuto do ovog dana od strane carevine, monarhije i parlamentarizma, je samo nerazumna, samovoljna ili tegobna despotska centralizacija.

Političko jedinstvo, kakvo želi Pariz, je dobrovoljno ujedinjavanje svih lokalnih preduzimljivosti, spontanog takmičenja i slobodno od svih individualnih snaga u pogledu zajedničkog cilja, blagostanja, slobode i sigurnosti sviju.

Komunalna revolucija, koja je počela na narodnu inicijativu 18. marta, najavljuje novu eru iskustvene, pozitivne i naučne politike.

To je kraj starog državnog i klerikalnog sveta, militarizma, funkcionarizma, eksploatacije, berzanskog zelenaštva, monopola, privilegija, kojima proletarijat duguje svoje robovanje, otadžbina svoje nesreće i nevolje.

Neka se već jednom smiri ova draga i velika otadžbina, zavedena obmanama i klevetama!

Borba koja se vodi između Pariza i Versailles-a je od onih koje se ne mogu završiti praznim kompromisom; takav ishod bi mogao da bude neizvestan. Pobeda, kojoj teži nesavladivom energijom Nacionalna garda, će ostati u ideji i pravu.

Mi se obraćamo Francuskoj.

Podsećamo je da Pariz poseduje u oružju isto toliko koliko u neustrašivosti; da brani poredak sa isto toliko energije koliko entuzijazma; da se žrtvuje sa isto toliko razuma koliko heroizma; da se naoružava samo požrtvovanošću za slobodu i slavu svih, da bi Francuska obustavila ovaj krvavi sukob!

Na Francuskoj je da razoruža Versailles, svečanim objavljivanjem svoje volje kojoj ne može ništa da odoli.

Pozivamo je da izvuče korist iz naših tekovina, da se solidariše sa našim naporima; da bude naš saveznik u ovoj borbi koja se može završiti samo trijumfom komunalne ideje ili propašću Pariza!

Što se tiče nas, građana Pariza, mi imamo zadatak da izvršimo modernu revoluciju, najobimniju i najplodniju od svih koje su obasjale istoriju.

Mi smo dužni da se borimo i da pobedimo!


(prevod: Radovan Krstić)

[You must be registered and logged in to see this link.]

Josip Broz Tito
Savez Komunista Jugoslavije
u borbi za dalji razvitak
socijalističke, samoupravne
i nesvrstane Jugoslavije

Izvodi iz referata na XI kongresu Saveza komunista Jugoslavije
20. juna 1978. godine

Drigoivi i drugarice,
delegati Jedanaestog konagresa SKJ,

Kongresi naše Partije, tokom njene historije, imali su uvijek veliki značaj za borbu radničke klase i radnih ljudi Jugoslavije u ostvarivanju njihovih težnji, ciljeva i ideala. Oni su uvijek davali pečat pojedinim etapama u razvoju naše socijalističke revolucije.


Jednu takvu veoma značajnu etapu naše borbe za socijalizam označava, svakako, i Jedanaesti kongres Saveza komunista Jugoslavije. I to tim više što jugoslovenski komunisti dočekuju svoj najveći radni dogovor sa krupnim rezultatima i bilansom bogate aktivnosti u svim oblastima društvenog života, rada i stvaranja. Na osnovu tih razultata i novih iskustava mi ćemo odrediti opće smjernice našeg daljeg razvitka.

U vrijeme velikih previranja i kriza koji potresaju savremeni svijet, razdoblje imeđu Desetog i Jedanaestog kongresa Saveza komunista u našoj zemlji bio je jedno od najmirnijih u našem razvoju, što je snažna potvrda stabilnosti našeg društva i našeg sistema.

U isto vrijeme, po uspjesima i rezultatima bilo je jedno od najplodnijih. Jer, u međuvremenu smo izvršili suštinske promjene u našem društvenom biću u pravcu vladavine udruženog rada i stvarne političke moći radničke klase i radnih ljudi. Time se zaokružuje djelo dugogodišnjih revolucionarnih prefnuća jugoslovenskih komunista, prije svega što je stvarano i stvoreno za protekle tri decenije u miru, slobodi i nezavisnosti. Radničkoj klasi otvorene su nove, najšire perspektive.

Od Desetog kongresa naovamo snažno su povećane materijalne proizvodne snage društva. I pored mnogih teškoća i napovoljnog uticaja međunarodnih ekonomskih kretanja, naš privredni razvoj bio je dinamičan i u osnovi stabilan. Smanjili smo rastojanje koje nas dijeli od industrijski visoko razvijenih zemalja. To se izrazilo i u bitnom unapređenju uslova života i rada naših radnih ljudi i socijalnoj sigurnosti radnog čovjeka.

U produbljivanju ravnopravnosti i brastva naših naroda i narodnosti učinili smo takođe nove korake. Potvrdilo se da su samoupravljanje i nacionalna ravnopravnost u našim uslovima međuzavisni i neodvojivi, i da se vrijednost ovih neprikosnovenih tekovina naše revolucije mora stalno potvrđivati u konkretnim akcijama i u svakoj novoj fazi našeg razvitka.

Dvije krupne tekovine koje smo u međuvremenu ostvarili na liniji odluka Desetog kongresa jesu donošenje Zakona o udruženom radu i organizovanja novog političkog sistema socijalističke samoupravne demokratije.

Ostvarivanjem Zakona o udruženom radu radnička klasa zaista postaje vladajuća ekonomska i politička snaga društva. Naši radni ljudi, proizvođači – od osnovneorganizacije udruženog rada so najviših oblika udruživanja rada i sredstava – postaju naposredni nosioci proširene reprodukcije i svih društvenih poslova. Time oni preuzimaju odgovornost i za naš cjelokupni društveni razvoj.

Novi politički sistem, čiju suštinu čini delegatski princip odlučivanja na svim nivoima i u svim oblastima društvenog života, sa svoje strane obezbeđuje mogućnost za realizovanje te nove pozicije i odlučujuće uloge radnog čovjeka. A takva pozicija predstavlja i materijalnu i društvenu osnovu njegove slobode. Sloboa čovjeka nije samo u njegovom pravu da izražava svoja mišljenja i težnje. Istinska sloboda je, prije svega, u pravu i mogućnostima da čovjek suvereno odlučuje o svim pitanjima svoga života. Timee se radiklano proširuju i granice ljudskih sloboda uopće.

Borbu za socijalizam vodimo u vrijema kada su u savremenom svijetu svi odnosi – i društveni, i međunacionalni, i međudržavni – zahvaćeni naizvjesnostima, krizama i previranjima. Pri tome, jedno je neosporno: problemi i protivrječnosti mogu se i moraju rješavati demokratskim sredstvima, uz najšire učešće onih koji svojim radom stvaraju društvena dobra. Jer, kako upozorava Marks, "društvo neće naći svoju ravnotežu dok se ne bude okretalo oko sunca rada".

Upravo stabilnost našeg društva i sistema potvrđuje da je socijalistička smoupravna demokratija sposobna da uspješno usklađuje mnoštvo različitih interesa i da, bez većih potresa, rješava i najsloženije probleme sa kojima se savremeno ljudsko društvo neizbježno suočava.

Međunarodni odnosi danas su još složeniji nego u vrijeme Desetog kongresa i, nažalost, još više opterećeni krizama i problemima. Snage starog društva – imperijalizma, kolonijalizma i drugih oblika dominacije i hegemonije – i dalje se svim sredstvima suprostavljaju peogresivnim promjenama u svim oblastima međunarodnog života. Međutim, procesi svestrane amancipacije nastavljaju se i produbljuju, obuhvatajući sve zemlje i regione.

Jer, nezadržive su težnje naroda i ljudi širom svijeta za slobodom, nezavisnošću i samostalnim odlučivanjemo sopstvenom životu, za ravnopravnom saradnjom i izglađivanjem novih i pravednijih međunarodnih odnosa.

Izgradnju takvih odnosa socijalistička i nesvrstana Jugoslavija i SKJ davali su i daju doprinos koji se u svijetu, možemo sto slobodno reći, visoko cijeni. I u proteklom periodu naša spoljno – politička aktivnost bila je veoma intezivna, obilježena nizom značajnih susreta sa najvišim rukovodiocima prijateljskih zemalja i našim zapaženim učešćem na historijskim skupovima u Helsinkiju, Berlinu i Kolombu. Jugoslavija je time još više povećala svoj međunarodni ugled, ojačala poziciju u svijetu, i još više učvrstila svoju vezbjednost. U isto vrijeme, borba koju smo odlučno poveli,prije trideset godina, za ravnopravne odnose među socijalističkim zemljama i komunističkim opartijama doživjela je punu afirmaciju.

Veliki uspjesi koje smo postigli od Desetog kongresa do dans ostvareni su zahvaljujući naporima radnih ljudi, idejnom jedinstvu i aktivnosti Saveza komunista. Kao vodeća idejno – politička snaga, Savez komunista se nije postavljao iznad njih, već kao njihova avangarda, kao društvena snaga koja je najodgovornija za sudbinu revolucije, za jačanje jugoslovenske zajednice.

I na unutrašnjem i na spoljnopolitičkom planu, suočili smo se licem u lice sa mnogim problemima – koji u današnjem svijetu nisu samo naši – došli do rješenja ili otvorili mogućnosti njihovog rješavanja i još jednom se uvjerili da smo na pravom putu. Jednom riječju, u proteklom periodu, kao i uvijek do sada, jugoslovenski komunisti su časno ispunili dug prema svojoj radničkoj klasi, prema svojim narodima i narodnostima, prema socijalističkim, progresivnim i demokratskim snagama u svijetu.


Nastavak u sledecem postu

[You must be registered and logged in to see this link.]

Nastavak

Drugarice i drugovi,

Na Desetom kongresu SKJ ocijenili smo da se čovečanstvo nalazi na historijskoj prekretnici, uslijed krupnih revolucinarnih probražaja i promjena kroz koje prolazi, ali i otpora koje mora savlađivati na putu svog punog oslobođenja i materijalnog i duhovnog progresa. Mislim da je ukupni međunarodni razvoj potvrdio i potvrđuje da smo bili u pravu. U stvari, procesi se stalno proširuju i produbljuju, obuhvatajući sve zemlje i sve regione svijeta. Kriza kapitalizma se još više prodbila i zaoštrila, i to u svim oblastima, postala je u punom smislu riječi kriza sistema. Iz te krize nema izlaza starim putevima i sredstvima, pogotovo ne onima koje nude snage reakcije i neofašizma, a još manje sredstvima političkog i drugog terora. Sadašnje stanje nalaže naophodnost obuzdavanja opasnih reakcionarnih tendencija i zahtijeva brže progresivne društvene promijene u pravcu demokratije i socijalizma. Ne smije se dozvoliti vraćanje natrag i ugrožavanje tekovina društvenog razvoja u koje su uloženi toliko napori radnih masa i naprednih pokreta. Radnička klasa i druge demokratske snage udruženim naporima treba da se bore za društvene promjene u skladu sa nacionalnim uslovima i potrebama svake zemlje, delujući u punoj nezavisnosti i samostalnosti.

Socijalizam je odavno prestao biti ograničen državnim, regionalnim ili blokovskim granicama, i kao svjetski proces nezadrživo jača i napreduje. U sve većem broju zemalja, širom svijeta rađaju se i razvijaju različiti oblici socijalističkih odnosa. To je izraz zakonitosti društvenog razvitka, ali i narasle svijesti masa o tome da promijene u pravcu socijalizma najbolje odgovaraju interesima samostalnog i ubrzanog razvoja i zaštite nacionalne nezavisnosti i suvereniteta. Dostignuća i iskustva socijalizma o pojedinim zemljama utiču na razvoj i u drugim regionima, a pogotovo na međunarodne odnose. Možemo slobodno reći da se već najšire afirmisao princip – a dobrim djlom i praksa – različitih i novih puteva i oblika izgradnje socijalističkih društvenih odnosa. Svaki progresivni pokret, sopstvenim idejama i djelima, daje toj bori svoj doprinos. Slivajući se u svjetsku maticu borbe za novi, socijalistički lik čovječanstva, te veoma raznovrsne vrijednosti čine sadržaj, smisao i karakter socijalizma kao svjetskog orocesa.

Svjsene socijalističke snage moraju zasnivati svoju političku akciju polazeći od date historijske realnosti. Socijalizam se razvija neravnomjeno, kroz protivrječnosti, uz mnoge otpore, teškoće i konfrontacije, pa i oštre sukobe. Ni ubuduće ne treba očekivati da će to ići bez konflikata bilo da je riječ o socijalističkim društvenim preobražajima u pojedinim zemljama ili o odnosima između pojedinih zemalja, odnosno između političkih nosilaca borbe za novo društvo na međunarodnom platnu. Zato je izuzetno velika odgovornost organizovanih socijalističkih snaga za takvo rješavanje postojećih protivrječnosti koje će voditi bržem ostvarivanju historijskih ciljeva oslobođenja rada i čovjeka u sopstvenoj zemlji, kao i afirmaciji onih demokratskih tendencija i sadržaja u međunarodnim odnosima, koji omogućavaju i podstiču progresivne preobražaje u društvu i jačanje nezavisnosti, ravnopravnosti i svestrane saradnje.

Narodnooslobodilačka borba za potpunu likvidaciju kolonijalizma i ostvarenje prava naroda na samoopredeljenje sve uspješnije se vodi u radznim djelovima svijeta. Front snaga slobode, nezavisnosti, mira i progresa širi je nego ikada ranije. Otuda i potreba njegovog udruženog delovanja na osnovama pune samostalnosti i ravnopravnosti, a nasuprot svakom dogmatizmu, sektašenju, pseudorevolucionarnosti i monopolitičkim pretenzijama bilo sa koje strane.

Drugarice i drugovi, delegati, dozvolite mi da, zbog dužine, ne čitam ceo referat.

Danas, tri decenije nakon drugog svjetskog rata, stvara se novi svijet – svijet slobode, socijalizma, demokratskih i ravnopravnih odnosa među narodima i ljudima. Taj svijet krči sebi put, uprkos svim otporima, teškoćama i mnogim protivrječnostima. Tim procesima ogroman doprinos daje pokret nesvrstanosti, kao nezavisan svjetski faktor, čija su uluga i uticaj na cjelokupan razvoj međunarodnih odnosa u stalnom porastu. Nesvrstane zemlje, koje čine većinu međunarodne zajednice, nalaze se u prvim redovima borbe za političku i ekonomsku emancipaciju naroda i zemalja, za slobodu, mir i bezbjednost u svijetu, za ravnopravne odnose među zemljama, za izgradnju novog međunarodnog ekonomskog pokreta – za bolji i humaniji život naroda i ljudi.

Zahvaljujući platformi i zajedničkom djelovanju nesvrstanih i ostalih zemalja u razvoju, u središte međunarodnih odnosa došli su zaista suštinski problemi od kojih zavisi opšti napredak međunarodne zajednice. To su problemi mira i jednake bezjednosti za sve zemlje, pitanja ekonomske emancipacije i nezavisnosti, ukratko emokratizacije međunarodnih odnosa. Umjesto oslonca na silu i snagu blokova, trajnu osnovu međunarodnih odnosa može činiti samo ravnopravnosti naroda i zamalja. A to podrazumijeva ukidanje svih odnosa zavisnosti i strane dominacije.

Suprotno opravdanim očekivanjima svjetske javnosti i najvećeg broja zemalja, detant u odnosima između velikih sila je u ozbiljnom zastoju. Zastalo je sporazumevanje između njih, naročito na polju ograničenja naoružanja, a međusobno nepovjerenje i sumnjičenja podsjaćaju na vrijeme hladnog rata za koje smo se nadali da je nepovratno iza nas. Trka u naoružavanju i blokovsko nadmetanje šire se i prenose i druge dijelove svijeta, naročito u Afriku, dje neke sile pokušavaju da sačuvaju stare ili steknu nove sfere uticaja. Oživljavaju i odavno kompromitovane doktrine o uslovljavanju rješavanja pojedinih kriza i spoljnih pitanja koncesijama druge strane. Politika sa pozicija sile i stalnog miješanja nastavlja se i sve više usmjerava na područja nesvrstanih i zemalja u razvoju. Čak se i pitanje ljudskih prava, koja čine sastavni dio progres, pokušava zloupotrebiti kao sredstvo blokovske konfrontacije i miješanja u unutrašnje stvari drugih nesvrstanih zemalja.

Čitav razvoj u poslijednje vrijeme ubedljivo potvrđuje vrijednost stavova i inicijativa V konferencije nesvrsanih zemalja u Kolombu. Tada smo jasno rekli – a to nije ništa manje aktuelno ni danas – da popuštanje zategnutosti ne smije ostati ograničeno na odnose među velikim silama, niti samo na Evropu. Ono se mora proširiti na sve zemlje i regione, obuhvatiti sve bitne međunarodne probleme u čijem rješavanju treba da učestvuju sve zemlje. Detant se ne može trajno zasnivati na blokovskoj podjeli, niti samo na ravnoteži straha od nuklearnog rata, već na interesima mira, slobode, nezavisnosti, ravnopravnosti i nemiješanja i savestrane međunarodne saradnje.

Odnosi u radničkom i progresivnom pokretu uopšte, neodvojivi su dio kretanja u savremenom svijetu.

Različiti uslovi borbe za socijalizam traže od subjektivnih snahga punu stvaralačku idejnu i političku aktivnost u rješavanju problema i protivrječnosti sa kojima se suočavaju. Utoliko prije su neophodni demokratski odnosi među svim radničkim i drugim progresivnim partijama i pokretima, među socijalističkim zemljama. Takvi odnosi podrazumevaju dosljedno poštovanje principa ravnopravnosti partija i pokreta, njihove samostalnosti i odgovornosti pred svojom radničkom klasom i narodom, principa nezavisnosti, nemiješanja i uvažavanja međusobnih razlika. Bez toga je nemoguće danas zamisliti jačanje saradnje i solidarnosti progresivnih snaga. To je i uslov neprekidnog razvoja socijalizma kao svjetskog procesa.

Berlinska konferencija komunističkih i radničkih partija Evrope bila je krupan korak naprijed u razvoju njihovih odnosa i saradnje na demokratskim osnovama. To je bi i važan događaj u borbi za mir i ravnopravnu saradnju u Evropi. Slobdna i otvorena razmjena mišljenja na konferenciji omogućila je prihvatanje dokumenta koji, po našem uvjerenju, ima dugoročan značaj. U prvom redu imam u vidu usvojene principe koji čine osnovu za razvoj plodne internacionalističke saradnje i solidarnosti između komunističkih i radničkih partija, između svih progresivnih snaga.

Konferencija o evropskoj bezbjednosti i saradnji i njen završni dokumenat predstavljaju jedno od vrlo značajnih dostignuća o popuštanju zategnutosti. Jer, oni su plod ravnopravnog pregovaranja i uvažavanja interesa svih učesnica u najbitnijim pitanjima mira, bezbjednosti i saradnje. To je ujedno i dugoročan program izgradnje novih odnosa u Evropi. Međutim, poslije Konferencije u Helsiniju proces popuštanja kreće se neravnomjerno i protvrječno. Blokovski prilazi pitanjima evropske bezbjednosti i saradnje otežavaju prevazilaženje nasleđa prošlosti koja su prisutna u političkoj, ekonomskoj, vojnoj i drugim strukturama Evrope. Ne smije se, međutim, izgubiti iz vida da se radi o jednom procesu koji je nastao kao izraz težnji svih naroda Evrope i koji se može održati samo na temeljima međusobnog razumjevanja, povjerenja i ravnopravne saradnje.

Beogradski sastanak održan je u otežanim međunarodnim uslovima, ali je, i pored svih teškoća, potvrdio vitalnost završnog dokumenta iz Helsinkija i uspiio da obezbedi nastavak ovog procesa.

Pokret nesvrstanosti postigao je velike uspjehe, zahvaljujući prije svega tome što održava objektivne, životne interese čovječanstva i što je u njegovoj platformi sadržan program izgradnje novih demokratskih međunarodnih odnosa u miru, bjezbednosti za sve i ravnopravnoj saradnji.

Kao takav on najdoslednije istupa protiv blokovske podjele, imperijalizma i svih drugih oblika dominacije. Zbog toga pokret nesvrstanosti nije samo moralna snaga, već postaje sve uticajniji svjetski faktor u međunarodnim odnosima bez koga više nije moguće rješavati osnovne međunarodne probleme. Pokret nesvrstanosti je postao takva međunarodna snaga u prvom redu zbog toga što je umio da očuva jedinstvo i solidarnost u osnovnim pitanjima i zajedničkim interesima, svoju širinu i progresivnu orijentaciju, kao i svoju stvarnu nezavisnost u odnosu na vojno – političke blokove velikih sila.

Pokret nesvrstanosti se danas suočava sa teškoćama i iskušenjima. Njegovi protivnici na raznim stranama nastoje da fa razjedine i osleba njegovu akcionu sposobnost, jer u njemu vide glavnu pokretačku snagu svestrane emancipacije naroda i zemalja. Zato i ne prezaju od direktnih pritisaka i napada na njihovu nezavisnost i svakodnevnog miješanja u njihov unutrašnje poslove. Iskorišćavaju se sporovi i nesuglasice između pojedinih nesvrstanih zemalja u cilju raspirivanja konflikata, a svjedoci smo i ratnih sukoba.

Isto tako, izvana se podstiču diferencijacije i podjele na bazi ideoloških, regionalnih, vjerskih i drugih motiva. To su negativne i opasne pojave, bez obzira na parole i obrazloženja iza kojih se zaklanjaju njihovi protagonisti. Cilj takvih pokušaja je jasan: teži se razbijanju pokreta i, u krajnoj liniji, likvidaciji politike nesvrstanosti kao samostalne međunarodne snage, ili mijenjanju karaktera pokreta nesvrstanosti, vezivanju i poređivanju pokreta tuđim interesima i blokovskoj politici. Oni koji rade na tome ispuštaju iz vida činjenicu da je nesvrstanosrt danas veoma važan faktor i ovakve svjetske ravnoteže, stabilnosti kakvu danas imamo. Zbog toga pukušaji da se nesvrstane zemlje podijele, odnosno privuku na svoju stranu, neminovno vode i zaoštravaju međunarodnih odnosa u cjelini, a posebno odnosa među blokovma i velikim silama što potvrđuju i neki nedavni događaji. Progresivni karakter politike nesvrstanosti izražava se u poznatim principima na kojima se znasiva, u ciljevima za koje se bori i u zajedničkom djelovanju nesvrstanih zemalja. Njihovo vještačko dijeljenje na progresivne i konzervativne direktno je upereno protiv takvog njenog karaktera i uloge.

Ja sam čvrsto uvjeren da nesvrstane zemlje mogu da prebrode sve opasnosti i očuvaju jedinstvo koje je u interesu svake nesvrstane zemlje i svih zajedno. Samo udruženi možemo ostvariti zajedničke težnje i postići da svako ostane nezavistan i samostalan u sopstvenom razvoju. Razlike i sukobi se moraju što prije prevazići, jer štete svima nama.

Međunarodna zajednica prošla je u međuvremenu kroz ozbiljne teškoće koje su potvrdile da je sadašnji sistem međunarodnih ekonomskih odnosa u potpunosti neadekvatan. Jer, on stalno reproducira takve uslove u kojima zemlje u razvoju ostaju u podređenom položaju i snose najveći teret svih potresa. Isto tako, i samim razvijenim zemljama onemogućava razvoj na stabilnijim i trajnim osnovama. Prema tome, nepobitno je da se jedino korjenitim mijenjanjem tih odnosa i uspostavljanjem novog međunarodnog ekonomskog poetka mogu usaglasiti interesi svih faktora u svjetskoj privredi i stvoriti osnove za opći prosperitet i unapređenje mira i bezbjednosti u svijetu.

Dosadašnji napori međunarodne zajdenice na planu razorzžanja i zaustavljanja trke u nauružanju nisu dali zadovoljavajuće rezultate.

Zbog toga su nesvrstane zemlje, na našu inicijativu, pokrenule sazivanje Specijalnog zasjedanja Generalne skupštine OUN o razoružanju, koje je naišlo na jednodušnu podršku i ostalih zemalja, članica Ujedinjenih nacija. Razoružavanje danas ne mož biti stvar samo velikih sila i blokova. Cijela međunarodna zajednica je zaineteresovana za obustavljanej trke u naoružanju koja sve više apsorbuje ogrmne materijalne, ekonomske i ljudske potencijale kako razvijenih zemalja, tako i zemalja u razvoju. Razumje se, opšte i potpuno razorzužanje, pod efikasnom međunarodnom kontrolom, ostaje krajni cilj kome treba težiti.


Nastavak u sledecem postu

[You must be registered and logged in to see this link.]

Nastavak

Drugarice i drugovi,

U vremenu od X kongresa SKJ do danas postigli smo velike uspjahe u našoj spoljnopolitičkoj aktivnosti. Razvijali smo i unapređivali, na ravnopravnoj osnovi, bilateralnu saradnju sa najvećim brojem zemalja u svim regionima.

Mi stalno proširujemo razmijeno mišljena sa odgovornim državnicima i vladama velikih sila i mnogih drugih država. Cijeneći naša iskustva, oni često traže naša mišljenja o riješavanju gorućih pitanja. Za jednu relativno malu zemlju kao što je Jugoslavija, to predstavlja veliko priznanje njenoj međunarodnoj politici.

Mi se nalazimo i u prvim borbenim redovima borbe socijalističkih snaga u svijetu. U granicama svojih mogućnosti, pružamo svsrdnu podršku svim demokratskim, pružamo svestranu podršku svim demokratskim, naprednim i oslobodilačkim težnjama naroda i zemalja.

SKJ ostvaruje široku i plodnu saradnju sa komunističkim, socijalističkim, socijaldemokratskim i drugim progresivnim partijama i pokretima. Sa takvom saradnjom mi ćemo nastaviti i ubuduće.

Njegova iskustva i dostignuća su prisutna u progresivnim društvnim i političkim procesima u svijetu. Ti procesi stalno potvrđuju ispravnost naših opredjeljenja.

Dosljednom politikom nesvrstanosti i ravnopravne saradnje, mi smo ojačali položaj i bezbjednost Jugoslavije. Međunarodni položaj naše zemlje danas je čevršći nego ikad ranije. To, naravno, nije razultat samo uspješne spoljne politike, već i veoma stabilne unutrašnje situacije i čvrstine jugoslovenskog društvenog bića. Naša spoljna i unutrašnja politika proističu jedna iz druge, jer se zasnivaju na istovjetnim principima, među kojima je u prvom redu ravnopravnost naših naroda i narodnosti. Uspješnu spoljnu politiku možemo voditi samo pod uslovom stalnog unapređenja socijalističkih društvenih odnosa na osnovama samoupravljanja i daljeg razvoja socijalističke demokratije. Prema tome, naša spoljnopolitička aktivnost odvija se na najširim društvenim osnovama, i na tome polju naši radni ljudi imaju odlučujuću riječ. Oni su, dakle, u svakom pogledu gospodarili svoje sudbine i samostalnog razvoja. Utoliko više izgledaju besmislena razna nagađanja budućnosti Jugoslavije. Ona ostaje takvom kakvu su je izgradili i kakvom je grade njeni narodi i narodnosti.

Drugovi i drugarice,

Naša socijalistička zajednica je u periodu između dva kongresa nastavila da uspješno razvija svoju materijalnu osnovu i da sve potpunije i sve dosljednije unapređuje socijalističke samoupravne odnose. Zahvaljujući naporima radničke klase i radnog seljaštva, kao i aktivnostima Saveza komunista i drugih organizovanih socijalističkih snaga, mi iz godine u godinu, postižemo krupne rezultate i u materijalnom i u društvenom razvoju. Takav razvoj je najbolja potvrda opravdanosti našeg puta i nepokolebljivog opredeljenja za samouprani socijalizam.

Mi takođe možemo biti zadovoljni i sa ostvarivanjem osnovnih zadataka, koje smo sebi postavili na Desetom kongresu u pogledu daljeg razvijanja društveno – ekonomskih odnosa na osnovama samoupravljanja. U tome su ostvarene kvalitativne promjene. Sada radnici u udruženom radu sve potpunije i uspješnije ostvaruju položaj slobodnih i ravnopravnih upravljača svojim radom i uslovima i rezultatima svog rada. Ustavi i Zakon o udruženom radu postali su snažno oružje u njihovoj borbi protiv još uvijek prisutnih otpora razvoju samoupravljanja, protiv tehnokratizma i birokratizma i drugih sličnih tendencija i pojava suprotnih samoupravljanju i društvenoj svojini.

Sada se ti otpori, tendencije i pojave lakše i uspješnije savlađuju, a samozpravni položaj radnika stalno jača.

Snažno su se afirmisali sanmoupravno sporazumevanje i društveno dogovaranje kao oblik demokratskog usklađivanja različitih interesa, kao oblik zajedničkog i ravnopravnog odlučivanja. Na ovoj osnovi i, posebno, dogovaranjem republika i pokrajina, uspješno se rešavaju i najsloženija pitanja od zajedničkog interesa za sve naše narode i narodnosti. To jača njihovu ravnopravnost, bratstvo i jedinstvo, i doprinosi razvoju naše socijalističke samoupravne zajednice.

Dostignuti razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa i proizvodnih snaga zemlje pruža nam mogućnosti da još uspješnije idemo narijed. Imamo sve uslove da dalje razvijamo naš društveno – ekonomski i politički sistem, da izgrađujemo modrenu privredu i da životni standard naših ljudi podižemo na sve viši nivo.

Razumije se, to neće ići lako, i dalje će to zahtijevati zalaganje svih naših radnih ljudi, svestrano angažovanje komunista i svih drugih subjektivnh socijalistički snaga. Mi ćemo se i ubuduće suočavati sa raznim teškoćama i problemima. Njihovo savlađivanje zavisiće, prije svega, od nas samih. Ako budemo činili sve što treba, uspjesi neće izostajati.

U tom pogledu moramo izvući pouke iz proteklg perioda. Jer, sve zadatke koje smo postavili na Desetom kongresu mi nismo do kraja realizovali. Nismo to ralizovali zbog toga što smo u u ovom periodu pravili propuste i ponavljali neke greške, i pored toga što smo na njih mnogo puta ukazivali. Neki najaktuelniji privredni problemi, koje sada moramo da riješavamo, mogli su biti manje oštri i složeni da nije bilo propusta i ponavljanja grešaka.

Iako naše društvo ima sve ulove za brzo podizanje produktivnosti rada, ipak smo u tome poslednjih godina imali usporavanja i zastoje, što je u dobroj mjeri posljedica slabosti koje smo mogli otkloniti. Stalno podizanje produktivnosti rada je jedina stvarna osnova cjelokupnog ekonomskog uspona, jačanja materijalnog i socijalnog položaja svakog pojedinca i uspješnog rješavanja mnogih suštinskih pitanja razvoja društva.

Uspješnim izvršavanjem zadataka koji se tiču povećanja produktivnosti rada i efikasnosti poslovanja lakše se mogu rješavati i oni problemi koji sada remet i otežavaju našu ekonomsku situaciju. Mislim, prije svega, na dva izuzetno značajna aktuelna problema: nepovoljna kretanja u oblasti ekonomskih odnosa sa inostranstvom i na sporo savlađivanje nekih bitnih uzroka koji narušavaju stabilnost privrednih tokova u zemlji.

Razumije se, ubuduće moramo poklanjati svu potrebnu pažnju i pitanju zapošljavanja. U tom pogledu ostvareni su osnovni zadaci koje smo postavili na Desetom kongresu. Međutim, nezaposlenost je i dalje ozbiljan ekonomski, socijalni i politički problem, koji moramo orgaizovano i sistematski riješavati. Mi za to imamo mogućnosti. Ali, te mogućnosti treba prvenstveno koristiti za zapošljavanje proizvodnih radnika, a ne za povećavanje broja administrativnog osoblja, što je u posljednje vrijeme uzelo maha. Potrebnu pažnju treba posvetiti zapošljavanju mladih kvalifikovanih radnika i stručnjaka.

Naša sovijalistička samoupravna demokratija izvire iz socijalističkih produkcionih odnosa, zasnovanih na samoupravljanju. Društveno – ekonomski položaj radnika u udruženom radu – njegovo pravo da suvereno odlučuje o sredsvima, uslovima i rezultatima svoga rada, polazna je osnova i uslov samoupravnih demokratskih odnosa. I obrnuto, delegatski samoupravni sistem obezbeđuje razvoj socijalističkih samoupravnih produkcionih odnosa. Društveno – ekonomska pozicija čovjeka i delegatski sistem odlučivanja o društvenim poslovima su dvije strane, dva nerazdvojna obilježja položaja, prava i slobode čovjeka. U prirodi je našeg društvenog sistema da se ljudi, kao proizvođači i samoupravljači, u rješavanju ličnih, zajedničkih i opštih društvenih pitanja, međusobno sporazumijevaju i dogovaraju na bazi ravnopravnosti i uzajamne odgovornosti. Samo tako oni mogu ostvarivati i unapređivati ljudske slobode. Apsolutne slobode van međuljudske zavisnosti nema. Na tome se zasnivaju i naša shvatanja slobode i prava građana, naša praksa demokratskih odnosa u društvu.

Za uspješno funkcionisanje i dalji razvitak našeg sistema socijalističkog samoupravljanja izuzetan značaj imaju društveno – političke i druge organizacije, koje u okviru Socijalističkog saveza čine front socijalističkih snaga, sa Savezom komunista na čelu. Ulozi ovih organizacija mi smo uvijek pridavali izuzetnu važnost. Ni jedan društveni sistem, pa ni sistem socijalističkog samoupravljanja, ne može funkcionisati sam po sebi. Svojom svjesnom sktivnošću njega uvijek nose one snage koje su vladajuće u društvu.

Uporedo sa našim cjelokupnim razvojem, ostvarili smo značajne rezultate i u daljoj izgradnji sistema opštenarodne odbrane i društvene samozaštite. Ojačani su naša celokupna odbrambena sposobnost i efikasnost službi bezbjednosti. Naše oružane snage su spremnije nego ikad ranije da se suprostave svakom eventualnom agresoru i da odbrane našu nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet. Organi bezbjednosti su osujetili nasrtaje spoljnjeg i unutrašnjeg neprijatelja.

Naš sistem opštenarodne odbrane i društvene samozaštite izgrađujemo kao integralni dio društvenog sistema socijalističkog samoupravljnja. U njegovoj osnovi su klasni interesi radničke klase i socijalistički smoupravni društveni odnosi.

Radni ljudi i građani – samoupravljači – sami organizuju svoju odbranu i samozaštitu u radnim i društveno – političkim zajednicama, a samo neophodne zajedničke poslove prenose na društvene, za to specijalno organizovane institucije, kao što su Jugoslovenska narodna armija i službe bezbjednosti. Na taj način u praksi obezbjeđujemo podruštvljavanje odbrambene funkcije, koja je u drugim društvenim sistemima otuđena od radnog čovjeka. To je praktično ostvarivanja marksističke koncepcije naoružanog naroda.


Nastavak u sledecem postu

[You must be registered and logged in to see this link.]

Nastavak

Drugarice i drugovi,

Savez komunista je uvijek shvatao značaj i ulogu marksističke teorije u svim fazama socijalističke revlucije. Kritičkom marksističkom analizom društvenih kretanja, Savez komunista je dolazio do naučnih saznanja o suštini sruštvenih procesa. Na toj osnovi utvrđivao je pravce daljeg razvitka revolucije, obezbeđujući njen kontinuitet.

Istovremeno tim saznanjima naoružavao je radničku klasu, čineći je svjesnim subjektom socijalističkog razvitka.

Kao što se neprestano razvija naša socijalističa praksa, osvajajući nova područja ljudske slobode i stvaranja, isto tako se, zajedno s njom, mora razvijati i naša naučna, marksistička misao, koja neprestano obogaćuje naša saznanja o daljim putevima i preprekama socijalističkog razvoja. Mislim da naša marksistička misao treba mnogo više da istražuje karakter, faktore i razvoj socijalističkog društva i da sa stanovništva socijalizma, kao procesa socijalističke revolucije, pristupa teorijskoj analizi svih snaga, odnosa i procesa u našem društvu.

Ulazimo u takvu etapu našeg socijalističkog razvoja, kada moramo mnogo šire, i to na svim nivoima društva, našu cjelokupnu društveno – političku aktivnost zasnivati na naučnim saznanjima. Nauka postaje bitni sastavni dio subjektivnih snaga. Zato se moramo mnogo odlučnije boriti protiv pragmatizma i prakticizma čega još uvijek ima u mnogim sredinama.

Mi u našem socijalističkom samoupravnom društvu razvijamo nauku kao moć udruženih radnika, a ne kao sredstvo nekih sila otuđenih od njih.

Djelujući na razvijanju jedinstva nauke, proizvodnje, obrazovanja i društvene prakse uopšte, mi se borimo za nauku koja će biti utoliko plodotvornija i slobodnija ukoliko bude prisnije vezana za radnog čovjeka i angažovanja na njegovom oslobođenju.


Drugovi i drugarice,

Deseti kongres SKJ svojim jasnim stavovima najšire je mobilisao članstvo Saveza komunista i sve socijalističke snage društva i pokrenuo ih na svjesnu stvaralačku akciju. Upornim radom uspjeli smo da učvrstimo idejno – političko i akciono jedinstvo Saveza komunista. To je odlučujuće doprinelo učvršćivanju samoupravnog društveno – ekonomskog i socijalnog položaja radnih ljudi i, uopšte, afirmacijii stabilnosti našeg socijalističkog samoupravnog sistema. Sadašnji napori na daljem razvoju socijalističke samoupravne demokratije, u stvari, dosljedan su i logičan nastavak i kontinuitet naše revolucionarne strategije i politike Saveza komunista.

Savez komunista i u sadašnjoj etapi socijalističkog razvoja kritički analizira pređeni put i iskustva, otvara perspektive društvenog i materijalnog razvitka i ukazuje na puteve i sredtva borbe za sve bolji život radnih ljudi.

Prema nama su danas zadaci sprovođenja u život našeg novog društveno – ekonomskog i političkog sistema. U središtu toga sistema, kako smo ga zamislili i postavili, jesu čovjek, njegova sloboda i sreća, njegova prava kao proizvođača i samoupravljača, njegovi neposredni i dugoročni interesi. A to je upravo smisao i svrha revolucionarne borbe naše radničke klase i njene komunističke avangarde. Socijalizam i jeste historijski proces oslobođenja rada i radničke klase, oslobođenja ličnosti, proces u kome čovjek postaje stvarni gospodar svoga života i rada.

Svestana angažovanost subjektivnh socijalističkih snaga u rješavanju društvenih problema je neophodna. Jer, u mnoštvu različitih interesa samoupravnog subjekta, te snage, u prvom redu Savez komunista, izražavaju suštinu i cjelinu onoga što je zajedničko našem socijalisičkom društvu. Zato Savez komunista mora biti prisutan svuda gdje samoupravljači odlučuju, kao unutrašja pokretačka snaga sistema, a ne izvan ili iznad njega.

U demokratskoj saradnji sa svim proizvođačima, komunisti se moraju boriti da sami samoupravljači slobodno izražavaju i usklađuju svoje uže i šire neposredne i dugoročne interese. I da donose najracionalnije odluke o svim pitanjima koja se tiču kako sopstvenog života i rada, tako i razvoja užih i širih društveno – političkih zajednica.

Za takvo demokrtatsko odlučivanje neophodna je i svijest radnog čovjeka da se i njegovi lični interesi jedinu mogu ostvarivati usklađivanjem i povezivanjem sa širim zajedničkim interesima. U izgrađivanju takve svijesti upravo Savez komnista ima nezamenljivu ulogu.

Demokratski odnosi u samom Savezu komunista su od posbnog značaja za realizaciju njegove vodeće uloge. Zbog toga demokratski centralizam ostaje i ubuduće osnovni princip unutrašnjih odnosa, organizovanja i cjelokupnog djelovanja SKJ. On obezbjeđuje najširu demokratiju u kreiranju politike i donošenju odluka i najčvršće jedinstvo u njihovom sprovođenju. Time se omogućava ispoljavanje najšire inicijative i stvaralaštva svakog člana, svake osnovne organizacije i svakog rukovodsta SKJ. Demokratski centralizam u SKJ je i bitan uslov i predpostavka demokratskog razvoja nšeg društva u cijelini.

Nalazeći se uvijek tamo gdje se razvija samoupravna i politička aktivnost radnih masa i građana, Savez komunista mora biti otvoren za njihove inicijative i težnje i na tome gradidti svoje zaključke i voditi političku akciju. Tako će Savez komunista u još većoj mjeri biti ono što se od njega uvijek tražio – revolucionarna partija radnih masa, njihovo najsnažnije oružje.

Sve uspješnija aktivnost u izvršavanju zadataka koje je postavio Deseti kongres, još više je ojačala povjerenje radnih ljudi u revolucionarni kurs i politiku SKJ. To se cvidno odrazilo i na razvoj Saveza komunista, koji je svoje redve u međuvremenu proširi za gotovo 700.000 članova. Značajno je da je među primljenim članovima najviše omladine, preko 71 odsto, što predstavlja veliko osvježenje za Savez komunista, koji pioo prosijeku starosti članova spada među najmlađe komunističke partije. To takođe pokazuje da je politika Saveza komunista izraz interesa i htijenja i mladih generacija, koje svoju budućnost vide u socijalističkom samoupravljanju i spremno preuzimaju odgovornost za njegov dalji razvoj. Ja duboko vjerujem u naše mlade generacije. Ubijeđen sam da će naša omladina dostojno i smjelo nastaviti revolucionarnim putem, koji su prokrčile prethodne generacije i da će punom snagom dalje razvijati tekovine naše revolucije.

Savez komunista i sve organizovane socijalističke snage moraju istrajati u dosljednom ostvarivanju utvrđene kadrovske politike. Radni ljudi i građani treba još šire da se koriste svojim ustavnim pravom da neposredno i odgovorno odlučuju o izboru i raspoređivanju kadrova na odgovarajuća radna i rukovodeća mjesta.

Obaveza je Saveza komunista da istraje u podršci tom našem milionskom samoupravlačkom potencijalu da ovlada kadrovskom politikom. U procesu kandidovanja i biranja, za svako mjesto, pa i najodgovornija, treba da konkuriše veći broj kandidata; razumije se koji ispunjavaju utvrđene uslove. Tada će ljudi prema sopstvenoj ocjeni i opredeljenju, moći da izaberu one najbolje kojima će i pružiti punu podršku u radu. Tako će se onda onemogućiti dugo ostajanje pojedinaca na istim mjestima i njihova birokratiziranje, kao i neprincipijelna borba za funkcije i položaje, što nam nanosi ozbiljnu političku štetu.

Kadrovska politika je jedno od strateških pitanja naše borbe za socijalističko samoupravljanje i zto će to i ubuduće biti briga Saveza komunista.


Drugovi i drugarice, delegati,

Znam da u jednom referatu nije mogućno obuhvatiti sve što je postignuto od Desetog kongresa do danas. Zadržao sam se više na onim pitanjima gdje nas očekuju najvažniji zadaci u narednom periodu. Ti zadaci će daleko šire i konkrtnije biti razrađeni u diskudiji i kongresnim dokumentima.

Ali, već sada sa sigurnošću možemo reći da će SKJ, kao partija revolucionarne akcije, postizati nove pobjede u borbi za socijalističko samoupravljanje i svestrani napredak naše zemlje, zajednice slobodnih ljudi i ravnopravnih, zbratimljenih naroda i narodnosti.

Socijalistička, samoupravna i nesvrstana Jugoslavija ima čvrste i trajne temelje, pouzdane oslonce svoje budućnosti.

Snaga Jugoslavije je u herojstvu i čvrstini njenih naroda i narodnosti, koji su se kalili kroz historiju i izdržali probu u najvećim iskušenjima velikog oslobodilačkog rata.

Snaga je u njihovom jedinstvu i svijesti da je to jedinstvo u današnjem svijetu – u kome još sila nije ustuknula pred razumom – uslov ne samo prosperiteta, nego i golog opstanka.

Snaga je u idejama koje nas nadahnjuju i u ciljevima za koje se borimo.

Snaga je u radničkoj klasi i njenoj odlučujućoj ulozi u društvu, u našim radnim ljudima koji, iako još nisu lišeni mnogih teškoća i odricanja, svakog dana imaju sve više i žive sve bolje.

Snaga je u našoj mladoj generaciji koja je priglrila tekovine revolucije kao svoje i koje zna da iza sebe ima duži period rada i života u slobodi i miru, nego i jedna prethodna generacija na ovom tlu.

Snaga je u socijalističkom samoupravnom sistemu koji našem čovjeku obezbjeđuje da slobodno i suvereno odlučuje o svom radu i njegovim rezultatima, koji ga štiti od svakog oblika izrabljivanja i svakog vida nasilja, od svega što sputava svestrani razvoj slobodne ljudske ličnosti.

Snaga je u širokom frontu organizovanih socijalističkih snaga, sa Savezom komunista na čelu, avangardi ne samo po njenom idejnom opredeljenju i bogatom revolucionarnom iskustvu, već i po sposobnosti da osvjetljava puteve i perspektive daljeg razvitka.

Snaga je u opštenarodnoj odbrani čiju udarnu moć čini Jugoslovenska narodna armija u kojoj se na jedinstven način prožimaju idejno – moralna čvrstina, borbena osposobljenost i savremena opremljenost.

Snaga je u našoj nezavisnosti i nesvrstanoj politici, u tome da i sa najvećima razgovaramo kao ravan sa ravnim, da na ravnopravoj osnovin sarađujemo sa gotovo svim zemljama svijeta.

Snaga je u visokom ugledu socijalističke i nesvrstane Jugoslavije, u mnogobrojnim prijateljima šrom svijeta, u poziciji kakvu je malo koja zemlja obezbjedila u međunarodnim odnosima.

Zato mi sa vedrinom i optimizmom gledamo u sutrašnjicu. Uvjeren sam da ćemo, poslije ovoga Kongresa, sa još jasnijim pogledom u budućnost i još bržim korakom krenuti u nove akcije za socijalizam i ljudsku sreću.

KRAJ

[You must be registered and logged in to see this link.]

Josip Broz Tito

KOMUNISTI I KATOLICI

[You must be registered and logged in to see this link.]


Nije prošlo ni dvadeset godina od svrsetka "posljednjeg" svjetskog rata -a rat je opet pred vratima.

Priblizavanje te posasti stavlja u pokret sve društvene snage. Opredjeljuje se - za rat, ili za mir, za fasizam ili za demokraciju. I cim je aktivnija borba između ovih dviju glavnih sila u svijetu - tim se bespomocnije koprcaju oni treci koji jos ne mogu da se opredijele na koju ce stranu. Medju ove trece spadaju i stotine hiljada pripadnika katolickih organizacija. U frontu rata i fasizma - ne mogu, jer je rat protiv njihovih najbitnijih moralnih shvatanja i materijalnih interesa. U frontu mira i demokratije ne stupaju, jer se navodno boje "aveti komunizma". A komunisti su pak najodlucniji borci za mir i narodne slobode.

Bozicni blagdani u Koprivnici 1943


Sta razdvaja ova dva krupna drustvena pokreta? Sta im smeta da zajedno brane mir i slobodu? Pogledajmo najprije tko sacinjava komunisticke, a tko krscanske organizacije. Komunisticki pokret jeste radnicki pokret, kome se pridruzuje manji ili veci dio gradske i seoske sirotinje i napredne inteligencije. Glavnu masu katolickih organizacija sacinjavaju seljastvo, malogradjani, seljacka i gradska sirotinja i omladina tih slojeva. Dakle, ni za casak ne gubeci iz vida znacaj svecenicke hijerarhije "crkvenih knezova" i izvjesnog sloja kapitalista, izrabljivaca, mi mozemo tvrditi : socijalno-ekonomske razlike izemdju masa iz katolickih i komunistickih organizacija nisu takve da bi onemogucivale saradnju tih dvaju pokreta. U Sloveniji, pa i u Hrvatskoh, ta je razlika priblizno ista kao, recimo, izmedju HSS i komunista.

Po svojim nazorima na svijet, mi komunisti smo nosioci dijalektickoh materijalizma, i kao takvi- bezvjerci. Katolici su po filozofskim nazorima idealisti, vjerujuu boga i crkvene dogme. Medju ta dva nazora na svijet suprotnost je zaista nepomirljiva. Ona ima i klasne, i historijeske i naucne korijene.

Ali sta biste vi rekli kad biste vidjeli takva dva filozofa u sumi kako oba vide da se na njih ustremila ogromna zvijer, koja hoce da ih smrvi i unisti? Odbraniti se mogu samo zajednickim silama. A oni - umjesto da se zajednicki brane, da zovu u pomoc sve, susjede i prijatelje - prepiru se oko toga, recimo, da li je Bog stvorio covjeka, ili je covjek izmislio (uobrazio) Boga. Vi biste, nesumnjivo rekli: ostavite filozofski spor na stranu, branite zivot dok ga jos mozete obraniti! Takav je i nas polozaj danas. Na nas se okomila neman fasizma i rata. Ta opasnost potiskuje u pozadinu sve ostalo. Zato komunisti pruzaju ruku katolicima da zajednicki istupaju protiv fasizma i rata - te najreakcionarnije sile, koja jednako ugrozava narodne mase bez obzira na vjersku pripadnost, politicko uvjerenje. Njemackom fasizmu je dapace katolicizam suvise liberalan i progoni ga kao buntovnicki.

Iz katolickog pokreta danas se dize protest protiv tog glavnog neprijatelja covjecanstva, protiv fasizma i rata. Ako bi katolicke organizacije i katolicki pokreti uopce danas ustali protiv fasizma i rata, oni bi time samim postali, objektivno, napredni, a ne reakcionarni pokreti. To je odlucujuce mjerilo za odnos komunista prema organizacijama, pokretima narodima, pa i njihovima vodjama. U takvoj situaciji nasa je duznosti i interes je citavog covjecanstva poduhvatiti, primiti i pomoci taj protest, ukljuciti ga u opci val otpora fasizmu i ratu.

Kud ces reakcionarnije nego (sto) je bilo rusko svecenstvo, javno i neposredno vezano sa carskom policijom! A kad je jedan dio ruskog svecenstva 1905. god. poceo protestovati protiv carskog nasilja i samovolje, Lenjin je pisao:

"...Mi socijalisti trebamo poduprijeti taj pokret dovodeci do kraja zahtjeve postenih ljudi iz svecenstva, hvatajuci ih za rijec o slobodi, zahtijevajuci da odlucno prekinu svaku vezu izmedju vjere i policije..."

A dalje govoreci o borbi protiv carskog samodrzavlja, Lenjin prise:

"Jedinstvo te stvarne revolucionarne borbe ugnjetene klase za stvaranje raja na zemlji za nas je vaznije nego misljenje o raju na nebesima."

I nama je danas vaznije jedinstvo borbe svih demokratskih i miroljubivih prokreta za mir, slobodu i napredak nego svjetovni nazori tih pokreta. Ostavimo za sada na stranu spor o raju na nebu, borimo se zajedno s onima koji vjeruju u raj protiv pakla na zemlji, pakla ciji plamen obuhvaca i katolike i nekatolike.I bas zato da bi olaksali njihovo pristupanje u frontu mira, slobode i napretka, mi treba da obustavimo sve sto bi moglo da vrijedja njihove vjerske osjecaje.

"Slovenec" u uvodniku od 27.IX pise kako je osnovna suprotnost izmedju komunizma i krscanstva vjerska suprotnost. Kao dokaz navodi kako je u Sovjetskom Savezu " ... bogoslovlje kaznjivo, a vjerski odgoj zabranjhen..." Prije svega - netacno je da je u Sovjetskog savezu bogoslovlje kaznjivo. Svako moze da se moli i stuje boga koliko hoce. Nikada mu za to ni vlas s glave nece pasti. Jos u prvome programu Boljsevicke partije istaknut je zahtjev za odvajanjem crkve od drzave i punom vjerskom slobodom. Lenjin je taj dio programao objasnjavao:

"...Socijaldemokrati zahtijevaju da svaki ima puno pravo ispovijedati kakvu god hoce vjeru potpuno i slobodno... i ne samo drzati se kakve god hoce vjere nego je i siriti i mijenjati vjeru..."

A na drugom mjestu Lenjin opsirno objasnjava zasto boljsevici nisu unijeli u program izjavu o svom ateizmu i zastao borbenim i postenim proleterima koji vjeruju u boga cak "... ne zabranjujemo stupati u nasu Partiju..."

U Sovjetskom Savezu vlada je poduzimala mjere samo protiv onih religioznih drustava i crkvenih funkcionera koji su iskoristavali crkvu i vjeru za kontrarevolucionarnu zavjerenicku akciju protiv sovjetske vlasti ili koji su se prodali medjunarodnim spijunskim organizacijama.

Sustina politike katolickih partija sastoji se u tome sto one
zloupotrebljavajuci vjerske osjecaje i uvjerenja, mijesajuci vjerske i drzavne, duhovne i politicke probleme i interese nastoje dobiti politicku prevlast u zemlji, osigurati prevlast ili monopol svoje religije, ocuvati kapitalisticki poredak i ostatke srednjevjekovlja u oblasti privilegija crkve i svecenstva. Prema tome - razlika izmedju katolicizma i klerikalizma jeste razlika izmedju vjere i politicke partije.

Vecina katolika nisu pristase politike katolickih partija. Ima mnogo katolickih politicara koji su iskreni protivnici fasizma i rata, ali ima u katolickim partijama i faststa, kao i u drugim gradjanskim partijama. U Spaniji se fasisti iz katolickih partija s oruzjem i krstom u ruci bore protiv katolickih masa i organizacija u Galiciji, Baskiji i Kataloniji. Za to bi bilo iz osnova pogresno boriti se protiv katolicizma uopce, a jos pogresnije istovjetovati katolicizam s politikom katolickih partija, a ove prosto krstiti u "klerofasizam". S time treba prekinuti! Svaki pojedini pokret, svaku organizaciju, pa i svakoga vodju katolicizma moramo gledati i ocjenjivati konkretno po njogovu drzanju i njegovom odnosu prema ratu i fasizmu, prema pokretu naroda za mir i slobodu.

Kod nas jedan dio katolicke stampe ("Slovenac", "Hrvatska straza", "Nedjelja" i dr.) toliko puse u Hitlerove "protuboljsevicke" i protuseimitske diple da zaboravljaju i vjeru i sve crkvene zapovjedi. Takvom politikom one pomazu fasistickim ratnim pripremama i fasistickom teroru. Zbog toga mi ustajemo i moramo ustati protiv te politike.

Ali pitajmo se: zar samo mi? Zar tu politiku odobravaju one hiljade seljaka - katolika iz "krizarske" organizacije, iz "prosvetne zvezde" i drugih masovnih katolickih organizacija? Ne. Odobravaju li oni da marokanski muslimani - Arapi pod sjenom kriza ubijaju spanjolske katolike - seljake? Slazu li se s time da se crkve i samostani pretvaraju u fasisticke tvrdjave i u skladista municije? Zar hoce da sloboda i autonomija katalonskog i baskijskog naroda budu u krvi ugusene i strvene? Hoce li hrvatski i slovenski katolici da se njihova domovina nadje pod cizmom Musolinija, Hitlera ili madjarskih ugnjetaca? Ne, kao god sto nece da ih pljacka i ugnjetava velikosrpska burzoazija. A kad je tako, onda je iz osnova pogresno istovjetovati te mase katolika s pisanjem "Slovenca", "Hrvatske straze" itd.

Katolicke mase ustaju protiv fazizma i rata. Nasa je duznost da im pruzimo ruku i pomognemo preci na put zajednicke borbe protiv zajednickog neprijatelja citavog covjecanstva.

Ne gubeci iz vida sto nas razdvaja, mi moramo gledati i traziti ono sto nas priblizava njima. A priblizava nas prije svega zajednicka borba za kruh svagdasnji. Zajednicka borba za mir i slobodu, protiv rata i fasizma. Zajednicka borba za ravnopravnost i slobodu, hrvatskog i slovenskog naroda. Zajednicka borba protiv sesto-januarskih fasistickih klika, koje su progonile i zatvarale ne samo komuniste nego i katolicke vodje i organizacije. Zajednicka borba za zivot dostojan covjeka.

Pred opasnoscu paklenih sila rata i fasizma pruzimo si ruke za zajednicku odbranu mira i dobrobiti citavog covjecanstva.

Pisano u Becu u drugoj polovini novembra 1937.
Stampano u listu "Proleter"

[You must be registered and logged in to see this link.]

Mi prihvatamo pozitivne tekovine proslosti,
ali odbacujemo ono sto je bilo negativno


Partija postoji u svakoj republici, ali ona donosi svoj program na osnovu Programa Saveza komunista Jugoslavije. Idejno i politicko usmjeravanje mora biti jedinstveno za citavu zemlju. Istina, u svakoj republici je drugacije, svaka ima svoje specificne uslove, o tome se mora voditi racuna. Zato se nemoze samo jednostavno “propisati” jedinstvo u svemu, ne moze se reci: tako to mora biti i nikako drugacije. O tom treba da odlucuju komunisti u republikama. Ali na osnovu jedinstvenog idejnog usmjeravanja, sto znaci da programi idejnih i politickih akcija ne smiju protivrjeciti jedinstvu nase socijalisticke zajednice, kao drzave koja ide u pravcu komunizma.

U svakoj republici ima vise nacionalnosti – jedino je Slovenija homogenija – i svaka, i u tom pogledu, ima specificnosti. Partija mora biti koheziona snaga i unutar svake republike, snaga monolitnosti nase socijalisticke zemlje.

Vise puta, osobito u posljednje vrijeme, isticao sam to da je podloga nacionalizma klasna, da se tu radi o borbi klasnog protivnika. Nacionalizam i socijalizam apsolutno ne mogu ici zajedno. To su dvije suprotne stvari. Nacionalizam ima duboke korijene u burzoaskim vremenima, u porazenom burzoaskom sistemu, gdje privatno vlasnistvo caruje. On se suprotstavlja socijalistickom razvitku u kome privatno vlasnistvo ne moze biti dominirajuce.

Razne nacionalisticke parole o takozvanom nacionalnom porobljavanju, o nacionalnoj opljackanosti itd. – najpovoljnije su za djelovanje klasnog neprijatelja. U sustini se radi o klasnoj borbi, sto oni, dakako, nece da priznaju. Rijec je, dakle, o klasnom neprijatelju i s njim se treba obracunavati.

Htio bih tu jos nesto da kazem. Ja sam govorio o nacionalizmu, o tim negativnim antisocijalistickim i klasnim aspektima. Ja, dakako, ne govorim, o pozitivnim nacionalnim tekovinama koje treba da budu doprinos nasem daljem drustvenom i kulturnom razvitku. Mi moramo teziti i ka ujedinjenju na kulturnom planu, to jest medjusobnoj prisnoj saradnji i ispomaganju, i ne razdvajati nase narode. Nama je potrebno da se i kultura – i u Srbiji i u Hrvatskoj, i u svim drugim republikama – razvija sto je moguce ravnomjernije. Mi prihvatamo pozitivne tekovine proslosti, ali odbacujemo ono sto je negativno. A negativno je i to ako se stalno vraca u proslost. Mi moramo gledati u buducnost, a ne glorificirati stalno ono sto je bilo. Istorija je cesto bila i krivotvorena, pa moramo ozivjeti ono sto je zaista najpozitivnije, sto je i u svijetu bilo priznato kao pozitivno, i u kulturi i u istoriji nasih naroda. Na tim osnovama valja razvijati i saradnju medju nasim narodima: sa pogledom naprijed, a ne unazad.

Sada je na nama komunistima, u prvom redu, da se amandmani, koji su usvojeni i kojima se upotpunjuju i nacionalna prava, pravilno sprovedu, bez ikakvog skretanja. Onda se ja ne bojim nicega. To ce ucvrstiti nase drustvo, djelovace kao koheziona snaga. Nasa zemlja ce, i prema svijetu i prema unutra, biti solidna tvorevina. No, stvar je u tome da se mi komunisti moramo boriti za to. Kako se boriti? Moramo poduzimati odmah konkretne mjere protiv svakog pojedinca koji bi se tome suprotstavljao, jer sada ima i toga. Ja sam vec u pocetku rekao da sam zato i protiv decentralizacije Saveza komunista. Savez komunista nije nikakva federacija, vec jedinstvena partija. To je koheziona snaga svih socijalistickih pregalaca, svih onih koje ujedinjuje sprovodjenje istog programa.

To je sada najvaznije. Ni jedna nasa republika ne bi mogla samostalno opstati. Bila bi odmah zrtva nekog od onih koji stalno vrebaju na nas.



Intervju druga Tita dat listu “Vijesnik”, oktobar 1972. godine

[You must be registered and logged in to see this link.]

Mi ne smijemo dozvoliti da protivnici
budu u napadu, a mi u odbrani



Jedan od najvaznijih zadataka jeste da povratimo puno povjerenje naseg naroda u nas Centralni komitet, u Savez komunista Jugoslavije. Mislim da ce te se svi sloziti s tim da je to povjerenje bilo prilicno poljuljano. Ono je poljuljano iz vise razloga. Necu da ulazim u to koliku veliku odgovornost snosi nasa drzavna bezbjednost, vec zelim da kazem da, poslije Osmog kongresa, umjesto da dodje do snaznog zamaha, rukovodeci organi gore, a ne Savez komunista dolje, pokazali su se nesposobnim da sprovode odluke Osmog kongresa. Dok je u nasoj zemlji radni covjek sa punim povjerenjem prihvatio privrednu i drustvenu reformu, u vrhu SKJ, zbog medjusobnih odnosa i kolebanja, kocen je i paralizovan konstruktivan rad na sprovodjenju privredne reforme. Tome sada moramo uciniti kraj i odlucno sprovoditi odluke Osmog kongresa i Treceg plenuma SKJ.


Sada je na nama da svojim upornim radom povratimo povjerenje i da snaznije idemo naprijed u izvrsavanju svih odluka koje su donesene na Osmom kongresu i Trecem plenumu, i da sve nove i nove probleme, koji ce svakodnevno iskrsavati, rjesavamo onako kako smo to nekada znali – jedinstveno, komunisticki.

Bice, takodje, potrebno da se, u vezi sa odlukama plenuma, sprijece razna naklapanja, razne price i nacionalisticke tendencije koje se pri tome mogu pojaviti. Sa danasnjom sjednicom naseg Cetvrtog plenuma, koji ce po mome misljenju, imati ogroman znacaj za dalji razvitak naseg drustva i izgradnju socijalizma, mi cemo presjeci, ako budemo pravilno radili, sve one nacionalisticke devijacije, koje su se pojavljivale cak i u redovima komunista. Drugovi su ovdje vec kazali da smo, izgleda, pogodili u pravi izvor tih raznih nacionalistickih tendencija do kojih je dolazilo i koje su poslije imale odraza i u republikama. Nemojmo sada imati u vidu samo Beograd, Beograd je grad svih Juznih Slavena. U njemu je veliki broj i Hrvata, i Slovenaca, i Makedonaca, Bosanaca, Crnogoraca. To je jedan jugoslavenski grad i svi smo mi odgovrni za ono sto se u njemu dogadja.

Veliki zadaci su pred Izvrsnim kometetom Saveza komunista Srbije, jer oni sada treba da budu nosioci sprovodjenja odluka, koje ce se donijeti na ovome plenumu i da suzbiju pokusaje da se nase odluke prebace na nacionalisticke tracnice. A komunisti u drugim republikama moraju se pokazati dovoljno snazni i dovoljno energicni i budni, da bi se onemogucilo raznim sovinistickim elementima i neprijateljima nase socijalisticke izgradnje, raznim protivnicima naseg sistema, da sada unose zabunu u nase redove. Mi ne smijemo dozvoliti da protivnici budu u napadu, a mi u odbrani. Mora biti obratno. Mi cemo to postici. Htio bih samo da kazem da to iziskuje uporan postepeni rad i reorganizaciju nasega rukovodstva, a tu mislim i na rukovodstva po republikama. Organizaciju treba prilagoditi tako da moze efikasnije djelovati i vrsiti svoje funkcije, mnogo efikasnije nego sto je bilo do sada. Ja o tome necu detaljnije govoriti, jer ce se ovdje u tom smislu podnijeti i jedan prijedlog. Znaci, pred nama je sada jedan proces reorganizacije i konsolidacije nase Partije. Nasu Partiju treba postaviti na ono mjesto koje joj pripada i koje joj je uvijek pripadalo, ali koje, na zalost, usljed stanja koje je vladalo u rukovodecim vrhovima, a narocito u nasem Centralnom komitetu i Izvrsnom komitetu, nije moglo doci do izrazaja.

Bice vani raznih kombinacija i svakojakih tumacenja o tome, kako se to kod nas moglo dogoditi. Prilazeci tako krupnom problemu kakav se danas nalazi pred ovim plenumom, nije se bilo lako odluciti na njegovo rjesavanje, jer se nije moglo sa sigurnoscu znati kako ce se odraziti na nas unutrasnji zivot i razvitak, na raspolozenje naroda, kako ce to kod nas biti shvaceno. I kako ce biti shvaceno vani, gdje nasa zemlja uziva prestiz, koji su nas narod i nasa zemlja postigli u citavom svijetu, a narocito nasa Partija, koja je izvrsila revoluciju i koja sprovodi u zivot nase socijalisticke zamisli.

To je bilo ono sto je mene kocilo da ranije pridjem ovom ozbiljnom pitanju. Necu da kazem dramaticnom, jer sada mi to vise tako ne izgleda; mislio sam da to moze postati dramaticno. Ali, ipak, za mene je to izgledala krupna stvar, i jeste krupna stvar. Ali, gledajuci danas vas, drugovi, slusajuci jedinstveni stav clanova Centralnog komiteta, bez razlike iz koje je ko republike, meni je bilo zao sto nisam preduzeo akciju mnogo prije, posto sam za to odgovoran kao generalni sekretar SKJ. Preduzeli smo je, evo, malo kasnije, ali ne prekasno. Mi smo duzni da i pred spoljnim svijetom pokazemo da rjesavamo najkrupnije probleme, kakvi ponekad potresaju druge drzave, i da ih znamo rijesiti na nas humani nacin. Sta znaci humani nacin? Evo, drug Marko (Aleksandar Rankovic) je danas istupao ovdje dva puta. Ja ne trazim vise nista od njega. Mislim da je dovoljno da je on svjestan toga da snosi moralnu i politicku odgovornost i da ce drug Marko i ubuduce nastojati, jer on to moze, da nam pomogne da bi se onemogucili razni pokusaji, koji bi mogli doci sa strane, i da bi se sprijecilo da se to prenese na nacionalni teren. Kao jedan od glavnih rukovodilaca do sada, on moze da kaze svoju rijec uvijek kada to bude trebalo. Ja to trazim od njega …

Mislim, drugovi, da sada ne treba dozvoliti da se napada na nasu drzavnu bezbjednost kao organizaciju, koju treba da imamo, jer ona je jos uvijek i bice jos dugo, instrument borbe protiv djelatnosti klasnog i svih drugih neprijatelja nase zemlje. Kao takva, ona je trebalo da djeluje i do sada, da bude okrenuta prema klasnom neprijatelju, i prema onome izvana i prema onome unutar zemlje, ako se pojavi, a ne prema svojim drugovima, komunistima, rukovodiocima. To izrodjavanje njene funkcije i pretvaranje svega toga u sistem, mislim da je za sve vas najteza stvar. U uvodnoj rijeci ja sam vec rekao da smatram da smo i mi tu krivi, da snosimo dio krivice sto, ipak, nismo ranije vidjeli o cemu se tu, zapravo, radi, bez obzira sto smo u te drugove imali povjerenje. Trebalo je dosta dugo da nas to kao maljem udari po glavi, i da sagledamo gdje su izvori toga.

Ja sam uvjeren da ce od sada ti izvori morati da nestanu i da cemo tu organizaciju postaviti onako kako i treba. Moracemo da ocistimo iz njenih redova one koji su se potpuno deformisali, pa ma o kome se tu radilo, i da toj sluzbi damo zdrave kadrove. Razumije se, moracemo toj sluzbi obezbijediti i potrebne strucnjake, koji ce moci da odgovore danasnjim potrebama. Jednom rjecju: ona zbilja mora biti organizovana na novim temeljima kako to i zahtjeva jedna revolucija, to jest, na temeljima borbe protiv djelatnosti klasnog neprijatelja. Moramo se biriti da narod ponovo zavoli tu svoju organizaciju, jer on ju je volio u toku rata i dugo vremena poslije rata. U toku posljednjih nekoliko godina ona je prilicno izgubila ugled. A nije pravilno da se ta organizacija u cjelini okrivljuje, jer radi se o pojedincima, grupi ljudi. U toj organizaciji ima prekrasnih ljudi, komunista, koji se nisu slagali sa metodama njenog rada. Meni je to poznato. Ljudi koji se nisu slagali sa tim metodama izlazili su iz te organizacije ili su ih izbacivali. O tome danas ovdje nije bilo rijeci, ali to stoji u dokumentima. Komisija koja je pripremala izvjestaj, kao i ova tehnicka komisija, koja te stvari ispituje, vidjele su da tamo ima veliki broj postenih ljudi.

Evo, to sam, drugovi, htio da kazem. Sada je pred nama jos jedna vazna stvar: prilazeci reorganizaciji nasih rukovodstava – i Centralnog komiteta SKJ i republickih Centralnih komiteta, mi moramo uzimati u obzir i provjerenost kadrova. U tom pogledu do sada nismo mnogo ucinili. Ali ja vam kazem da cemo mi, ako iz nasih redova ne odstranimo razne ljude koji su se iz karijeristickih razloga uvukli unutra, imati mnogo teskoca pri sprovodjenju nasih odluka. Nasu Partiju moramo ocistiti. Ne mislim na neko kampanjsko ciscenje, vec da treba budno pratiti kako ljudi izvrsavaju odluke koje su donesene i koje mi donosimo na sjednicama centralnih komiteta. Provjeravanje kadrova je potrebna stvar u jednoj revolucionarnoj organizaciji kao sto je Savez komunista Jugoslavije.
Na kraju, sto se mene licno tice, moram da kazem da sam veoma srecan sto sam danas ucestvovao na ovom plenumu, sto sam bio pred ovakvim auditorijumom kao sto je nas Centralni komitet. Komitet se pokazao na visini, i rijetko je kada njegova sjednica bila takva kao danas. Ja bih zelio da nase sjednice – ne o problemima kakve smo raspravljali danas, vec o drugim koje moramo rjesavati – budu uvijek tako zive i da ljudi uvijek otvoreno govore, jer takav treba da bude stil naseg rada.



Zavrsna rijec druga Tita na IV (brionskom) plenumu CK SKJ 1966. godine

[You must be registered and logged in to see this link.]

Ekonomija, trziste i kretanje kapitala u jednoj drzavi mora biti jedinstveno,
ma koliko u njoj bilo nacionalnosti



Nama moraju biti tudja laskanja, koja veoma cesto dolaze sa raznih strana, kako mi toboze imamo svoj narociti socijalizam sa nacionalnim obiljezjem koji je prilicno pristupacan i simpatican i za nesocijalisticke zemlje. Nama takve simpatije nisu potrebne. Mi hocemo istinsko socijalisticko drustvo, mi zelimo odnose koji su svojstveni socijalistickim zemljama. Sasvim je druga stvar saradnja nase zemlje sa svim drugim drzavama. Ali nas unutrasnji duh, duh nase zajednice, nasa je stvar, i mi moramo gajiti i njegovati pravilan put u nasem unutrasnjem razvitku. To sam htio da podvucem, drugarice i drugovi, da se ne bi mislilo da su samo neki intelektualisticki krugovi ti koji treba da odredjuju pravac nasem unutrasnjem razvitku. Radnicka klasa i Savez komunista daju pravac nasem unutrasnjem razvitku. Savez komunista je odgovoran za nas razvitak, i to ne samo kao usmjeravajuca snaga, vec i kao kontrola, kao snaga koja orijentise nase ljude da rade kako treba. Donekle je to kod nas bilo uspavano. Neki su vec bili poceli da govore da su komunisti odigrali svoju ulogu. Jeste, oni koji ne valjaju i koji su iz karijeristickih pobuda usli u komunisticku partiju, ti su odigrali svoju ulogu. Takvima nece biti mjesta u nasem Savezu komunista. Medjutim, komunisti su i danas duzni, da kao idejna mobilizatorska snaga, izvrsavaju sve svoje duznosti, koje su neophodne za pravilan razvitak socijalistickog drustvenog poretka u nasoj zemlji. Prema tome, radnicka klasa predstavlja onu snagu, na koju se mi oslanjamo i koja stvara i cuva moralno-politicku liniju nase socijalisticke zajednice.


Drugarice i drugovi, ja ne govorim ovdje slucajno o tim stvarima, vec zato sto sam duboko uvjeren da ih je potrebno reci. Odavno je vec bilo nuzno kazati neke stvari, koje su se pocele pogresno shvatati. Ja sam dobro osluskivao vas glas, glas naroda, osjetio sam ga i cuo negodovanjezbog nekih stvari koje su se kod nas dogadjale. Saznao sam da se ljudi pitaju kako to sve moze da bude i gdje su ti nasi rukovodioci kad to ne vide. Vidimo mi to, ali kod nekih nasih rukovodecih ljudi jos nema dovoljno energije da se te stvari likvidiraju. No, mi cemo malo drukcije i malo ozbiljnije prici tim stvarima. I oni rukovodioci, koji se neckaju ili izbjegavaju da preduzmu potrebne mjere, ti vise nece moci da budu rukovodioci. Sto se tice nase izgradnje, mi smo danas u punom zamahu, ali u tome nailazimo na izvjesne teskoce i smetnje. Zato mi moramo uklanjati sve ono sto smeta nasem pravilnom razvoju. To je nas kurs.

Dozvolite mi sada da kazem nekoliko rijeci o integraciji i kooperaciji u nasoj zemlji. Vi ste vidjeli iz diskusija na IV plenumu, iz govora koji su odrzani – a i ja sam govorio o tome, da ima dosta istorodnih preduzeca koja nemaju medjusobno uskladjene programe rada i zbog toga imaju velikih teskoca u proizvodnji i plasmanu svojih proizvoda. Hekima od tih preduzeca moramo zbog toga davati dotacije i ona su na teretu nase socijalisticke zajednice. Do toga je doslo zbog nedovoljne koordinacije i nedovoljne budnosti u izgradnji pojedinih preduzeca. Zato mi treba te stvari danas da ispravljamo. Na koji nacin? Na taj nacin sto neka nasa manja preduzeca treba putem kooperacije sa velikim fabrikama da se orijentisu na specijalizaciju pojedinih proizvoda, tako da postanu podrucne jedinice tih velikih fabrika. U tim uslovima moguca je podjela rada, koja je veoma korisna.

Kada se radi o integraciji, drugarice i drugovi, izgleda da kod nas postoje izvjesna shvatanja na koja se treba osvrnuti. Govori se, naime, o svjetskoj integraciji, a izbjegava se razgovor o jugoslavenskoj integraciji. Da, tacno je da svijet tezi tome, i sada se, eto, na Zapadu stvara monopolisticka integracija, stvara se zapadno zatvoreno trziste. I mi smo vec poceli da idemo van nasih granica, iako jos nismo nista efikasnije uradili u pogledu integracije u nasoj zemlji. Da li mi treba da cekamo dok bude doslo do svjetske integracije? Ne, od nas traze nasi neposredni ekonomski interesi da ubrzamo proces integracije i kooperacije, radnicka klasa nase zemlje je onaj faktor koji ce tu integraciju nositi. Preduzeca u svim republikama treba da saradjuju. Kretanje kapitala ne moze da ostane u granicama jedne republike, vec se mora vrsiti u granicama citave nase zemlje. Time se nista ne krnje prava pojedinih nacionalnosti, ona i dalje ostaju, ali ekonomika u jednoj drzavi mora biti jedinstvena, pa ma koliko u njoj bilo nacionalnosti. Suprotna shvatanja cine nam danas teskoce. Ali, ta shvatanja ne dolaze iz redova radnicke klase, vec njih iznose razni intelektualci. Mi na to moramo paziti i ne smijemo dozvoliti da takva shvatanja uzmu maha, jer bi to ne samo ometalo dalju izgradnju nase zemlje, nego bi i stvaralo jaz izmedju pojedinih nasih republika. To pitanje je, ponekad, povod i za razne politicke ispade, a na njemu se gaje i sve moguce nacionalisticke tendencije, koje, u sustini, vode dezintegraciji nase socijalisticke zajednice, koju ne smijemo dozvoliti.

Ja u tom pogledu polazem mnogo u radnicku klasu svih nasih republika, jer sam uvjeren da je ona u tome jedinstvena. Zbog toga radnici treba da budu nosioci integracije. Oni dobro znaju sta je bolje i za njih i za citavu zajednicu. Oni znaju da je bolje ako preduzece nije samo upola zivo, nego ako se razvija saradnjom i kooperacijom sa drugim preduzecima u drugim krajevima zemlje, u drugim republikama, i ako se na taj nacin bolje koriste njegove proizvodne mogucnosti. Jednog dana treba da udje i u nase planove da se fabrike stvaraju tamo, gdje su potrebna ogromna transportna sredstva za dovoz sirovina i za transport proizvoda. Mi treba da gledamo vise integralno na nas unutrasnji razvitak, a nase narodne republike imaju mnogo drugih posebnih stvari o kojima treba da vode racuna. U njihov kulturni i drugi razvitak niko nece dirati. Ne ide se ni za tim da se one materijalno ostete, nego, naprotiv, ide se za tim da se one materijalno jos vise koriste rezultatima ovakvog razvoja unutar citave nase zemlje. Radnici najbolje mogu da shvate da li je to za nasu zemlju korisno ili nije. Radnici, radnicki kolektivi i njihovi rukovodioci najvise mogu da znaju sta je za njih rentabilnije i sta je najbolje da se ucini. A ono sto je rentabilno za jedno preduzece, rentabilno je i za citavu nasu zajednicu. Tako treba gledati na stvari. Dakle, ja sam protiv tendencija da se sprjecava ili otezava pravilna integracija nase jugoslavenske ekonomije.

Kad vec govorimo o tome, htio bih da naglasim i ovom prilikom da je uloga radnicke klase veoma vazna u daljem jacanju bratstva i jedinstva nasih naroda. U svakoj fabrici ima radnika iz skoro svih nasih narodnih republika. Vi vidite da su vasi interesi zajednicki. Jedan Srbin nema druge interese nego sto ih imaju jedan Bosanac, Hrvat, Makedonac ili neko drugi. Svi imaju iste interese. I bas na tom zajednickom interesu treba da se gaji bratstvo i jedinstvo i da se suzbija svaka tendencija koja bi mogla imati sovinisticki karakter. To se odnosi na radnicku klasu u svim nasim republikama, u Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji i u drugim republikama, svuda gdje zive i rade nasi radni ljudi. Mi smo za citavo vrijeme rata govorili da treba cuvati bratstvo i jedinstvo. Mi smo i zrtve davali za to i ta tekovina nas je krvavo kostala. Zato danas ne mozemo dozvoliti da se ona ugrozava.

Mi moramo cuvati to bratstvo i jedinstvo! Sta bi predstavljala danas Jugoslavija koja bi, kao prijerata, bila razbijenai rastrzana raznim medjusobnim sukobima, sta bi ona znacila na medjunarodnom planu? Ne bi znacila nista. A vidite koliki je danas prestiz nase zemlje u svijetu, i to bas zahvaljujuci tom nasem jedinstvu, koje je postigla u toku rata i u citavom posljeratnom periodu. Zato i od sada moramo da cuvamo to nase jedinstvo i da ga jos vise ucvrscujemo.



Govor druga Tita u Zelezniku, 30. decembra 1962. godine

[You must be registered and logged in to see this link.]

Plod nase revolucije je nova demokratska i federativna drzava
dobrovoljno ujedinjenih i ravnopravnih naroda



Tudjinska vlast u proslosti, nacionalna i socijalna neravnopravnost i eksploatacija radnog naroda u staroj Jugoslaviji nanijeli su mnogo zla i patnji nasim narodima. Ali sve to nije moglo da slomi njihove teznje za slobodom i nezavisnoscu, za socijalnom pravdom. To se pokazalo mnogo puta u njihovoj istoriji, a narocito u toku Drugog svjetskog rata, kada su narodi Jugoslavije vodili borbu na zivot i smrt za svoje puno nacionalno i socijalno oslobodjenje. Revolucionarna zbivanja, koja su se odigrala na nasem tlu, duboko su prozeta specificnostima naseg istorijskog nasljedja i nase stvarnosti – a isto tako su i nerazdvojni dio zbivanja u savremenom svijetu i njegovog napornog kretanja naprijed.


Stara Jugoslavija, koja je postojala izmedju dva svjetska rata, bila je mnogonacionalna drzava sa veoma zaostalim ekonomskim i kulturnim razvojem pojedinih dijelova iz kojih je bila sastavljena, a uz to i opterecena mnogobrojnim unutrasnjim suprotnostima, koje su inostrani kapitalisti i domaca vladajuca klasa u punoj mjeri koristili za svoje ciljeve. Takva Jugoslavija mogla je sluziti Evropi kao primjer zaostale zemlje – i od samog njenog postanka njena istorija je, u stvari, istorija jedne permanentne nacionalne, politicke i ekonomske krize, koju je karakterisala borba naroda protiv nacionalnog i socijalnog ugnjetavanja, protiv reakcionarnih i polufsistickih rezima, koji su se odrzavali na vlasti silom i uz direktnu pomoc reakcionarnih kapitalistickih krugova iz inostranstva. Inostrani kapital je drzao skoro polovinu cjelokupne industrije u zemlji – i takva Jugoslavija je bila igracka u rukama velikih sila.

Okupacija zemlje u 1941. godini dovela je narode Jugoslavije u jedan od najtezih perioda u njihovoj istoriji. Za revolucionarne patriotske politicke snage u Jugoslaviji, na cijem celu se vec dugo godina do rata nalazila Komunisticka partija Jugoslavije, bilo je jasno da su jedino oslobodilacka borba i narodna revolucija u stanju da povedu narode Jugoslavije novim putem. U nasem oslobodilackom ratu i revoluciji, najsire narodne mase, sa rukovodstvom koje im je stajalo na celu, vidjele su perspektivu oslobodjenja od fasistickih okupatora, a isto tako i perspektivu stvaranja novog, pravednijeg drustvenog sistema. Cinjenica da je jezgro snaga naseg narodnooslobodilackog rata bila Komunisticka partija Jugoslavije, na celu sirokog Narodnooslobodilackog fronta, ulili su nasim narodima vjeru da ce njihova borba biti krunisana uspjehom i da ce se ostvariti njihove teznje.

Nasa oslobodilacka borba imala je vec od pocetka dvostruki karakter, karakter oslobodilackog rata i karakter revolucionarne klasne oruzane borbe. Ovakav dvostruki karakter borbe bio je neimenovan, posto su bivsi vladajuci, izdajnicki krugovi, odnosno saradnici okupatora, ne samo izdali zemlju, vec i pomagali okupatorima u pljackanju i ubijanju gradjana Jugoslavije, a narocito u borbi protiv Narodnooslobodilacke vojske i partizana. Zato je nasa borba od 1941. do 1945. bila izuzetno surova i krvava, po broju ljudskih zrtava i po ogromnim razmjerama materijalnih razaranja. Vise nego svaki deseti gradjanin Jugoslavije izgubio je zivot u toj borbi, svaka peta kuca u zemlji do temelja je razorena, oko polovine cjelokupne nase industrije i transporta je razruseno, a medju postradalime u ratu bilo je oko 1.700.000 poginulih i nestalih, nekoliko stotina hiljada invalida i stotine hiljada ratne sirocadi i drugih zrtava rata. Velicina ovih zrtava tacnije ce se shvatiti kad se zna da je Jugoslavija uoci rata brojala oko 16 miliona stanovnika.

Nasa borba je bila uspjesna blagodareci tome sto je u toku same borbe bilo stvoreno puno jedinstvo naroda, koji se slio o monolitnu cjelinu sa svojim rukovodstvom, koje ga je smjelo predvodilo u ovim teskim vremenima. Nasa borba je bila uspjesna i zato sto se nas narod borio u sastavu velike antihitlerovske koalicije, koja je trijumfovala nad fasizmom, u cijem porazu je doprinos SSSR-a odigrao odlucujucu ulogu.

Jedna od specificnih crta nase borbe jeste u tome sto je kod nas jos u toku rata, i to od njegovog pocetka, na oslobodjenim teritorijama likvidirana stara vlast i uspostavljena nova, revolucionarna vlast radnog naroda. Osnovne politicke mjere nove narodne vlasti imale su revolucionarno-demokratski i socijalisticki karakter. Kao takve, medju tim mjerama isticu se: ukidanje eksploatacije radnika, likvidacija licne svojine nad sredstvima za proizvodnju, konfiskacija cjelokupne imovine domacih izdajnika i saradnika okupatora.

Tako je Jugoslavija izasla iz rata sa osnovama nove, revolucionarne drzavne organizacije, sa jasnim idejnim i politickim programom o karakteru svog buduceg drustvenog uredjenja, sa novim organima narodne vlasti, sa sopstvenom armijom, sa ogromnim revolucionarnim elanom i jedinstvom svih naroda Jugoslavije.

Kao plod nase revolucije i oslobodilackog rata, rodila se Federativna Narodna Republika Jugoslavija, nova demokratska i federativna drzava dobrovoljno ujedinjenih i ravnopravnih naroda, sa rijesenim nacionalnim pitanjem, drzava u kojoj je sva politicka vlast pripala radnim masama, koje su svojom oruzanom borbom i milionskim zrtvama otvorile sebi put novog, nezavisnog i socijalistickog drustvenog razvitka.



Govor druga Tita prilikom prijema pocasnog doktorata, 25. decembar 1958. godine

[You must be registered and logged in to see this link.]

Nacionalno jedinstvo i idejno jedinstvo
su nerazdvojno vezani



U ucvrscivanju bratstva i jedinstva vazno je, prije svega, suzbijanje raznih sovinistickih tendencija. Sada bi bilo pretjerano govoriti o nekim znatnijim pojavama sovinizma i nacionalne netrpeljivosti kod nas, jer toga nema. Ima samo pojedinacnih slucajeva, koji dolaze od onih, koji su nekada bili nosioci medjusobnog bratoubilackog rata izmedju Hrvata, Srba, Slovenaca, Makedonaca i drugih nasih naroda. To dolazi i od raznih drugih elemenata, koje nismo prevaspitali i koji se nikada nece prevaspitati; po nekim sugestijama sa strane, ti ljudi dosta vjesto pokusavaju da unesu razdor, odnosno da izazovu sumnju u svetinju te velike tekovine koju smo u ovom ratu stekli, u jedinstvo naroda Jugoslavije u njihovoj jedinstvenoj socijalistickoj zajednici. To su pojave, koje ce postepeno nestati, ali one ne mogu nestati same od sebe; njih treba onemoguciti, raskrinkati i ubrzati njihovo nestajanje. Te stvari treba zigosati, ali ne u jednoj alarmantnoj, nego u pozitivnoj formi, radi jos jaceg ucvrscivanja naseg jedinstva, jos thesnjeg zblizavanja izmedju nasih naroda.


To zblizavanje, inace, ide na svim linijama. Ono se narocito vidi u radnickim redovima. Nasi radnicki kolektivi vise ne gledaju stvari kroz nacionalne okvire, vec kroz prizmu opstih interesa nase drustvene zajednice. To je slucaj i sa omladinom. Ja se zato stalno zalazem da se nasa omladina sto vise medjusobno sastaje i sto vise izmjesa, jer su to nove generacije koje dolaze i kojima ce biti nerazumljiva ona nekadasnja mrznja.

Sve to, a isto tako, razumije se, i razne politicke i privredne mjere, koje preduzimamo, dovesce do toga da ti negativni ostaci jednog dana nece predstavljati apsolutno nikakvu opasnost. Vi treba u tom smislu i da pisete u novinama. Ali, podvlacim, ne u nekom alarmantnom smislu, jer to nije potrebno, vec u pozitivnom i imajuci uvijek na umu da nasu zemlju ne jaca nista vise, nego jedinstvo nasih naroda. To je najjaci faktor. Nacionalno jedinstvo, spojeno sa idejnim jedinstvom, veoma je vazno: to treba da bude nerazdvojno vezano.

Religiozna podvojenost kod nas se skoro vec ne osjeca, a ona je nekad bila nosilac sovinisticke mrznje. U tom pogledu mi danas moramo biti zadovoljni sto narocito nase pravoslavno svestenstvo ima prilicno pozitivnu ulogu.

Citava struktura nase drzave je vec takva, da nema mjesta nacionalnom sovinizmu. Ono sto rade neki pojedinci, koji su inspirisani iz vana, vise je vjestacki postavljeno. To je udaranje glavom u zid, a to nema niti ce imati bilo kakvog efekta. To moze u vrijeme izvjesnih teskoca samo momentalno da smeta.

U tome, dakle, stampa moze mnogo da ucini, ali stampa mora paziti da se, i nehotice mozda, ne dogodi da kroz neki nas list provijavaju kakve negativne tendencije. To ne smije da bude.

Zato bih htio da i nase skole, u pogledu kojih mnoge stvari vec popravljamo, budu jedinstvenije, jugoslavenske …

Kad su juce kod mene bili izvidjaci, kazali su mi da su u svakoj republici njohove oznake drugacije. To je sitna stvar, ali to pokazuje neke tendencije koje nisu pozitivne. Lokalizam moze ponekad da dobije i sovinisticki karakter. Protiv toga se treba boriti, a u stampi narocito.

U stampi bi trebalo vise da se pise i o nasoj knjizevnosti, jer knjizevnici, takodje, stvaraju javno mnijenje i mogu i te kako da uticu na raspolozenje ljudi. Oni mogu, medjutim, i ne napustajuci nacionalnu kulturu i njene tekovine iz proslosti, da u svom radu danas gledaju vise na karakter jugoslavenske zajednice. Proslost je proslost. Ona je bila stvarnost i nju u pozitivnom smislu treba gajiti, ali ne i u takvom vidu da se kaze: “Mi smo bili bolji od vas!”, ili slicno. O pozitivnim tekovinama proslosti moze da se pise, ali, svakako, sadasnja epoha mora i u knjizevnosti sve vise da dobija onaj opsti jugoslavenski karakter, pri cemu, naravno, ne mora da se gube specijalna obiljezja razvitka, jer svaka republika ima nesto svoje. Medjutim, nije dobro stvarati nekakav specijalan mentalitet i tome slicno …

Uopste uzeto, nasa umjetnost treba da bude vezana s nasim zivotom, a umjetnik kao dio naseg drustvenog bica treba, bez ikakve presije, da bude nosilac nasih kulturnih tendencija oslobodjenih negativnih osobina proslosti. Umjetnik moze da nadje kod nas dosta motiva za svoj rad …

Iz razgovora druga Tita sa jugoslavenskim novinarima, Beograd 1957. godine

[You must be registered and logged in to see this link.]

ugoslavija ostaje vjerna
principima socijalizma



Kod nas ima lokalizma, vi to znate. A taj lokalizam, taj lokalpatriotizam, ta lokalna samoinicijativa nije losa kad ima pozitivan karakter. To je dobro, to je, u stvari, takmicenje sa drugima, to nije u raskoraku sa interesima zajednice. Ali, kad se lokalizam pretvori u svoju krajnost, kad postane negativan, onda to ide protiv interesa zajednice. Kad neko u lokalnim okvirima hoce da postigne nesto na racun drugih, onda je to negativan lokalizam. Mi smo protiv pozitivne lokalne inicijative i iskoriscavanja svih postojecih mogucnosti jedne komune. Mi smo za to, i tako treba da bude, ali preko tih granica ne treba da se ide. Jer, mi smo svi jedna jedinstvena cjelina, jedinstvena zajednica, a svaki nas gradjanin treba uvijek da ima pred ocima tu cjelinu, tu zajednicu. Zato mi ne treba da se odvajamo i ne treba na to da zaboravljamo. A u cilju brzeg zajednickog, opsteg napredovanja treba da ostvarujemo sto vise razmjenu iskustava i misljenja. Toga jos nema dovoljno, a to bi trebalo da bude ostvareno da bi se nasi narodi medjusobno jos bolje upoznali i zblizili. Evo, vi, omladinke i omladinci, koji ste gradili ovaj auto-put i koji cete sada ici natrag svojim kucama sirom nase zemlje, vi imate najbolje mogucnosti da budete onaj cement koji ce cementirati tu nasu zajednicu u cvrstu monolitnu cjelinu; a tada nas nikakva sila iz vana ne moze ni skrenuti sa naseg puta niti nam nanijeti stetu, u toliko prije sto je nasa ruka uvijek okrenuta onome ko je nas prijatelj i ko to hoce da bude.


Sa ovoga mjesta, drugarice i drugovi, ja danas porucujem svima koji mozda imaju izvjesne rezerve prema nama i koji nisu dovoljno upoznati sa ovim sto mi zelimo, da imaju u vidu da ce Jugoslavija ostati vjerna principima socijalizma, da ce ona vrlo rado pruziti ruku svakome ko zeli sa njom da saradjuje i da sa njom ima prijateljske odnose. Zato smatram da treba prestati sa takvom praksom, kakva se danas sprovodi u odnosu na nas. Ako ima izvjesnih ideoloskih problema, onda se te stvari nemogu rijesiti klevetama psovkama preko novina i radija, nego na taj nacin sto bismo sjeli i vidjeli u cemu je stvar. Neka napisu u cemu je stvar, u cemu se mi ideoloski ne slazemo. Nasa praksa ne ide u raskorak sa naukom marksizma-lenjinizma. Pa ni Marks, ni Engels, ni Lenjin nisu mogli znati kako ce danas izgledati svijet. I oni su bili smrtni ljudi, a zivot i praksa donose nove elemente, koji obogacuju njihovu nauku.

Zar mi sada treba, zbog izvjesnih dogmatskih tumacenja te nauke, da odustanemo od svog puta u socijalizam, od svoje prakse? U nauci marksizma-lenjinizma, u teoriji, svako ce naci nesto sto ce tumaciti na svoj nacin, a sto u cjelini uzeto ne znaci nista bitno u cemu se ne bismo slagali. Mi se nismo slagali ni sa staljinskom praksom u odnosima izmedju socijalistickih zemalja, a bas ti odnosi i jesu ono sto je bitno, onaj lajtmotiv citavog ovog spora. Medjutim, mi ne mozemo u tom pogledu napustiti ovakvu svoju liniju. Jer, kakva bi to motorna snaga bila za dalji razvitak socijalisticke misli u svijetu, kad bi ti odnosi bili kao sto su danasnji odnosi izmedju nase zemlje i drugih socijalistickih zemalja? Ne bi to bila nikakva motorna snaga za razvoj u pravcu socijalizma. To bi bila besperspektivnost, to bi ucinilo da ljudi izgube vjeru u socijalizam. Ljudi bi govorili da je to ono isto sto je i nekad bilo: ko je jaci, taj tlaci! I vidite, to je bas ono u cemu se mi sporimo. Ali, ja mislim da ce doci vrijeme kad ce oni vidjeti da smo mi tu u pravu, pa ce napustiti taj nekoristan posao, ta nastojanja da nas razuvjere silom, odnosno da ucine da se pod pritiskom sile odreknemo svoje linije i prakse koju sprovodimo.

Drugarice i drugovi, toliko sam htio da vam kazem u osvrtu na nase odnose sa socijalistickim zemljama, jer ne samo mi, rukovodioci, nego i svi mi zajedno moramo de se interesujemo o ovome sto se zbiva i uopste o tome kako ta stvar stoji. Htio bih jos u vezi s tim da kazem da je veoma dobro sto nas narod, tako reci, i ne obraca paznju na sve to i sto ga to mnogo ne nervira. Ali, ne bi bilo pravilno da se nas narod potpuno dezinteresuje za to. Nas narod mora biti u toku stvari. Jer, uvijek mora da se cuje glas i da se znaju teznje citavog naseg naroda. Na taj nacin oni ne mogu reci, i nece moci da kazu, da su nas stav i nas rad samo stvar rukovodstva, a ne i naroda.

Kad sam vam maloprije rekao da ce ovaj spor trajati duze, htio sam time, u isto vrijeme, da kazem, da bi bilo tesko da mi sami vodimo ovu borbu i da zato citav nas narod mora time biti mobilisan i davati nam svoju moralnu podrsku, da bi oni dosli do uvjerenja da ta stvar ne stoji onako kako su oni mislili, jer su svi Jugoslaven u ovome jednodusni. Doduse, mnogi od njih su vec ubijedjeni u ovo o cemu ja sada govorim: oni znaju raspolozenje nasih rukovodecih ljudi, a znaju, isto tako, i da nas narod stoji uz to kao cvrsta monolitna stijena u koju se nece moci uvuci ni jedan prst. Pa ipak, oni rade drukcije, misleci da ce uspjeti da, putem raznih teskoca koje nam cine, zabiju klin izmedju rukovodstva i naroda nase zemlje. Evo, o tome treba da vodi racuna svaki nas gradjanin …

Iz govora druga Tita u Novom Mestu, 1958. godine

[You must be registered and logged in to see this link.]

Ideja i tekovina "bratstvo i jedinstvo"
omogucila je sve sto danas imamo



Ustanak u Vojvodini imao je svoj specificni karakter, Vojvodina je ravna zemlja, ravno tlo, u njoj nema brda i sume – i bas to sto je na ovom terenu vec 1941. godine narod ustao i otimao puske od okupatora i domacih izdajnika, da bi se borio za svoj opstanak i slobodu, pokazuje visoku svijest naroda ovog kraja. Mi, koji smo u ono vrijeme bili u Srbiji, strahovali smo da ce nasi drugovi ovdje i narod koji je sa njima isao biti istrijebljeni, ali se pokazalo da su nasa strahovanja bila suvisna, jer je narod Vojvodine znao naci nacina i mogucnosti da se i na ovom terenu uhvati u kostac s okupatorima. Uslovi su, razumije se, bili veoma teski. Ali je ustanak ovdje mogao da se odvija i pod tako teskim uslovima, zato sto su oni koji su isli u borbu s puskom u ruci protiv okupatora imali iza sebe sav narod, koji je bio jedinstven, u kome je postojala jedinstvena teznja da se zemlja oslobodi od izdajnika i okupatora. Bas to sto je narod bio vjeran saveznik i prijatelj svojih sinova i kceri, boraca, omogucio je da se ustanak ovdje uspjesno dalje razvija.


Razumije se da su ovdje i zrtve relativno bile najvece. Mnogi i mnogi pali su vec prvih dana, nesto zbog neiskustva, a nesto zbog svoje malobrojnosti i premoci okupatora na ovom terenu. Ali, kako se pokret razvijao sve masovnije, tako je bila i sve cvrsca i monolitnija i svijest i volja naroda, da se na ovom terenu odrzi njegova vojska, koja je isla zajedno sa drugim narodima Jugoslavije u borbu protiv okupatora. U Vojvodini su uslovi bili narocito teski zbog toga sto je bas tu bilo okupatorskih saveznika. Citava jedna nacionalna manjina bila je na strani okupatora. To su bili folksdojceri, koji su ne samo kod kuce pokazivali svoju sabracu, nego su i sami formirali svoje vlastite divizije, najogorcenije protivnike nase narodnooslobodilacke borbe, koje su zarile sirom Jugoslavje. I mi smo na drugim stranama imali mnogo posla s njima, i u Bosni i u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u Dalmaciji. I mnogi drugi neprijatelji otezavali su na ovom terenu vasu borbu, ali je upornost koju ste pokazali, svijest koju ste pokazali, bilo ono sto je sve te teskoce savladalo.

Pa ipak, poslije rata, kad smo poceli da se oslobadjamo onih okova, koje nam je takozvani stariji brat htio nametnuti na ruke i tijelo, ta borba koja je vodjena ovdje i na drugim stranama nase zemlje htjela se prikazati kao nesto cega nije bilo, pa cak i kao nesto do cega je doslo na naredbu okupatora. Htjela se diskredirati nasa borba. Najprije su mnogi na zapadu i gore na sjeveru pricali da smo mi zato mogli voditi partizansku borbu, sto imamo brda. A gdje su vam brda ovdje u Vojvodini? Je li to mozda Fruska Gora? Ona ima zvucno ime gora, ali je, u stvari, malo brdo koje ni jedan partizanski odred ne bi mogao sakriti, a da ga okupator u najkracem vremenu ne pronadje – da je taj odred bio izoliran od naroda. Najveca suma i najveca brda bili ste vi, narod Vojvodine, koji je omogucio da se njegovi borci mogu ovdje odrzati. To je ono sto oni nisu mogli shvatiti, a sto danas hoce da poreknu.

Vojvodjanski partizani, ciji su odredi kasnije prerasli u brigade, divizije i korpus, dali su bogat prilog nasoj oslobodilackoj borbi. Sinovi Vojvodine dosli su u najtezim casovima nase borbe i u Bosni i zajedno sa nama prosli petu i druge ofanzive. Oni su tamo, u brdima i klisurama, znali naci okupatora, znali su da se bore protiv njega kao i ovdje, na svom ravnom tlu. To znaci, drugarice i drugovi, da je nas narod bio duboko svjestan sta ga ceka, ako bi drzao skrstene ruke, ako bi dozvolio da pobijede okupator i njegovi domaci pomagaci i izdajnici, kao sto su bili ustase Pavelica, nedicevci, cetnici Draze Mihajlovica i drugi.

Ovdje, u Vojvodini, bila je jedna druga stvar od vrlo velikog znacaja. Ono sto smo mi imali u Srbiji, sto smo imali u Crnoj Gori, u Sandzaku, Bosni, na Kordunu, u Lici i Dalmaciji, vi ovdje, na svu srecu, niste imali: niste u svojim redovima imali cetnike i znali ste vec na Savi da ih vratite i da im tamo stvorite grob, da ne dozvolite da pomute vase redove, da pokolebaju vasu borbu. To su, dakle, bili elementi koji su uslovljavali uspjesno razvijanje narodnog ustanka i narodne revolucije na terenu Vojvodine.

Ali, i danas jos postoje teorije o nasoj narodnooslobodilackoj borbi, teorije koje tu borbu hoce da potcijene, teorije koje kazu da su nasi partizanski odredi bili mali, da su sjedili po sumama, sakrivali se i samo pojedinacno napadali tu i tamo. Evo vam tih “malih” partizanskih odreda, eno ih tamo u Dalmaciji i u drugim krajevima sirom nase zemlje, koja je citava bila vojno popriste, na kome su najbolji sinovi nasih naroda prolijevali svoju krv i dali sve od sebe za ovo novo sto danas imamo.

Vi ste, drugarice i drugovi, dali ovdje bogat prilog onoj najvecoj i najljepsoj ideji koju su partizanski odredi od prvih dana nosili na svojim zastavama – ideji bratstva i jedinstva. Vi ste ovdje sprijecili da dodje do medjusobne mrznje i pokolja, vi ste znali ko je prijatelj, a ko neprijatelj, bez obzira na to, kakve je nacionalnosti, i to pokazuje vasu visoku svijest. Zato, drugarice i drugovi, cuvajte tu veliku tekovinu koju smo dostigli u nasoj velikoj borbi, cuvajte je kao zjenicu oka i ne dozvolite nikome da je potkopa, jer je ta tekovina omogucila ovo sto danas imamo, jer je ta tekovina omogucila da stvorimo jednu zaista snaznu, monolitnu zajednicu ravnopravnih naroda, koja s velikim naporima, ali uspjesno, gradi svoju srecniju buducnost. Cuvajte je kao zjenicu oka svog!

Iz govora druga Tita na narodnom zboru u Rumi 1953. godine